Propovijedi i poruke

Obitelj - plod Vazmenog otajstva

Ponedjeljak, 21. 03. 2011.

Uskrsna poruka vojnog ordinarija mons. Jurja Jezerinca, Uskrs 2011.

1. Euharistijska skrovitost Crkve

U Kristovu vazmenom otajstvu uočavamo prisutnost Crkve. Crkvu prepoznajemo kao njegovu suputnicu i konačni smisao njegove patnje, muke i smrti. Evanđelist Matej uvodi nas u taj misterij suodnosa: „I kad završi sve te besjede, reče svojim učenicima: Znate da je za dva dana Pasha, i Sin Čovječji predaje se da se razapne“ (Mt 26, 1). Situacija pokazuje da učenici dobro razumiju prvi dio rečenoga, pa ga zato pitaju o onom što su razumjeli: „Gdje hoćeš da ti pripravimo te blaguješ pashu?“. Nakon pomne upute kamo će otići, Isus im stavlja u usta i tekst kojeg će prilikom dogovaranja izreći: „Učitelj veli: vrijeme je moje blizu, kod tebe slavim pashu sa svojim učenicima“ (Mt 26, 17-18). Čini nam se da je Isus upravo ovim riječima učinio svoje učenike – Crkvu sudionicom i suodgovornicom svojih vazmenih otajstava, iako, za sada, samo na razini pripreme za događanje Vazmenog otajstva.

Uloga Crkve sudjelovateljice i suodgovornice postaje još očevidnija, a otajstveno jasnija i dublja, ako ju promatramo u samom činu ustanovljenja Euharistije, u slavlju Isusove Pashalne večere sa svojim učenicima. Kako čin uspostave Euharistije nije izdvojen iz slavlja Pashalne večere, možemo reći da se u istom činu uspostavlja ne samo Euharistija nego i Crkva: „I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče im: uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje! I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha“ (Mt 26, 26-28). Vidljivo je, dakle, da ta okupljena apostolska Crkva tvori jedno tijelo sa svojim Učiteljem, te je ona zajedno s njim subjekt slavlja Vazmene večere; ona blaguje vazmenu hranu, ali ju također prima kao slavljenički kontinuitet Saveza i kao navjestiteljski zadatak Isusove novosti za ona vremena u kojima će Učitelj samo otajstveno biti prisutan. Ako je Crkva doista uspostavljena zajedno s Euharistijom, onda nam taj događaj otkriva bitnu povezanost ovih dvaju otajstava: jedno bez drugoga niti se razumije niti postoji. Crkva je stoga kao Gospodinova otajstvena prisutnost, u sadašnjoj ekonomiji spasenja, pravi subjekt Euharistije, a istovremeno Euharistija tvori Crkvu, jer nema uprisutnjenja otajstva Krista u Crkvi bez slavlja euharistijskog otajstva. Ako nema toga, onda nema ni Crkve. Iz ovoga slijedi da je Crkva mnogo više od onoga što vidimo, pa makar ju nerijetko vrednovali isključivo mjerilima njezine „društvene“ korisnosti i učinkovitosti ili procjenjivali njezinu snagu mjerilima njezine organizacijske, povijesne ili koje druge moći.

1.1. Spasenjsko značenje otajstva Crkve

Za nas je važno prepoznati ulogu Crkve u Isusovoj spasenjskoj ekonomiji u odnosu na svijet. Ona je, prije svega, bitno obilježena trajnošću euharistijskog otajstva. Opisani događaj istovremene uspostave Euharistije i Crkve, a povjeren Crkvi snagom Isusove riječi, time zadobiva značaj aktualizacije spasenja. Drugim riječima: spasenje, kao život i život vječni, postaje svijetu dostupno u Crkvi. Ona je nositeljica spasenjskog naboja „krvi Saveza“. A što znači „krv saveza“, pomaže nam razumjeti tekst iz Knjige Postanka. Sveti pisac kaže: „...ne smijete jesti mesa u kojem je još duša, to jest njegova krv. A za vašu krv, za vaš život tražit ću obračun...“ (9, 4-6). „Krv“ – „duša“ – „život“ u ustima svetopisamskog čovjeka imaju isto značenje. Vjerujemo da je i Isus tako razmišljao kad je rekao da je njegova pashalnoeuharistijska krv „krv Saveza“. Razumijemo kolika je težina ove riječi samo ako razumijemo što znači „duša“, odnosno „život“ za živuću stvarnost. 

