“Dokumenti”

Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske – dodatak

Povijest nastanka i komentar

Nikola Eterović

Hrvatski ugovor o Vojnom ordinarijatu sastoji se od 12 članaka. Osim uobičajenog zaključka (čl. 11. i 12.), u njemu je dogovoreno osnivanje Vojnog ordinarijata na čelu kojega se nalazi vojni ordinarij (čl. 1.) sa sjedištem u Zagrebu (čl. 8.). Vojnoga biskupa imenuje Sveti Otac (čl. 2.). Potom se označuju osobe koje spadaju pod vlast vojnoga ordinarija (čl. 5.), članovi prezbiterija (čl. 3. i 4.) s kojima vojni ordinarij slobodno komunicira (čl. 7.), njihov odnos prema crkvenim i državnim vlastima (čl. 6.), prava i dušnosti Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova (čl. 9.). Pravilnik o pojedinostima djelovanja Vojnoga ordinarijata bit će naknadno priređen (čl. 10.).

Odredbe Hrvatskoga ugovora o Vojnom ordinarijatu bit će uspoređivane s ugovorima koje je Sveta Stolica potpisala s drugim državama, posebno nakon donošenja apostolske konstitucije Spirituali militum curae godine 1986., a to su: Bolivija, Brazil, Venezuela, Poljska i Mađarska.

Narav Vojnog ordinarijata

Katolička Crkva oduvijek je pokazivala posebnu skrb za dušobrižništvo katolika u vojsci. Radi se o osobama koje su stalno u vojnoj službi ili o onima koji su, prema zakonskim odredbama, pozvani na određeno vrijeme u vojnu službu, na primjer na odsluženje vojne obveze. Ta se pastoralna skrb povećava u ratu, posebno u vrijeme opće mobilizacije.

Sličnu je brigu Crkva pokazala i prema katolicima pripadnicima policije.

Drugi vatikanski sabor bavio se i temom vojnoga dušobrižništva. U dekretu Christus Dominus o pastirskoj službi biskupa, govori se i o “vojnom vikarijatu” koji, prema mogućnostima, treba osnovati u svakom narodu “budući da dušobrižništvo vojnika, zbog posebnih okolnosti njihova života, zahtijeva posebnu brigu”. Ekumenski Sabor izražava puno razumijevanje i poštovanje prema vojničkoj službi u promicanju mira: “Oni pak koji služeći domovini vrše vojničku službu neka se smatraju službenicima sigurnosti i slobode naroda, i ako ispravno vrše tu dužnost, istinski pridonose učvršćenju mira”.

Zakonik se kanonskoga prava ne osvrće posebno na pitanja vojnoga dušobrižništva, jer će se ona riješiti posebnim crkvenim zakonodavstvom. Doista, u kan. 569. Zakonika kanonskoga prava određuje se: “Vojni kapelani ravnaju se prema posebnim zakonima”. Ti su zakoni sadržani u Spirituali militum curae koja se spominje u 1. članku stavku 2. Hrvatskoga ugovora o Vojnom ordinarijatu.

U uvodu SMC, papa Ivan Pavao II. navodi razloge novoga pravnog ustroja vojnih ordinarijata. Katolička Crkva, prepoznavajući znakove vremena, uvidjela je da su se dogodile velike promjene u vojnoj službi i načinu života vojnih osoba, kao i u društvenom shvaćanju naravi i uloge oružanih snaga u svakodnevnoj stvarnosti. Takvo mišljenje je, među ostalim, rezultat aktivne službe Katoličke Crkve u suvremenom svijetu u promicanju pravde i u izgradnji mira, prema nauku Drugoga vatikanskog sabora. Zato je bilo potrebno preispitati zakone koji su vrijedili prije ekumenskoga sabora u nadi da će nove odredbe donijeti obilne plodove.

U SMC donose se temeljna načela koja vrijede za sve vojne ordinarijate. Ona će se morati provesti u pojedinim zemljama prema potrebama, uzimajući u obzir broj katolika pripadnika oružanih snaga. Sveta Stolica će, osim toga, izdati statute za svaki Vojni ordinarijat. Dakle, Vojni će se ordinarijat ravnati u Republici Hrvatskoj po: 1) Hrvatskom ugovoru o Vojnom ordinarijatu; 2) apostolskoj konstituciji SMC; 3) statutima Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj, nakon što ih odobri Sveta Stolica; 4) načelima Zakonika kanonskoga prava.

Osnivanje Vojnoga ordinarijata

Hrvatskim ugovorom o Vojnom ordinarijatu, dvije su se strane dogovorile da će Sveta Stolica u Republici Hrvatskoj “osnovati Vojni ordinarijat za dušobrižništvo katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske” (čl. 1./1.). Vojni ordinarijat, koji se u pravu izjednačuje s biskupijom imat će na čelu biskupa, koji se zove vojni ordinarij. On ima sva prava i dužnosti kao i dijecezanski bisup (usp. čl. 1./2.). Dakle, ima osobnu, redovnu i vlastitu vlast upravljanja (jurisdikciju), ali skupnu s vlašću mjesnog biskupa (čl. 1./4.). Vojni ordinarij, koji je po pravu član Hrvatske biskupske konferencije (čl. 1./5.), može istodobno obavljati i službu dijecezanskoga biskupa (čl. 1./3.). Sva ova načela iz 1. članka Hrvatskoga ugovora o Vojnom ordinarijatu, nalaze se, u bitnim točkama, u apostolskoj konstituciji SMC (usp. čl. I., II. i III.).

Vlast vojnoga ordinarija

Vlast upravljanja vojnoga ordinarija je vlastita, osobna i redovna.

Kako je već naznačeno, vojni biskup nije vikar kao što je to bio slučaj prije SMC kada je upravljao vojnim vikarijatom u ime Rimskog biskupa. Nakon spomenute apostolske konstitucije vojni ordinariji upravljaju ordinarijatima u vlastito ime, “ali to ne znači da se umanjuje njihov podložni odnos prema Rimskom Prosvećeniku”.

Od 20. studenog 1997. vojni ordinariji nisu više naslovni biskupi. Toga je dana kardinal Bernardin Gantin okružnim pismom obavijestio da je Sveti Otac prihvatio prijedlog da vojni ordinariji više ne budu naslovni biskupi; odsada će imati naziv stvarne svoje vlasti. Tako će na primjer vojni biskup sa sjedištem u Zagrebu imati službeni naziv vojni ordinarij za Republiku Hrvatsku. Ovakva odluka rezultat je razmišljanja o vlasti vojnih ordinarija.

