Propovijedi i poruke

Proslava Dana Vojne kapelanije „Sv. Ivan Pavao II“

Petak, 21. 10. 2016.

Homilija msgr. Jure Bogdana, vojnog ordinarija u RH

Karol Józef Wojtyla [1] - sv. Ivan Pavao II. (18. svibnja 1920. - 2. travnja 2005.)

1. “’Bdijte, jer ne znate u koji će dan doći naš Gospodin’ (usp. Mt 24, 42) – te me riječi podsjećaju na posljednji poziv, koji će se dogoditi u trenutku u kojem će to htjeti Gospodin. Želim ga slijediti i želim da me sve ono što je dio moga zemaljskoga života pripravi na taj trenutak. Ne znam kada će on doći, ali poput svega, i taj trenutak polažem u ruke Majke moga Učitelja: Totus tuus. U iste majčinske ruke stavljam sve i sve one s kojima me povezivao moj život i moje zvanje. U te Ruke prepuštam ponajprije Crkvu, a također i moju naciju i cijelo čovječanstvo. Zahvaljujem svima. Sve molim za oproštenje. Molim i za molitvu, kako bi se Božje milosrđe pokazalo većim od moje slabosti i nedostojnosti.” – riječi su sv. Ivana Pavla II. kojima je započeo svoju oporuku i onda nastavio: “U tijeku duhovnih vježbi ponovno sam pročitao oporuku svetoga oca Pavla VI. To me čitanje potaknulo na pisanje ove oporuke. Iza sebe ne ostavljam nikakvog imetka kojim bi bilo potrebno raspolagati. Što se tiče stvari za svakodnevnu upotrebu koje su mi služile, molim da se podijele kako se učini prikladnim. Osobne bilješke neka se spale. Molim da nad time bdije don Stanislaw, kojemu zahvaljujem na suradnji i na tako dugoj i tako uviđavnoj pomoći tijekom godina. Sve ostale zahvale, pak, ostavljam u srcu pred Bogom samim, jer ih je teško izreći.” – zapisao je vlastoručno 6. ožujka 1979. u svojoj oporuci, na poljskom jeziku Ivan Pavao II. Bilo je to niti šest mjeseci nakon njegovog izbora za papu.

2. U subotu 2. travnja 2005., u 21.37 sati, u uskrsnoj osmini, u osvit nedjelje Božanskoga milosrđa, u apostolskom domu u Vatikanu preminuo je Ivan Pavao II., rimski biskup i pastir sveopće Crkve.

Sva zemaljska hodočasnička Crkva, poglavito mladi, pratili su sa strepnjom i žarkom molitvom posljednje dane, sate, minute… njegova života. Već u veljači 2005. godine kad se proširila vijest da se pogoršalo njegovo zdravstveno stanje, nakon što je hitno prevezen u rimsku polikliniku Gemelli, tisuće vjernika svakodnevno se okupljalo ispod prozora njegove bolesničke sobe moleći za papino ozdravljenje. Stotine televizijskih snimatelja i kuća iz cijeloga svijeta požurilo je u Rim kako bi iz sata u sat javljali što se događa u središtu zapadnog kršćanstva. Trg ispred glavnog ulaza u polikliniku Gemelli, zgrade u blizini Trga sv. Petra, Vatikanskih zidina, rimske terase s kojih se dobro vidi kupola sv. Petra, ulice i prilazi od Anđeoske tvrđave do Via della Conciliazione…, zaposjednute su kamerama, snimateljima, novinarima…

Te travanjske večeri, u prvu subotu u mjesecu, Trg svetog Petra bio je pun kao šipak pobožnih molitelja. Bilo nas je barem stotinu tisuća. Premda je Trg bio ispunjen do posljednjeg mjesta, u Via della Conciliazione i sporedne ulice, stalno su pristizali novi molitelji, poštovatelji… Sve se odvijalo u savršenoj tišini… I ako bi slučajno netko imao potrebu nešto kazati, to bi učinio brzo šapćući u uho svome sugovorniku… Više hrvatskih svećenika, redovnica, vjernika i pobožnih hodočasnika ujedinilo se u velikome mnoštvu u molitvi za Sv. Oca.