Osim ove veličanstvene „aktualizacije“ spasenjskog naboja „krvi Saveza“, Crkva dobiva i karakter trajnosti Gospodinove spasenjske prisutnosti u svijetu, a sveti Pavao će tu poveznicu (spasenje – Crkva) izreći opet u kontekstu uspostave Euharistije: „Ovo činite meni na spomen (...) Ovo činite kad god pijete, meni na spomen“ (1 Kor 11, 24-25). Karakter „trajnosti“ još bolje je vidljiv iz Matejevog teksta koji slijedi odmah nakon riječi uspostave: „A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onog dana kad ću ga – novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega“ (Mt 26, 29). Crkva, dakle, nastavlja slaviti Isusovo vazmeno otajstvo kao otajstvo spasenja svijeta samo snagom Gospodinove otajstvene prisutnosti koju je zadobila u onoj povijesnoj Vazmenoj večeri. I tu je sve u ovoj ekonomiji spasenja. Drugog mjesta na kojemu bismo možda htjeli tražiti spasenjski naboj Vazmene večere, odnosno Euharistije, izvan Crkve nema. Potrebno je, stoga, da Crkva sebi neprestance posvješćuje svoj jedinstveni karakter u svijetu: ona je u svojoj biti otajstvena stvarnost kako na razini egzistencije tako i na razini djelovanja. A njezina ljudska sastavnica odlična je i jedina poveznica tog otajstva spasenja s ljudskim rodom, jer je Crkva postavljena u svijet kao „kvasac“ i kao „sol“ svijeta. Po toj svojoj sastavnici ona je u dinamičkom odnosu sa svijetom: ne kao samodostatna stvarnost, nego kao spasenjska stvarnost koja svojim odnosom zahvaća svijet. Od ovog odnosa Crkve sa svijetom ovisi promjena svijeta. „Kvasac“, ako nije u tijestu, ne služi svojoj svrsi. Isto je i sa „soli“. Kristov otajstveni naboj nije u Crkvi zbog nje, nego je ona zbog njega da bi po njoj svijet zahvatila novost božanskoga. Odnošajnost Crkve sa svijetom biva osmišljena upravo tom poveznicom „ljudskoga“ u Crkvi koje „božansko“ uzima kao svoj put dosega čovjeka i svijeta.

1.2. Uskrsna Crkva očituje svoje zajedništvo u naravi Sina Božjega

Dok je Crkva u otajstvu Isusove muke i smrti važna kao fizički čimbenik zbivanja otajstva, ona u otajstvu Isusova uskrsnuća sudjeluje vjerom, ljubavlju i nekom potisnutom nadom. Da li je uskrsnuće Isusovo kao takvo bilo predmet nade učenika, nije nam dano izričito znati. Iz usta svećeničkih glavara i farizeja kod Pilata saznajemo „...da Isus za života kaza: Nakon tri dana uskrsnut ću“ (Mt 27, 62-63). Istina je da je Isus svojim učenicima izričito rekao (Mk 9, 30-32) da će „Sin Čovječji (...) nakon tri dana ustati“ pri čemu Marko odmah bilježi: „No, oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati“ (Mk 9, 32). Kako je stanje učenika takvo da je slušanje pomiješano sa strahom, jer je uskrsnuće uvijek u uskom dosluhu sa Isusovom smrću, možemo se i mi pitati je li ta njegova riječ upamćena od učenika i da li je ona u njima rađala nadu? Sudeći po izvještajima evanđelista, čini se da su tu riječ ozbiljno shvatili jedino glavari svećenički i farizeji, jer je upravo u njima postojao veliki strah oko te mogućnosti. O tome govori atmosfera nastala oko Isusova ukopa gdje se tako nastojalo grob zatvoriti, „...da ne bi možda došli njegovi učenici, ukrali ga pa rekli narodu: Uskrsnuo je od mrtvih!“ (Mt 27, 64). Glede nade u učenicima, čini nam se da je ona nekako potisnuto življena, zajedno sa strahom za vlastiti život. Da postoji ova potisnuta nada u učenicima, govori nam upravo netom navedeni iskaz glavara svećeničkih i farizeja pred Pilatom: „da ne bi (...) rekli narodu: Uskrsnuo je od mrtvih“.

Sam Isus posve je svjestan stanja učenika i osobito njihove potrebe da ga „vide“. Stoga ide ususret ženama koje su se vraćale s praznog groba te im reče: „Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti“ (Mt 28, 10). A prije toga anđeo reče istim ženama: „...pođite žurno i javite njegovim učenicima da uskrsnu od mrtvih. I evo, ide pred vama u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti“ (Mt 28, 7). Dobro je uočiti i razliku koja ovdje postoji u oslovljavanju Crkve u ta dva iskaza: anđeo ju naziva „učenici“, a Isus ju naziva „braća“. Razlika je u odnosu dvaju subjekata prema Crkvi: „učenik“ jest ljubitelj osobe i nauka; ima zajedništvo s učiteljem, ali nema srodstvo naravi s njime. „Braća“ to imaju. Upravo stoga, držimo, da se ova riječ ima razumjeti kao Isusovo očitovanje onoga što je Crkva, nakon što je sve dovršeno, u odnosu na njega. Ustvari, Isus nam skreće pozornost na ono što Crkvu tvori: odnos „srodnosti“ sa Sinom Božjim, jer je zajednica – obitelj onih koji snagom božanske vjere imaju udio u naravi Sina Božjega, pa će i oni postati sinovi u Sinu. Riječ je, dakle, o „rodbinskoj“ vezi sa Sinom Božjim. Riječ je o odnosu kakav je upravo u svakoj obitelji.