Navedenom se odlukom htjelo još više izjednačiti vojnoga ordinarija s dijecezanskim biskupom. Postoji dakle produbljenje u shvaćanju vlasti vojnoga ordinarija, iako se ništa bitno nije promijenilo u svezi pravne naravi vojnih ordinarijata.

Vlast vojnoga ordinarija je vlastita ali skupna (comulativna) s vlašću mjesnoga biskupa, jer osobe vojnoga ordinarijata i dalje žive na području pojedinih župa, čiji su članovi i dalje, već i zbog boravišta. Iz toga proizlazi da “područja i mjesta rezervirana za vojsku spadaju, u prvom redu, pod vlast upravljanja vojnoga ordinarija; u drugom redu potpadaju pod jurisdikciju dijecezanskoga biskupa, to jest svaki put kad nedostaje vojni ordinarij i njegovi kapelani. U tom slučaju bilo dijecezanski biskup, bilo župnik, djeluju po vlastitom pravu” (SMC čl.. V.).

Vojni ordinarijati imaju isti pravni ustroj kao i biskupije: na čelu im je redovito biskup kojemu pri evangelizaciji povjerenoga mu Božjega naroda pomažu svećenici (prezbiterij). Ipak, vojni ordinarijati nisu biskupije nego iznadbiskupijske institucije i zajednice, u službi partikularnih crkava. Njihovu pravnu narav moguće je razumjeti u svjetlu ekleziologije zajedništva (communio ecclesiarum). Skupna je jurisdikcija u stvari u službi biskupija. Svaka biskupija nije u stanju osigurati specijalizirano dušobrižništvo koje zahtijevaju pripadnici oružanih snaga i redarstvenih službi. Taj nedostatak nadomješta vojni ordinarij. Preko njega, Katolička Crkva osigurava katolicima pripadnicima oružanih snaga i redarstvenih službi sva sredstva spasenja omogućujući im ne samo redovito dušobrižništvo nego i “posebnu pomoć kako bi nalazili svetost u svojoj sredini, te kako bi potpuno vršili svoje poslanje u svijetu i u Crkvi”.

Duhovni plodovi specijaliziranoga pastorala vojnoga ordinarija prelijevaju se na pojedine biskupije. To se posebno vidi u slučaju mladića na odluženju vojne obveze koji, posredstvom vojnoga ordinarijata, postaju zreli kršćani i takvi ostaju vrativši se u svoja redovna prebivališta, to jest u pojedine biskupije.

Dvostruka pripadnost vjernika zahtijeva dijalog vojnoga i dijecezanskoga biskupa, te usklađivanje pastoralnih djelatnosti. Uostalom, SMC određuje: “između vojnoga ordinarija i druge partikularne Crkve mora postojati prisna sveza zajedništva i koordinacije snaga u dušobrižništvu” (čl. II./4.). Iako se vlast vojnih ordinarija proteže na područje cijele države, moglo bi biti korisno da redovito sudjeluju na sastancima crkvenih pokrajina u kojima se nalaze sjedišta vojnih ordinarijata. To se već ostvaruje kada su u pitanju vojni ordinariji koji su u isto vrijeme dijecezanski ili pomoćni biskupi. Ali ta vrst suradnje moguća je i poželjna i za druge vojne biskupe. Tako staut Vojnoga ordinarijata u Kolumbiji određuje da će vojni biskup sudjelovati na sjednicama bogotske crkvene pokrajine (čl. 10.). Statuti vojnoga ordinarijata u Argentini (čl. 6.) i u Španjolskoj (čl. 5) predviđaju sudjelovanje vojnoga ordinarija na sjednicama crkvenih pokrajina kada se bude raspravljalo o pitanjima povezanima s nadleštvom vojnoga biskupa. Da bi se što bolje ostvarilo ekleziologiju zajedništva, poželjno je, osim toga, da vojni kapelani sudjeluju na sjednicama prezbiterijalnoga vijeća biskupija u kojima žive i djeluju.

Vlast upravljanja vojnoga ordinarija je i osobna, to jest odnosi se na osobe koje pripadaju vojnom ordinarijatu, obično u granicama pojedine države. Nekada se ta jurisdikcija može protegnuti i na osobe izvan vlastite nacije, na primjer kada su vojnici u mirovnom poslanju u inozemstvu.

Vlast je vojnoga ordinarija redovna, bilo za izvanjsko (foro externo), bilo za unutrašnje područje (foro interno).

Slobodan od drugih zaduženja, vojni je biskup obično odgovoran samo za vojni ordinarijat, kako bi se potpuno mogao posvetiti dušobrižništvu katolika u vojsci, a često i u redarstvenim službama. Ali, po pravu, tu bi dužnost mogao obavljati i dijecezanski biskup, kao što je slučaj u Saveznoj Republici Njemačkoj, Nizozemskoj te na određeni način u Belgiji i Portugalu. Tako uostalom određuje stavak 3. članka I. SMC: “Vojni ordinarij moći će istodobno obavljati i službu dijecezanskoga biskupa”.

Usporedba s drugim vojnim ordinarijatima

Slična načela nalaze se u ugovorima o Vojnom ordinarijatu koje je Sveta Stolica dogovorila sa Španjolskom, Italijom, Poljskom, Brazilom, Venezuelom, Bolivijom i Mađarskom.

U Talijanskom je ugovoru vojnom dušobrižništvu posvećen članak 11. koji jamči da pripadnost oružanim snagama, redarstvenim službama i drugim sličnim službama “ne smije biti razlogom bilo koje prepreke u vršenju vjerske slobode i u ispunjavanju bogoslužnih djelatnosti katolika”. Tu dušobrižnost osiguravaju crkvene osobe koje imenuju nadležne talijanske vlasti na prijedlog crkvenih vlasti, prema pravnom ustoju, potrebama u ljudstvu i načinu koji je dogovorno ustanovljen između crkvenih i državnih vlasti. Očito, Talijanski ugovor pretpostavlja načela dogovorena prilikom osnivanja Vojnoga ordinarijata u Italiji, 6. ožujka 1925. godine, koja su tijekom vremena bila više puta prilagođena novim crkvenim i državnim propisima.

Za nas su, dakle, zanimljivi ugovori koje je Sveta Stolica posljednjih godina potpisala s pojedinim zemljama.

