Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Homilija na misi ređenja za prezbitere don Hrvoja Relje i don Marka Trogrlića

Subota, 05. 01. 2019.

Split, Franjevačka crkva sv. Ante na Poljudu, 5. siječnja 2019., subota, 10,30 sati

Jure Bogdan, vojni ordinarij

Draga braćo i sestre

Poštovani i dragi vjernici

1. U božićnome vremenu uoči svetkovine Bogojavljenja, okupio nas je u franjevačku crkvu svetog Ante na Poljudu radostan događaj prezbiterskog (svećeničkog) ređenja na naslov Vojnog ordinarijata – vojno-redarstvene biskupije u Republici Hrvatskoj dvojice đakona,don Hrvoja Relje i don Marka Trogrlića.

Radostan sam što mogu pozdraviti u ovom svečanom trenutku naše ređenike don  Hrvoja i don Marka, njihove roditelje, rodbinu, prijatelje, vojne i policijske kapelane i ostalu braću svećenike i redovnike, pripadnike Hrvatske vojske i policije - članove vojno-redarstvene biskupije, hrvatske branitelje, članove sveučilišne zajednice, sestre redovnice, bogoslove, sve Vas koji ste iz bliza i daleka došli na svećeničko ređenje. U ovome trenutku mnogi su s nama duhovno povezani, poglavito bolesnici i patnici, koji prinose svoje patnje i molitve za naše ređenike, za njihovu budućnost, za njihovo uspješno djelovanje u Kristovoj Crkvi….

2. Od Božićne noći do blagdana Krštenja Gospodinova, u misnim tekstovima i molitvama vjerničke zajednice dominira istina naše vjere što ju molimo kod oltara u Drugome predslovlju rođenja  Gospodinova: Krist Gospodin je „u otajstvu svoga čudesnog rođenja sakrio svoje božanstvo i pojavio se u obličju čovjeka; poče život u vremenu, da sve palo u sebi uzdigne, obnovi sklad svijeta grijehom narušen, a zalutalog čovjeka opet pozove u svoje kraljevstvo“[1]. Otajstvo je to veliko! Vječna Božja Riječ, druga Božanska osoba, uzela je ljudsko tijelo, utjelovila se, u prostoru i vremenu, u jednome narodu, u jednome konkretnome mjestu. Bog koji je ljubav postao je čovjekom, njemu „u svemu jednak osim u grijehu“. Ušao je u ljudsku povijest, ušao je i ulazi u zajedništvo života s čovjekom. Utjelovljenje Sina Božjega je vrhunac susreta božanskoga i ljudskoga, nadnaravnoga i naravnoga, vječnosti i prolaznosti, Stvoritelja i stvorenoga!

3. Starozavjetni prorok Izaija bio je svjestan Božjeg zahvata i ulaska u njegov život: „Duh Gospodnji na meni je, jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“(Vidi Lc, 4, 18-19). Izaija je svjestan da je Bog izabrao upravo njega, pomazao njega i da je on instrumenat u Božjim rukama. Kamo će ga to odvesti ni sam ne zna! „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer Ti si sa mnom“ reći će psalmista. „Tvoj štap i palica Tvoja utjeha su meni“ (Ps, 23). Božji čovjek, osnažen i prosvijetljen vjerom, promatra svijet i čovjeka Božjim očima, razmišlja Božjom logikom. On postaje glasnikom nade i tamo gdje sve ide u prilog očaju. U tami donosi svjetlost, u sužanjstvu naviješta i vjeruje u slobodu, u žalosti otire suze i donosi utjehu. U službi je Onoga koji „obnavlja sklad svijeta grijehom narušen, a zalutalog čovjeka poziva u Božje kraljevstvo“! Produžena je ruka nevidljivog Boga ljubavi u mijenama i nestalnostima svijeta. Čovjek dubokog iskustva povezanosti s Bogom, svjestan je svoje malenosti ali i svoga izabranja i sigurnosti svojih koraka:„Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga“ (Ps, 23).

Sveti Luka nas izvješćuje da je i sami Isus na početku svoga javnog djelovanja u sinagogi u Nazaretu, pročitao tekst iz proroka Izaije „Duh Gospodnji na meni je…“ i jasno obznanio da se te riječi na njega odnose i da se u njemu i po njemu ostvaruju.

