Propovijedi i poruke

Proslava Dana hrvatskih mučenika na Udbini

Subota, 27. 08. 2016.

Homilija msgr. Jure Bogdana, vojnog ordinarija u RH

Liturgijska čitanja: Mudr 3, 1-9; Ps 34 (33), 2-3.4-5.6-7.8-9; Rim 8, 31b-39; Iv 12, 24-26

Draga braćo i sestre,

Poštovani i dragi štovatelji hrvatskih mučenika,

1. Mnoge stranice naše nacionalne povijesti ispisane su krvlju nedužnih žrtava. Dok se danas, na ovome povijesnom mjestu, sjećamo svih stradalih za krst časnu i slobodu zlatnu, pitamo se s pjesnikom svećenikom don Antom Škobaljem: „Oj zemljo Hrvatska, krvlju natopljena, // kuda tvoje krvi potoci uviru? // Hoćeš li se ikad, suzam' oškropljena, // otkupiti grijeha, dovinuti miru?“ (1).

I ove godine smo se okupili na Udbini, odakle promatramo prostrano Krbavsko polje. Ovo je mjesto, prije više od pet stoljeća, 9. rujna 1493. godine, bilo poprište krvave bitke. Osmanski osvajači pregazili su kršćanske zemlje Male Azije i jugoistočne Europe približavajući se sve više središtu europskog kontinenta. Hrvatska je tada uz velike žrtve bila predziđe kršćanstva (antemurale cristianitatis). To višestoljetno teško stanje je lapidarno izrazio dubrovački pjesnik Menčetić ovim riječima: „Od ropstva bi davno u valih // Potonula Italija, // O hrvatskijeh da se žalih // More otomansko ne razbija“ (2). Uistinu, Hrvatska je odbijala osmansku silu, ali uz velike žrtve. Turci bi vršili upade u hrvatske zemlje, pljačkali i palili, a preživjelo bi pučanstvo odvodili u roblje. Gospodarski a osobito demografski gubitci bijahu golemi. Kad su se tako 1493. godine Turci vraćali s krvavoga pohoda odvodeći sa sobom roblje i plijen, na Krbavskom im se polju suprotstavila hrvatska vojska pod vodstvom bana Mirka Derenčina i knezova Ivana i Bernardina Frankopana. Ne poslušavši savjeta Frankopana koji su bolje poznavali način turskoga ratovanja, ban Derenčin odlučio se za bitku na otvorenom polju. I to je bilo kobno.

Očevidac, ninski biskup Juraj Divnić izvijestio je papu u Rimu o tragičnome događaju: „U onaj jedan dan na tijesnom prostoru 13.000 ljudi bilo je što zarobljeno, što ubijeno. Po putovima, na sve strane, leži vrlo mnogo ukočenih tjelesa što ih razdiru vuci…, a nema nikoga da ih pokopa. Tko da ispripovjedi poraz onoga dana, tko da ispriča onu propast?" (3), pita se biskup Divnić, pod dojmom jezovitoga pokolja.

2. Što reći o tolikim žrtvama, ako ne ono što nam veli prvo čitanje: „Očima se bezbožničkim čini da oni umiru, i njihov odlazak s ovoga svijeta kao nesreća. (…) Ali oni su u miru. (…) Zadobili su dobra velika jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni." (Mudr 3, 2.3.5). Poginuli i zarobljeni Hrvati u Krbavskoj bitci stradali su radi kršćanske vjere. O tome svjedoči zapis suvremenika svećenika „popa Martinca" na rubu II. novljanskoga brevijara: „Tada padoše krepki vitezovi i slavni borci radi vjere Kristove. I tada počeše cviliti majke i mnoge udove i drugi ljudi. I bila je u tim krajevima tuga velika kod svih živućih na sve strane, kakva nije bila od Tatara i Gota i Atile nečastivoga." (4) Ban Derenčin, premda je pred bitku donio krivu odluku, nakon bitke pokazao je junačko držanje. Bili su zarobljeni on i njegov sin. Pred očima su mu sinu odrubili glavu, a od njega su tražili da se poturči, ali on nije htio. Svaki su mu dan donosili glavu mrtvoga sina, postavljali je na stol zajedno s jelom. Ali ban je ostao odlučan i nije se htio nipošto odreći kršćanske vjere.