Svi smo bili sigurni da je kraj blizu ali kao da smo očekivali čudo da se to neće dogoditi. Svaka smrt je neizbježna. Ništa u ljudskom životu nije tako sigurno kao smrt. I kad ona “dođe” uvijek je iznenadna i nikada za taj trenutak nismo dovoljno pripremljeni… Ne možemo predvidjeti kako ćemo sami reagirati, poglavito kako će reagirati naša okolina…

Izmolili smo krunicu, Litanije svih svetih… Na Apostolskoj palači bila su upaljena svijetla samo na dva prozora… Upalilo se iznenada i treće svijetlo. Svi smo protrnuli. Pa nije valjda umro? S nekog tornja otkucavalo je vrijeme: 22.00 sata… “Omnia vulnerat, ultima necat.” Snažni muški glas, preko razglasa obznanio je, Urbi et Orbi - svima, da je prije dvadesetak minuta, u 21.37 sati preminuo Ivan Pavao II. Zavladala je grobna tišina. Onda se prolomio dugi pljesak. Mnoštvo je spontano kleknulo na koljena. Bez riječi. Bez komentara. Oglasilo se veliko zvono s bazilike sv. Petra javljajući smrt rimskog prvosvećenika. Susret vremena i vječnosti, života i smrti, vjere i nade. Imao sam osjećaj kao da smo svi zakoračili preko praga u vječnost. I samo što nismo prešli na drugu stranu. Jedino on, Sveti Otac, napravio je odlučan korak. Kao i uvijek! Njemu je jedinom uspjelo. A mi smo ostali… Puni čežnje za onostranošću… I kao da nam je žao što je on uspio, a mi nismo pa smo sada razdvojeni…

Tako je bilo te večeri na Trgu sv. Petra. Tako je bilo sve dane i noći u bazilici sv. Petra, na trgu, sve do njegovog veličanstvenog sprovoda i pokopa u kripti svetoga Petra ispod reljefa Majke Božje što ga je u kamenu isklesao Ivan Duknović Trogiranin. Ivan Pavao II. bio je 264. nasljednik sv. Petra. Uspomena na njega ostaje duboko upisana u srcu Crkve i cijeloga čovječanstva.

3. Karol Wojtyla, izabran za rimskog prvosvećenika 16. listopada 1978., rodio se u gradu Wadowice u Poljskoj (pedesetak kilometara od Krakova), 18. svibnja 1920. Sin je Karola Wojtyle krojača, kasnije časnika, najprije u austrijskoj i potom poljskoj vojsci i Emilije Kaczorowske. Vojni kapelan Franciszek Zak krstio ga je u župnoj crkvi samo dva dana poslije rođenja [2]. Sestru nije ni upamtio. Rodila se i umrla prije Karolova dolaska na svijet. Brat mu Edmund Wojtyla, po zanimanju liječnik, 14. godina stariji od njega, umro je od neke zarazne bolesti 5. prosinca 1932. Majka Emilija preminula je 13. travnja 1929., kad mali Karol još nije bio navršio niti devet godina. Pučku školu započeo je 15. rujna 1926. u rodnim Wadovicama. U državnu gimnaziju „Marcin Wadowita“, također u Wadowicama, stupio je 1930. Prvu svetu pričest Karol je primio u dobi od devet godina a sakrament svete potvrde u 18. godini, u svibnju 1938. Nakon položenog ispita zrelosti 14. svibnja 1938. upisao je studij poljske književnosti na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu. Te iste godine u ljetu, s ocem je preselio u Krakov [3]. U akademskoj godini 1938/39. postaje članom „Studio 38“ kazališnog kružoka što ga je utemeljio Tadeusz Kudliński. U veljači 1939. učlanio se u “Društvo sveučilištaraca Jagelonskog sveučilišta“ u euharistijsku i karitativnu sekciju. Nekoliko mjeseci kasnije, 1. rujna 1939., započeo je II. svjetski rat. Neće proći dugo, njemačke trupe zauzele su Poljsku i ona je bila izbrisana sa zemljopisne karte. Mladi Karol bio je svjedokom kako su tisuće poljskih rodoljuba odvedeni i pogubljeni. Hvatani su i internirani poljski svećenici, intelektualci. Nacisti su željeli uništiti dušu poljskog naroda, Katoličku Crkvu i domoljubnu svijest. Poznanstvo Karola početkom 1940. s krojačem Janom Tyranowskim, čovjekom velike pobožnosti obilježilo je njegov kasniji život. Tyranowski je upoznao mladog Karola s karmelskom duhovnošću sv. Ivana od Križa i sv. Terezije Avilske. Negdje u isto vrijeme započelo je i tajno djelovanje kazališnog kružoka pod vodstvom Tadeusza Kudlińskoga. Mladi studenti intelektualci su se potajno skupljali, recitirali pjesme, izvodili dramske komade, i tako podizali duh porobljenom poljskom narodu. Trebalo je sačuvati prisebnost duha. Ostati miran, staložen, duhovno nepokoren, mudar, jak! Ne zahvaćen mržnjom prema neprijatelju, duhovno slobodan! Nadasve oprezan jer ga je samo jedan pogrešan korak mogao stajati života.

