Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Homilija don Tome Kneževića

Ravnatelj Ureda katoličkog dušobrižništva Ministarstva obrane BiH

Međunarodna misa slavenskih naroda u crkvi sv. Bernardice.
18. vojno-redarstveno hodočašće u Lurd, 2010.

Ispunjeni osobnom vjerom i plemenitom nakanom te predvođeni svojim dušobrižnicima, zajedno s drugima iz velikog broja zemalja Europe i svijeta, mi hodočasnici iz zemalja slavenske grupe jezika od Sjevernog mora pa do plavog Jadrana došli smo u ovo sveto mjesto Božje blizine i Božje nazočnosti kako bi se utekli moćnom zagovoru Majke Božje Lourdske. Tijekom ovih nekoliko dana želimo osvježiti i osnažiti svoju osobnu vjeru, a ali moliti i preporučiti sve koji su ostali kod kuća: naše obitelji, naše urede i vojarne te sve s kojima na kon¬kretnim mjestima života i rada nosimo svoj dio odgovornosti. Svima nama ostvarila se želja kako bismo bili hodočasnici na godišnjem međunarodnom vojno-redarstvenom hodočašću. Nakon raznih stručnih usavršavanja, koja su nas učinila sposobnijima i odgovornijima u našem poslu, ovih dana smo školi Majke Božje Lourdske koja svakom pojedinačno pruža svoju majčinsku ruku i vodi nas svome Sinu koji prihvaća svakoga od nas onakav kakav jest bez obzira koje mjesto imao u društvu i u državnim ustanovama, u oružanim i redarstvenim snagama odnosno u našim obiteljima.

Ovo su za sve nas i svakoga pojedinačno sveti dani. Kao hodočasnici, a ne kao turisti, u središte stavljamo susret Boga i čovjeka s njegovom osobnom vjerom. Svojim ponašanjem, svojim govorenjem, svojim moljenjem doprinosimo građenju pozitivne klime, ne samo među hodočasnicima zemlje iz koje dolazimo, nego vjerničke i hodočasničke klime u Lourdesu i na svim svetim mjestima koje ćemo posjetiti i na kojima ćemo se moliti. Milost Božja, po zagovoru Gospe Lourdske, poput rose ili mane s neba silazi i spušta se na ovo sveto mjesto i na svakoga od nas kako bismo napunili svoje djelomično ili potpuno ispražnjene duhovne akumulatore. Zato na trenutak zaboravimo dužnost i službu koju obnašamo i u svoja srca i u svoje duše stavimo Boga i Blaženu Djevicu Mariju koja nas prati kako bismo se oporavljeni vratili na svoja radna mjesta u svoje vojarne, u svoje urede i na prometnice na kojima drugima pomažemo i drugima osiguravamo sigurnost. U ovim danima budimo hodočasnici, osobe koje služe, a ne kojima se služi.

Došli smo na ovo sveto mjesto praštanja i pomirenja iz raznih zemalja Europe i svijeta poput dvojice prvih vojnih kapelana Francuske i Njemačke. Postavimo si pitanje da li je praštanje još uvijek aktualno u našem sekulariziranom društvu zemalja iz kojih dolazimo? Ne treba dugo slušati razgovore u povjerenju da se otkrije goruća potreba za njim. Nitko zaista nije zaštićen od rana koje nastaju zbog frustracija, razočaranja, briga, ljubavnih teškoća, izdanja itd. Mnogobrojne teškoće življenja u društvu susrećemo posvuda: sukobi među bračnim drugovima, u obitelji, sukobi između razdvojenih ili rastavljenih osoba, između poslodavaca i namještenika, medu prijateljima, susjedima, među plemenima ili narodima. Svi u nekim trenucima treba da oproste da bi se ponovno uspostavio mir i da bi se nastavilo živjeti zajedno. Na proslavi pedesete obljetnice braka postavljeno je pitanje supruzima o tajni njihove bračne postojanosti. Supruga je odgovorila: “Nakon prepirke nikad nismo zaspali, a da jedno od drugog nismo tražili oproštenje.”

