Propovijedi i poruke

“Na gozbu Kralja Jaganjca U bijelom ruhu idimo”

Ponedjeljak, 22. 02. 2010.

Uskrsna poruka vojnog ordinarija mons. Jurja Jezerinca, Uskrs 2010.

Uskrsli je među nama

Draga moja braćo i sestre, pripadnici vojno-redarstvene biskupije u Republici Hrvatskoj. Blagdan Uskrsa kojeg slavimo bitno je vezan uz život. Ono, pak, što opterećuje ljudsku narav je smrt kao prekid života. Označeni smo čežnjom za životom, a u isto vrijeme nam je umrijeti – iskustvo je pred kojim se mnogi osjećaju bespomoćni. To je stvarnost na koju je čovjek pokušao dati odgovor od kada živi na zemlji.

Slaveći blagdan Isusovog uskrsnuća slavimo život koji je izgubljen u raju zemaljskom, a koji nam je vraćen po muci, smrti i uskrsnuću Kristovu. U Uskrsu, po vjeri dolazimo do sigurnosti da je smrt nadvladana životom, da Bog ljubi čovjeka i da se ne da nadvisiti čovjekovim grijehom, dapače, da grijeh može izazvati Božju dobrotu dotle da će u bogoslužju uskršnjeg bdijenja Crkva klicati: „O zaista potrebna Adamova grijeha, što ga smrt Kristova uništi. O, sretne li krivice, koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja.“ Sve nas to nuka da pokušamo sagledati otkuda taj optimizam dolazi u čovjeka – kršćanina, i gdje je izvor tom optimizmu.

Promatrajući otajstvo Vazmenog misterija kojeg slavimo veoma intenzivno u svetom Trodnevlju uočavamo istinitost Pavlovih riječi: Bog „ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao.“ To je realnost Isusove getsemanske patnje u kojoj je bio svjestan da je sam pred grijehom čovječanstva i da se po njemu mora dogoditi sukob između ljubavi i mržnje, dobra i zla, života i smrti te da, prihvativši volju Očevu, može odgovoriti na pitanje u čemu je smisao čovjekova života kada jednom mora umrijeti. Je li moguće odgovoriti na čovjekovu težnju za vječnim životom? I Isus u sebi nosi, kao čovjek, strah od smrti i traži od Oca da ukloni čašu koja mu je namijenjena. Strah od smrti, kao prekid života kojeg živimo, uvijek u čovjeku budi neizvjesnost i nesigurnost. Već prije, na Posljednjoj večeri, tog četvrtka navečer, on će na sakramentalan način odgovoriti na ta pitanja. Svjestan je što ga čeka te izražava žalost poradi toga što će smrt nastupiti uslijed izdaje učenika, ali njegova ljubav je jača i od samog straha pred smrću te on ljubi do kraja. Slaveći Pashalnu večeru, koja mu je posljednja u životu i više je neće blagovati dok se ne ispuni u kraljevstvu Očevu, a svjestan „da mu je Otac dao sve u ruke i da je od Boga izašao te da k Bogu ide“ ostvaruje obećanje koje je dao svojim učenicima, a na poseban način u Kafarnaumu poslije čuda umnažanja kruhova. Ostvaruje odgovor na pitanje smrti ostavljajući u tajni lomljenja kruha i čaši blagoslovnoj, sebe „za život svijeta“. Od tog trenutka muka i smrt imaju svoj smisao u uskršnjem jutru. Kralj jaganjac koji je umro uskrsnuo je i taj uskrsli ostaje s nama do kraja vremena davajući nam pod tajnama kruha i vina sebe da živimo i da budemo svjedoci toga života.

Tek u Isusovu uskrsnuću govor u Kafarnaumu ima svoje osmišljenje. Tek u njegovu uskrsnuću možemo vjerom prihvatiti i razumom opravdati njegove riječi: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta. (...) Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.“ Upravo zato su Uskrs i Euharistija bitno povezani. Euharistija dobiva svoj smisao i svoje opravdanje u Isusovu uskrsnuću, a Isusovo uskrsnuće je opravdanje Euharistije. Iz te vjere izlazi i crkveni himan na Uskrs: „Na gozbu Kralja Jaganjca u bijelom ruhu idimo kroz more prošav Crveno, vladaru Kristu pjevajmo. U svojoj divnoj ljubavi on pit nam daje svetu krv, ta ljubav tijelo njegovo ko svećenik prikazuje. Od krvi se na vratima strahovit plaši anđeo, put u more se otvara, dušmana vali gutaju. Naš vazam odsad Isus je, vazmeno naše Janje on, i čistim ljudskim dušama neokaljani, čisti kruh. O rajska žrtvo istinska, što pako si pokorila, što pretrgla si smrtni vez i dar života donijela! Nadvladav pako slavno Krist barjake svoje razvije, raj otvara i povlači ko sužnja kralja tminskoga! Da budeš vazda Isuse, veselje naše uskrsno, preporođene izbavi od grijeha smrti užasne. Sva slava Ocu vječnomu i uskrslomu Sinu mu, sa tješiteljem Presvetim u vječne vijeke vjekova. Amen.” O toj stvarnosti presvete Euharistije – svete Pričesti želim vam progovoriti u ovoj mojoj ovogodišnjoj uskršnjoj poruci. Želim vam još više približiti sakrament života da bi svi mi mogli od njega živjeti i zajedno živjeti po njemu.

1. „Davno mu je spominjanje Izakovo žrtvovanje, izraelskog Vazma janje, mana, hrana pustinjom.“

Ako polazimo od Pavlovog promatranja važnosti cjelovitosti Svetog pisma za Božju objavu shvatit ćemo da neke dijelove Svetog pisma Starog zavjeta možemo razumjeti tek u ostvarenju koje se dogodilo u Novom zavjetu. U tom svjetlu prihvaćamo tvrdnju da je Stari zavjet priprava za Isusovu objavu te otkrivamo mnoge slike koje nam pretkazuju Euharistiju i to pod dvostrukim vidom: žrtve i gozbe.

Kada govorimo o žrtvi onda moramo naglasiti da je u Starom zavjetu bilo prisutno pet vrsta žrtava koje su trebali prinositi svećenici i narod. To su žrtva paljenica, žrtva prinosnica ili brašnjenica, žrtva pričesnica, žrtva okajnica i žrtva naknadnica. Žrtva je spremnost da se od svoga vlasništva, pokazujući altruizam kao suprotnost grijehu koji uvijek u sebi nosi oznaku egoizma, prinese dar i tako po žrtvi svoj život stavi Bogu na raspolaganje. Samom činu žrtve uvijek prethodi svijest vlastite grešnosti i potrebe za Bogom, a vanjskim činom žrtve želimo pokazati naše unutarnje raspoloženje, odbacivanje grešnog stanja i prihvaćanje novog puta. Prinošenje žrtava Bogu spada u samu bit židovskog kulta. Paljenica je najsvečanija izraelska žrtva u kojoj se životinja koja bi se prinosila potpuno spaljivala. Prinosila se muška životinja, a siromasi su mogli prinijeti pticu (samo grlicu ili goluba). Žrtva je uvijek morala biti bez mane. Onaj tko je prinosio žrtvu, prerezao bi vrat životinji na kamenom ili drvenom žrtveniku, a potom je svećenik krvlju škropio oko oltara, jer je krv na poseban način pripadala Bogu kao Stvoritelju života. Potom bi se životinja gulila i rasjekla na komade te spalila na vatri, kako bi se njezin dim uzdigao Bogu na ugodan miris. Žrtvu paljenicu je pratila i dodatna žrtva tzv. žrtva brašnjenica ili prinosnica, koja se sastojala od brašna pomiješanog s uljem koje bi se spalilo i vina koje bi se izlilo na podnožje oltara. Žrtva pričesnica se prinosila kao zahvala Bogu, kao žrtva iz pobožnosti ili kao zavjetni dar, a po njoj bi se ostvarivalo sjedinjenje između Boga i onoga tko je žrtvu prinosio. Mogla se prinijeti samo životinja, a ne i ptica. Ova žrtva bi se podijelila na tri dijela: jedan je išao Bogu, drugi svećeniku, a treći prinositelju žrtve. Jahvin bi se dio, koji je obuhvaćao butove, bubreg, jetra i rep (tj. loj, koji se poput krvi smatrao središtem života) spaljivao na oltaru. Svećeniku su slijedila prsa i desna noga, a preostali je dio pripadao prinositelju. Žrtva okajnica se prinosila kao žrtva po kojoj bi se dobilo oproštenje od grijeha. O ugledu i mjestu u društvu onoga tko je prinosio žrtvu ovisilo je kakvu će životinju žrtvovati. Tako je npr. veliki svećenik morao prinijeti junca, a jednako je propisano i za nekakav kolektivni grijeh, dok bi običan čovjek mogao prinijeti kozu ili ovcu, a ukoliko je bio vrlo siromašan mogao je prinijeti dva goluba ili grlice ili pak nešto brašna. Kao i kod pričesnica, salo je spaljeno, a meso je dobivao svećenik, osim ako je on okajavao grijehe ili su se prinosile žrtve za grijeh zajednice, kada bi meso bilo bačeno na smetlište. Žrtve naknadnice su se prinosile poput okajnica, ali su se prinosile životinje iz vlastita stada, i to najčešće ovan, a ako je riječ o siromaštvu, grlica ili golub. One su se, za razliku od okajnica, koje su se prinosile za prijestup protiv Boga, prinosile kao naknada za grijehe počinjene prema bližnjemu. Osim navedenih žrtava, postojale su i neke neživotinjske žrtve poput mješavine brašna i ulja, tamjan, tamjan pomiješan s miomirisnim tvarima i drugo.