Kako bi izbjegao deportaciju i odlazak na prisilni rad u “Treći Reich” Karol se zaposlio u kamenolomu u mjestu Zakrzówek kraj Krakova. Godinu dana kasnije, 18. veljače 1942. umro mu je otac. I tako je sada ostao posve sam, bez roditelja, bez brata i sestre, bez bliže rodbine… U proljeće 1942. zaposlio se u kemijskoj tvornici Solvay. U tim ratnim godinama u svojoj nutrini osjećao je sve jači glas postati svećenikom. Opredijeliti se za svećeničko zvanje značilo je izložiti se velikom riziku, po svoj prilici završiti život negdje u koncentracionom logoru. Ali kad Bog zove jedno mlado čisto srce On uvijek pobjeđuje. Odluka je dozrela. Karol je toga bio duboko svjestan. U potpunosti se predao Božjem vodstvu. Svoj korak povjerio je zaštiti Bezgrješne Djevice kojoj je od ranog djetinjstva bio jako pobožan. Totus tuus! Prijavio se krakovskom nadbiskupu kardinalu Adamu Sapieha za bogosloviju. Premda su sva sjemeništa bila zatvorena hrabri krakovski nadbiskup Sapieha organizirao je potajno bogoslovni studij za svećeničke pripravnike. Karol i dalje radi u tvornici i potajno pohađa bogoslovni studij. U kolovozu 1944. kardinal Sapieha je preselio „tajnu“ bogosloviju u nadbiskupsku rezidenciju. Tada je i Karol prestao raditi u tvornici Solvay. Nacisti sa svojim doušnicima, slutili su što bi se moglo događati u kardinalovoj rezidenciji ali se nisu usudili dirnuti u ovog velikog i uglednog kardinala. Na kraju rata, kad je Crvena armija “oslobodila” Krakov od nacista, Karol je već bio dopredsjednikom studentske organizacije „Bratska pomoć“ (Bratnia pomoc) Jagelonskog sveučilišta.

4. Nadbiskup kardinal Adam Sapieha zaredio ga je u svojoj privatnoj kapelici za svećenika 1. studenoga 1946. Mladu misu slavio je u kripti sv. Leonarda u katedrali na Wavelu 2. studenoga 1946. Dva tjedna poslije otputovao je u Rim. Na Papinskom dominikanskom sveučilištu nastavio je teološke studije. Najprije je bio smješten kod palotinaca (dva mjeseca) i nakon toga je preselio u Belgijski zavod. Licencijat iz teologije položio je 3. srpnja 1947. Godinu dana kasnije, 19. lipnja 1948., obranio je doktorsku tezu iz teologije pod naslovom „Doctrina de fide apud S. Johannem de Cruce.“