Isus Krist doista je uskrsnuo kako bi ljudski rod spasio za vječna vremena, a Crkvu svoju postavlja kao mjesto na kojemu je i kroz koje je dostupna snaga njegove novosti. To je smisao ovakve Crkve – obitelji. Zato su sva liturgijska otajstva predana i povjerena Crkvi da ih bogoslužno slaveći aktualizira i uprisutnjuje te tako čini dostupnima sebi i svijetu njihovu Tajnu. To je način kako Bog susreće svoju Crkvu – obitelj: on joj govori, a ona mu odgovara (usp. SC 33, 1). Da se u liturgijskoj stvarnosti, to jest u Božjem komuniciranju s Crkvom, doista nalazi božanska stvarnost i poruka te da ona nije puko skazanje, nego Božja djelotvorna prisutnost Crkvi i u Crkvi, izričito govori koncilska Konstitucija o svetoj liturgiji: „Radi izvršenja tako velikog djela, Krist je uvijek prisutan svojoj Crkvi, napose u bogoslužnim činima (...) On je prisutan u misnoj žrtvi, (...) Prisutan je svojom moći u sakramentima, (...) Prisutan je svojom riječi jer on govori kad se čitaju sveta Pisma, (...) I napokon, kad Crkva moli i psalmira, prisutan je...“ (SC 7, 1).

2. Crkva je obiteljska zajednica puna milosti

Iz već navedenih svetopisamskih tekstova razvidno je da je Isus sav naboj života položio u Zajednicu kojoj je povjerio poslanje svoje spasenjske prisutnosti u svijetu. Vidljivo je to kako iz fizičkog sudioništva Crkve u njegovoj Pashalnoj večeri i muci, tako i u njezinom stanju Zajednice vjere, ufanja i ljubavi u vremenu završnice otkupljenja koje se zbilo u Isusovu uskrsnuću. Nije, stoga, važno tko je s Isusom jeo i pio, tko se s njime družio i bio sudionikom njegovih zahvata, koliko je važno tko je ostao do kraja sudionikom njegovog vazmenog otajstva, jer samo to otajstvo daje Isusov spasenjski naboj onima koji u vjeri ostadoše sudionici svega što Isus učini. Samo takvima on će očitovati onu Tajnu koju oni do tada nisu ni slutili: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28, 20). Važno je napomenuti da Isus nije rekao: vi ste sa mnom u sve dane..., nego je rekao: „...ja sam s vama u sve dane...“. Time je izrečena duboka skrovitost Kristove otajstvene prisutnosti u Crkvi. A to znači da Crkvu valja tako graditi, promatrati i u njoj se međusobno odnositi. Njegova prisutnost u njoj nije plod naše dovitljivosti, nego njegove darovanosti. To joj daje mogućnost da u njoj bude život, ustvari da ona bude život, jer Crkva bez Krista nije Crkva nego skupina koja može imati izvrsno humanitarno značenje, ali bez snage Božje.

  Tekst Poslanice Kološanima govori kako se Bogu svidjelo sve – kako ono naravno tako i ono vrhunaravno – u Kristu Isusu sabrati u jedno „da on u svemu ima prvenstvo“ (Kol 1, 18). Sve u jedno sabrano postaje povijesno vidljivo i u svijetu prisutno po Crkvi: ta ona je „prebivalište Božje u Duhu“ (Ef 2, 22). Upravo stoga, Crkva je obilje života one novosti koju ima samo Bog. Zato glas Crkve nije glas hvalevrijedne društveno-političke zajednice. Njezin glas nije ni različit od toga glasa, jer ga u sebi Crkva ima i nosi ga kao potrebu da kaže svijetu da je Bog Bog života i da se ne svrstava s političkim „bojama“, nego blagoslivlja svakoga tko u sebi nosi sjeme života.