Zbog svoje naravi, Poljski je konkordat donio samo bitna načela o Vojnom ordinarijatu. U stavku 1. članka 16. određuje se: “Dušobrižništvo vojnika katoličke vjere koji su doista u vojnoj službi, uključujući i one u stalnoj službi, obavlja vojni ordinarij u sklopu vojnoga ordinarijata, prema odredbama kanonskoga zakona i statuta koje je odobrila Sveta Stolica dogovor mjerodavnih vlasti Republike Poljske”. Dakle, ovaj tekst upućuje u dobroj mjeri na kanonske propise, posebno na SMC, o dušobrižništvu katolika u oružanim snagama i redarstvenim službama.

Hrvatskom su ugovoru bliži Bolivijski, Brazilski, Venezuelanski i Mađarski ugovori o Vojnom ordinarijatu, nastali nakon apostolske konstitucije SMC. Oni uglavnom sadrže ista načela kao i Hrvatski ugovor o Vojnom ordinarijatu. Svi, na primjer, spominju da Sveta Stolica osniva Vojni ordinarijat (usp. čl. 1. Bolivijskoga, Brazilskoga, Venezuelanskoga i Mađarskoga ugovora o Vojnom ordinarijatu). Ipak, postoje određene razlike. Brazilski i venezuelanski Vojni ordinarijat osnovan je samo za oružane snage, dok je bolivijski nadležan i za redarstvene službe. Brazilski i Bolivijski ugovori o Vojnom ordinarijatu ne spominju da je vojni ordinarij, koji je u Brazilu nadbiskup, član Brazilske odnosno Bolivijske biskupske konferencije. Venezuelanski pak ugovor o Vojnom ordinarijatu (čl. 3.) napominje da je vojni biskup član Biskupske konferencije te zemlje. Brazilski ugovor o vojnom ordinarijatu ne spominje narav vlasti upravljanja vojnoga ordinarija. Bolivijski (čl. 10.) ugovor o Vojnome ordinarijatu govori o osobnoj i skupnoj vlasti vojnoga biskupa, a venezuelanski (čl. 3.) određuje da će vojni biskup “imati svu vlast koje je vlastita njegovoj službi”. Ovaj je izraz potpuniji od onoga u Bolivijskom ugovoru, jer uključuje i redovnu vlast vojnoga ordinarija.

Ipak, po obliku i sadržaju, Hrvatskom je najbliži Mađarski ugovor o Vojnom ordinarijatu. Uz veliku sličnost, jer se radi o ugovoru dosta tehničke naravi, nisu zanemarive ni razlike. Prema Mađarskom ugovoru o Vojnom ordinarijatu, vojni biskup je nadležan za dušobrižništvo katolika pripadnika oružanih snaga i granične policije dok je vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj zadužen, osim za katolike u oružanim snagama, i za pripadnike Katoličke Crkve koji djeluju u redarstvenim službama, uključujući i one granične policije. Mađarski ugovor o vojnom ordinarijatu ne ulazi u pojedinost vlasti upravljanja vojnoga biskupa, nego pozivajući se na SMC određuje da će imati sva prava i dužnosti dijecezanskoga biskupa te da može u isto vrijeme obavljati službu dijecezanskoga biskupa (čl. 1./2.). Nije označeno da je vojni ordinarij po pravu član Mađarske biskupske konferencije.

Spomenuta se načela nalaze u Hrvatskom ugovoru o Vojnom ordinarijatu koji je u temeljnim postavkama potpuniji od navedenih ugovora. Samo se, na primjer, u naslovu Hrvatskog ugovora o Vojnom ordinarijatu točno određuje da je njegova pastoralna skrb namijenjena katoličkim vjernicima, pripadnicima oružanih snaga i redarstvenih službi. U drugim se ugovorima to spominje na početku teksta. “Nedostatke” pojedinih ugovora moguće je nadomjestiti pozivajući se na načela SMC, temeljnoga zakonodavstva vojnih ordinarijata. Na tu apostolsku konstituciju izričito se pozivaju Mađarski (čl. 1.), Venezuelanski (čl. 1.) i Bolivijski (ćl. 1.) ugovori o Vojnom ordinarijatu.

Imenovanje vojnoga ordinarija

Nadležnost osnivanja Vojnoga ordinarijata isključivo spada na Svetu Stolicu prema odredbama crkvenoga zakonodavstva. To je potvrđeno i u članku 1. stavku 1. hrvatskoga ugovora o Vojnom ordinarijatu.

U članku 2. se određuje: “Vojnoga ordinarija slobodno će imenovati Vrhovni Svećenik, prethodno o tome obavijestivši hrvatsku Vladu”. Gotovo istim riječima ovo je načelo ponovljeno i u članku 6. Statuta Vojnoga ordinarijata u Republici Hrvatskoj.

Apostolska konstitucija SMC, koja ima u vidu zakonodavstvo istočne i zapadne Crkve, predviđa: “Vrhovni Svećenik slobodno imenuje vojnoga ordinarija odnosno postavlja ili potvrđuje kandidata koji je zakonito predložen” (čl. II./2.). Spomenuta se apostolska konstitucija poziva na Zakonik kanonskoga prava i to na kanone 163. i 377. stavak 1. Prvi govori o predlaganju a drugi o nedavanju “nikakva prava ni povlastica izbora, imenovanja, predlaganja ili određivanja biskupa” (kan. 377/5.). Kako smo već vidjeli, u ponekim slučajevima građanske vlasti zadržale su određeni način sudjelovanja pri imenovanju biskupa.

To posebno vrijedi za imenovanje vojnih biskupa, kako se može vidjeti iz odredbi ugovora između Svete Stolice i pojedinih zemalja te iz statuta vojnih ordinarijata. Može se reći da postoje tri načina imenovanja vojnoga ordinarija: 1) prigodom imenovanja, Sveta Stolica ne pita za mišljenje državne čimbenike; 2) prije imenovanja, Sveta Stolica pita za mišljenje nadležne državne vlasti o mogućem kandidatu ili o kandidatu koji je već izabran; 3) nakon što je Sveta Stolica odabrala trojicu kandidata, omogućuje se državnim vlastima da predlože jednoga od njih kojega će Sveti Otac imenovati vojnim biskupom.

U statutima vojnoga ordinarijata Australije i Nizozemske zajamčeno je da Sveta Stolica slobodno imenuje vojnoga biskupa. U statutima Sjedinjenih Američkih Država, Kanade i Velike Britanije o tome ništa ne piše. Dakle, Sveta Stolica bira vojnoga ordinarija bez uplitanja državnih vlasti.