Po povratku u Poljsku, 8. srpnja, imenovan je kapelanom u župi Niegowić kod Gdów-a. Akademski senat Jagelonskog sveučilišta, nakon što mu je priznao studij od 1942. do 1946. i zatim akademske stupnjeve s Angelicuma u Rimu, priznao mu je 16. prosinca 1947. akademski naslov doktora teologije. U kolovozu 1949. premješten je za kapelana u župu sv. Florijana u Krakovu. Tada je počeo objavljivati svoje pisane radove. Istovremeno se priprema za habilitaciju na sveučilištu. Pastoralno djeluje među studentskom mladeži. Socijalnu etiku na teološkom fakultetu Jagelonskog sveučilišta počeo je predavati 1953. Habilitacijski ispit položio je tezom “Prosudba o izgradnji kršćanske etike na osnovi sustava Maxa Schelera” [4]. Od 1954. predaje na Katoličkom lublinskom sveučilištu.

5. Papa Pio. XII. imenovao ga je 4. srpnja 1958. naslovnim biskupom Ombijskim i pomoćnim krakovskim nadbiskupom. Posvećen je za biskupa 28. rujna 1958. u katedrali na Wavelu. Nakon smrti nadbiskupa Baziaka izabran je 15. travnja 1962. kapitularnim vikarom krakovske nadbiskupije. Dvije godine poslije, 13. siječnja 1964., Pavao VI. imenovao ga je krakovskim nadbiskupom. Službu rezidencijalnog krakovskog nadbiskupa započeo je 8. ožujka 1964. Sudjelovao je u radu II. vatikanskog sabora počevši već od 1. zasjedanja 5. listopada do 8. prosinca 1962. Od 31. siječnja do 6. travnja 1964. radio je na tekstu sheme “Gaudium et spes” o Crkvi u suvremenom svijetu. Kreiran je kardinalom 26. lipnja 1967. U Rimu je dobio naslovnu crkvu San Cesareo in Palatio. U posjed kardinalske crkve ušao je 18. veljače 1968.

Kao krakovski nadbiskup razvio je veliku aktivnost među poljskim katolicima, u svojoj nadbiskupiji, u tijelima Poljske biskupske konferencije i među Poljacima u dijaspori. Često je držao predavanja i konferencije na znanstvenim skupovima po raznim europskim državama. U znak solidarnosti s poljskim primasom kardinalom Stefanon Wyszyńskim kojemu vlasti nisu dopustile ići u Rim na Biskupsku sinodu, i on ostaje u Poljskoj. Ne odlazi na zasjedanje Prve redovne generalne sinode biskupa što se održavala u Rimu od 29. rujna do 29. listopada 1967. Po osobnom izboru i želji Pavla VI. sudjelovao je u radu izvanredne Biskupske sinode u Rimu od 11. do 28. listopada 1969. Kao predstavnik poljskog episkopata sudjelovao je u radu II. biskupske sinode 1971. (30. rujna – 6. studenoga). Tada je izabran za člana Vijeća Generalne sinode biskupa. Na III. redovnoj Generalnoj sinodi biskupa od 27. rujna do 26. listopada 1974. kardinal Karol Wojtyla sudjeluje u svojstvu relatora s doktrinalne strane. Od 7. do 13. ožujka 1976. održao je duhovne vježbe Pavlu VI. i rimskoj kuriji. Na IV. Redovnoj Generalnoj sinodi biskupa 1977. (30. rujna do 29. listopada) izabran je u vijeće tajništva generalne sinode biskupa.

6. Nakon iznenadne smrti Ivana Pavla I. izabran je za rimskog biskupa i poglavara Katoličke Crkve, 16. listopada 1978. Uzeo je ime Ivan Pavao II. Svečano je započeo službu pastira sveopće Crkve u nedjelju 22. listopada 1978.

