Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Projekti Vojnog ordinarijata u RH

Međunarodno vojno hodočašće - Lourdes

Međunarodno hodočašće u Lourdes – od 1993. Negdje iza II. svjetskog rata 1948. godine zajedno su se našla dva vojna kapelana - francuski i njemački - i postavili pitanje: „Možemo li mi nešto učiniti da se naši narodi, koji su u ovom stoljeću dva puta ratovali jedni protiv drugih, približe miru? I uz dozvolu svojih pretpostavljenih, počeli su okupljati grupu vojnika Francuza i grupu vojnika Nijemaca, te su zajednički hodočastili Majci u Lurd. To je trajalo deset godina, da bi prigodom stote godišnjice ukazanja u Lurdu 1958. godine predstavnici drugih naroda postavili pitanje: „Zbog čega i mi ne bismo hodočastili sa svojim vojskama u Lurd?“ Očito je bilo potrebito naći se oko zajedničke ideje, zajedničke osobe koja bi nam pomogla da ne ulazimo u ludosti rata u koje smo ulazili u prvoj polovici 20. stoljeća. Tako je prije pedeset godina započelo i službeno Međunarodno vojno hodočašće u Lurd. 

U tom vremenu Hrvatska je bila u sastavu Jugoslavije. U tom vremenu vojska i Crkva bile su na suprotnim stranama zbog komunističke indoktrinacije. Svi mi koji smo tada služili vojsku znamo što je to značilo. Nismo mogli ni zamisliti da bismo mogli sudjelovati u Lurdu. Pitanje je li uopće itko znao da postoji vojno hodočašće. Sve se zbivalo daleko od nas. Bili smo, kako se onda govorilo, iza željezne zavjese. Tek 1993. godine francuski vojni biskup mons. Michel Dubost preko svog generalnog vikara, koji je tada dolazio u posjete vojnicima u Sarajevu, šalje nam poruku: „Zašto i vi ne biste hodočastili u Lurd?“ I tada je jedna grupica od dvadeset i četiri vojnika s prve crte bojišnice krenula u Francusku. I to je bio početak našeg lurdskog hodočašća. Odmah se došlo na zamisao da se takvo hodočašće organizira i u domovini – u Mariji Bistrici. U prvo vrijeme odlučeno je da će svake godine na hodočašće ići 100 vojnika i 50 policajaca – dakle, tri autobusa i to je bilo tako sve do osnivanja Vojnog ordinarijata 25.travnja 1997. godine, a 1998. kad je Vojni ordinarijat počeo s djelovanjem, došlo je do razgovora između oca biskupa i generalnog vikara te tadašnjeg ministra obrane gospodina Miljavca. Generalni vikar je rekao kako nije dobro da vojnici na to hodočašće idu besplatno. Kad je besplatno, bila bi to neka nagrada, a onda se postavlja pitanje koliko bi ljudi s voljom odlazili na takvo hodočašće i imaju li uopće duhovnu potrebu za njim. A onda hodočašće može imati suprotan efekt – indoktrinaciju. Gospodin ministar Miljavac pribojavao se govoreći: „Ako budu morali plaćati, nitko neće ići.“ Uzvraćeno mu je: „Nemojmo imati nepovjerenja u naše vojnike i policajce. Napravimo test. Gospodine ministre, vi platite prijevoz, a oni će platiti svoj boravak - hranu, hotel i ostalo.“ I tako je dogovoreno, s tim da je zamolio da idemo prema starom modelu, u slučaju da se ne skupi bar sto i pedeset vojnika i policajaca. Treba reći da smo već te godine okupili četiristo i pedeset vojnika i policajaca i da je od toga trenutka lurdsko hodočašće dobilo nov zamah i nov smisao, a zajedno s tim i Vojni je ordinarijat preuzeo veliku odgovornost za to hodočašće. S tim hodočašćem htjeli smo da to bude duhovna obnova, što je značilo da otad svaki dan hodočašća ima svoj sadržaj. U to vrijeme kretalo se iz zagrebačke katedrale gdje smo slavili svetu misu i pokušali naglasiti što uopće znači hodočastiti.