Neke žrtve koje su spomenute u Starom zavjetu ostat će kao kamen međaš u povijesti izabranog naroda. Žrtva Abelova po kojoj Abel „prinese (...) od prvine svoje stoke, sve po izbor pretilinu. Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu.“ Ova žrtva bit će znak kasnije Židovima kakvu žrtvu je potrebno prinositi. Abrahamova žrtva je spremnost slijediti Boga i u trenutcima kada ga ne razumije. Žrtvovati sina za Abrahama moglo je značiti da Bog ne ispunjava svoja obećanja jer otkuda će proizaći veliki narod, u čemu će se po smrti žrtvovanog Izaka ostvariti blagoslov? Vjera Abrahamova, koja se iskazuje i u trenutku poziva na žrtvu sina Izaka, bit će u korijenima židovskog saveza ali ne samo židovskog nego i kršćanskog jer jedincatost Božje objave povezuje nas preko Krista do Abrahama i čini nas baštinicima tog saveza.

Još je jedan prinos - žrtva u Abrahamovo vrijeme označio judeo-kršćansku religioznost. To je Melkisedekov prinos kruha i vina. „A Melkisedek, kralj Šalema, iznese kruha i vina. On je bio svećenik Boga Svevišnjega. Blagoslovi ga govoreći: `Od Boga Svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje, neka je Abramu blagoslov! I Svevišnji Bog, što ti u ruke preda neprijatelje, hvaljen bio!” Ovaj prinos - žrtva ostaje prisutna u starozavjetnoj molitvenoj tradiciji kada psalmista pjeva: „Zakleo se Gospodin i neće se pokajati: Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu!“ Također, pisac poslanice Hebrejima uzet će upravo Melkisedeka kao nositelja novozavjetne žrtvene tradicije kada naglašava utemeljenost novozavjetnih prinositelja žrtve u Melkisedekovoj žrtvi.

Možemo zaključiti da su žrtve u Izraelu bile veoma rasprostranjene, ali one nisu označavale samo izvanjsko prinošenje. One su, naime, trebale biti izraz unutrašnjeg čovjekovog stava pred Gospodinom i pred zajednicom, bilo da je riječ o zahvali, o okajavanju grijeha, o nadoknadi za učinjene propuste ili o zavjetu.

Uz prinošenje žrtava posebno mjesto u židovskom kultu ima blagovanje kao obred zajedništva s Bogom i ljudima. U Starom zavjetu gozba je sastavni dio obreda sklapanja saveza ili bilo kakvog ugovora. Sveta gozba je prisutna i u Melkisedekovu prinosu. Kruh i vino su sastavni dio svete gozbe na istoku koja će prijeći i u židovsku tradiciju. Kod tog svetog prinošenja za gozbu koja je darovana Abrahamu zbog pobjede Melkisedek izgovara blagoslovnu molitvu. Abraham će pripremiti gozbu i onoj trojici putnika koji idu prema Sodomi. Abraham u ovim trima putnicima prepoznaje Boga. On s njima blaguje kruh, meso i mlijeko i po tom blagovanju sjedinjuje se s Bogom sve dotle da će s njim započeti razgovor za Sodomu. Ovo jelo, koje će kasnije prijeći u židovsku tradiciju, uvijek je jedna vrsta žrtve po kojoj se sudionik približava Bogu. Kod sklapanja saveza između Izaka i Abimeleka gozba će biti znak saveza. Zajedno će jesti i piti i time potvrditi savez. Ovim zajedničkim blagovanjem nastaju prisne prijateljske veze. A ovakva veza izražava savez koji će biti potvrđen zadanom riječi. Slično će biti kod sklapanja saveza između Jakova i strica mu Labana. Zajedno su blagovali na gomili kamenja koju je podigao Jakov. Ta gomila je posvećena gozbom saveza i postaje svjedok zadanoj riječi između Jakova i Labana. Bog, zapravo, postaje svjedok tom savezu jer gomila kamenja je žrtvenik koji uprisutnjuje Boga i dovodi ga za svjedoka zadanoj riječi. Sakralnost gozbe u Starom zavjetu nalazimo i u žrtvi pričesnici kada izraelske starješine s Aronom dolaze Mojsijevu tastu Jitru koji im je pripremio gozbu. Blagujući žrtvu koja je prikazana Gospodinu sustolnici postaju dionici božanskog života, božanske svetosti. Posebno treba naglasiti blagovanje prigodom bijega iz Egipta i blagovanja na Sinaju prigodom sklapanja saveza kada će blagovati Mojsije, Aron i 70 izraelskih starješina, predstavnika svega naroda. Oni imaju milost Boga gledati i zajedno s njime jesti i piti. Ova gozba je sastavni dio sklapanja saveza.

U događanjima blagovanja, bilo u Egiptu u noći prolaza Gospodnjeg bilo pod Sinajem, krv Saveza ima posebno mjesto. Ona oslobađa od zatora i u isto vrijeme pod Sinajem omogućuje pristup Bogu po škropljenju i izlijevanju po žrtveniku. Ove riječi ponovit će i Isus na Posljednjoj večeri. Slično je i u Knjizi izlaska kada Aron i njegovi sinovi blaguju na ulasku u šator da bi bili posvećeni jer kao svećenici imaju udio u Božjem životu.

Kod proroka gozba je znak ponovnog povratka iz sužanjstva, ponovne uspostave Saveza, ponovne uspostave prisutnosti Boga u sredini svoga naroda. O tome nam govori Knjiga mudrih izreka kada govori o Mudrosti koja pripravlja gozbu, a Izaija govori o povratku iz sužanjstva i gozbi koju Bog pripravlja od pretiline i izvrsnog vina za sve narode. Sve je ovo bilo propisano Levitskim zakonikom. Levitski zakonik daje i odredbe za slavlje najvećih židovskih svetkovina, a to su Pasha, Beskvasni kruhovi, Blagdan sedmica, Blagdan Sjenica, Subota, Mlađak, Subotnja godina i Dan pomirenja. Svi su se ovi blagdani slavili u obiteljskom slavlju obrednim gozbama.

Možemo zaključiti da gozbe u židovstvu imaju veoma važnu društvenu i religioznu ulogu sve do danas. One su svetinja oko koje se okuplja obitelj koja je središte vjerskog života i po kojoj se prenosi najveća poruka od koje zajednica živi. Za vrijeme blagovanja vode se sveti razgovori. Pashalna večera će biti spomen-čin oslobođenja od egipatskog ropstva i spomen na savez između Boga osloboditelja i naroda. Centralna poruka je: „Vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika i sveti narod“. Ova sveta poruka se prenosi za vrijeme Pashalne večere u dijalogu između odraslih i djece. Oni koji su primili poruku moraju je predati mlađim naraštajima da bi tako svjedočanstvo spasenja bilo prenošeno s koljena na koljeno. U obitelji se prigodom blagovanja budi nada za povratkom u Jeruzalem i za ponovnom uspostavom kulta u Hramu. Na spomen Pashalne večere Židovi su kroz godinu češće pripravljali svetu gozbu – večeru koja je označavala prijateljstvo i zajedništvo. Bila je pojednostavljena u odnosu na Pashalnu večeru, ali je sačuvala sve njene dijelove.

