Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Homilija vlč. Davida Klarića

Vojni kapelan u Središnjici EI-a, kapelaniji sv. Nikole Tavelića u Zagrebu

Nacionalna misa u crkvi sv. Bernardice.
18. vojno-redarstveno hodočašće u Lurd, 2010.

Imamo milost biti na ovom hodočašću u Lurdu i sudjelovati na liturgijama i pobožnostima zajedno sa drugim pripadnicima vojno-redarstvenih snaga iz cijeloga svijeta. To je veliki dar kroz kojeg vidimo kako postoji mnoštvo onih koji žive i slave isto kao i mi, kojima su važne iste vrednote kao i nama.

Evanđeoski tekst, koji smo sada čuli (Iv 21, 15-21), vraća nas 2000 godina unatrag, u vrijeme nakon Isusova Uskrsnuća. Učenici su se nakon Isusove smrti vratili svaki svome poslu, počeli su s onim što su i prije radili i što najbolje znaju – ribare. Možda se sastaju i pripovijedaju o ljepoti rada i druženja sa Isusom u njegovo vrijeme, ali više ne rade na njivi Gospodnjoj, nego na svojoj, na kojoj su i prije radili. Ipak Isus je živ, on je tu. Ukazuje se učenicima i zajedno s njima doručkuje. Učenika koji je okrijepljen doručkom Isus pita veoma duboko pitanje, jedno od najdublje postavljenih pitanja. Isus pita Petra – Šimune Ivanov ljubiš li me? I Petar odgovara potvrdno. Petar je ostavio sve i pošao za Isusom. Sigurno ga je ljubio. Isus pita ponovo i ponovo. Pita ga tri put. Možda je malo čudno što ga toliko puta pita. Neki egzegete govore kako ga pita tri puta jer ga je Petar i tri puta zatajio, pa je to kako iskupljenje za grijeh koji je Petar napravio. U svakom slučaju pitanje ljubiš li me postavljeno je tri put.

Skupljeni smo u marijanskom svetištu – svetištu svjetskoga glasa. Mogli bi reći kako smo ovamo došli svaki sa svojim problemima i stremljenjima, ali i nadama i vjerom. Došli smo se duhovno nahraniti, kako bi mogli dalje živjeti, onako kako nas Krist uči, kako bi bili još bolji, plemenitiji i vjerniji.

Kao što su učenici doručkovali sa Isusom, tako smo i mi došli ovamo na duhovni doručak, ali nakon tog duhovnog doručka moramo kao i Petar odgovoriti na pitanje. Pitanje je veoma zahtjevno iako jednostavno postavljeno, vrlo komplicirano je za odgovoriti na njega. I svakome od nas danas postavlja se pitanje Ljubiš li me?

Nije dovoljno reći samo ja sam vjernik. Vjeru treba živjeti. Vrednote koje vjera stavlja pred nas treba prihvaćati i one moraju postajati dio nas. Da bi se to dogodilo treba ljubiti. Ljubiti bezgranično, bezuvjetno, beskompromisno – do kraja – ljubiti kako Isus kaže – više nego ovi… Zato i pita Isus Petra tri puta, kako bi on i sam vidio dali je njegova ljubav takva, dali je dovoljno jaka, koliko je čvrsta, koliko može podnijeti. Vjerujem da ćemo i mi moći zajedno sa Petrom odgovoriti – Ljubim te, ti znaš da te volim.

Ali nakon pitanja i odgovora, koji nije nimalo lak, dolazi poslanje. Pasi ovce moje. Petar je, jer je ljubio pravom ljubavlju bio sposoban nositi se sa poslanjem i izvršiti ga. Bio je spreman ići do kraja i dati na kraju svoj život – kao najveći dokaz ljubavi.

I nama će nakon potvrdnog odgovora biti dano poslanje. Davati potvrdni odgovor na Isusovo pitanje, koje nam se uvijek postavlja - Ljubiš li me? a ne izvršavati ono za što si poslan nepošteno je i neumjesno u svakom slučaju. Odgovor Ljubim te, traži od nas angažman u svakodnevici. U našim malim, svakodnevnim poslovima pozvani smo stalno pokazivati kako i na koji način ljubimo.

Kad su Ivana Merza pitali što treba činiti da bi čovjek bio po Božjoj volji on je odgovorio upravo ovo: “Svakodnevne poslove treba obavljati savjesno i s ljubavlju”.

Posebno je teško dati odgovor na Isusovo pitanje o ljubavi, ali još je teže tu ljubav živjeti i u životu pokazivati kako doista ljubimo. Dati odgovor na Isusovo pitanje postavljeno Petru i živjeti na način na koji i odgovaramo moguće je jedino, ako se beskompromisno i do kraja ljubi.

Mjesec je svibanj. Omiljen i vjerničkom srcu drag mjesec zbog više razloga. Na našoj Zemljinoj polutki proljeće sve više dolazi do izražaja sa svojim mnogobrojnim bojama kojima se zaodijeva priroda; klima je povoljna za šetnje i izlete. Za liturgiju, svibanj uvijek pripada vazmenom vremenu, vremenu klicanja, otkrivanja Kristova otajstva u svjetlu uskrsnuća i uskrsne vjere. To je i vrijeme iščekivanja Duha Svetoga, prekosutra je svetkovina Duhova. U oba ta ozračja, “prirodnom” i liturgijskom, dobro se uklapa tradicija Crkve kojom je mjesec svibanj posvećen Djevici Mariji.

Marija je naime prva i u punini promatrala riječ svoga Sina, pokazavši tako da ga ljubi ne samo kao majka, već još prije kao ponizna i poslušna službenica; zato ju je Bog Otac ljubio i u Njoj se nastanilo Presveto Trojstvo. Ali i ona – službenica Božja, najbolji nam je primjer ljubavi. Ona ljubi od početka do kraja, uvijek iznova dajući odgovor na postavljeno pitanje i svjedočeći svojim životom da je Riječ Božja usađena u njezin život i da ona uvijek s njome živi.

Učeniku iz današnjeg Evanđelja, postavljeno je pitanje nakon doručka. Lurd i ovo hodočašće je i nama, siguran sam, dobar duhovni doručak, nakon kojeg ćemo ponovno i mi biti zapitani, dali i koliko ljubimo. Od nas će se tražiti i konkretan angažman u toj ljubavi. Vjerujem da ćemo moći odgovoriti kako ljubimo i s ljubavlju i Njegovom pomoću kretati dalje, osvajati i ono neosvojivo.
Amen!