Pontifikat Ivana Pavla II. jedan je od najdužih u povijesti Crkve. Duže od njega na katedri sv. Petra bili su samo sv. Petar i bl. Pio IX. U razdoblju Ivana Pavla II. zbili su se za Crkvu i svijet mnogi važni događaji. To su godine obilježene političkim promjenama, odlaskom s vlasti totalitarnih komunističkih sustava, rađanjem demokracije i nastajanjem novih država. Osobno se i sam zauzimao za promjene. To ga je skoro i života stajalo. Na trgu sv. Petra u Vatikanu na njega je 13. svibnja 1981. u 17.19 satiizvršen atentat. Dok je papa prolazio trgom sv. Petra u papamobilu na njega je pucao iz pištolja mladi Turčin Ali Agca. Punih šest sati u poliklinici Gemelli liječnici su se borili u operacijskoj sali za papin život. Posljedice atentata je osjećao sve do smrti. Premda nisu ni do danas rasvijetljene sve pojedinosti oko atentata svi tragovi upućuju na neku od komunističkih država koje su htjele eliminirati ovog hrabrog borca za osnovna ljudska prava, za dostojanstvo svake ljudske osobe.

U Petrovu službu je unio novi duh i novi stil primjeren današnjem čovjeku i vremenu. Poduzeo je 104 apostolska putovanja izvan Italije kako bi radosnu vijest Evanđelja navijestio po svim kontinentima i svim zemljama. Pohodio je 129. nacija izvan Italije. Obilno je koristio sredstva društvenog priopćavanja i ostala tehnička pomagala u evangelizaciji suvremenog svijeta. Susretao se s ljudima i narodima više nego i jedan njegov prethodnik od sv. Petra do danas. Na apostolskim pohodima je održao 3.288. govora. Poduzeo je 146 apostolskih pohoda po Italiji izvan Rima. Učinio je 748 apostolskih pohoda po Rimskoj biskupiji, gradu Rimu i Castelgandolfu. Kao rimski biskup sustavno je pohađao rimske župe i ostale crkve i ustanove u Rimu. Od 333 rimske župe posjetio je 301 župnu zajednicu. A kad to više nije mogao činiti zbog zdravstvenih poteškoća onda su rimske župne zajednice dolazile k njemu u Vatikan. Od prosinca 2002. šesnaest rimskih župnih zajednica došlo je k njemu u Vatikan. Tako se Ivan Pavao II. kao rimski biskup susreo s 317 rimskih župnih zajednica. U zbroj njegovih pohoda valja ubrojiti i 54 posjeta raznih uredima Svete Stolice i Vatikanske države.

Svoju ljubav prema mladeži pokazivao je napose ustanovljenjem Svjetskog dana mladeži, te susretima s milijunima mladih i porukama koje im je upućivao. S uspjehom je promicao dijalog sa Židovima, s predstavnicima drugih religija, pozivao ih na zajedničke molitvene susrete među kojima je posebice značajan molitveni susret u Asizu.

Kreirao je 231 kardinala. Ovima treba pribrojiti još jednoga “in pectore.” Kao papa zaredio je 321 biskupa, krstio je 1501 osobu od toga 814 odraslih i 687 djece. Sazvao je 15 sinoda biskupa, šest redovnih i devet posebnih [5]. Osnovao je mnogo biskupija, uspostavio puno novih crkvenih pokrajina, poglavito u Istočnoj Europi. Reformirao je i izdao Zakonike kanonskog prava za Zapadnu [6] i Istočne Crkve [7]. Ustanovio je nove ustanove i službe u rimskoj kuriji koju je također i reformirao. Za njegovog pontifikata Sv. Stolica je uspostavila diplomatske odnose s mnogim državama.

Promicao je ponajprije primjerom vlastitog života liturgijsku duhovnost, kontemplativnu molitvu, posebice euharistijsko klanjanje i molitvu krunice [8]. Jednu cijelu godine proglasio je Godinom krunice [9].

Pod njegovim vodstvom Crkva se pripremala za prijelaz iz drugog u treće tisućljeće. Tu posebno mjesto zauzima slavljenje Svete godine 2000. – velikog jubileja prema smjernicama što ih je zacrtao u svome pismu Tertio millennio adveniente. I nakon toga uputio je vjernicima svoje apostolsko pismo – smjernice za treće tisućljeće Novo millennio ineunte.