Ipak, većina statuta predviđa da će se Sveta Stolica, prije imenovanja vojnoga biskupa, dogovoriti s nadležnim državnim vlastima. To načelo vrijedi za Argentinu, Austriju, Boliviju, Kolumbiju, Njemačku, Paragvaj, Peru, Filipine, Čile, Ekvador, Francusku. Posebnu pozornost privlače odredbe imenovanja vojnoga ordinarija u Njemačkoj, Italiji i Španjolskoj.

Njemački konkordat predviđa: “Vojnom će biskupu biti povjereno dušobrižništvo vojske. Njega će imenovati Sveta Stolica, nakon što je stupila u dodir s Vladom Reicha zbog određivanja, obostranim dogovorom, pogodne osobe”.

Talijanski ugovor određuje da će mjerodavne talijanske vlasti imenovati crkvene službenike koji će osiguravati dušobrižništvo pripadnika oružanih snaga “na prijedlog crkvenih vlasti ili prema pravnom stanju, ustroju i načinu dogovorenom s tim vlastima”. Dakle, crkvene vlasti predlažu vojnoga biskupa, kojega je Papa izabrao a talijanska vlast ga imenuje, to jest uvodi u ustroj vojske.

Samo u Španjolskoj postoji slučaj da kralj predlaže Svetom Ocu ime kandidata za vojnoga biskupa. U Španjolskom ugovoru o Vojnom ordinarijatu dogovoreno je da će se imenovanje vojnoga biskupa obaviti u skladu s odredbama članka 1. stavka 3. Španjolskoga ugovora “s prijedlogom triju imena, koja će biti sastavljena dogovorom Apostolske nuncijature i Ministarstva vanjskih poslova i podnesena Svetoj Stolici na odobrenje. U roku od 15 dana, kralj će predložiti jednoga od njih za imenovanje koje će obaviti Sveti Otac”.

Zanimljivo je vidjeti kako se bira vojni biskup prema ugovorima koje je Sveta Stolica dogovorila nakon stupanja na snagu SMC.

Poljski konkordat ne donosi posebna pravila o imenovanju vojnoga biskupa jer i za njega vrijedi načelo: “imenovanje i premještaj biskupa u isključivoj su nadležnosti Svete Stolice”. Isto se načelo ponavlja u statutu Poljskog ordinarijata: “Sveti Otac slobodno imenuje Vojnoga ordinarija u Poljskoj, bez ikakva ograničenja” sa sljedećim pojašnjenjem: “Apostolski nuncij predlaže Svetom Ocu kandidate za tu službu, nakon što je prethodno konzultirao mjerodavne crkvene i državne vlasti”.

U Mađarskom ugovoru o Vojnom ordinarijatu o tom je pitanju dogovoreno: “Prethodno obavijestivši mađarsku Vladu, Sveta će Stolica imenovati vojnoga ordinarija, imajući u vidu pravna načela koja su na snazi u Mađarskoj i odredbe o vojnoj službi. Mađarska vlada može iznijeti moguće primjedbe opće političke naravi u svezi kandidata u roku od 15 dana”. Svetoj Stolici osigurana je sloboda imenovanja vojnoga ordinarija u Republici Mađarskoj. Apostolska će Stolica nastojati udovoljiti načelima pravne naravi mađarskoga zakonodavstva, posebno u svezi s vojnom službom kandidata. To znači da neće biti imenovana vojnim ordinarijem osoba koja nema nikakve sklonosti za tu službu ili koja nije na neki način već bila u dodiru s katolicima pripadnicima oružanih snaga. Državne vlasti mogu samo iznijeti primjedbe opće političke naravi o kandidatu kojega je Sveta Stolica izabrala. One su formalne na ravi jer ne mogu utjecati na izbor vojnoga ordinarija niti promijeniti već donesenu odluku Svete Stolice.

U Brazilskom ugovoru o Vojnom ordinarijatu dogovoreno je da će Sveta Stolica imenovati vojnoga ordinarija “nakon savjetovanja s brazilskom Vladom”. Venezuelanski ugovor o Vojnom ordinarijatu određuje: “Sveta će Stolica imenovati Vojnoga ordinarija, zadobivši prethodno privolu gospodina Predsjednika Republike Venezuele”. U Bolivijskom ugovoru o Vojnom ordinarijatu postoji blaže uplitanje državnih vlasti u imenovanje vojnoga biskupa: “Sveta će Stolica imenovati vojnoga ordinarija, prethodno o tome obavijestivši gospodina Predsjednika Republike Bolivije, kako bi on mogao iznijeti Apostolskoj Stolici, u roku od 7 dana, moguće rezerve općepolitičkoga značaja u svezi kandidata”.

Imajući na umu posebnu narav vojnih ordinarijata i potrebu bliske suradnje s državnim vlastima, Katolička Crkva ponekad uzima u obzir mišljenje državnih vlasti prigodom imenovanja vojnih ordinarija. Kako smo vidjeli, praksa je dosta različita. Ipak, može se zaključiti da, s izuzetkom Španjolske, u državama koje imaju ugovore sa Svetom Stolicom prevladava sustav određene vrste dogovora o kandidatu za vojnoga biskupa. To donekle proizlazi iz same naravi službe vojnih ordinarijata koji se često uklapaju u vojni ustroj određene države, a vojni biskupi surađuju s visokim državnim dužnosnicima.

Ipak, i u tim slučajevima Sveta Stolica želi sačuvati slobodu, nastojeći slijediti opća načela o imenovanju biskupa, što spada u njezinu isključivu nadležnost. Čini se da je i na tom polju vidljiv određeni pomak. Naime, u nedavnim ugovorima o uspostavi vojnih ordinarijata s tri srednjoeuropske zemlje: Poljskom, Mađarskom i Hrvatskom, Sveta Stolica je sebi osigurala slobodu u imenovanju i vojnih biskupa, iako s različitim naglascima. Treba naglasiti da je na tom području Hrvatski ugovor o Vojnom ordinarijatu najnapredniji. On i za imenovanje vojnoga ordinarija slijedi ista načela kao i prigodom imenovanja dijecezanskih biskupa. Nadati se je da će to služiti za primjer i drugim državama.

Sastav Vojnoga ordinarijata

U članku 3. Hrvatskoga ugovora o Vojnom ordinarijatu određuje se da će vojnom ordinariju, prema kanonskim propisima, pomagati generalni vikar i vojni kapelani koji će sačinjavati prezbiterij Vojnoga ordinarijata. Vojni kapelani su “svećenici koji su stalno određeni za dušobrižništvo Hrvatske vojske i redarstvenih službi, tako da im to bude glavna služba” (čl. 4./3.). Oni će imati kanonska prava kao i župnici ili župni vikari, ali, kao i u slučaju vojnoga ordinarija, njihova vlast upravljanja je skupna s mjesnim župnikom.