Crkva u tom svom intimnom bogatstvu postaje vidljiva najprije kroz obiteljsko zajedništvo u kojemu je najopipljivija sveukupna riznica božanskog i ljudskog blaga: u njoj postoji živa slika božanskog očinstva, Isusovog sinovskog odnosa i mnogostruka razmjena ljubavi koja je svojstvena Duhu. Ta „trinitarna“ prisutnost ujedno je i nutarnji smisao obitelji, ali i njezina međusobna poveznica. Kao mjesto nastanka života u njoj je na vrlo jednostavan način čitljiva božanska snaga stvaranja. Kao mjesto izrastanja života u njoj je dostupna stvarnost očinstva, majčinstva i sinovstva: sastavnice koje ljudsko biće u sebi nosi kao svoju temeljnu pretpostavku i potrebu. Kao mjesto u kojemu kvaliteta odnosa između tih različitih subjekata koji tvore obitelj, ona je pokazatelj nezaobilazne uloga božanske poveznice Oca sa Sinom, a ona je Duh Sveti. Ustvari velika duhovnost obitelji je trojstvena duhovnost: ona je u njezinom temelju i u njezinom konačnom ostvarenju kao zajednica osoba koju veže darivanje koje stvara i primanje koje postaje sposobno darivati se. A glede onog ljudskog blaga što ga obitelj u sebi ima, mislimo da nikome nije upitno kako je ona za ljudsko biće jedinstveno mjesto, naravno u pretpostavci da je zdrava, prirodne odnošajnosti, prepoznavanja specifičnih uloga, potrebne hrane ljubavi, hrane žrtve i hrane odgovornosti, značenja zajedničkog stola, sposobnosti slušanja i uvažavanja, potpore i razumijevanja u eventualnim klonućima. Nije potrebno mnogo mozgati da se primijeti kako upravo euharistija i Kristov spasenjski polog, svojstven za Crkvu – Otajstvo postaje prepoznatljiv upravo u Crkvi – Obitelji.

2.1. Nezaobilazna nutarnja dinamika obitelji

Euharistijska poveznica Crkve i života usmjeruje nas prema otkrivanju njezine prave obiteljske naravi. Htjeli bismo da nam ovaj aspekt ne promakne danas kada je središnja tema ove Poruke upravo obitelj i kada je sva Crkva angažirana molitvom i proučavanjem stvarnosti, stanja i važnosti obitelji. Crkva se živo nada da će skorašnji dolazak Svetog Oca pridonijeti ozbiljnom sagledavanju ove temeljne životne stanice, kako Crkve tako i društva. Mi kršćani, da bismo razumjeli sebe i svoj odnos sa svijetom i svoju ulogu u njemu, stalno se imamo propitkivati o svojim ljudskim izvorima s kojih pijemo i o nadahnućima vjere što ih primamo za ovo naše vrijeme.

Crkva je u svojoj naravi obitelj. Ona ima Boga za Oca; ima Sina Božjega koji u njoj obitava, okuplja je kao Očevu obitelj te u njoj djeluje; ima Duha Svetoga kao onoga koji čini da ta Božja obitelj ima život u sebi i bude nositeljica života. Upravo taj način prisutnosti i odnosa Presvetog Trojstva govori nam kakvi odnosi tvore obitelj i koji joj je smisao. Čini se nezaobilaznim uočiti, prije svega, kako stvarna fizička i psihološka različitost osoba tvori obitelj, a potom uočiti kako nutarnja povezanost i jedinstvo tih osoba tvori tu obitelj. Ovo dvoje prethode mogućnosti uočavanja bogatstva obitelji. I na kraju postati svjesni da različitost, jedinstvo i bogatstvo djeluju sinergično. Ove zakonitosti nam jasno pokazuju kako danas, kao i u prethodnim vremenima, Crkva – obitelj može biti jedna, a tako različita; kako može biti jednako plodna, iako joj uvjeti života nisu uvijek skloni; kako može biti svjetlo, makar su tame svijeta vrlo različite i moćne.

2.2. Rane obitelji rane su Crkve

U našem hrvatskom vjerničkom narodu Crkva je, kao zajednica kršćana sa svojim pastirima, klerom i redovništvom, ne samo povijesno nego i biološki vezana uz obitelj. Crkva je kvalitetom i brojem rasla i umanjivala se ovisno o istovjetnom procesu unutar obitelji. Upravo zbog te svoje sudbinske poveznice s obitelji, Crkva je čuvala obitelj i kad god je mogla liječila je njezine rane. Pratila je njezinu muku u različitim povijesnim nevoljama brinući se za vrijednosti od kojih obitelj može živjeti i učiniti da sveukupno društvo s njome zaživi. Zato je razdor tkiva u suvremenoj obitelji velika rana suvremene Crkve.

Nedostatak svijesti da je duhovno bogatstvo Crkve – obitelji toliko da može suvremenom čovjeku pružiti odlična uporišta u njegovom “obiteljskom“ izrastanju i tako na neki način nadoknaditi nedostatak prirodnog obiteljskog ozračja, još više otežava tu veliku i gotovo sveobuhvatnu krizu obitelji. U tom pravcu razmišljanja mislimo da bi Euharistija, koju slavimo u svojim vojnim i policijskim kapelanijama ili u župnim zajednicama, i koja nas okuplja oko jednog stola, trebala više tvoriti i okupljati vjernike kao obitelj. Isto tako i župna zajednica, a svaki naš vjernik povjeren duhovnoj i pastoralnoj brizi Vojnog ordinarijata ne prestaje biti župljanin svoje župe, trebala bi više tvoriti i povezivati vjernike kao obitelj. Isto se pravilo može primijeniti na molitvene i karitativne skupine, koje okupljaju vjernike snagom Božjih darova i poslanjem služenja siromasima, mogu mnogo više učiniti na ojačanju „obiteljskog“ duha ranjenih obitelji i Crkve. Izostanak svijesti da su ovo „mjesta“ nastanka i izgradnje obitelji u našoj Crkvi još više pridonosi širenju slabosti Crkve.