2. Gozba u Novom zavjetu je navještaj Euharistije.

Isus je pripadnik izabranog naroda, nije došao ukinuti ni Zakon ni proroke nego ih je došao nadopuniti. Upravo zato u život unosi obiteljsku tradiciju gore spomenutih obrednih blagovanja. Rado se odaziva na gozbe na koje ga prijatelji pozivaju. Lazarov obiteljski stol bit će i njegov stol i stol njegovih učenika. Svjestan da nema gdje bi naslonio glavu rado prihvaća gostoprimstvo prijatelja. Gozba je posebna prigoda da navijesti Radosnu vijest, da pokaže svoje božanstvo, da pokaže u čemu nadopunjuje Stari zavjet.

U Kani Galilejskoj bit će pozvan na svadbenu gozbu zajedno s majkom i učenicima. Ženidbena gozba je kod Židova veoma važna jer ona po proročkoj tradiciji pretskazuje svadbenu gozbu izraelskog naroda s Bogom i naglašava važnost vjernosti Savezu da ne bi narod postao preljubnički narod. On već na toj gozbi pokazuje osjećajnost za potrebne. Napravit će prvo čudo pretvorivši vodu u vino i na taj će način pokazati svoje božanstvo i njegovi učenici će povjerovati u njega. Ono što u Kani Galilejskoj otkrivamo na početku javnog nastupa jest briga za „malog“ čovjeka koji se je našao u nevolji te spremnost pomoći mu izvesti ga iz nevolje. To je ono što će označiti cijeli njegov život, gdje će uvijek reagirati tražeći jedino da imaju povjerenje u njega, da mu vjeruju da on to može učiniti.

Svojim odazivom na blagovanje često iznenađuje. Židovi su, vjerni tradicijama, postavili neka pravila ponašanja pa i zajedništva kod blagovanja koja on ruši. Rado se odaziva za stol s carinicima i grešnicima. Slično se je dogodilo i kod Matejevog poziva. Ovaj carinik, koji se je rado odazvao Isusovu pozivu da uđe u zajednicu apostola pozvat će Isusa za svoj stol. On će se rado odazvati. Kod Mateja će pokušati poučiti farizeje da je već u Starom zavjetu predskazano njegovo „novo“ ponašanje s riječima „milosrđe mi je milo, a ne žrtva“ te nastaviti da „ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni“, a kod Zakeja će na isto „mrmljanje“ farizeja reći: „Danas je došlo spasenje ovoj kući, jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!“ Isto tako iskoristit će objed kod Šimuna farizeja da bi poučio svoje sustolnike na praštanje. Dok mu je gradska grešnica suzama prala noge i kosom ih otirala, farizej „pravednik“ postavlja sumnju u njegovo proročko poslanje zato jer toj ženi dozvoljava da ga se dotiče. Isusova priča o dva dužnika kojima je oprošteno i Šimunovo priznanje da više ljubi onaj kome je više oprošteno prisilit će Isusa da usporedi grešnicu i Šimuna te da ženi dade za pravo jer je mnogo ljubila, a samim time mnogo joj se i oprašta. Ženi će reći „Vjera te je tvoja spasila. Idi u miru!“ i time prekoriti Šimuna za njegovu sumnju: „kada bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče, da je grešnica.“

Dalje, on okuplja svoje učenike oko stola kao domaćin i po tom okupljanju s njima stvara životno zajedništvo. Prema starozavjetnom običaju izriče blagoslov nad kruhom. Govoreći o Kraljevstvu Božjem uzima sliku gozbe i uspoređuje Kraljevstvo Božje koje označava jedinstvo i suživot s Bogom s gozbom. U ovoj prispodobi Isus već postaje zahtjevniji prema sustolnicima tražeći od njih zajedništvo po „svadbenom ruhu“ koje će i na vanjski način pretskazati što se po zajedništvu za stolom događa na duhovni način. Po ovakvom pristupu gozbi ostvaruje se ono što je u Starom zavjetu označavala gozba: mesijanski navještaj, pribavlja radost, opraštanje, spas, sigurnost da narod nije napušten u pustinji i konačno Isusova gozba je predokus raja i obnova čuda izlaska iz Egipta i obnova saveza.

Isusovo druženje s ljudima kroz blagovanje ima za cilj vršiti volju Očevu i pokazati im koliko ih Otac ljubi. Ujedno, sve je bilo usmjereno prema jednoj stvarnosti: pripraviti ih na onaj događaj koji će se dogoditi u sklopu Vazmenog otajstva kada će na Vazmenoj večeri, poštujući starozavjetne propise, ostaviti samoga sebe kao Novi savez u vlastitoj krvi.

3. Govor u Kafarnaumu, slika Euharistije

Isus postupno priprema svoje sljedbenike na velike događaje koje će im darovati prije svog odlaska Ocu. Dapače, možemo ustvrditi da pojedine trenutke provocira da bi ih mogao iskoristiti za poruku Otajstva. Sam događaj umnažanja kruhova, po kojem pokazuje svoju brigu za čovjeka koji ovisi o njegovoj riječi, iskoristit će u Kafarnaumu za navještaj Euharistije. Da bi mogli bolje razumjeti zašto baš taj trenutak koristi za navještaj moramo pokušati prenijeti se u situaciju u koju su se našli apostoli, Isus i masa ljudi koja je pratila Isusa. Sveti Ivan, koji opisuje ovaj događaj želi naglasiti nekoliko trenutaka koji su se zbivali prije govora u Kafarnaumu.

Prvo naglašava da je „silno mnoštvo“ slijedilo Isusa i to zbog njegove brige za potrebne jer su „gledali znamenja koja je činio nad bolesnicima“. Trenutak je veoma snažan, narod je zanesen njegovim postupkom jer ih poučava i postupa s njima kao onaj koji ima vlast. U tom zanosu za slušanje riječi zaboravili su na svoju fiziološku potrebu. Isus je na gori, kao ono kada se je popeo na goru da bi proglasio svoj zakon Blaženstava. Gora brdo ima svoje posebno značenje u Svetom pismu. Ona označava susret čovjeka i Boga, mjesto sklapanja saveza, mjesto proglašenja novog zakona po Blaženstvima i konačno mjesto gdje će se dogoditi umnažanje kruhova kao predznak Euharistije.

Još jedan trenutak naglašava Ivan u tekstu koji prethodi čudu s kruhovima i ribama. Naglašava da je to vrijeme kada je bila blizu Pasha. Njemu je to veoma važno naglasiti poradi Pashalne večere koju će Isus slaviti sa svojim učenicima. I razgovor između Isusa i apostola u sebi nosi brigu za čovjeka kada Isus pita Filipa gdje da kupe kruha da „silno mnoštvo“ blaguje. Isus je svjestan da na brdu nema mogućnosti redovitim putem dobiti hranu za tolike, ali želi brigu za čovjeka koji ga slijedi prenijeti i na apostole. Kao što će kasnije prenijeti sve ovlasti koje mu je predao Otac na njih tako sada prije umnažanja kruhova i ribica te prije govora u Kafarnaumu želi u njima probuditi brigu za čovjeka koji je potreban pomoći. Sve poslije ovoga je rutina, on će kao otac obitelji izreći zahvalnicu nad kruhovima te ih razdijeliti onima koji su posjedali. Isto tako će učiniti i s ribama. Sve ovo je za ljude čudesan događaj. Teško je ljudima izići iz okvira materijalnog i zato u ovom čudesnom proročkom znaku vide mogućnost ostvarenja mesijanskog kraljevstva koje je obećano Davidovu potomstvu. Mesijanska misao je veoma jaka da će oni u znaku s kruhovima i ribama vidjeti mogućnost ostvarenja obećanja koje je dano ocima.