Vojni kapelani mogu biti dijecezanski i redovnički svećenici. Da bi obavljali dušobrižničku službu, moraju imati dozvolu dijecezanskoga biskupa, odnosno redovničkog poglavara. Prema kanonskim propisima, članovi svjetovnoga klera mogu biti inkardinirani u Vojni ordinarijat. Isto tako mogu biti inkardinirani i drugi klerici, to jest đakoni. SMC preporučuje da “dijecezanski biskupi i mjerodavni redovnički poglavari udijele vojnom ordinarijatu dovoljan broj svećenika i đakona za ovu službu” (čl. VI./2.).

Osim stalnih vojnih kapelana, u Vojnome je ordinarijatu predviđena povremena ili vremenski ograničena služba dijecezanskih svećenika i redovnika. I za to je potreban dogovor s mjerodavnim biskupom ili redovničkim poglavarom.

Hijerarhijski ustroj Vojnoga ordinarijata, to jest vojnoga biskupa i i članova prezbiterijalonoga vijeća, usmjeren je na dio Božjega naroda koji im je povjeren. Zato se u članku 5. Hrvatskoga ugovora o Vojnom ordinarijatu spominju osobe koje spadaju pod vlast upravljanja vojnoga biskupa. Jednom riječju to su sve osobe zaposlene u oružanim snagama i redarstvenim službama Republike Hrvatske, članovi njihovih obitelji, to jest oni koji s njima dijele isto prebivalište. Očito tu spadaju i kadeti vojnih škola i škola redarstvenih službi, uključujući i vojne bolnice. Popis osoba vojnoga ordinarijata potreban je iz pastoralnih razloga. Naime, iz njega je vidljivo da se radi o zajednici vjernika u posebnim životnim uvjetima. Svi su njezini članovi pozvani na svjedočanstvo kršćanskog života osobno, u obiteljima i u zajednici vojnoga ordinarijata. Taj je popis koristan i zbog dijeljenja sakramenata, posebno sklapanja ženidbe u crkvama vojnoga ordinarijata.

Svi ugovori Svete Stolice i pojedinih država, sadrže gore navedena načela jer se radi o bitnim oznakama vojnih ordinarijata. U Mađarskom ugovoru o Vojnom ordinarijatu ova su pitanja obrađena u člancima 3., 4. i 5., u Bolivijskom ugovoru u člancima 2., 4. i 10., te u Venezuelanskom ugovoru u člancima 2., 5. i 8.

U usporedbi s Hrvatskim ugovorom o Vojnom ordinarijatu, najveća razlika jest odredba Mađarskoga ugovora prema kojoj će “Vojnom ordinariju pomagati generalni vikar, kojega će izabrati u dogovoru s nadležnim vlastima oružanih snaga i granične policije”. Takav se stav ne nalazi, na primjer, u Brazilskom i Venezuelanskom ugovoru o Vojnom ordinarijatu. U BOlivijskom se ugovoru određuje da će, jer se radi o svećenicima, vojni biskup imenovati generalnoga vikara i vojne kapelane, “koje će priznati vrhovni stožeri oružanih snaga i redarstvenih službi”.

Odnos vojnoga ordinarija prema članovima svojega prezbiterija

Vojni će ordinarij biti povezan, na doličan način, s članovima svojega prezbiterija. U članku 7. Hrvatskoga ugovora o Vojnom ordinarijatu, predviđa se da će vojni biskup slobodno komunicirati s kapelanima i drugim djelatnicima Vojnoga ordinarijata, među ostalim i slanjem uputa o dušobrižničkoj službi. Vojni kapelani će i pismeno izvještavati vojnoga biskupa o svojem pastoralnom djelovanju.

Slične odredbe nalaze se i u Mađarskom ugovoru o Vojnom ordinarijatu. U njemu se još napominje da će vojni biskup moći “osobno ili preko svojih izaslanika vršiti uvid na licu mjesta o situaciji vojnoga dušobrižništva”. To se načelo nalazi i u Bolivijskom ugovoru o Vojnome ordinarijatu (čl. 13.). Ta je odluka po sebi razumljiva, jer je dužnost vojnoga biskupa nadgledati vojno dušobrižništvo na cijelom teritoriju za koje je zadužen.

Odnos vojnih kapelana prema državnim vlastima

Vojno dušobrižništvo predstavlja specijalizirano pastoralno djelovanje u posebnim okolnostima. Zato se u članku 6. Hrvatskoga ugovora o Vojnome ordinarijatu određuje da će djelatnici Vojnoga ordinarijata, osim kanonskoga prava i odredbi vojnoga biskupa, poštivati pravila vojnih vlasti i vlasti redarstvenih službi. Oni će se uklopiti u vojnu sredinu, služeći se postojećim ustrojem oružanih snaga Republike Hrvatske. Ali, vršeći svoju službu, djelatnici Vojnoga ordinarijata, bilo da su stalni kapelani bilo da su na ispomoći, zadržat će stanje vlastito svojemu staležu. To posebno vrijedi za redovnike koji su pozvani sačuvati posebnosti karizme zajednice čiji su članovi. Ali općenito govoreći, to se odnosi na sve članove klera: moći će uspješno pastoralno djelovati ako ostanu vjerni idealima i obvezama koje su prihvatili ulaskom u klerički stalež.

Budući da su članovi Vojnoga ordinarijata ljudi koji kao i svi drugi mogu i pogriješiti, u stavku 3. članka 6. Hrvatskoga ugovora o Vojnom ordinarijatu određuje se kako će se tada vladati nadležne crkvene, vojne ili redarstvene vlasti. Ako se radi o prekršaju protiv vojne stege, nadležnost stegovnih koraka pripada vojnim vlastima. Ako se pak radi o kanonskim prekršajima za kanonske kaznene mjere, nadležan je vojni ordinarij. U svakom slučaju, između nadležnih crkvenih, vojnih i redarstvenih vlasti mora postojati suradnja i u poduzimanju tih kaznenih mjera koje se tiču pojedinca kako proizlazi iz odredbi spomenutog članka 6.: “Vojni će ordinarij obavijestiti vojne vlasti o možebitnim kanonskim kaznenim mjerama koje poduzeo u određenim slučajevima”. S druge strane “ako bi član klera Vojnoga ordinarijata morao biti podvrgnut stegovnim mjerama vojne naravi, nadležni zapovjednik poduzet će predviđene korake, uz prethodni dogovor s vojnim ordinarijem”.