2.2.1. Neke rane obitelji i mogući lijekovi

Osluškujući život suvremene vjerničke hrvatske obitelji, Crkva zamjećuje da su joj rane višestruke i duboke. Ako bismo htjeli barem nakratko i djelomično podsjetiti vas, draga braćo i sestre, na ovo stanje, nikako ne možemo zatvoriti oči pred prodorom mišljenja i ponegdje stavova da čovjek može bez obitelji te mu ona nije nužna za njegovo zdravo izrastanje i ostvarenje. Riječ je o rastakanju obitelji kao prirodne stanice nastanka i izrastanja ljudskog bića nudeći alternativne izlaze koji odnos prema čovjeku svode na njegovu materijalnu sigurnost i da se time obiteljski odnosi proglase beznačajnim za njegovo ostvarenje. Tako, kroz razne alternativne skupine sve više traži prostora teza po kojoj tzv. istospolni brakovi ili zajednice mogu biti prikladno mjesto za kvalitetno i cjelovito izrastanje ljudskog bića. Rekli smo već kako je obitelj plodno zajedništvo izvorne i smisleno složene različitosti. Upravo ta izvorna složena različitost temelj je i uvjet čovjekova identiteta. Maknuti mu to bitno izvorno uporište i zamijeniti ga s nečim što to nije i ni na koji način ne može biti, znači ponuditi čovjeku neprimjerene i nemoguće uvjete za njegovo svestrano izrastanje na što čovjek doista ima pravo i mi ga moramo poštivati. Sličilo bi to ponuditi i blagovati zatrovanu hranu, a ne očekivati posljedice njezine konzumacije. Kao vjernici ne možemo prihvatiti nasrtaje koji ruše izvorni Bogom uspostavljeni poredak što ga on sam utisnu u ljudsku narav u času stvaranja čovjeka s ciljem njegovog nastajanja i opstanka.

Isto tako, predbračni (spolni) život dvoje mladih ljudi postao je stvarnost, suvremeni način života, kojemu je najčešće opravdanje za boljim upoznavanjem dviju osoba koje su u vezi. Takav način života, premda se ne protivi naravi protivi se božanskoj ustanovi braka, jer pokazuje nerazumijevanje prema sakramentu ženidbe koji nastaje u trenutku u kojem se mladenci u zajednici Crkve jedno drugome obećaju „dok ih smrt ne rastavi“. I zato ne može biti „braka prije braka“ i zato Crkva ne može odobriti takav način života.

Na roditeljima je velika odgovornost i njihova zadaća se čini sve težom jer je izazova sve više. Njihova dužnost je pratiti svoju djecu u ljubavi, a to pak ne znači da im moraju sve odobravati. Naprotiv, ni djeca ne vole „mlake odgovore“ te trebaju ozbiljne roditelje sa čvrstim stavovima koji jasno životom svjedoče ono što im govore.

Odgoj za obiteljski život zahtijeva odgoj za čistoću, gospodarenje sobom i svojim strastima. Suprotno tome, pornografija ima za cilj izblijediti božansku silu prisutnu u svakoj ljudskoj osobi, oslabiti osobni, bračni i obiteljski život i tako nanijeti velike rane pojedincu i društvu.

Osim spomenutih rana, ne možemo ne primijetiti kako je suvremena obitelj pogođena i ranom biološke redukcije. U krajevima s pretežito kršćanskim svjetonazorom i kulturom, za sada se primjećuje gotovo nezaustavljiv proces svođenja obitelji na njezin biološki minimum: majka – otac – dijete. Ovakav daljnji hod može imati nesagledivo negativan ishod kako za Crkvu tako i za društvo u cjelini, a napose za hrvatski narod. Ovu ranu treba svestrano liječiti: duhovno, crkveno i društveno. Jasno je da su životni uvjeti suvremene obitelji, a posebice oni kulturološki, daleko zahtjevniji danas negoli su bili prije nekoliko desetljeća. Ta činjenica povlači za sobom posljedicu većih objektivnih potreba unutar obitelji kako s obzirom na kvalitetan život i zdravlje, tako i s obzirom na adekvatnu izobrazbu, na veću potrebu standarda, na slobodno vrijeme i rekreaciju kao sastavnicu cjelovitog ostvarenja. S druge strane, očevidno je da današnja obitelj velikim dijelom nije u mogućnosti priuštiti si niti ono najnužnije da bi mogla udovoljiti navedenim i neizrečenim objektivnim potrebama. To je posebno područje za koje smijemo uvijek iznova prozivati one koji kroz obnašanje vlasti trebaju služiti narodu i obitelji te iznalazeći prikladne putove pomagati im da postignu svoje legitimne ciljeve. Istovremeno nije sva krivnja niti na pojačanim potrebama obitelji danas, a niti na nemoći javne vlasti da osigura kvalitetnu uslugu. Kao kršćani posebno smo osjetljivi na solidarnost kao put međusobne pomoći. Da bi solidarnost bila moguća, potrebno je njegovati osjećaj za drugoga i zamijetiti njegove potrebe i svoje mogućnosti. Ni to nije dovoljno, ako svoje srce ne otvorimo toliko da nam život ljudi u susjednoj sobi postane isto toliko važan koliko i naš vlastiti, teško ćemo prijeći prag sebičnosti. Kultura odnosa prema čovjeku kao meni istovrijednom biću ugrožena je raznim novim zamjenskim kulturama odnosa.

