Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Dan vojne kapelanije bl. Alojzija Stepinca u Karlovcu

Četvrtak, 11. 02. 2010.

“Blago progonjenima zbog pravednosti.”

Božja nam riječ govori o utjesi koju daje Bog. Govori nam i o nadi koja je Božji dar. Te su misli izabrane na današnji liturgijski blagdan blaženog kardinala Stepinca. Zbog utjehe koju je primio od Boga i dijelio ljudima, i nade kojom je bio oslonjen na Boga, Crkva ga ubraja među najveće velikane 20-tog stoljeća. To mu priznaju ne samo njegovi štovatelji, nego i mnogi dobronamjerni ljudi, jer je imao hrabar stav u vremenu kušnje, postojan u progonu, pun ljubavi prema neprijateljima za vrijeme suđenja i zatočeništva, kako u Lepoglavi tako i u Krašiću.

Sv. Pavao govori da je naša slava svjedočanstvo naše savjesti. Taj apostolski nauk čiste savjesti usvojio je i živio naš blaženik. Na njegovoj osobi je ta čista savjest bila prepoznatljiva, u privatnom i u javnom životu, u mirnim vremenima i u danima nepogodnima za vjeru i pogubnima za njega samoga. A ta je savjest, kristalno čista i evanđeoski sjajna, proizašla iz triju velikih vrijednosti (koje nisu jedine) za koje je on živio. To su: živa vjera u Boga, postojana vjera u Isusa Krista, neustrašiva vjera u obrani ljudskog dostojanstva i vjernosti Katoličkoj Crkvi.

Vjera blaženog kardinala Stepinca temeljila se na ljubavi prema Bogu, Isusu Kristu, o kojem govori današnje evanđelje. Čuli smo kako je Isus svojim javnim propovijedanjem izazvao veliki interes tadašnjeg židovskog svijeta, kao i pogana. Neki su Grci, koji su došli u Jeruzalem, čuvši za Isusa, htjeli vidjeti Isusa i pitati ga kako se može postići spasenje. Zamolili su apostola Filipa da ih odvede Isusu. Filip se odmah, zajedno s Andrijom, uputio prema Isusu. Isus im pri prvom susretu daje do znanja što mu se sprema. “Došao je čas da se proslavi Sin čovječji” (Iv 12, 23), što znači da je došlo vrijeme njegove smrti, kad će on prikazati svoj život za spas svijeta. Isusove su ih riječi pomalo zbunile, kad je rekao: “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo, ako li umre, donosi obilat rod”. Tim je riječima dao do znanja da je spreman prihvatiti sudbinu zrna i umrijeti radi nas i radi našega spasenja.

Ako je Isus Krist svojom smrću pokazao vrijednost umiranja za druge, da bi drugi živjeli, onda je to i naš put. Toga je bio svjestan blaženi kardinal Stepinac, koji je bio toliko vjeran Isusu Kristu da je bio spreman položiti svoj život za njega. To je on posvjedočio na sudu u Zagrebu, 3. listopada l946. godine, rekavši sucima i progoniteljima: “Znajte, Isus Krist je Bog. Za njega smo spremni umirati svaki čas i svaki dan, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao!” Branio je i ostale istine vjere, posebno Blaženu Djevicu Mariju, o kojoj su tih godina pisali najpogrdnije riječi. A upravo je Blažena Djevica Marija, kako za pravoslavne tako i za katolike, najsvetiji pojam, rekao je Blaženik.

“Zrno pavši u zemlju umire”. Tim je riječima papa Ivan Pavao II. na Mariji Bistrici 3. listopada 1998. predstavio našega blaženog Alojzija. A bilo je to uistinu umiranje poput zrnja. On je Ivanu Meštroviću napisao 28. siječnja l954. godine da su unutarnje boli mnogo teže od fizičkih, da ih nije moguće izraziti riječima. Svoje pismo završava riječima: “Drži nas vjera u Boga, koji nikada ne napušta one koji se u njega uzdaju. Kao da sam slutio što me čeka, kad sam birao svoje geslo: ‘U tebe se Gospodine uzdam!’ Vjerujemo li da umiranje zrna rađa život, novi život, Božji život, vječnost u Bogu. Logiku zrna ne poznaju niti priznaju oni koji gledaju umiranje, a ne vide plodove u zemlju položenog žita: žitna polja prepuna zrelog klasja i novog zrnja.

O takvoj sjetvi u Božje srce i božanski život on je pisao i svojoj sestri, koju su komunisti progonili, kao i njenog sina kojeg su dva puta pokušali ubiti, da se moli za nju svakog dana da izdrži do kraja kao prava kršćanka, da bude puna neustrašive vjere i nepokolebljivog pouzdanja u Boga i u zagovor presvete Bogorodice. Nas vjernike ne smije zbuniti što nevjernici ne razumiju logiku umiranja zrna. Civilizacija smrti ne može shvatiti uljudbu života.