Takav odlučan stav zauzima i Hrvatski sabor, te 1494. godine šalje pismo papi i njemačkom caru moleći kršćansku Europu za pomoć: „Mi ne samo dnevno, nego gotovo svakoga sata u opasnosti za naše živote i dobra naša stojimo nasuprot njima, a naši očevi, braća i prijatelji u tom trajnom otporu bivaju grozno i na užasan način ubijani, hvatani i na neljudski način odvlačeni, naše žene, kćeri i djeca u ropstvo odvođeni, a njihova ženska i djevičanska čast biva gažena, te mi tako bačeni u najveće iskušenje koje je uopće na tom svijetu podnositi. Ipak mi smo zadali vjernost našoj kršćanskoj vjeri, prihvativši krštenjem da ćemo je stalno i čvrsto držati i da je nećemo predati neprijateljskoj sili." (5) Na Krbavskom je polju izginuo cvijet hrvatskoga plemstva, ali Hrvatska – nije pala! Ni u toj bitci, ni u kasnijim iskušenjima i borbama sve do danas! Hrvatska je ostala predziđe kršćanstva ponajprije u duhovnom smislu jer su se u svakom stoljeću našli muževi i žene koji su očuvali sveti pradjedovski zavjet vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi.

Blagdanom hrvatskih mučenika spominjemo se svih koji su pod raznim okolnostima dali živote za krst časni i slobodu zlatnu, poput Nikole Šubića Zrinskoga koji je pao pod Sigetom prije 450 godina. Spominjemo se uzornih kršćana u životu i smrti, poput Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana. Čuvamo spomen i na tolike stradale u ratovima, logorima i križnim putovima XX. stoljeća. Sjećamo se svih naših sunarodnjaka u Domovini i inozemstvu koji su postali žrtve institucionaliziranoga terora u bivšoj državi nakon II. svjetskog rata. Spomen na nedužne žrtve ostat će trajno jer „duše su pravednika u ruci Božjoj“ (Mudr 3, 1).

3. Današnjim blagdanom hrvatskih mučenika, osobito slavimo mučenike u strogom smislu riječi. To su oni koji su od Crkve službeno proglašeni svetima i blaženima; zatim oni čiji su postupci za kanonizaciju ili beatifikaciju u tijeku te, konačno, mnoštvo onih čija su nam imena nepoznata ali zapisana su u Božjem srcu. Prema kršćanskome poimanju mučeništva, mučenici u strogom smislu riječi ispunjavaju tri kriterija: prvo, umrli su nasilnom smrću, bilo izravno, bilo kao posljedica mučenja; drugo, progonitelji su djelovali iz mržnje prema vjeri; treće, žrtve su se svjesno predale Božjoj volji pod cijenu života. Do sada su prema tim kriterijima proglašeni sljedeći mučenici iz hrvatskoga naroda: sv. Nikola Tavelić, sv. Marko Križevčanin, bl. Alojzije Stepinac, bl. Drinske Mučenice i bl. Miroslav Bulešić. Njima možemo pridodati gradišćanskoga Hrvata bl. Antuna Durkovića (6) koji je kao biskup rumunjskoga grada Iaşi-ja uhapšen 1949. godine. U zatvoru su ga mučili te je tamo i umro 1951. godine. Tom zboru hrvatskih mučenika ubrzo će se pribrojiti i fra Serafin Kodić Glasnović, Hrvat rodom iz Janjeva, koji je djelovao u franjevačkoj provinciji u Albaniji. Godine 1947. bio je uhapšen i okrutno mučen te je zbog zadobivenih teških rana preminuo. Fra Serafin će bit proglašen blaženim u Skadru 5. studenoga ove godine zajedno s još 37 albanskih mučenika, ubijenih između 1945. i 1974. godine. Ponosni smo što imena hrvatskih mučenika blistaju na slavu Božju u Domovini i izvan nje, gdjegod su ostavili svjedočki trag. Dakako, da će se ovima pribrojiti i mnogi drugi iz hrvatskoga naroda, poglavito iz razdoblja II. svjetskoga rata i nakon njega do danas, kad se iz mnoštva hrvatskih žrtava prouče, pojedinačno i minuciozno, život i smrt onih koji prema vrlo strogim propisima Katoličke Crkve zadovoljavaju sve povijesne i teološke kriterije kršćanskog mučenika, i kad ih Crkva uzdigne na čast oltara. Njihova nevino prolivena krv traži od nas veliki rad i napor da se ništa ne zaboravi i ne izgubi od onoga što su oni živjeli i kršćanski svjedočili.