Slične odredbe nalaze se u gotovo svim ugovorima o vojnom ordinarijatima. Odredbe članka 6. Hrvatskoga ugovora gotovo su istovjetne u Mađarskom (čl. 10.) i Brazilskom (čl. 10.) ugovoru o Vojnom ordinarijatu. Slične odredbe nalaze se i u Venezuelanskom (čl. 13.) i Bolivijskom (čl. 9.) ugovoru o Vojnom ordinarijatu koji daju malo više ovlasti vojnome biskupu. Naime, u Venezuelanskom se ugovoru predviđa ne samo da će u slučaju stegovnih mjera vojne naravi protiv člana klera Vojnoga ordinarijata, nadležne vojne vlasti o tome obavijestiti vojnoga biskupa, nego da će se prethodno s njim dogovoriti o mjestu i obliku kazne. U Bolivijskom ugovoru o Vojnom ordinarijatu zajamčeno je da “vojne ili redarstvene vlasti neće poduzeti nijednu stegovnu ili kaznenu mjeru protiv vojnoga kapelana bez izričitoga pristanka Vojnoga ordinarija koji će odrediti da se izvrši kazna na mjestu i u obliku koji će smatrati najprikladnijim.” U tom se ugovoru određuje da će “Vojni biskup moći, zbog kanonskih uzroka, privremeno riješiti službe (suspendirati) ili smijeniti “ad normam Iuris Canonici” vojne kapelane, obvezno o tome obavijestivši glavne stožere, koji će ih u prvom slučaju staviti na čekanje, a u drugom otpustiti”.

U Venezuelanskom se ugovoru o Vojnom ordinarijatu osim toga naglašava da je, “zbog razloga prebivališta, kler Vojnoga ordinarijata dužan poštivati stegu i nadzor dijecezanskih biskupa koji će u slučaju prekršaja obavijestiti vojnoga ordinarija; oni mogu, ako to zahtijeva težina prekršaja, poduzeti određene kanonske mjere, obavijestivši o tome vojnoga ordinarija”. Gotovo isto načelo nalazi se i u Bolivijskom ugovoru o Vojnom ordinarijatu (čl. 9./3.).

U pitanju mogućih kazni, Hrvatski se i Mađarski ugovori o Vojnom ordinarijatu zadržavaju na bitnim odredbama. Ali, dobro je znati, za svaki slučaj, način razradbe tih kazni u gore spomenutim ugovorima o vojnim ordinarijatima.

Sjedište Vojnoga ordinarijata

Članak 8. Hrvatskoga ugovora o Vojnom ordinarijatu određuje: “Vojni će ordinarijat svoje sjedište imati u Zagrebu”.

Isto tako, mađarski Vojni ordinarijat ima sjedište u Budimpešti (čl. 7.), brazilski u Brasiliji (čl. 2.), venezuelanski u Caracasu (čl. 2.). Dakle, radi se o općem načelu koje se nameće u dušobrižništvu, jer vojni ordinarij po naravi službe mora biti što bliži vrhovnom stožeru oružanih snaga i redarstvenih službi određene zemlje, a oni su redovito smješteni u glavnom gradu pojedine države. Ipak, to načelo nije uvijek izričito spomenuto, kao na primjer u Bolivijskom ugovoru o Vojnom ordinarijatu.

Uzdržavanje Vojnoga ordinarijata

Budući da je Vojni ordinarijat u službi katolika pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske, dolično je da se te dvije ustanove brinu za materijalno uzdržavanje osoblja Vojnoga ordinarijata (čl. 9./1.) i samoga vojnoga biskupa. S tim u svezi je predviđeno da će “Ministarstvo obrane i Ministarstvo unutarnjih poslova osigurati materijalne uvjete potrebne za djelovanje Vojnoga ordinarijata, prije svega dolično sjedište vojnoga ordinarija i njegove kurije te prikladna mjesta za bogoštovlje” (čl. 9./2.).

Odredbe ovoga članka nalaze se i u drugim ugovorima. Tako na primjer, Mađarski ugovor o Vojnom ordinarijatu određuje: “Ministri obrane i unutarnjih poslova dužni su, imajući u vidu mogućnosti državnoga proračuna, osiguravati materijalna i novčana sredstva te ona za uzdržavanje osoba, potrebna za djelovanje Vojnoga ordinarijata”. Slična se odredba nalazi u Brazilskom ugovoru o Vojnom ordinarijatu (čl. 13.).

Hrvatski ugovor o Vojnom ordinarijatu izričitiji je što se tiče materijalnih uvjeta za redovito djelovanje Vojnoga ordinarijata. U stavku 2. članka 9. spominju se dolično sjedište vojnoga biskupa i njegove kurije te prikladna mjesta za bogoštovlje. Ne radi se samo o glavnoj crkvi Vojnoga ordinarijata nego i o prikladnim mjestima za bogoštovlje u vojarnama, vojnim i policijskim učilištima i središtima te u drugim mjestima za posebno okupljanje vojnika i policije. Treba se nadati da će se ta načela provesti dogovorom između mjerodavnih crkvenih vlasti prema gospodarskim mogućnostima Republike Hrvatske i zahtjevima dostojanstvenoga održavanja bogoslužja.

Napomenimo da Poljski konkordat među ostalim određuje: “Vojnim osobama o kojima se govori u /1., jamči se mogućnost slobodnoga sudjelovanja na svetim misama nedjeljom i zapovijedanim blagdanom, ako to nije u suprostnosti s važnim dužnostima službe”.

Hrvatski ugovor o Vojnom ordinarijatu ne spominje sudjelovanje na svetim misama, ali to pretpostavlja spominjući među ostalim, izgradnju mjesta za bogoštovlje. Ona se grade ne da ostanu prazna nego da se u njima prikladno služi bogoslužje prema crkvenim propisima.

Statuti i pravilnik Vojnog ordinarijata

Za potpuno ustrojavanje Vojnoga ordinarijata potrebno je imati statute i pravilnik.