Da otkrijemo svu važnost opraštanja u ljudskim odnosima, pokušajmo zamisliti što bi bio svijet bez opraštanja. Kako bi bile teške posljedice toga? Ljudi bi bili osuđeni na ova četiri izbora: zadržati u sebi i u drugima podnesenu nepravdu, živjeti s negativnim osjećajem, ostati prikova za prošlost: osvetiti se. Prve posljedice života bez opraštanja, ne nude ništa uistinu obdarujuće. Kad se stvori ozračje osvete, često se zaboravlja njegov rušilački udar na okolinu u cjelini. Zadovoljština koju donosi osveta vrlo je kratkotrajna. Ona ne može nadoknaditi štetu koju će proizvesti u mreži ljudskih odnosa. Osim toga, osveta širi krugove nasilja koje je teško prekinuti. Opsjednutost odmazdom ne pridonosi nimalo iscjeljenju rane povrijeđenoga; upravo protivno, ona je pogoršava. S druge strane, ne treba vjerovati da sama odluka neosvećivanja čini po sebi oproštenje. Ipak, ona ostaje prvi važan i odlučan korak da se iziđe na put praštanja.
Koliko li smo samo puta čuli riječi kao ove: “Ne mogu mu oprostiti jer ne mogu zaboraviti”, ili pak “Zaboravi sve to”, “Okreni stranicu”, “Ne zaustavljaj se na toj uvredi, nastavi svoj život”? Taj je način govora i postupanja bez izlaza. Razlog je jednostavan. Zaboraviti nesretan događaj, sve kad bi to bilo moguće, priječilo bi da se oprosti jer se ne bi više znalo što se oprašta. Uostalom, kad bi oprostiti značilo zaboraviti, što bi se dogodilo osobama s izvrsnim pamćenjem? Oproštenje bi im bilo nedostupno. Slijedi dakle da je za inicijativu oproštenje potrebno dobro pamćenje i jasno znanje o uvredi; inače kirurgija srca koju traži oproštenje ne bi bila moguća.

Pogrešno je od zaborava činiti test opraštanja. Istina je upravo suprotna tomu. Opraštanje pomaže pamćenju da ozdravi. S njima sjećanje na uvredu gubi svoju žestinu. Nesretni događaj biva sve manje i manje prisutan i bjesomučan; rana malo-pomalo zacjeljuje; sjećanje na uvredu ne uzrokuje više bol. Zato se izliječeno pamćenje oslobađa i može se ispuniti nečim drugim, ne više deprimirajućom mišlju na uvredu.

Zato dobro mentalno zdravlje pokazuje osobe koje tvrde: “Opraštam, ali ne zaboravljam.” One su shvatile da opraštanje ne traži da se zaboravi uvreda. Ako bi, naprotiv, govoreći tako htjele izreći svoju odluka da više neće imati povjerenja i da će stalno biti oprezne, tako bi bio dokaz da nisu dovele do kraja hod svoga opraštanja.

“Opraštanje pripada samo Bogu.” Vjerojatno ste čuli kako se ta izreka tumači kao da ljudi ne moraju ništa učiniti u činu opraštanje. Eto lijepa izgovora za prebacivanje vlastite odgovornosti na Boga! Ali bilo bi to krivo jer Bog, na području opraštanja kao i na svakom drugom području, ne čini umjesto nas ono što spada na ljudsku inicijativu. Opraštanje istodobno ovisi o ljudskome i o božanskome činu. Narav i milost ne isključuju se međusobno, nego se naprotiv usklađuju i dopunjuju. Prisjetimo se kako zauzimanje u postupku pravog opraštanja traži mnogo hrabrosti, ne traži je manje nastojanje da se ne popusti varkama lažnih opraštanja.

Postoji više od jedne prilike gdje se pomirenje s uvrediteljem pokazuje nemogućim: slučaj gdje se ima posla s uvrediteljem koji nije poznat, koji je preminuo ili koji se ne može naći, ili pak s uvrediteljem koji se pokazuje nepopravljivim ili okorjelim i neodgovornim grješnikom. Treba li iz toga zaključiti da oproštenje nije moguće? Nipošto. Oproštenje je u prvom redu raspoloženje srca. S toga razloga ne samo da gaje moguće dati nego je nužno to učiniti da bi se opet stekli nutarnji mir i sloboda, bez obzira na to je li uvreditelj raspoloživ ili nije, dostiživ ili nedostiživ. Iskoristimo ovo milosno vrijeme i vrijeme Božje zajedničke i osobne nazočnosti ovdje u Lourdes u mjestu praštanja i pomirenja. Ne dozvolimo da nam ovo vrijeme prođe kao i mnoga mjesta i vremena u našem životu. Učinimo se da po zagovoru i uz snažnu potporu Majke Božje Lourdske doživimo osobno obraćenje i da nakon ovogodišnjeg hodočašća budemo novi ljudi. Razmislimo i odučimo se na konkretno činjenje.

Treba li zima oprosti proljeću
Proljeće ljetu, Ljeto jeseni,
Jesen zimi?
Treba li noć oprosti danu,
Sunce mjesecu?
Trebaju li zaljubljeni jedno drugomu oproste
Istodobno svoju želju da budu zajedno
I svoju volju za slobodom?
Treba li mati oprosti novorođenčetu,
Otac samostalnu i buntovnu djetetu?
Treba li dijete u samome sebi
Oprosti adolescentu, Adolescent odraslomu,
Odrasli starcu?
Trebamo li Bogu oprostiti za njegovo nesavršeno stvorenje?
Treba li nam Bog oprosti
Što mu želimo biti slični?

Amen.