Onaj sklad koji se je doživljavao u Isusovu naučavanju i prihvaćanju naroda odjednom je nestao. Oni žele upravo takvog kralja koji će ih hraniti i osloboditi „prokletstva“ rada, a on bježi od njih jer želi u svojim sljedbenicima Božje suradnike koji s Bogom surađuju u poboljšanju svijeta, a ne one koji očekuju od Boga da rješava njihove probleme. Narod ipak ne odustaje od svoje zamisli. Isus odlazi na drugu stranu mora, a narod ide za njim te će se susresti u Kafarnaumu. Pitanje koje će narod postaviti Isusu prigodom tog susreta „Učitelju, kada si ovamo došao?“ bit će Isusu prigoda da započne svoj govor o tajni Euharistije. Isus uočava da razlog njihovog traženja nije ništa drugo nego što su „jeli od onih kruhova i nasitili se.“ I tada kao pravi pedagog želi ih zainteresirati za navještaj koji se može prihvatiti isključivo povjerenjem. Govori o hrani koja ostaje za život vječni i koju im je spreman dati. Ali ova hrana se ne može dobiti bez povjerenja „u onoga kojega je on (Bog) poslao.“

Očito je da su razumjeli o čemu im govori jer se pozivaju na svoju tradiciju Boga koji je po mani hranio svoj narod u pustinji. „Očevi naši blagovaše manu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.“ Očito je da ih je Isus uspio navesti na temu o kojoj im želi govoriti. Uspoređujući manu u pustinji i ono o čemu će im on govoriti naglašava da je on „kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.“ Oni još uvijek razmišljaju u kategorijama kruha kojeg su jučer jeli na livadi i žele hranu koja će zadovoljiti njihove tjelesne potrebe i na taj način dati im sigurnost za zemaljski život. Zato Isus nastavlja govoriti o sebi na „sablažnjiv način“ kao o kruhu života. Dolaziti k njemu znači ne ogladnjeti, vjerovati u njega znači ne ožednjeti nikada. Ali da bi se taj odnos mogao dogoditi potrebna je vjera – povjerenje u njega.

U Židovima postoji osobni sukob između onog dobiti kruh i onog „Ja sam kruh života“. Ova rečenica će izazvati odbijanje jer zahtijeva ne više znanje nego povjerenje u njega. Već u tom trenutku visi nad njima pitanje kako Isus, sin Josipov, može reći da je sišao s neba. Još više, oni postavljaju naglasak na ono „poznajemo mu oca i majku“ i radi toga „poznajemo mu“ jednostavno ne žele prihvatiti iskorak „imati povjerenje u njega“, prihvatiti njegovu riječ da ona postane iskra vodilja za stvaranje komunikacije s njime i po tome otkrivanje jednog novog puta za život po kojem se „ima život“. Kako je takvim raspoloženjem uopće moguće prihvatiti njegovu tvrdnju „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.“ Isus sada nastupa u potpunosti otvoreno. Poštuje postupnost govora te kreće od poznatog – blagovanje čudom umnoženog kruha i riba te povijesno prihvaćanje mane u pustinji - do razumom nedohvatljivog: „ja sam kruh živi koji je s neba sišao“.

Židovi otkrivaju ovaj njegov zahtjev za povjerenjem kao jedan novi odnos, ali jednostavno tu stvarnost nisu ostvarili u sebi i žele sve dokučiti razumom. „Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?“, zaključak je čovjeka koji nije pokušao razmišljati na jedan drugačiji način, na jedan drugačiji način prihvaćati onoga koji govori. Jednostavno, Isus i ovaj narod dva su svijeta u kojem Židovi ne žele napraviti iskorak iz svoje sigurnosti znanja k neizvjesnosti povjerenja i ljubavi. I ovdje se očituje istina da je veoma jednostavno prihvatiti Isusa kao povijesnu osobu koji je rođen, živio, propovijedao, formirao zajednicu sljedbenika... Međutim, prihvatiti Isusa vjere, povjerenja, gdje on traži da mu vjerujemo i ono što nadilazi naš razum, našu percepciju – to je čovjeku koji sve stavlja na snagu razumske spoznaje veoma teško. Takav susret prihvaćanja Isusa koji traži povjerenje u sebe događa se u prvom redu na koljenima, poput francuskog znanstvenika Aleksisa Karela koji će poslije opipljivog čuda nad bolesnicom koju je pratio kao beznadni slučaj u Lourdesu klečeći moliti u bazilici sv. Krunice: „Bože moj, ako postojiš daj mi snage da u tebe povjerujem“. Ono o čemu Isus u Kafarnaumu govori razumom je nedohvatljivo ali vjerom prihvatljivo te sa svetim Tomom Akvinskim možemo reći: „Klanjam ti se smjerno tajni Bože naš, što pod prilikama tim se sakrivaš...“

Od ovog trenutka Isus se više ne povlači, ne taktizira. Dapače, postaje radikalan. On ponovno naglašava istinu: „Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni“, a onda dalje „Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko (...) onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh živjet će u vijeke.“

U ovom Isusovom govoru osjećamo postupnost objavljivanja. Polazeći od iskustva židovske tradicije u izlasku iz Egipta te Božjoj osjetljivoj prisutnosti na tom putu pa preko iskustva umnoženog kruha u pustinji Isus pokušava učiniti iskorak k božanskom zahvatu po kojem materijalni znak postaje božanska prisutnost u svijetu za dobro čovjeka. Očito je da njegovi slušatelji, pa i sami apostoli, još nisu spremni napraviti taj iskorak. Možemo reći da će sve ove stvari biti daleko prihvatljivije u Isusovu uskrsnuću. Isus ne traži u tom trenutku spoznaju koja daje sigurnost njegovoj tvrdnji, on samo traži povjerenje u sebe da poslije svega onoga što su vidjeli i doživjeli s njime on ih doista niti želi niti može prevariti. Žalosno će gledati rasipanje zajednice koja ga je htjela učiniti kraljem ali on od ove istine ne može odustati. Ova istina je bitna za njegovo poslanje od Oca, ona će biti bitna i za život njegove zajednice kroz vjekove – njegove Crkve. Isus u tom trenutku ide do kraja. Tražit će i od apostola da se opredijele da li su spremni slijediti ga takvog kako im se je u tom trenutku očitovao. Petrov odgovor na Isusovo pitanje: „Da možda i vi ne kanite otići? (...) Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! Mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.“ bit će putokaz ostalim apostolima da je potrebno imati povjerenja u Isusa jer on govori na drugačiji način, te na drugačiji način postupa, ali ono što je najvažnije on nastupa za dobro čovjeka koje dobro čovjek u određenom trenutku ne može shvatiti, ali može prihvatiti u povjerenju.

4. “Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama”

Isus je svjestan ograničenosti vremena koje mu je dano da ispuni svoje poslanje u svijetu. Zadnji dani njegovog života su veoma intenzivni. Svečani ulazak u Jeruzalem, hosana i mrmljanje oko njega se isprepliću. On još uvijek želi iskoristiti vrijeme koje mu je dano da riječju navijesti Očevu ljubav prema čovjeku i smisao svoga poslanja. Sukob između Židova i njega sve više se zaoštrava. Približava se blagdan Pashe koja na određeni način senzibilizira svakog Židova koji osjeća i religioznu i nacionalnu pripadnost zajednici. Ova pomiješanost između nacionalnog i religioznog kod Židova je posebno naglašena. Jer oni nose povijesno sjećanje u sebi da su po događaju kojeg obnavljaju na ovaj blagdan postali od Hebreja (onaj koji prelazi) slobodni i sigurni da će ući u Obećanu zemlju, od „ne naroda“ postali „narod Božji“ od „ne milih“ postali „mili“. Upravo zato su obiteljska religiozna slavlja kojih su se, prema uputama knjige Izlaska strogo držali, veoma značajna za prijenos religioznosti od starijih na mlađe. Ta večera će biti znak pripadnosti Obećanom narodu koji je oslobođen iz ropstva ali i poticaj za sigurnost dolaska obećanog Proroka za koga se kod blagovanja uvijek ostavlja mjesto.