Sama apostolska konstitucija SMC zahtijeva donošenje posebnih statuta Vojnoga ordinarijata. U članku XIII. napominje se da u statutima među inim treba naznačiti: 1) mjesto crkve i kurije vojnoga ordinarijata; 2) ustroj vojnoga ordinarijata: da li je potrebno imenovati više generalnih vikara, koliko članova mora imati kurija; 3) crkveni i građanski položaj klerika u službi vojnoga ordinarijata i u mirovini; 4) tko zamjenjuje vojnoga ordinarija u slučaju ispražnjene stolice; 5) odredbe o prezbiterijalnom vijeću vojnoga ordinarijata ili biskupije u kojoj se obavlja služba; 6) knjige u upotrebi za dijeljenje sakramenata, stanje duša, itd.

Kako je već spomenuto, statute vojnoga ordinarijata izdaje Apostolska Stolica. To izričito zahtijeva SMC: “Vojni ordinarijati ravnaju se prema vlastitim statutima koje izdaje Sveta Stolica, u kojima će biti razrađene pojedinosti ove konstitucije, primjenjujući, gdje postoje, ugovore između Svete Stolice i država” (čl. I.).

Zbor za biskupe je dekretom izdanim 22. rujna 1998., proglasio Statut Vojnoga ordinarijata u Republici Hrvatskoj. Prethodno ga je, 17. rujna, Sveti Otac potvrdio.

U članku 10. Hrvatskoga ugovora o Vojnom ordinarijatu određuje se: “Naknadnim sporazumom između Vlade Republike Hrvatske, koju će zastupati nadležna ministarstva - to jest Ministarstvo obrane i Ministarstvo unutarnjih poslova u čijem se sklopu odvija vojno dušobrižništvo - i Hrvatske biskupske konferencije, priredit će se pravilnik, s razrađenim pojedinostima, o djelovanju Vojnoga ordinarijata”. Izradu pravilnika predviđa u članku 23. i Statut Vojnoga ordinarijata u Republici Hrvatskoj.

Pravilnik o ustroju i djelatnosti Vojnoga ordinarijata u Republici Hrvatskoj, dogovoren između mjerodavnih crkvenih i državnih vlasti, potpisan je u Zagrebu 3. prosinca 1998. Potpisali su ga, za Katoličku Crkvu, mons. Josip Bozanić, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, a za Republiku Hrvatsku, gospodin Pavao Miljavac, ministar obrane i gospodin Ivan Penić, ministar unutarnjih poslova.

Svi ugovori o vojnom ordinarijatu određuju da će se naknadno izraditi pravilnik u kojem će biti označene pojedinosti važne za djelovanje vojnoga ordinarijata, a koje nisu sadržane u ugovorima između pojedine države i Svete Stolice. Na primjer, Mađarski ugovor o Vojnom ordinarijatu govori o tome u članku 12., Bolivijski u članku 14., Venezuelanski u članku 12. Ti ugovori obično ne spominju nužnost donošenja statuta, jer to već jasno predviđa apostolska konstitucija SMC.

Vojna obveza

Hrvatski ugovor o Vojnom ordinarijatu ne donosi odredbe o služenju vojne obveze klerika, svećenika i redovnika. I neki drugi ugovori, kao na primjer, Mađarski i Brazilski, nemaju odredbi o toj temi. Drugi pak ugovori o Vojnom ordinarijatu: Venezuelanski, Ekvadorski i Bolivijski, te Poljski konkordat, donose načela i o vojnoj obvezi.

Prije analize tih ugovora, korisno je vidjeti stav Ktoličke Crkve o vojnoj obvezi.

Zakonik kanonskoga prava savjetuje: “Budući da vojnička služba manje odgovara kleričkom staležu, neka klerici i pripravnici za svete redove dobrovoljno ne prihvaćaju vojnu službu, osim s dopuštenjem svojega ordinarija” (kan. 289./1. Usp. i ZKIC kan. 383./2.). Iste odredbe vrijede i za redovnike (usp. ZKP kan. 672. i ZKIC kan. 427.).

Ovaj pretežito negativan stav prema vojnoj obvezi, odražava se i u Venetuelanskom i u Bolivijskom ugovoru o Vojnom ordinarijatu. “Za vrijeme mira, klerici. sjemeništarci, redovnici i novaci, izuzeti su vojne obveze. U slučaju opće mobilizacije, svećenici će obavljati vojnu službu u dušobrižničkom djelovanju; drugi klerici i redovnici bit će određeni, prema prosudbi Vojnoga ordinarijata, na pomoćne službe vojnim kapelanima i sanitarnim ustanovama. Dijecezanski biskupi, svećenici u pastoralnoj službi kao župnici i njihovi pomoćnici, kapelani, upravitelji crkava otvorenih za bogoštovlje i svećenici u službi biskupijskih kurija i sjemeništa bit će izuzeti od vojne službe, također i u slučaju opće mobilizacije”. Slične se odredbe nalaze u Venezuelanskom ugovoru o vojnom ordinarijatu (čl. 9., 10. i 11.).

U Poljskom se konkordatu određuje: “Svećenici i đakoni, kao i članovi ustanova posvećenoga života i zajednica apostolskoga života, nakon vječnih zavjeta, raspoređeni su u rezervu. Za sjemeništarce, za one samo s privremenim zavjetima i za novake, vojna obveza se odgađa kako bi mogli završiti studij. Svećenici koji su raspoređeni u rezervu mogu biti pozvani na vojne vježbe samo u svrhu obuke kako bi mogli vršiti službu vojnih kapelana na zahtjev nadležnih crkvenih poglavara. U slučaju opće mobilizacije ili rata, crkvena će vlast odrediti dodatni broj svećenika za službu vojnih kapelana, a đakone, bogoslove i članove ustanova posvećenoga života i zajednica apostolskoga života za sanitarnu službu ili za službu civilne obrane”.

Odnos prema vojnoj obvezi klerika dosta je različit u pojedinim zemljama. U Italiji su klerici oslobođeni vojske. Isto tako i u Saveznoj Republici Njemačkoj. Ipak, u Njemačkoj ima dosta mladića koji prije početka studija bogoslovije odluče obaviti vojnu službu ili izaberu civilnu službu. Oni koji žele obaviti vojnu obvezu, nakon redovite obuke mogu se prijaviti vojnom ordinariju i biti na ispomoć vojnim kapelanima.

U Francuskoj su sjemeništarci izjednačeni s drugim vršnjacima. Obavljaju vojnu obvezu, ali mogu izabrati i civilnu službu. Nakon obvezne obuke, bogoslovi mogu biti na ispomoći vojnim kapelanima. Sve se više govori o ukinuću vojne obveze budući da bi vojska trebala biti potpuno profesionalizirana. U tom će se slučaju, očito, promijeniti i navedena načela o vojnoj obvezi klerika.