4. Mučenici su nasljedovali Krista na njegovom putu do Golgote. Kao što Isus na križu objavljuje tko je uistinu Bog, naime „snaga ljubavi koja spašava čovjeka“ (7) , tako se sveti mučenici stavljaju u službu Božje ljubavi kako bi unijeli svjetla u ovaj napaćeni svijet. Papa Ivan Pavao II. na početku trećega tisućljeća ovako govori o značenju mučenika: „Crkva je u mučenicima uvijek pronalazila sjeme života. „Sanguis martyrum – semen christianorum“. „Krv mučenika – sjeme kršćana“. Ovo poznato pravilo koje je izrekao Tertulijan, uvijek se pokazalo istinito u povijesnim iskušenjima. „U mučenicima je Božja riječ, posijana na dobro tlo, donijela stostruk plod. Svojim su nam primjerom pokazali i takoreći poravnali put u budućnost. Nama preostaje samo to da se, milošću Božjom, uputimo njihovim stopama.“ (8)

Sveti Pavao u drugom čitanju produbljuje misao o zajedništvu Krista i vjernika. Svi smo doduše postali dionici toga zajedništva u krštenju: primanjem svete Euharistije i drugih sakramenata hranimo i učvršćujemo to zajedništvo. Međutim, mučenici na osobit način ulaze u zajedništvo s Kristom. Izrazi koje sveti Pavao upotrebljava podsjećaju na sudski proces: „Tko će optužiti izabranike Božje? (…) Tko će osuditi?“ (Rim 8, 33-34). Sveti Pavao zna da mučenik postaje dionik Kristove muke. Kao što je Isus izveden pred nepravedan sud, pred Pilata i svjetinu, tako i njegovi vjernici bivaju izvedeni pred sudove i upravitelje: „Pred Pilatom, Krist proglašava da je došao na svijet da dade svjedočanstvo za istinu“ (KKC, 2471). Kao što Isus uzima križ na se i nosi ga na Golgotu, tako su i mučenici prigrlili križ i proživjeli svoju Kalvariju. Mučenici se suobličuju Kristu dajući svjedočanstvo za istinu, ponajprije svojom ustrajnošću i nadom u uskrsnuće. Krv mučenika – sjeme je novih kršćana. Mučenici učvršćuju i umnažaju vjeru nas kršćana. Oni nam pružaju vidljiv dokaz da nas ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove – ni nevolja, ni tjeskoba, ni progonstvo, ni smrt.

Službeni nauk Katoličke Crkve potvrđuje da je put mučenika put istine i ljubavi, put milosti i milosrđa: „Mučeništvo je vrhovno svjedočanstvo dano za istinu vjere“ (KKC, 2473). Zato Katekizam Katoličke Crkve govori o mučeništvu u sklopu članka o osmoj Božjoj zapovijedi: „Ne reci lažna svjedočanstva.“ Mučenik se suprotstavlja laži i obmani jer je spreman za svoja uvjerenja trpjeti. I nakon smrti, mučenik ostaje svjedok istine, a na nama je da neustrašivo promičemo istinu o mučenicima na svim područjima: u homilijama i katehezama, u znanstvenim radovima, na akademskim skupovima, itd. „Crkva (…) s najvećom pomnjom skuplja uspomene na one koji su u svjedočenju vjere išli do kraja“, a Djela mučenika (Acta martyrum) naziva „pismohranom Istine, zapisanom slovima krvi“ (KKC, 2474).

5. Mi kao Crkva u Hrvata snosimo osobitu odgovornost za širenje istine o onim mučenicima koji su nikli na hrvatskom tlu. Papa Ivan Pavao II. pozvao je na pragu trećega tisućljeća mjesne Crkve da očuvaju spomen na mučenike XX. stoljeća: „Crkva ne smije izgubiti njihova svjedočanstva. (…) Potrebno je da mjesne Crkve, prikupljajući nužnu dokumentaciju, poduzmu sve da se ne izgubi spomen na one koje su podnijeli mučeništvo“ (9), kaže Ivan Pavao II. Hrvatski martirologij, na kojemu radimo, bit će naš doprinos onoj sveopćoj, katoličkoj pismohrani Istine. Čvrsto smo uvjereni da su najsvjetlije stranice hrvatske povijesti ispisane upravo imenima mučenika. Među hrvatskim mučenicima istaknuto mjesto zauzima zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac. Prigodom pastoralnoga pohoda Hrvatskoj prije pet godina, papa Benedikt XVI. ovako je okarakterizirao blaženog Alojzija: „U svojem je životu uvijek čvrsto upravljao pogled na Isusa i Njemu se uvijek suobličavao, sve do toga da je postao živa slika Krista, pa i Krista patnika. (…) U vrijeme nacističke i fašističke diktature postao je braniteljem Židova, pravoslavnih i svih progonjenih, a potom, u doba komunizma, odvjetnik svojih vjernika… Da, postao je branitelj Boga na ovoj zemlji, jer je postojano branio istinu i pravo čovjeka da živi s Bogom." (10) Tim je riječima Papa jasno sažeo ulogu i držanje bl. kardinala Alojzija Stepinca u najtežim razdobljima XX. stoljeća.