S Godinom Otkupljenja [10], Marijanskom godinom [11] i Godinom Euharistije [12] ustrajno je želio promicati duhovnu obnovu Crkve. Brojnim kanonizacijama i beatifikacijama Božjih ugodnika revno je isticao primjere života i svjedočenja mnogih kršćana. Isticao ih je kao primjer i poticaj za nasljedovanje ljudima našega vremena. Napose je uočljivo da je među blaženike i svete uvrstio najviše mučenika. Od 1338. blaženika proglašenih od Ivana Pavla 1032. su mučenici. Od 482. proglašena sveca 402. su mučenici. Proglasio je naučiteljicom Crkve svetu Tereziju od Djeteta Isusa.

Doktrinalni magisterij Ivana Pavla II. je obilan i vrlo bogat. Vjerni čuvar poklada vjere, s velikom mudrošću i primjernom hrabrošću, promicao je katolički nauk, teološki, moralni i duhovni. Jasno i uspješno se odupirao zastranjenjima i tendencijama suprotnima nauku i vjerovanju Crkve.

Među glavne dokumente ubraja se 14 enciklika, 15 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija, 45 apostolskih pisama. Ovima valja dodati mnoštvo izgovorenih kateheza i nagovora u generalnim audijencijama i na apostolskim pohodima i putovanjima. U 1165 generalnih audijencija primio je preko 17 675 800 vjernika iz svih krajeva svijeta. Svojim naučavanjem Ivan Pavao II. utvrđivao je i Božji narod u teološkim istinama (napose tri prve enciklike – Redemptor hominis, Dives in misericordia, Dominum et vivificantem), antropološkim i socijalnim (enciklike Laborem exercens, Sollicitudo rei socialis, Centesimus annus), moralnim (enciklike: Veritatis splendor, Evangelium vitae), ekumenskim (enciklika Ut unum sint), misiološkim (enciklika Redemptoris missio), mariološkim (enciklika Redemptoris Mater).

U svijetlu crkvene tradicije, nauka II. vatikanskog sabora i postkoncilskih promišljanja, promovirao je na tridesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog općeg sabora 11. listopada 1992. Katekizam Katoličke Crkve. Objavio je i nekoliko osobnih djela koja su uglavnom prevedena i na hrvatski jezik.

Njegovo učiteljsko djelovanje doseglo je vrhunac u enciklici Ecclesia de Eucaristia i u apostolskom pismu Mane nobiscum Domine.

7. Hrvatski narod će ga upamtiti po svetoj misi na hrvatskome jeziku nad grobom sv. Petra u Rimu, u travnju 1979. godine, po pohodu Zavodu i crkvi sv. Jeronima 1989., po tri apostolska pohoda Republici Hrvatskoj i dva Bosni i Hercegovini. Osnovao je četiri biskupije u Republici Hrvatskoj: Požešku, Varaždinsku, Gospićko-senjsku i Vojni ordinarijat. Proglasio je svetima Leopolda Bogdana Mandića i Marka Križevčanina. Blaženim je proglasio Alojzija Stepinca, Ivana Merza i Mariju od Propetoga Petković. Za njegovog pontifikata intenzivirani su postupci za proglašenje blaženima više slugu Božjih iz redova hrvatskog naroda.

Trojicu Hrvata je kreirao kardinalima: Franjo Kuharić, Vinko Puljić i Josip Bozanić. Msgr. Josip Uhač, bivši apostolski nuncij u Njemačkoj i nakon toga tajnik Kongregacije za evangelizaciju naroda preminuo je dan prije nego što ga je papa htio najaviti budućim kardinalom. Dvojicu svećenika iz našeg naroda imenovao je apostolskim nuncijima nadbiskupima: msgr. Nikola Eterović i msgr. Martin Vidović. Msgr. Fabijana Veraju postavio je podtajnikom Kongregacije za proglašenje svetima, a msgr. Milana Simčića potajnikom Kongregacije za kler.

Odigrao je vrlo važnu ulogu u priznanju Republike Hrvatske neovisnom državom. U vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj i ratnih strahota u Bosni i Hercegovini neumorno se zauzimao za pravedno rješenje i prestanak rata.