U kontekstu već naznačene oskudice, istovremeno postaje sve očitija prisutnost i osjetljivost na vrijednost i značenje „kućnih ljubimaca“ u životu mnogih ljudi. Pojedine osobe i cijele obitelji ne mogu se zamisliti bez te prisutnosti. Žrtvovat će, nerijetko, i ono što bi možda trebali iskoristili za podizanje svoje kulture i životnog standarda. Ne treba ovo razumjeti kao govor mržnje prema tim Božjim stvorenjima. Nije nam ni nakana biti na strani onih koji diskriminiraju životinje. Ono što nije primjereno kršćanskom poretku vrijednosti, a može se odnositi na ovo područje, svakako je primarna briga za čovjeka i stvaranje uvjeta za njegov razvoj. Ništa ovo ne može zamijeniti. Stoga, taj ljudski i kršćanski zadatak ničim ne bismo smjeli dovesti u pitanje ili se tako prema njemu odnositi da vrijedna i plemenita životinjska bića postanu nadomjestak ljudskoj osobi i njezinim ljudskim životnim potrebama. Posve je svakome jasno i vrlo primjetljivo da ova osjetljivost ima i svoju emotivnu i materijalnu cijenu.

Htjeli bismo potaknuti imućnije kršćane da pomognu onima koji nemaju, a osobito onim brojnim obiteljima koje su dovedene na rub nade. Isto tako, htjeli bismo posvijestiti materijalno prosječnim obiteljima da se usredotoče na one izbore koji će prvenstveno biti u funkciji njihovog ljudskog i kršćanskog ostvarenja njegujući primjereni odnos i sklad sa svime što je Bog pozvao na život. Ako već ljubav treba biti žrtvovana neka bude žrtvovana za čovjeka kao neusporedivu vrijednost svega stvorenoga.

Ne možemo prešutjeti i veliku ranu koja sve više pogađa međuljudske odnose u kršćanskim obiteljima, a očituje se kao nasilje, alkoholizam i druge ovisnosti, ignoriranje partnerstva, spolna nadmoć, nekultura odnosa, ali i neizgrađena vjernička svijest o međusobnoj povezanosti u obitelji. Koliko je takav oblik odnosa tuđ evanđeoskom poimanju obitelji, govori nam mnoštvo Isusovih upozorenja, a osobito njegov život i život njegove obitelji kojeg nam Evanđelja prenose: međusobna pozornost i briga, međusobno uvažavanje i susretljivost, međusobno uočavanje i prihvaćanje onih životnih uloga koje Bog dodjeljuje svakom od njezinih članova (usp. Mt 1, 18-25; 2, 13-15; Lk 2, 41-52). Ovaj primjerni odnos unutar Svete Obitelji za nas koji smo kršteni ne može biti na razini „priče“. Naprotiv, on predstavlja konkretni poziv svima nama da se njime hranimo i da gradimo svoje obiteljske odnose snagom milosti koja iz njega dolazi. Zrelost odnosa uvelike ovisi o našem pristupu članovima obitelji i uočavanju njihovih međusobnih prava i dužnosti. Radit nam je na tome da sebe razumijemo kao čimbenike životnog tkiva od kojega nastaje i živi obitelj.