Čuli smo Isusovu molitvu: “Oče proslavi ime svoje!” Isus je tu proslavu učinio prolijevajući nevinu krv za spasenje ljudskoga roda, za sve ljude. Ne čudi nas stoga, da je blaženi Stepinac, vjerni nasljedovatelj Isusov, štitio život svakoga čovjeka, bez obzira na vjeru i nacionalnu pripadnost. Štitio je ljudska prava i ljudsko dostojanstvo svakog čovjeka. Sigurno je da su tada lobiji poput jugoslavenskog, srpskog, masonskog i drugi, bili toliko jaki da su svaku istinu mogli predstaviti na njima svojstven način, te tako i svaku osobu, pa i najpravovjerniju, mogli dovesti u sumnju. Tako su kardinala Stepinca predstavljali godinama kao pobornika ustaške vlasti i ekstremnog nacionalistu. No istine radi, treba reći i drugu stranu medalje, koja je u apsolutnoj suprotnosti s njihovim pisanjem. Stepinac je otvoreno i jasno razotkrivao sve zablude vremena, u kojem je živio. Osudio je najveća zla prošlog stoljeća: fašizam, nacizam, komunizam, masoneriju, liberalizam svake vrsti i nemoral. Bio je neustrašiv borac protiv svakog oblika zla. U vrijeme II. svjetskog rata spašavao je Židove, Srbe, Poljake, Slovence, Hrvate nepoćudne vlasti i komuniste. Zbog toga su ga pokušali slomiti. No, on je odgovorio: “Mogu me ubiti, ali me nikada neće saviti”. Svoj stav čiste savjesti i logiku zrna koje umire za veće dobro posvjedočio je na spomenutom suđenju riječima, da nije bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama, da se nije bojao podići glas u obranu istine, u obranu Božje časti, za dobro svakoga čovjeka, za dobro hrvatskoga naroda”.

Mogli bismo nizati i dalje ovakve izjave i poruke blaženog kardinala Stepinca u kojima se vidi njegova moralna čvrstoća kao prvog pastira Crkve u Hrvata i borba oko očuvanja dostojanstva čovjeka. Upravo zbog te svoje odlučnosti bio je proganjan.

A Isus reče: “Blago progonjenima zbog pravednosti”. Naš je blaženik bio proganjan jer je branio jedinstvo Crkve, jer je ljubio Crkvu. Krajem ožujka l941. godine tumačio je katoličkim akademičarima da je Crkva djelo Božje, da je Isus Krist ne samo osnovao Crkvu, nego joj je osigurao apsolutnu garanciju, kad je rekao apostolima: “I evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta” (Mt 28, 20). Mnogi su je pokušali uništiti, ali uzalud. Ostala je samo žalosna uspomena na njezine progonitelje. Crkva i danas stoji sa svojim poglavarom, sadašnjim papom Benediktom XVI.

Sve što je Stepinac govorio imalo je za cilj da se zaštite kršćanske i opće ljudske naravne vrednote, kada su bile ugrožene. Stoga mu je Crkva odala posebno priznanje, kada ga je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim. Za očekivati je da će oni, kojima je on posebno pomagao, među ostalim i Židovima, Srbima, Slovencima, biti zahvalni na svemu što je učinio i da će ustati u obranu istine.

Braniti istinu - dužnost je svakog čovjeka. Samo istina će nas osloboditi. Takav je bio Blaženi Stepinac: vjerski postojan, nacionalno svjestan, humanistički raspoložen, verbalno jasan, konkretan i određen. Bio je u službi Boga i čovjeka, u službi Crkve, hrvatskog naroda i Domovine, u službi istine.

Prigodom proglašenja kardinala Stepinca blaženim, bilo je to 3. listopada l998. godine u Mariji Bistrici, papa je rekao za Stepinca: “Dobro je znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba s kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju nego li izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi”.

Tim je riječima papa ne samo dao do znanja koliko je važna istina, nego je dao poticaj da se za istinu zauzmemo. Od toga nije nitko izuzet, ni vojnik ni policajac također, posebno kada je riječ o istini čovjeka, koji je slika živoga Boga.

Obraćajući se pitomcima Vojne akademije 31. listopada l941. godine blaženik je poručio da je veoma važno da poštuju Boga, jer ih je Bog uzdigao na čast djeteta Božjega, da poštuju druge i konačno sami sebe, jer će na taj način biti na ponos i korist domovini. Tako može govoriti čovjek vjere, čovjek savjesti, čovjek istine. I ne može se naći ni jedan čovjek koji bi mogao uprti prst protiv njega. To je on rekao za sebe tijekom sudske rasprave 1. listopada l946. godine. Stoga smo ponosni na njega, jer je nazvan najvećim u prošlom stoljeću. Pa ako je običaj da nam se daju ideali, koje valja slijediti i oponašati, onda nam se bez sumnje nameće, kako mlađoj tako i starijoj generaciji, Blaženik, čiju 50. obljetnicu smrti spominjemo.

Zahvalimo Bogu za blaženog kardinala Stepinca što nam ga je dao. Stoga se preporučamo u njegov zagovor da ostanemo vjerni Bogu i svom narodu, vjerni istini i svojoj savjesti, kako bismo na kraju života mogli zajedno s njime reći: “Moja je savjest čista”. “Bog je jamac moje nade.” “Bog je smisao moje sadašnjosti i vječnosti!” “Bog je jakost u nošenju moga križa i neizvjesnosti, ali je Bog i utočište sretne vječnosti”. Amen.