Ivan Pavao II. je ostavio primjer velike pobožnosti, pravog mistika, sveta života. Živio je 84 godine, deset mjeseci i petnaest dana. Rimskim prvosvećenikom bio je 26 godina, pet mjeseci i sedamnaest dana. Već za života nazivali su ga Ivan Pavao Veliki. A na dan sprovoda i ukopa, u višemilijunskom mnoštvu koje se došlo s njime oprostiti na Trgu sv. Petra u Vatikanu, po rimskim trgovima i ulicama istaknuti su veliki plakati “Svetac i to odmah!”.

Papa Benedikt XVI. proglasio ga je blaženim 1. svibnja 2011. A papa Franjo uvrstio ga je u zbor svetih Katoličke Crkve 27. travnja 2014.

Sveti Ivane Pavle, moli za nas.


[1] Prigodom smrti Ivana Pavla II. objavio sam članak u “Omiškom ljetopisu” u spomen preminuloga pape. Ovdje je isti dorađen i prilagođen za proslavu blagdana sv. Ivana Pavla II. u kapelici u sjedištu MORH-a, 21. listopada 2016. Tekst je ovdje cjelovit. Izrečen je u kraćoj formi.

[2] Obitelj Wojtyla živjela je u Wadowicama u ulici Rynek br. 2, danas ulica Koscielna br. 7, int. 4.

[3] Nastanili su se u ulici Tyniecka br. 10.

[4] Habilitacijsku tezu objavilo mu je 1960. Towarzystwo Naukowe Katoličkog sveučilišta u Lublinu.

[5] Papa Pavao VI. je ustanovio sinodu biskupa  Motu Proprijem  «Apostolica sollicitudo» 15. rujna 1965. Za njegovog pontifikata sazvao je pet Biskupskih sinoda (1967., 1969., 1971., 1974. i  1977.). Biskupske sinode Ivana Pavla II. su:  Izvanredna biskupska sinoda za Nizozemsku od 14. do 31. siječnja 1980. Tema sinode bila je Pastoralna situacija u Nizozemskoj; Peta generalna redovna sinoda od 26. do rujna do 25. listopada 1980. imala je za temu «Kršćanska obitelj». Postsinodalna apostolska pobudnica Familiaris consortio objavljena je 22. studenoga 1981;  Šesta generalna redovna sinoda biskupa od 29. rujna do 29. listopada 1983. imala je za temu «Pokora i pomirenje u poslanju Crkve». Postsinodalna apostolska pobudnica  «Reconciliatio et paenitentia» objavljena je 2. prosinca 1984.; Druga Izvanredna generalna sinoda biskupa od 25. rujna do 8. listopada 1985. imala je za temu «XX. Obljetnica završetka II. Vatikanskog Sabora»; Sedma generalna redovna sinoda biskupa od 1. do 30. listopada 1987. imala je za temu «Poziv i poslanje laika u Crkvi i svijetu». Postsinodalna apostolska pobudnica Christifideles laici objavljena je 30. prosinca 1988.;  Osma generalna redovna sinoda biskupa održana od  30. rujna do 28. listopada 1990. imala je za temu «Odgoj svećenika u aktualnim prilikama». Postsinodalna apostolska pobudnica Pastores dabo vobis objavljena je 25. ožujka 1992. godine;  Prva posebna Biskupska sinoda za Europu održana je od 28. studenoga do 14. prosinca 1991.Tema joj je bila «Svjedoci smo Krista koji nas je oslobodio».; Posebna Biskupska sinoda za Afriku održana je od 10. travnja do 8. svibnja 1994. Tema sinode «Crkva u Africi i njezino evangelizacijsko poslanje prema 2000. godini: 'Bit ćete mi svjedoci'  (Dj.Ap. 1,8)». Postsinodalna apostolska pobudnica Ecclesia in Afrika objavljena je 14. rujna 1995.; Deveta Generalna redovna sinoda biskupa održana je od 2. do 9. listopada 1994. Tema sinode: «Posvećeni život i njegovo poslanje u Crkvi i svijetu». Postsinodalna apostolska pobudnica Vita consecrata objavljena je 25. ožujka 1996.; Posebna Biskupska sinoda za Libanon održana je 26. studenoga do 14. prosinca 1995. Tema sinode bila je «Krist je naša nada, obnovljeni njegovim duhom zajednički svjedočimo njegovu ljubav». Postsinodalna apostolska pobudnica Nova nada za Libanon objavljena je 10. svibnja 1997.; Posebna generalna sinoda biskupa za Ameriku od 12. studenoga do 12. prosinca 1997. imala je za temu: «Susret s živim Isusom Kristom: hod k obraćenju, zajedništvu i solidarnosti u Americi».  Postsinodalna apostolska pobudnica Ecclesia in America objavljena je 22. siječnja 1999.; Posebna biskupska sinoda za Aziju održana je od 19. travnja do 14. svibnja 1998. Tema joj je bila: «Isus Krist Spasitelj i njegovo poslanje ljubavi i služenja u Aziji: 'Došao sam da život imaju. U izobilju da ga imaju' (Iv. 10,10). Postsinodalna apostolska pobudnica Ecclesia in Asia objavljena je 6. studenoga 1999.; Posebna biskupska sinoda za Oceaniju održana je 22. studenoga do 12. prosinca 1998. Tema joj je bila: «Isus Krist: slijediti njegov Put, proglašavati njegovu Istinu, živjeti njegov Život: poziv narodima Oceanije». Postsinodalna apostolska pobudnica Ecclesia in Oceania objavljena je 22. studenoga 2001.; Druga posebna Biskupska sinoda za Europu održana je od 1. do 23. listopada 1999. Tema joj je bila: «Isus Krist, živ u svojoj Crkvi, nada za Europu». Deseta redovna Biskupska sinoda održana je od 30. rujna do 27. listopada 2001. Tema joj je bila: «Biskup: Službenik Evanđelja Isusa Krista za nadu svijeta». Postsinodalna apostolska pobudnica Pastores Gregis objavljena je 16. listopada 2003.