U kontekstu govora o „nasilju“ kao obliku napada na obitelj, suvremena razina medijske elektroničke komunikacije izložila je obitelj, a osobito one njezine članove koji su u razdoblju svoje cjelovite formacije. Za razliku od drugih „predvidivih“ oblika nasilja, ovo nam dolazi nečujno i nosi izazove kurioziteta kojemu se teško oprijeti i u zreloj dobi. Ovo nasilje nudi iskrivljeni oblik užitka kroz seksualnost pretvarajući tu plemenitu ljudsku datost u porno užitak. Na taj način zaustavlja se u čovjeku zdravi proces uvažavanja drugoga na razini njegove spolne različitosti, komunije koja se time stvara i poštivanja diskrecije užitka što ga seksualnost u sebi ima i zahtijeva. Osim ovog oblika nasilja, poznat vam je čitav niz drugih oblika čija se snaga pokazuje u stvaranju ovisnika o ponudama virtualnog svijeta. Dok smo donedavna intenzivno razmišljali o velikom zlu droge koja uništava mladost ljudi, sada se tom problemu pridružuje novi oblik „opijuma“ što ga nudi već spomenuta suvremena elektronička komunikacija u raznim svojim oblicima. Ono što je važno ovdje spomenuti, svakako je neodgodiva briga Crkve i društva, a posebno same obitelji, za odgovornu formaciju svoje djece. Jedina snaga koja će se moći oduprijeti ovom obliku nasilja je odgovornost: poučiti svoje dijete da postoje ljudi koji ne žele njegovu sreću i koji koriste sve oblike „mreža“ da u njih ulove žrtve svoga zla. Otvoren i odgovoran razgovor sa svojom djecom najbolji je oblik osposobljavanja djece za zdravo izrastanje.

Nije bez svojih negativnih posljedica za život obitelji sve slabiji osjećaj značenja svetoga u životu ove zajednice. Uostalom, upravo „sveto“ stoji u izdanku ove stvarnosti. Knjiga Postanka ističe tu prisutnost svetoga kroz slijedeće izričaje: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična (...) Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: plodite se i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite“ (1, 26-28). Dva su velika naglaska „svetoga“: struktura čovjekova je „božanska“ što je kazano „slikom“; i drugi naglasak se izriče kroz „blagoslovi ih“. Ovaj „blagoslov“ je u funkciji Božjeg zadatka dana čovjeku: „plodite se i množite“, ustvari: stvarajte obitelj. U samom korijenu čovjekova nastanka nalazi se prisutnost i potreba „svetoga“. Kršćanska obitelj ne može polučiti plodove svojeg zajedništva ako ih ne bude crpila iz one božanske poveznice koja jamči „blagoslov“: sakrament braka, euharistijski stol i molitveni odnos s Bogom.

Draga braćo i sestre, u svojem razmišljanju o sebi kao crkvenoj stvarnosti – obitelji i u svojem traženju kvalitetnih putova za vaš napredak, posegnite za blagom zajedništva koje vaše obiteljske stvarnosti kriju u sebi. Stalo nam je, iznad svega, da se premisli sakramentalna snaga milosti koju ste primili na dan vašega vjenčanja, ali i svaka ona sakramentalna milost koju ste kao obitelj iskusili na dan krštenja, prve pričesti ili sakramenta svete potvrde svoje djece. To su putovi Božjeg pohoda vašoj kući i vašoj obitelji. Potrebno je, stoga, okrenuti se od komercijalizacije sakramentalnih događanja na njihovu milosnu učinkovitost, tako da sakramenti stvaraju u vašoj obitelji živo tkivo Crkve – obitelji.

U vremenu velike ugroženosti obiteljskog identiteta, pozivam sve svećenike i vjernike Vojnog ordinarijata da intenzivnije njeguju molitvenu praksu u kapelanijama i u obiteljima. Molitva je povlašteno mjesto obiteljskog susreta s Bogom u istini vlastitog života. Ona može pomoći nadići razmirice i povezati često razdvojena srca unutar zajednice obitelji. Jer, kada svatko od nas u istini vlastitog bića stoji pred Bogom time stvara odlične uvjete primanja Božje poruke u sebe za druge, osobito za one koji su vam manje po volji, jer su možda iznevjerili vaše pouzdanje i poljuljali vašu odanu ljubav prema njima. Obiteljska molitva je lječilište ranjenih nutrina, jer se svi u jednakim uvjetima nalazimo pred Bogom Ocem sviju od kojega svi očekujemo oprost i dar kvalitetnijeg pomaka. U toj obiteljskoj molitvi nemojte izbjegavati spomenuti ime članova svoje obitelji i moliti Gospodina da vam otkrije put kreativnog odnosa prema njima, osobito ako su nam putovi narušeni.

Braćo i sestre, pri završetku ove moje poslanice, želim vas iskreno zamoliti da se ne štedite u međusobnoj ljubavi, pažnji i odgovornosti. Svjesni da će naša crkvena i narodna budućnost biti onakva kakvu obiteljsku zajednicu sada gradimo, učinite sve da se vaša obitelj sačuva od onih pogubnih prodora koji razaraju njezino ljudsko i milosno tkivo. Međusobna povezanost, oprost, uvažavanje, nedjeljna Euharistija, slavlje svetih sakramenata, molitva i svaka druga zdrava ljudska pomoć neka vam bude pri ruci kako biste čvrsto stajali na ovoj obiteljskoj vjetrometini. Uskrsli Isus koji je kao čovjek imao iskustvo obiteljske ljubavi i koji je svojom ljubavlju slomio moć zla, neka vam pomogne da u Riječi Božjoj, u Crkvi Kristovoj, u svetim obredima Velikog tjedna dokučite milosnu snagu kojom ćete izdržati navale Zloga i oduprijeti se u zli čas.