I Isusu je Pasha uvijek bila važna. U njegovu životu Pasha će ga podsjećati da mora biti u onome što je Oca njegova. Njegov trogodišnji javni život možemo promatrati kao uzlaženje k Jeruzalemu s posebnim naglascima na Pashe koje je doživio kroz te tri godine. Evanđelisti će svaki put kada opisuju pojedine događaje naglasiti ako su se dogodili uz blagdan Pashe. Ali ova posljednja životna Pasha posebno mu je značajna. Na njoj će zaokružiti i ostvariti svoja obećanja te na neki način završiti riječima „primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih“. O pripravi ove obiteljske obredne večere govore evanđelisti. To je u isto vrijeme Dan beskvasnih hljebova - spomen na kruh koji se je nosio na bijegu iz Egipta, a blagovali su ga sedam dana. U taj dan sjećanja na oslobođenje iz Egipatskog ropstva okuplja se zajednica te se isključivo u Jeruzalemu blaguje janje. I u drugim krajevima izvan Jeruzalema zajednica će blagovati Pashu okupljena oko obiteljskog stola, ali neće klati i blagovati janje. Upravo zato, na ovaj blagdan u Jeruzalemu se okuplja velika zajednica hodočasnika. Isus okuplja svoje učenike poput obitelji. Bio je to četvrtak koji će kasnije dobiti naslov Veliki, Sveti četvrtak. Na prvi pogled sve je uobičajeno. Nađeno je mjesto, Petar i Ivan su zaduženi za pripravu, nabavili su sve što je potrebno za blagovanje te obredne večere. Janje je kupljeno, u hramu je obredno zaklano pred svećenikom koji uzima krv i izljeva je pred žrtvenikom, kupili su beskvasni kruh, crveno vino, gorko zelje s octom, pripravili su gusti crvenkasti umak koji će ih podsjetiti na ciglu koju su morali pripravljati u Egiptu kao robovi, janje će biti ispečeno na žaru po propisima te će pripraviti stol.

Od ovog trenutka za izvjestitelje koji svoj izvještaj pišu mnogo kasnije sve je usmjereno obrednom obiteljskom događanju u dvorani Isusove Pashalne – Posljednje večere. Isus, prema izvjestiteljima, čuva formu ove večere ali u tu formu ubacuje nove elemente koji će usmjeriti apostole na novost koja nastaje njegovom smrću i uskrsnućem. „Isus ujedinjuje dva prastara obreda koja su se dogodila i s jedne i s druge strane mora. On je na okupu s dvanaestoricom kako bi slavio Pashu starog Izlaska. Na stolu je žrtvovani jaganjac čija je krv već prolivena. Sve se nastavlja kao obred u Starom zavjetu. U sredini obreda novi Mojsije (i puno više od njega) stavlja na stranu jaganjca stare večere i u zdjelu stavlja samoga sebe. Stavlja na stranu jaganjčevu krv, znak Starog saveza, i proljeva vlastitu. Stara Pasha ustupa mjesto novoj. Na snazi je Novi savez, također utemeljen na krvi prolivenoj na dvanaestoricu i na sve.“ Veoma mu je važno naglasiti da je više neće blagovati kao ni piti iz čaše „od ovog roda trsova do onog dana kad ću ga – novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega.“ Posljednja večera koja donosi Novi savez u njegovoj krvi, „krvi Saveza“ postaje prijelomnica između Starog i Novog saveza. I još jedan trenutak koji se razotkriva na Posljednjoj večeri i koji ovom događaju daje posebnu vrijednost. Više se neće prolijevati krv jaraca ni junica nego jednom prolivena Kristova krv daje vrijednost svim nekrvnim žrtvama Novoga saveza (euharistijskim slavljima) jer Isus po smrti i uskrsnuću jednom zauvijek ulazi u Svetinju nad Svetinjama i tako novozavjetna euharistijska slavlja postaju način podjele plodova jednom prikazane Kristove žrtve na križu. Ovom večerom prestaje Stari zavjet u krvi životinja, a nastaje Novi zavjet u krvi Kristovoj. “Naš je Spasitelj na Posljednjoj večeri, one noći kad bijaše izdan, ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovjekovječi kroz stoljeća žrtvu križa, sve dok ne dođe, te da tako Crkvi, svojoj ljubljenoj Zaručnici, povjeri spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća: sakrament pobožnosti, znak jedinstva, vez ljubavi, vazmenu gozbu, ‘na kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave’”. „Euharistija - jer je čin zahvaljivanja Bogu. Rijeci eucharistein (Lk 22, 19; 1 Kor 11, 24) i eulogein (Mt 26, 26; Mk 14, 22) podsjećaju na židovske blagoslovne molitve koje - napose one izgovorene za objedom - navješćuju čudesna Božja djela: stvaranje, otkupljenje i posvećenje.“

Pogledajmo što je to novo, a za nas bitno, što se je dogodilo na toj večeri. Isus se služi materijom koja već postoji. Beskvasni kruh koji je obrednim propisima prisutan na večeri i vino koje je također zbog istih propisa prisutno na večeri. Kruh i vino su se blagovali i pili za vrijeme večere spomen-slavlja oslobođenja iz Egipatskog ropstva. Isus je svjestan „da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu“, predvidjevši Judinu izdaju i plodove svoje žrtve na križu koja će se dogoditi sutradan, želi ostaviti vidljivi znak svoje nevidljive prisutnosti među nama po uprisutnjenju u kruhu i vinu da bi tako mogli živjeti od njegove muke, smrti i uskrsnuća te uzašašća u nebesku slavu i u iščekivanju njegovog drugog dolaska. Uze kruh „izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: `uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!` I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: `Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.“ „Ovo činite meni na spomen (...) Ovo činite kad god pijete meni na spomen“.

Crkva vjeruje da je u taj trenutak kruh postao tijelo Isusovo, a vino krv Isusova i da se po Isusovoj žrtvi na križu i po njegovom slavnom uskrsnuću to događa svaki put kada Crkva, kao zajednica Isusovih učenika predvođena svećenikom, kao onim koji sudjeluje na Kristovu svećeništvu, čini isto ono što je Krist činio na Posljednjoj večeri. Isusova Posljednja večera i Euharistija su bitno vezani uz Isusovu smrt na križu jer po toj žrtvi dobili smo sve darove, a po misi – euharistiji, spomen-činu Isusove Posljednje večere, muke, smrti i uskrsnuća svi nam se ti darovi daju jer je svaka sveta misa ostvarenje Vazmenog otajstva danas i ovdje.

Kada upotrebljavamo ovaj izraz „spomen-čin“ želimo naglasiti da to nije samo spominjanje u kršćanskom slavlju. Mi se doista u svakoj obnovi Posljednje večere sjećamo događaja našeg spasenja. Međutim, ono što Crkva vjeruje i čini da Isus po svojoj Crkvi tu istu stvarnost uprisutnjuje, čini i danas i činit će do svršetka svijeta. U tom svjetlu možemo razumjeti Isusov govor u Kafarnaumu. Jer kad bi kruh samo na Posljednjoj večeri postao Isusovo tijelo i vino Isusova krv onda Isusov govor u Kafarnaumu ne bi imao smisla jer veli „tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. (...) Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga koji dođe k meni neću izbaciti; (...) Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. (...) Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.“ Očito je da je Isusov govor u Kafarnaumu bio usmjeren daleko šire nego što bi bila samo Posljednja večera. Njegove riječi se odnose na čitavo vrijeme do kraja vremena kada će on doći kao proslavljeni sudac i povesti svoje na gozbu Jaganjčevu, o kojoj je govorio i na Posljednjoj večeri. Možemo reći da nam je Isusova žrtva na križu donijela hranu za život svijeta i da smo na sakramentalan način, svaki put kada sudjelujemo na svetoj misi i pristupamo stolu Gospodnjem, sudionici žrtve pričesnice Novoga saveza. Upravo zato govorimo da su s Isusovom žrtvom na križu i darom Euharistije prestale, za nas kršćane, sve žrtve Staroga saveza, te je nastupila jedna jedincata žrtva Novoga saveza koja ujedinjuje svo starozavjetno bogoslužje u sebi i koja je u starozavjetnim žrtvama i znakovima bila naviještena. U njoj nalazimo objedinjenu i Abrahamovu žrtvu i Melkisedekovu žrtvu i Pashalnu žrtvu, kao i sve žrtve koje su bile znak Isusove žrtve i Isusovog opstanka među nama.