Prisjećajući se montiranoga sudskog procesa u jesen 1946. godine blaženi Alojzije Stepinac zaključio je ovako: „Da mi netko sto godina tumači muku Isusovu, ne bih je toliko shvatio, kao poslije svega, što sam doživio samo kod suđenja!" (11) To nije samo njegovo iskustvo, nego iskustvo svih drugih mučenika. Oni su prošli kroz Kristovu školu križa. Križ nas uzvisuje kako bi nam nebo otvorio, kaže sv. EdithStein, mučenica XX. stoljeća i suzaštitnica Europe. A sv. Ivan Pavao II. koji je u Poljskoj proživio strahote dvaju totalitarnih sustava, naglašava: „Crkva se rodila s Kristova križa i rasla je usred progona. Tako je bilo na početcima, u rimskoj antici. Tako je bilo i u kasnijim vremenima. (…) Martirologij Crkve ispisan je stoljeće po stoljeće." (12) Stoga isti Papa ističe trajno značenje mučenika za Crkvu: „U našem su se stoljeću vratili mučenici, često nepoznati, poput neznanih junaka za veliku Božju stvar. (…) Proglašavajući i časteći svetost svojih sinova i kćeri, Crkva je podala najvišu slavu samome Bogu; u mučenicima je častila Krista koji je izvor njihovoga mučeništva i svetosti." (13)

6. Mučenici svih vremena su dobro razumjeli Isusove riječi: „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.“ (Iv 12, 26). „Neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ (Mt 16, 24). Tko ide Isusovim putem, ide putem života. Tim su putem išli sveti mučenici. Po Kristovoj jedinstvenoj žrtvi, njihove su muke i žrtve postale plodonosne za čitavu Crkvu. Oci Drugoga vatikanskog sabora, razmišljajući o nebeskoj i zemaljskoj Crkvi, ističu: „Dok promatramo život onih koji su vjerno slijedili Krista, dobivamo novi poticaj da tražimo budući Grad i učimo koji je najsigurniji put po kojemu ćemo među promjenjivim stvarima svijeta moći do savršenoga jedinstva s Kristom, tj. do svetosti, svaki prema svom posebnom stanju i položaju.“ (14)

Svi su kršćani pozvani postati ono pšenično zrno koje donosi obilat rod. Svi su pozvani postati mučenici u izvornom značenju: martyres – svjedoci. U braku, obitelji, na radnom mjestu, u društvu, proživljavamo i žalosti i radosti, suočeni smo sa situacijama koje nalikuju križu, ali susrećemo i trenutke radosti koji nas ispunjaju nadom. Kao kršćani pozvani smo svjedočiti Evanđelje i vršiti Božju volju u onim životnim okolnostima u kojima se nalazimo, ali to ne znači da smo prepušteni nekoj slijepoj sudbini koja se poigrava našim životima. Sveti mučenici pružaju nam primjer da kršćanin i u naoko bezizlaznim situacijama može postati pšenično zrno koje u očima svijeta propada, ali zaštićeno Božjom rukom donosi obilat rod. Svaki je kršćanin stoga pozvan na svoj način proći Isusovu školu križa kako bi s Isusom i uskrsnuo.

7. Hrvatski su nam mučenici u zalog ostavili – svjedočanstvo svoje krvi, svoju ljubav, predanje i vjernost Bogu i Domovini. Dar koji smo primili, ujedno je i obveza da svakodnevno živimo one vrednote za koje su mučenici dali svjedočanstvo života. Jedan ugledan teolog s početka III. stoljeća, Origen, čiji je otac stradao u progonima kršćana, veli ovako: „Ništa mi ne koristi što sam imao oca mučenika ako ne vodim čestit život i ne radim na čast plemenitosti svojega roda.“ (15)

Draga braćo i sestre. Na početku XXI. stoljeća i mi kažemo: Ništa nam ne koristi što su naši preci ginuli za krst časni i slobodu zlatnu ako ne vodimo čestit kršćanski život, ako ne poštujemo dostojanstvo braka i obitelji, temeljne jezgre društva, i ako na svim društvenim razinama, od malih zajednica do središnjih državnih ustanova, Vlade, Sabora i predsjedničkog ureda, s ljubavlju ne radimo na čast i izgradnju, svoga roda hrvatskoga, boljitak svih građana lijepe naše Domovine!