4. Govoreći o cilju svoga poslanja i načinu djelovanja Isus kaže: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“(Iv 10, 10). I odmah nastavlja: »Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce“ (Iv 10, 11).Slika Dobrog pastira koji brine za svoje stado je česta biblijska slika. Kad je Isus izrekao ove riječi njegova domovina je bila prikladnija za uzgoj stada nego li za poljoprivredu ili industrijsku proizvodnju. Bila je puna pastira i  blaga po svim krajevima Izraela. Isus se u svojim javnim nastupima služi slikama i usporedbama iz konkretnog života svojih suvremenika kako bi ga mogli lakše shvatiti i bolje razumjeti. On ostaje vjeran biblijskoj tradiciji i milosrdnu Božju brižnost prikazuje u liku pastira što ide tražiti izgubljenu ovcu. U njegovoj se osobi ispunja očekivanje Dobrog pastira. On je jedini posrednik, vrata kroz koja se prolazi ovcama (Iv 10,7). Samo on daje život u punini. „On, Posrednik Boga i ljudi, Sudac svijeta i Gospodar svega stvorenja“… „ nije nas napustio, nego nam je dao nadu da ćemo kao udovi njegova Tijela biti s njime u istoj slavi gdje je on, naša Glava i prvijenac“[2]. 

On je savršeni pastir, jer daje svoj život za ovce svoje. „On je svojim rođenjem obnovio staroga čovjeka, svojom mukom uništio naše grijehe, uskrsnućem od mrtvih dao nam pristup u vječni život a uzašašćem k Ocu otvorio nam rajska vrata“[3].

Isus osobno na svoje izabranike prenosi  pastirsku službu u Crkvi.

5. Dragi don Hrvoje i don Marko. Dugo ste se pripremali za ovaj dan. Kao Bogu posvećeni laici po uzoru na bl. Ivana Merza djelovali ste i djelujete u apostolatu s vjernicima laicima, s obiteljima i mladima, istodobno radeći kao profesori na sveučilištu. Nakon đakonskog ređenja prošle godine, đakonsku službu ste vršili u policijskoj kapelaniji u Splitu. Vojni ordinarijat, vojno-redarstvena biskupija u Republici Hrvatskoj, kao u većini Zapadnih država  duhovno skrbi o vojnicima i policajcima katolicima u našoj Domovini Hrvatskoj. Bogu smo zahvalni da smo i mi u našoj Domovini, s demokratskim promjenama mogli uvesti dušobrižničku skrb za vojnike i redarstvenike katolike i druge koji to žele. Po uzoru na Isusa Dobrog pastira koji je postao čovjekom radi čovjeka i za čovjeka, Crkva od samih početaka svoga postojanja do danas ide i djeluje tamo gdje živi i djeluje čovjek. Ona želi ostati vjerna Kristovoj misiji propovijedanja evanđelja svakome stvorenju jer Bog ljubavi „hoće da se svi ljudi spase“.

Svećenici (prezbiteri) snagom sakramenta svetog reda sudjeluju u općem poslanju što ga je Krist povjerio apostolima[4]. Oni se posvećuju po sakramentu sv. Reda, na sliku Krista, vrhovnog i vječnog Svećenika, “da propovijedaju evanđelje, da budu pastiri vjernika i da vrše službu Božju kao pravi svećenici Novoga Zavjeta”[5].“Duhovni dar što su ga… primili na ređenju, ne pripravlja ih za neko ograničeno i suženo poslanje, nego za najšire i sveopće poslanje spasenja ‘sve do nakraj zemlje’ (Dj 1,8)[6], “uvijek duhom spremni bilo gdje naviještati evanđelje”[7].

Draga braćo i sestre. Crkva i svijet su potrebni, danas više nego ikada autentičnih duhovnih pastira, Božjih ljudi, apostola, u prvome redu svjedoka evanđelja.  U vaše molitve preporučujem naše ređenike don Hrvoja i don Marka da to doista i budu. Preporučujem također Vašim molitvama sve naše vojne i policijske kapelane, naše vojnike i policajce, kao i sve članove vojno-redarstvene biskupije u Republici Hrvatskoj. Neka nam dobri Bog po zagovoru Bezgrješne Djevice, Gospe velikog hrvatskog krsnog zavjeta udijeli svima milost da se u nama i po nama uvijek slavi Bog. Amen.