5. Oltar, mjesto okupljanja zajednice oko stola Riječi i stola Euharistije

Žrtva je kroz cijelu povijest bitno bila vezana uz oltar. „Oltar, oko kojeg se sabire Crkva u euharistijskom slavlju, predstavlja dva vida istog otajstva: žrtvenik i Gospodnji stol; to više što je kršćanski oltar simbol samoga Krista, koji je u zajednici svojih vjernika prisutan i kao žrtva prinesena za naše pomirenje i kao nebeska hrana koja nam se dariva. “Što je zapravo Kristov oltar ako ne slika Kristova Tijela?” - veli sv. Ambrozije, a na drugom mjestu: “Oltar predstavlja Tijelo (Kristovo), a na oltaru je Kristovo tijelo”. To jedinstvo žrtve i pričesti liturgija izražava u mnogim molitvama. Tako rimska Crkva u euharistijskoj molitvi moli: Ponizno te molimo, svemogući Bože, da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo (ovaj prinos) na tvoj nebeski žrtvenik, pred tvoje božansko veličanstvo, te se svi koji primimo presveto Tijelo i Krv tvoga Sina, kao pričesnici ove žrtve napunimo svakim nebeskim blagoslovom i milošću.“

Novozavjetna tradicija poznaje oltar i stol kao mjesto okupljanja zajednice u Euharistiji. Novozavjetni žrtvenik na kojem je prikazana novozavjetna žrtva iz ljubavi prema čovjeku je Isusov križ kao najuzvišeniji novozavjetni oltar. U isto vrijeme novozavjetni tekstovi govore o Jaganjčevoj gozbi, i sjesti za stol zajedno s Isusom.

Prva kršćanska zajednica ovo euharistijsko okupljanje za stol Isusovog tijela i krvi naziva „lomljenjem kruha“. Okupljanje postaje vidljivi znak zajednice koja se hrani tijelom i krvlju Kristovom. Ona se sjeća događaja koji su se zbili zadnjih dana njegova života, izvršava zapovijed zajedništva u lomljenju kruha i pijenju čaše i postojana je u nauku apostolskom. Što se je veća zajednica okupljala to se je tražio i prikladniji prostor. „Stolovi“ za slavljenje spomen-čina Gospodnje večere počinju dobivati isključivu svrhu slavljenja Euharistije.

U vrijeme progona često se slavila Euharistija nad grobovima mučenika. Gradnjom bazilika, poslije dobivanja slobode, oltari se podižu nad grobovima mučenika „konfesijama“ i na taj način se pokazuje ona evanđeoska misao da je mučeništvo ujedinjeno s Kristom znak najveće ljubavi. Oltar dobiva centralno mjesto u bazilici i oko njega se okuplja zajednica kao oko žrtvenika i kao oko stola. Doista, oltar će i danas imati ovu dvostruku funkciju: žrtvenika i stola. U isto vrijeme oltar će predstavljati i Krista Isusa i zato svećenik ljubi oltar kada mu prilazi na početku svete mise i na odlasku po završetku mise. Ipak, ono što je bitno za oltar da je on centralno mjesto u svakoj Crkvi jer na njemu se događa i uprisutnjuje najsvetiji događaj spasenja – sveta misa – nekrvna žrtva Novoga saveza koja nam po blagovanju tijela Kristova omogućuje vječni život.

U svakoj svetoj misi dva su centralna mjesta po kojima se događa Euharistija. To su stol Riječi i euharistijski stol. U prvom dijelu svete mise zajednica se okuplja oko Božje riječi te čita tekstove Svetog pisma Starog i Novoga zavjeta. Ovo je dio kojeg je Crkva naslijedila od sinagoge – Staroga zavjeta, svjesna koliko joj je Božja riječ potrebna da neprestano promatra sebe u svijetlu Božje riječi. Svaki njezin ud, to jest svaki kršćanin je pozvan da kroz liturgijsku molitvu zajednice u svetoj misi nalazi ohrabrenje za svoju osobnu molitvu i svoj osobni život. Stol Božje riječi koji se slavi kod ambona kroz slušanje tekstova i njihovo tumačenje u homiliji i ispovijesti vjere i sveopćoj molitvi, koja je izašla iz susreta s Božjom riječi, vodi nas k drugom stolu na kojem će se prinijeti kruh i vino – materija za Isusovu žrtvu kada će on po riječima izgovorenim po svećeniku kruh i vino pretvoriti u svoje tijelo i svoju krv. Narod prinosi kruh i vino na oltar. Svećenik uzimajući kruh i vino izgovara blagoslovnu molitvu naglašavajući da su kruh i vino plod suradnje između čovjeka i Bogam, „plod zemlje i rada ruku čovječjih“ i da će postati kruh života i piće duhovno. Mi dajemo Bogu ono što imamo, a on uzimajući ta materijalna dobra čini ih svojom prisutnošću te na sakramentalan način ulazi u ovaj svijet. Isto kao što je on bio potreban žene – majke da se rodi u ovaj svijet i tako uprisutni u svijetu tako je potreban ploda naših ruku da bi mogao sići k nama i biti za nas kruh života. Svećenik će poslije blagoslovne molitve predvoditi euharistijsku molitvu u kojoj će zazvati Duha Svetoga, koji je bio na djelu u utjelovljenju, da „posveti i ove darove, da nam postanu Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista“ te sjećajući se povijesnog događaja Posljednje večere izgovoriti Isusove riječi posuđujući Kristu svoj jezik, samoga sebe, da bi se dogodilo uprisutnjenje Isusa pod tajnama kruha i vina. A budući da je Isus ostao s nama da bi ga blagovali i pili u svakom euharistijskom slavlju vodi normalno k blagovanju u pričesti.

Ovu stvarnost bi si morali posvijestiti. Prisutna je kriva tradicija kao da je blagovanje Isusovog tijela i krvi rezervirano samo za savršene, svete. Međutim, Isus je ostao s nama da nas jača, da nas hrabri, da bude hrana slabima koji jedino s njime mogu graditi bolji svijet. Prema tome, svaki put kada smo na svetoj misi i nismo svjesni teškog grijeha koji nas udaljuje od Isusa pristupit ćemo k stolu Gospodnjem jer „blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu“. Svaki Isusov prijatelj zapravo je usmjeren svetoj misi, od mise živi, i k misi stremi. Nedjeljna misa je centar našeg življenja, kroz tjedan od nje živimo i u tjednu smo k njoj usmjereni. „Razlog zašto kršćani slave Euharistiju od samih početaka i na način koji se nije bitno promijenio unatoč velikim razlikama vremena i liturgijskih predaja, jest svijest da ih na to obvezuje Gospodinov nalog što ga je dao u predvečerje svoje muke: “Ovo činite meni na spomen” (1 Kor 11, 24-25). Taj Gospodinov nalog izvršavamo slaveći spomen-čin njegove žrtve. Tim činom prinosimo Ocu ono što nam je sam dao: darove njegova stvaranja, kruh i vino, što su snagom Duha Svetoga i Kristovim riječima pretvorene u Tijelo i Krv Kristovu: Krist na taj način biva stvarno i otajstveno prisutan. Euharistiju, dakle, treba promatrati: - kao čin zahvaljivanja i hvale Ocu; - kao spomen-čin žrtve Krista i njegova Tijela; - kao prisutnost Krista snagom njegove Riječi i njegova Duha.“

6. Crkva slavi Euharistiju, a Euharistija čini Crkvu

Krist je htio svoju Crkvu, on ju je pripravljao i konačno ustanovio davši apostolima da po njegovim uputama razvijaju njegovo djelo na zemlji. Euharistija je jedan od najvećih darova Crkvi i jamstvo njenog trajnog opstanka sve dok on ponovno ne dođe. „Euharistija je `izvor i vrhunac svega kršćanskog života` (LG 11). `Ostali sakramenti, kao i sve crkvene službe i djela apostolata, tijesno su povezani s Euharistijom i prema njoj su usmjereni. Presveta Euharistija naime sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista – našu Pashu (PO 5).“

Kada bi se pitali koji je pravi smisao Euharistije onda nalazimo odgovor kod sv. Pavla: zajedništvo između Krista i kršćanske zajednice, a onda u Kristu i međusobno zajedništvo pripadnika te zajednice. Sveti Augustin naglašava: „Pošto je podnio muku, Gospodin nam je u ovom sakramentu povjerio svoje tijelo i svoju krv, čineći tako da mi to postanemo. Naime, također i mi smo njegovo tijelo i tako, po njegovom milosrđu, mi smo ono što primamo.“ A Drugi vatikanski sabor nam napominje: „Sakramentom euharistijskog kruha, predočuje se i izvršava jedinstvo vjernika koji tvore jedno tijelo u Kristu.“ Naime, smisao je Euharistije da oni koji blaguju isti kruh i piju iz iste čaše postanu od pojedinaca, koji žive svaki za sebe, zajednica, kao oni koji žive jedni s drugima kao udovi jednog tijela. Upravo na to nas poziva Euharistija da smo tu jedni za druge. Slaveći Euharistiju otvaramo se jedni drugima, skrbimo jedni za druge, uvažavamo jedni druge, služimo jedni drugima, tugujemo i trpimo jedni s drugima, radujemo se jedni s drugima i tako ispunjavamo Apostolovu preporuku o prisutnosti Duha Božjeg u nama. I tako ostvarujemo jedinstvo za koje je upravo na Posljednjoj večeri Isus molio i tražio od svojih učenika da to bude znak prepoznavanja njegove zajednice.