U Španjolskoj se vojna obveza proteže i na svećenike i redovnike. Naime, Španjolski ugovor o Vojnom ordinarijatu određuje: “Za klerike i za redovnike vrijede ista opća načela zakona o vojnoj obvezi”. To znači da će i oni moći birati između vojne obveze i civilne službe, prema odredbama Španjolskoga zakonodavstva. Ipak, isti članak pojašnjava da će sjemeništarci, kao i drugi studenti, moći odgoditi služenje vojne obveze. Kada pak započnu vojnu obvezu, bit će im povjerene slube u skladu s njihovim pozivom, prema uputama Vojnoga ordinarijata. Ostalim svećenicima, đakonima ili redovnicima koji nisu svećenici, bit će povjerene službe “koje prema kanonskome pravu nisu u suprotnosti s njihovim staležom.”

Svećenici koji su proveli 3 godine u misijama ili u dušobrižništvu brinući za španjolsku emigraciju, bit će oslobođeni vojske. Navedena služba smatrat će se kao zamjena za vojnu obvezu (usp. čl. 5./4.).

Vojne su obveze uvijek oslobođeni biskupi i oni koji su s njima u pravu izjednačeni (čl. 6.). U istom se članku predviđa da će se u slučaju mobilizacije rezervnih vojnih osoba voditi briga o primjerenom osiguranju dušobrižništva građana u župama.

Portugalski konkordat određuje: “Svećenici i klerici vršit će vojnu obvezu u dušobrižništvu oružanih snaga, a u vrijeme rata, i u sanitarnim postrojbama”. U istom se članku portugalska Vlada obvezuje da će i u slučaju rata osigurati obavljanje vojne službe s najmanje mogućom štetom po dušobrižništvo građana vjernika. U članku 18. predviđa se ustroj Vojnoga ordinarijata u vrijeme rata.

U novije vrijeme u Portugalu svi svećenici i redovnici, obično nakon druge godine ređenja, pozvani u vojsku te moraju proći kratku obuku vojnim vještinama, isključujući rukovanje oružjem. Nakon te kratke obuke vojni ordinarij izabere potreban broj svećenika za pomoćne vojne kapelane koji obavljaju tu dužnost u trajanju vojne obveze kao i za druge građane. Ostali svećenici se vraćaju na svoja pastoralna mjesta u redovito dušobrižništvo.

U Hrvatskom ugovoru o Vojnom ordinarijatu nema odredbi o vojnoj obvezi vjerojatno i zbog posebnih posebnih ratnih uvjeta u kojima se nalazila Republika Hrvatska u vrijeme sastavljanja ugovora. Za vrijeme rata, dogovorom crkvenih i vojnih vlasti, bogoslovi i redovnički kandidati bili su oslobođeni od vojne obveze. U mirnodopskom razdoblju situacija se promijenila tako da su bogoslovi, u prvo vrijeme, služili vojnu obvezu poput svojih vršnjaka. Kasnije je odluka zavisila o pojedinom ordinariju. Redovnički su kandidati izuzeti od vojne obveze.

Slijedeći primjer gore navedenih zemalja, možda bi bilo korisno pronaći način da ti bogoslovi budu u dodiru s vojnim biskupom, te da nakon obvezne obuke budu na ispomoć vojnim kapelanima. Moglo bi se uzeti u obzir portugalsko i španjolsko iskustvo koje se pokazalo korisnim za dolično vojno dušobrižništvo.

U europskim zemljama sve se više raspravlja o ukinuću vojne obveze. U tom slučaju, vojni ordinarijati će se morati još više posvetiti specijaliziranom dušobrižništvu katolika u profesionalnim jedinicama oružanih snaga pojedinih zemalja, nastavljajući pastoralnu skrb za katolike u redarstvenim službama.

***

Danas u svijetu postoje 33 vojna ordinarijata, od kojih 12 u Europi. Hrvatski ordinarijat trenutno je najmlađi.

Hrvatski ugovor o Vojnom ordinarijatu mogao se dakle koristiti pravnim i pastoralnim iskustvom drugih zemalja. To se i vidi iz analize teksta ugovora koji uglavnom slijedi temeljne odredbe prisutne u novijim ugovorima o vojnim ordinarijatima. Ipak, kako je naglašeno, u njemu ima i posebnih obilježja koja proistječu iz posebnih okolnosti i povijesnih iskustava dušobrižništva katolika pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske.

Vojni ordinarijat u RH
Ksaverska cesta 12
HR - 10 000 ZAGREB

(01) 46706 60 (59)

46706 62

vojni.ordinarijat@morh.hr

Izdvojeno

Okružno pismo biskupima o kruhu i vinu za euharistiju (18. 07. 2017.)

Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu

Ne ljubimo riječima, već djelima (26. 06. 2017.)

Papina poruka za 1. svjetski dan siromašnih, 19. studenoga 2017.

Misija u srcu kršćanske vjere (16. 06. 2017.)

Poruka pape Franje za Svjetski misijski dan 2017. (22. listopada)

Zajednička Izjava komisija „Iustitia et pax” BK Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije (08. 05. 2017.)

Izjava komisija „Iustitia et pax" BK BiH, HBK i SŠK

Poruka vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana za Uskrs 2017. (16. 04. 2017.)

Zagreb, Veliki ponedjeljak 2017.

“Velika mi djela učini Svesilni!” (Lk 1, 49) (31. 03. 2017.)

Papina poruka za 32. svjetski dan mladih (9. travnja 2017.)

Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini (03. 03. 2017.)

Poslanica predsjednika Hrvatskog Caritasa varaždinskog biskupa msgr. Josipa Mrzljaka

Ne boj se jer ja sam s tobom (Iz 43, 5). Priopćivanje nade i povjerenja u našem dobu (22. 02. 2017.)

Poruka pape Franje za 51. svjetski dan sredstava društvene komunikacije (28. svibnja 2017.)

Božja riječ je dar. Drugi su dar (08. 02. 2017.)

Poruka pape Franje za korizmu 2017.

“Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi” (Tit 2, 11). (19. 12. 2016.)

Božićna poruka vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana

U misiji pod vodstvom Duha (09. 12. 2016.)

Poruka pape Franje za 54. svjetski dan molitve za duhovna zvanja 2017. (7. svibnja )

Ad resurgendum cum Christo (Da bi se suuskrslo s Kristom) (25. 10. 2016.)

Naputak Kongregacije za nauk vjere o pokapanju tijela preminulih i čuvanju pepela u slučaju spaljivanja

Arhiva vijesti

Linkovi