Svi sveti hrvatski mučenici – molite za nas! A ti, bezgrješna Djevice Marijo, kraljice mučenika i odvjetnice Hrvatske, svrni svoj pogled na nas: „Ti nad nama plašt razastri bijeli, // brani, Gospo, brani narod svoj.“ (16) Amen!

Bilješke:

1) Ante Škobalj, Teci, Jadro, teci!

2) Vladislav Menčetić, Trublja slovinska, Ancona, 1665.

3) Milan Kruhek, Bitka na Krbavskom polju, izlaganje prigodom obilježavanja 510. obljetnice bitke, 9. rujna 2003., preuzeto s mrežne stranice http://www.hrvatski-mucenici.net

4) Oton Knezović, Poviest Hrvata, sv. I, Domovina, Madrid 1961., str. 140.

5) M. Kruhek, nav. dj.

6) Antun Durković, biskup mučenik, rođen je u Austriji u Altenburgu 17. svibnja 1888. godine.Obitelj mu se preselila u Rumunjsku 1894. godine.Tamo se i odlučio za svećeništvo. Za svećenika je zaređen u Rimu 24. rujna 1910. Neumoran pastoralni radnik, s mnogim inicijativama pastoralno je djelovao vrlo zauzeto na mnogim područjima u Rumunjskoj. Rektorom sjemeništa u Bukureštu bio je od 1927. do 1948. godine. Papa Pio XII. imenovao ga je biskupom grada Iaşi 30. listopada 1949. godine. Zbog žestokih otpora rumunjskih komunističkih vlasti i neprijateljstva prema katoličkoj vjeri biskupski red je primio tek 5. travnja 1948. I kao biskup, u vrijeme žestokih progona Crkve u Rumunjskoj, u svojoj biskupiji Iaşibio je izuzetno pastoralno aktivan. Uhvaćen je na jednome od svojih pastoralnih pohoda župama 26. lipnja 1949. Bačen je u zatvor gdje su ga dugo mučili. Podvrgnut je mnogim maltretiranjima i torturama. Tražilo se od njega da se odreče papinstva i povezanosti s Rimskom Crkvom, da odijeli rumunjsku Katoličku Crkvu od Rima, te da se prilagodi i podredi politici Rumunjske komunističke partije i da osnuje Rumunjsku nacionalnu Crkvu. Posljednja tri mjeseca života proveo je u najstrožem zatvoru (10. rujna 1951.-10. prosinca 1951.) gdje su tamnovali i život završili mnogi oponenti i politički protivnici rumunjskoga komunističkog sustava i drugi katolički biskupi i svećenici. Iscrpljen od torture, umro je od gladi i žeđi u zatvorskoj ćeliji, samici broj 13, u Sighetu (Rumunjska) 10. prosinca 1951. godine. Don Rafael Friederich, svećenik njegove biskupije, posvjedočio je o koncu života svoga biskupa. Dok je Friedrich čistio zatvorske hodnike primaknuo se ćeliji biskupa Durkovića, i rekao je na latinskome: "Ego sum Friederich" (Ja sam Friedrich). Iznutra je slabašna glasa čuo odgovor svoga biskupa: "Antonius muribundus. Morior fame e siti. Da mihi absolutionem" (Antun koji umire. Umirem od gladi i žeđi. Daj mi odrješenje). Preminuo je istoga dana. Pokopan je na „rutenskome" groblju noću, na nepoznatome mjestu i do danas se ne zna za njegov grob. Vlasti su uništile sve predmete i tragove povezane s njim. Proglašen je blaženim 17. svibnja 2014.

7) Benedikt XVI., Nagovor na općoj audijenciji, 29. listopada 2008.

8) Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Novo millennio ineunte, 6. siječnja 2001., br. 41.

9) Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Tertio millennio adveniente, 10. studenoga 1994., br. 37.

10) Benedikt XVI., Nagovor na Večernjoj u zagrebačkoj katedrali, 5. lipnja 2011.

11)  Josip Vraneković, Dnevnik, sv. II, 27. kolovoza 1955.

12) Ivan Pavao II., Nagovor u Lurdu, 14. kolovoza 1983.

13) Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Tertio millennio adveniente, 10. studenoga 1994., br. 37.

14) Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 21. studenoga 1964., br. 50.

15) Origen, Homilije o Knjizi proroka Ezekiela 4, 8.

16) Petar Perica, Zdravo Djevo.

Arhiva propovijedi i poruka

2017: siječanj (1) , veljača, ožujak (1) , travanj (4) , svibanj (1) ,

2016: siječanj, veljača (2) , ožujak (2) , travanj, svibanj (2) , lipanj, srpanj (1) , kolovoz (6) , rujan (1) , listopad (2) , studeni (5) , prosinac (1) ,

2015: siječanj, veljača, ožujak (1) , travanj, svibanj, lipanj, srpanj (1) , kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac (1) ,

2014: siječanj, veljača, ožujak, travanj (1) , svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac (1) ,

2013: siječanj (1) , veljača, ožujak (1) , travanj, svibanj (1) , lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac (1) ,

2012: siječanj, veljača (1) , ožujak (1) , travanj, svibanj (2) , lipanj (1) , srpanj, kolovoz, rujan, listopad (2) , studeni, prosinac (2) ,

2011: siječanj, veljača, ožujak (1) , travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni (1) , prosinac (3) ,

2010: siječanj, veljača (1) , ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni (1) , prosinac,

2009: siječanj, veljača, ožujak (1) , travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac (1) ,

2008: studeni (1) , prosinac,

Vojni ordinarijat u RH
Ksaverska cesta 12
HR - 10 000 ZAGREB

(01) 46706 60 (59)

46706 62

vojni.ordinarijat@morh.hr

Izdvojeno

Zajednička Izjava komisija „Iustitia et pax” BK Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije (08. 05. 2017.)

Izjava komisija „Iustitia et pax" BK BiH, HBK i SŠK

Poruka vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana za Uskrs 2017. (16. 04. 2017.)

Zagreb, Veliki ponedjeljak 2017.

“Velika mi djela učini Svesilni!” (Lk 1, 49) (31. 03. 2017.)

Papina poruka za 32. svjetski dan mladih (9. travnja 2017.)

Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini (03. 03. 2017.)

Poslanica predsjednika Hrvatskog Caritasa varaždinskog biskupa msgr. Josipa Mrzljaka

Ne boj se jer ja sam s tobom (Iz 43, 5). Priopćivanje nade i povjerenja u našem dobu (22. 02. 2017.)

Poruka pape Franje za 51. svjetski dan sredstava društvene komunikacije (28. svibnja 2017.)

Božja riječ je dar. Drugi su dar (08. 02. 2017.)

Poruka pape Franje za korizmu 2017.

“Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi” (Tit 2, 11). (19. 12. 2016.)

Božićna poruka vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana

U misiji pod vodstvom Duha (09. 12. 2016.)

Poruka pape Franje za 54. svjetski dan molitve za duhovna zvanja 2017. (7. svibnja )

Ad resurgendum cum Christo (Da bi se suuskrslo s Kristom) (25. 10. 2016.)

Naputak Kongregacije za nauk vjere o pokapanju tijela preminulih i čuvanju pepela u slučaju spaljivanja

Arhiva vijesti

Linkovi

Događanja

Sveta misna slavlja u kapeli Vojnog ordinarijata

SVAKE NEDJELJE U 10 SATI

(IZNIMNO 28. SVIBNJA NEĆE BITI SLAVLJA U KAPELI)

Sveta misa povodom Dana Oružanih snaga RH

28. SVIBNJA 2017.

Zahvalno hodočašće Vojnog ordinarijata u Svetu Zemlju

21. - 27. STUDENOGA 2017.

Novi naslovi arhiva

“Molitvenik - vodič” 25. hodočašća Hrvatske vojske i policije u Lourdes

25. hodočašće Hrvatske vojske i policije, 59. međunarodno vojno hodočašće (PMI), Lourdes, 16. - 23. svibnja 2017.

više...

Službeni vjesnik Vojnog ordinarijata

broj 1. (72) - 2017.

više...

Službeni vjesnik Vojnog ordinarijata

broj 5. (71) - 2016.

više...

Službeni vjesnik Vojnog ordinarijata

broj 4. (70) - 2016.

više...

Službeni vjesnik Vojnog ordinarijata

broj 3. (69) - 2016.

više...

“Obavijesti”, vjesnik Vojnog ordinarijata

broj 2. (68) - 2016.

više...