Euharistijsko otajstvo se isključivo može prihvatiti u odnosu Krista i Crkve. „Euharistija primjereno označuje i čudesno ostvaruje zajedništvo života s Bogom i jedinstvo Božjeg naroda, na čemu se temelji sama Crkva.“ U sklopu Isusove velikosvećeničke molitve možemo ustvrditi da Crkva slavi Euharistiju, a da Euharistija čini Crkvu. „Crkva je osnovana kao nova zajednica Božjega naroda, sazdana u apostolskoj zajednici one Dvanaestorice koji su na Posljednjoj večeri postali dionici tijela i krvi Gospodnje pod prilikama kruha i vina. Krist im je rekao `uzmite i jedite!`... `Uzmite i pijte!` Izvršavajući njegovu zapovijed, oni su po prvi put ušli u sakramentalno zajedništvo sa Sinom Božjim, zajedništvo koje je zalog vječnog života. Od tog časa pa do kraja vremena Crkva se izgrađuje istim zajedništvom s Božjim Sinom koje je zalog vječnog Uskrsa.“ U ovome uočavamo da se Krist po Euharistiji na najsnažniji način dariva svojoj zajednici i u Euharistiji na najsnažniji način povezuje njezine članove međusobno. To će naglasiti i sv. Pavao kada govori: „Jedno smo tijelo mi mnogi, ta svi smo dionici jednoga kruha.“

Euharistija i u Kristovoj želji nosi zajedništvo jer on nam određuje da to činimo njemu na spomen kad god budemo zajedno. Euharistija se uvijek slavi u zajednici i u ime zajednice. Ona nikada nikoga ne isključuje, dapače, ona uključuje sve „i zle i dobre“ jer Isus nije došao poradi pravednika nego poradi grešnika. Upravo zato možemo ustvrditi da je Euharistija najjači zalog crkvenog jedinstva i da slavljenje Euharistije okuplja zajednicu oko istog oltara, ali i pokazuje je svijetu kao jedno.

Euharistija je poticaj drugačijeg življenja, življenja po Kristu koji je u nama, tako da ta ljubav postaje djelotvorna, postaje kvasac koji čini da čitavo tijesto ovoga svijeta uskisne. Glavni sadržaj euharistijskog zajedništva upravo je susret i sakramentalno sjedinjenje s Kristom po blagovanju od istog kruha; Krist je prema tome razlog euharistijskog jedinstva cijele zajednice Crkve koja slavi Euharistiju. To nam omogućava da budemo iste misli i istih osjećaja, a to znači ostvariti u svom životu Zapovijed ljubavi - ljubiti drugoga kao samoga sebe. Dobro zajednice postaje naš interes i ugrađujući sebe u zajednicu ona nam postaje važna poradi nas samih jer vlastito dobro pronalazimo u dobru zajednice – Crkve. U Euharistiji nalazimo temelj međusobne solidarnosti i vrijednost i ljepotu prijateljstva, postajemo poželjne i drage osobe te po nama zajednica postaje bogatija i ljepša. U isto vrijeme, čuva nas od otuđenja i straha od samoće, te usavršavajući se iz dana u dan u jedinstvu s Bogom u Euharistiji činimo da Bog konačno bude sve u svemu. Da bi sve ovo mogli ostvariti potrebno nam je povjerenje u euharistijskog Krista koji svakodnevno u misi ostaje s nama i preoblikuje nas po sustolništvu s njime i s braćom. Povjerenje u njega čini nas ljudima za njega i za druge.

7. Živjeti iz Euharistije

Euharistijski Krist koji je ostao trajno s nama pod tajnama kruha i vina očito je svjestan koliko smo potrebni njegove prisutnosti kada veli „bez mene ne možete ništa učiniti.“ Kršćanin postaje svjestan, po sakramentalnom životu, koliko mu je Krist potreban. Postaje svjestan da Božja riječ koja mu je darovana od Krista postaje putokaz njegovog življenja i Isus doista postaje njegov put, istina i život. I upravo zato Euharistija i božanska objava u Svetom pismu i usmenoj predaji idu zajedno. Kršćanin je čovjek koji živi od te dvostruke stvarnosti, koji je svjestan da nedjeljno okupljanje za njega nije zapovijed nego radost druženja i da je nedjeljna misa zajedništvo s uskrslim Kristom i s braćom koji su jednako kao i on povjerovali Kristu i poradi toga se okupljaju kao zajednica. Kršćanin je po sakramentu krštenja ušao u zajednicu onih koji su kao i on povjerovali Isusu Kristu, po sakramentu potvrde osnažen je Duhom Svetim u vjeri da bi po Euharistiji trajno u sebi nosio božanski život. S primanjem sakramenta Euharistije zaokružuje se kršćanska inicijacija, Crkva s njime pokazuje puno povjerenje u čovjeka te mu daje zadaću za Crkvu da, živeći od Božje sakramentalne prisutnosti, ispuni zadaću svjedočenja koju joj je predao Krist prije svog odlaska na nebo.

Smijemo u sklopu našeg razmišljanja o Isusovu govoru u Kafarnaumu i u svijetlu Posljednje Isusove večere reći da bez Euharistije nema svjedočenja za Isusa. Jer ako Isus govori da onaj koji ne bude jeo tijelo Sina čovječjega neće imati života u sebi onda doista oni koji se ne odazivaju na gozbu Jaganjčevu ne mogu biti svjedoci novine koju je Krist donio jer su duhovno beživotni. Očito je dakle da život po Euharistiji daje duhovnu vitalnost pojedincu i zajednici. Kršćanin bez nedjeljne Euharistije pripada zajednici ali ne pridonosi zajednici onom vitalnošću pobjede nad smrću, nad grijehom, koju je donio uskrsli Krist. Upravo zato kršćanin, koji želi živjeti u punini zajedništva s Kristom i s braćom, ne može bez nedjeljne svete mise. Za njega je nedjeljna misa mjesto gdje dolazi s pitanjem „što mi je činiti“ da bi osnažen sa stola Božje Riječi i sa stola Euharistije dobio odgovor „idi za mnom.“ Euharistija daje duhovnu vitalnost pojedincu i zajednici i nema djelotvorne ljubavi bez nje, a djelotvorna ljubav vodi, pak, k Euharistiji.

Ove dvije stvarnost se isprepliću jer ljubiti do kraja može se isključivo u svijetlu Kristove ljubavi i ljubiti drugoga kao samoga sebe može se jedino ako smo Kristom ispunjeni, a osnova ispunjenja je život po Euharistiji. I zato, dragi vjernici, pozivam vas da, ohrabreni susretom s Kristom, učinite da Isusova prisutnost u Euharistiji za nas bude izvor našeg duhovnog života i da sva naša nastojanja koja pokušavamo vršiti u Vojnom ordinarijatu za našu zajedničku izgradnju imaju za cilj što više se povezati s euharistijskim Kristom da bi s njime i po njemu mogli živjeti i poticati jedni druge na dublji duhovni život.