Sretan Vam Uskrs!

Vaš ordinarij, mons. Juraj Jezerinac

U Zagrebu, 19. ožujka 2011., na blagdan sv. Josipa, zaručnika BDM

Arhiva propovijedi i poruka

2017: siječanj (1) , veljača, ožujak (1) , travanj (4) , svibanj (7) , lipanj (2) , srpanj, kolovoz (1) , rujan (3) ,

2016: siječanj, veljača (2) , ožujak (2) , travanj, svibanj (2) , lipanj, srpanj (1) , kolovoz (6) , rujan (1) , listopad (2) , studeni (5) , prosinac (1) ,

2015: siječanj, veljača, ožujak (1) , travanj, svibanj, lipanj, srpanj (1) , kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac (1) ,

2014: siječanj, veljača, ožujak, travanj (1) , svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac (1) ,

2013: siječanj (1) , veljača, ožujak (1) , travanj, svibanj (1) , lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac (1) ,

2012: siječanj, veljača (1) , ožujak (1) , travanj, svibanj (2) , lipanj (1) , srpanj, kolovoz, rujan, listopad (2) , studeni, prosinac (2) ,

2011: siječanj, veljača, ožujak (1) , travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni (1) , prosinac (3) ,

2010: siječanj, veljača (1) , ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni (1) , prosinac,

2009: siječanj, veljača, ožujak (1) , travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac (1) ,

2008: studeni (1) , prosinac,

Vojni ordinarijat u RH
Ksaverska cesta 12
HR - 10 000 ZAGREB

(01) 46706 60 (59)

46706 62

vojni.ordinarijat@morh.hr

Izdvojeno

Magnum principium (20. 09. 2017.)

Apostolsko pismo u obliku motu propria vrhovnog svećenika Franje kojim se unose promjene u kan. 838 Zakonika kanonskog prava

Naše ljudsko dostojanstvo i dobrobit duboko su povezani s našom brigom za čitav stvoreni svijet (01. 09. 2017.)

Zajednička poruka pape Franje i ekumenskog patrijarha Bartolomeja prigodom proslave III. Svjetskog dana molitve za skrb o stvorenom svijetu, 1. rujna 2017.

Škola i vjeronauk pred izazovom obrazovne reforme (01. 09. 2017.)

Poruka predsjednika Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za katehizaciju i novu evangelizaciju na početku školske i katehetske godine 2017./2018.

Primiti, zaštititi, promicati i integrirati migrante i izbjeglice (23. 08. 2017.)

Poruka pape Franje za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2018. (14. siječnja 2018.)

Okružno pismo biskupima o kruhu i vinu za euharistiju (18. 07. 2017.)

Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu

Ne ljubimo riječima, već djelima (26. 06. 2017.)

Papina poruka za 1. svjetski dan siromašnih, 19. studenoga 2017.

Misija u srcu kršćanske vjere (16. 06. 2017.)

Poruka pape Franje za Svjetski misijski dan 2017. (22. listopada)

Zajednička Izjava komisija „Iustitia et pax” BK Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije (08. 05. 2017.)

Izjava komisija „Iustitia et pax" BK BiH, HBK i SŠK

Poruka vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana za Uskrs 2017. (16. 04. 2017.)

Zagreb, Veliki ponedjeljak 2017.

“Velika mi djela učini Svesilni!” (Lk 1, 49) (31. 03. 2017.)

Papina poruka za 32. svjetski dan mladih (9. travnja 2017.)

Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini (03. 03. 2017.)

Poslanica predsjednika Hrvatskog Caritasa varaždinskog biskupa msgr. Josipa Mrzljaka

Ne boj se jer ja sam s tobom (Iz 43, 5). Priopćivanje nade i povjerenja u našem dobu (22. 02. 2017.)

Poruka pape Franje za 51. svjetski dan sredstava društvene komunikacije (28. svibnja 2017.)

Božja riječ je dar. Drugi su dar (08. 02. 2017.)

Poruka pape Franje za korizmu 2017.

“Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi” (Tit 2, 11). (19. 12. 2016.)

Božićna poruka vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana

U misiji pod vodstvom Duha (09. 12. 2016.)

Poruka pape Franje za 54. svjetski dan molitve za duhovna zvanja 2017. (7. svibnja )

Ad resurgendum cum Christo (Da bi se suuskrslo s Kristom) (25. 10. 2016.)

Naputak Kongregacije za nauk vjere o pokapanju tijela preminulih i čuvanju pepela u slučaju spaljivanja

Arhiva vijesti

Linkovi