To je ono što možemo donijeti kao dar našim prijateljima u NATO zajednici, to je ono čime možemo obogatiti Europsku zajednicu koja je izrasla po svojoj kulturi iz vjere u euharistijskog Krista i koja ga i danas traži tražeći slobodu, pravdu, mir, istinoljubivost, ljubav... Da bismo to mogli učiniti potrebno nam je ponovno otkriti vrednotu euharistijskog Krista u nama samima i da osnaženi s njime svojim djelima svjedočimo za njega. Ovo ohrabrenje nam je potrebno dok vršimo sve zadaće u Domovini, ali i još više kada preuzimamo zadaće u službi međunarodnog mira u mirovnim misijama. Tamo smo pozvani da, živeći po Euharistiji – svetoj pričesti i ohrabreni nedjeljnom svetom misom, stvaramo novi svijet po Bogu koji pomaže svakom čovjeku da se otkrije kao čovjek i da otkrije sve duhovne vrijednosti koje su mu dane po glasu njegove savjesti.

8. Čestitka

I na kraju ovog moje poruke, dragi pripadnici vojno redarstvenih snaga, dolazim svima vama želeći vas ohrabriti za vremena koja su pred nama. Uskrsli je među nama. Njegove riječi „Evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ i “Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.” ohrabruju nas da u svim teškoćama života možemo poput njega proći svjesni da nijedna patnja i nijedna bol nije uzaludna nego ujedinjena s njegovom patnjom na križu postaje spasiteljska.

U Euharistiji doživljavamo već na zemlji „zalog buduće slave“. Katekizam nam veli: „Na Posljednjoj večeri sam je Gospodin usmjerio pogled svojih učenika prema dovršenju Pashe u Božjem kraljevstvu: ‘A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga - novoga - s vama piti u kraljevstvu Oca svojega’ (Mt 26, 29). Svaki put kad Crkva slavi Euharistiju sjeća se tog obećanja i upravlja pogled prema onome ‘koji dolazi’ (Otk 1, 4). Ona vapi za njegovim dolaskom moleći: ‘Marana tha!’ (1 Kor 16, 22), ‘Dođi, Gospodine Isuse!’ (Otk 22, 20), ‘Neka dođe tvoja milost i prođe ovaj svijet!’. Crkva zna da Gospodin, već sada, dolazi u Euharistiji i da je tu, među nama. No ta je prisutnost skrivena. Zato Euharistiju slavimo ‘čekajući blaženu nadu i dolazak Spasitelja našega Isusa Krista’, moleći da svi skupa vječno ‘uživamo u tvojoj slavi, u tvome kraljevstvu, kad otareš svaku suzu s naših očiju; gledajući tebe, Boga svoga, kakav jesi, bit ćemo zauvijek tebi slični i tebe ćemo bez kraja slaviti, po Kristu našem Gospodinu“.

Da bismo to mogli ostvariti potreban nam je Uskrsli koji će nas trajno hrabriti da život ima smisla i da je u životu potrebno uvijek se okretati izvornim vrijednostima koje nam je dao. Uskrsli je u svojoj velikoj ljubavi našao načina kako ostati s nama. Euharistija, njegova prisutnost pod tajnama kruha i vina, je sakrament njegove ogromne ljubavi po kojoj je htio ostati među nama da nas snaži i hrabri. Euharistija ima svoj izvor u njegovu uskrsnuću, a njegovo uskrsnuće ima svoju prisutnost u svijetu po Euharistiji. Ali Euharistije nema bez čovjeka, bez svećenika i bez zajednice. On je želio da se Euharistija događa u zajednici vjernika. Ako je ikome to sakramentalno zajedništvo potrebno to je vojniku i redarstveniku jer po Euharistiji postaje na poseban način svjestan da nije sam i da i u najtežim trenutcima kojima se izlaže poradi dobra zajednice postoji netko tko je uz njega i koji ga štiti i koji misli na njega. Uz naravno zajedništvo za nas vjernike euharistijsko zajedništvo je još jače jer nas objedinjuje u jednoj Glavi – Isusu Kristu.

Želim Vam da budete nosioci nade živoga Krista koji pobjedi smrt i grijeh da bi tako u služenju jednih prema drugima ostvarili Isusovu velikosvećeničku molitvu da svi budemo jedno. U tom duhu kličem vam Sretan vam i blagoslovljen Uskrs! Aleluja!

Arhiva propovijedi i poruka

2017: siječanj (1) , veljača, ožujak (1) , travanj (4) , svibanj (1) ,

2016: siječanj, veljača (2) , ožujak (2) , travanj, svibanj (2) , lipanj, srpanj (1) , kolovoz (6) , rujan (1) , listopad (2) , studeni (5) , prosinac (1) ,

2015: siječanj, veljača, ožujak (1) , travanj, svibanj, lipanj, srpanj (1) , kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac (1) ,

2014: siječanj, veljača, ožujak, travanj (1) , svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac (1) ,

2013: siječanj (1) , veljača, ožujak (1) , travanj, svibanj (1) , lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac (1) ,

2012: siječanj, veljača (1) , ožujak (1) , travanj, svibanj (2) , lipanj (1) , srpanj, kolovoz, rujan, listopad (2) , studeni, prosinac (2) ,

2011: siječanj, veljača, ožujak (1) , travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni (1) , prosinac (3) ,

2010: siječanj, veljača (1) , ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni (1) , prosinac,

2009: siječanj, veljača, ožujak (1) , travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac (1) ,

2008: studeni (1) , prosinac,

Vojni ordinarijat u RH
Ksaverska cesta 12
HR - 10 000 ZAGREB

(01) 46706 60 (59)

46706 62

vojni.ordinarijat@morh.hr

Izdvojeno

Zajednička Izjava komisija „Iustitia et pax” BK Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije (08. 05. 2017.)

Izjava komisija „Iustitia et pax" BK BiH, HBK i SŠK

Poruka vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana za Uskrs 2017. (16. 04. 2017.)

Zagreb, Veliki ponedjeljak 2017.

“Velika mi djela učini Svesilni!” (Lk 1, 49) (31. 03. 2017.)

Papina poruka za 32. svjetski dan mladih (9. travnja 2017.)

Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini (03. 03. 2017.)

Poslanica predsjednika Hrvatskog Caritasa varaždinskog biskupa msgr. Josipa Mrzljaka

Ne boj se jer ja sam s tobom (Iz 43, 5). Priopćivanje nade i povjerenja u našem dobu (22. 02. 2017.)

Poruka pape Franje za 51. svjetski dan sredstava društvene komunikacije (28. svibnja 2017.)

Božja riječ je dar. Drugi su dar (08. 02. 2017.)

Poruka pape Franje za korizmu 2017.

“Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi” (Tit 2, 11). (19. 12. 2016.)

Božićna poruka vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana

U misiji pod vodstvom Duha (09. 12. 2016.)

Poruka pape Franje za 54. svjetski dan molitve za duhovna zvanja 2017. (7. svibnja )

Ad resurgendum cum Christo (Da bi se suuskrslo s Kristom) (25. 10. 2016.)

Naputak Kongregacije za nauk vjere o pokapanju tijela preminulih i čuvanju pepela u slučaju spaljivanja

Arhiva vijesti

Linkovi

Događanja

Sveta misna slavlja u kapeli Vojnog ordinarijata

SVAKE NEDJELJE U 10 SATI

(IZNIMNO 28. SVIBNJA NEĆE BITI SLAVLJA U KAPELI)

Sveta misa povodom Dana Oružanih snaga RH

28. SVIBNJA 2017.

Zahvalno hodočašće Vojnog ordinarijata u Svetu Zemlju

21. - 27. STUDENOGA 2017.

Novi naslovi arhiva

“Molitvenik - vodič” 25. hodočašća Hrvatske vojske i policije u Lourdes

25. hodočašće Hrvatske vojske i policije, 59. međunarodno vojno hodočašće (PMI), Lourdes, 16. - 23. svibnja 2017.

više...

Službeni vjesnik Vojnog ordinarijata

broj 1. (72) - 2017.

više...

Službeni vjesnik Vojnog ordinarijata

broj 5. (71) - 2016.

više...

Službeni vjesnik Vojnog ordinarijata

broj 4. (70) - 2016.

više...

Službeni vjesnik Vojnog ordinarijata

broj 3. (69) - 2016.

više...

“Obavijesti”, vjesnik Vojnog ordinarijata

broj 2. (68) - 2016.

više...