[6] Codex Iuris Canonici papa je proglasio 25. siječnja 1983. godine.

[7] Codex Canonum Ecclesiarum Orientalium papa je proglasio 18. listopada 1990. godine.

[8] Usp. Apostolsko pismo Rosarium Virginia Mariae.

[9] Godina krunice bila je od 16. listopada 2002. do 31. listopada 2003.

[10] Godina Otkupljenja bila je od 25. ožujka 1983. do 22. travnja 1984.

[11] Marijanska godina bila je od 7. lipnja 1987. do 15. kolovoza 1988.

[12] Proglasio je Godinom Euharistije od 17. listopada 2004. do 29. listopada 2005.

Arhiva propovijedi i poruka

2017: siječanj (1) , veljača, ožujak (1) , travanj (4) , svibanj (7) , lipanj (2) , srpanj, kolovoz (1) , rujan (3) , listopad (1) ,

2016: siječanj, veljača (2) , ožujak (2) , travanj, svibanj (2) , lipanj, srpanj (1) , kolovoz (6) , rujan (1) , listopad (2) , studeni (5) , prosinac (1) ,

2015: siječanj, veljača, ožujak (1) , travanj, svibanj, lipanj, srpanj (1) , kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac (1) ,

2014: siječanj, veljača, ožujak, travanj (1) , svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac (1) ,

2013: siječanj (1) , veljača, ožujak (1) , travanj, svibanj (1) , lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac (1) ,

2012: siječanj, veljača (1) , ožujak (1) , travanj, svibanj (2) , lipanj (1) , srpanj, kolovoz, rujan, listopad (2) , studeni, prosinac (2) ,

2011: siječanj, veljača, ožujak (1) , travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni (1) , prosinac (3) ,

2010: siječanj, veljača (1) , ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni (1) , prosinac,

2009: siječanj, veljača, ožujak (1) , travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac (1) ,

2008: studeni (1) , prosinac,

Vojni ordinarijat u RH
Ksaverska cesta 12
HR - 10 000 ZAGREB

(01) 46706 60 (59)

46706 62

vojni.ordinarijat@morh.hr

Izdvojeno

Magnum principium (20. 09. 2017.)

Apostolsko pismo u obliku motu propria vrhovnog svećenika Franje kojim se unose promjene u kan. 838 Zakonika kanonskog prava

Naše ljudsko dostojanstvo i dobrobit duboko su povezani s našom brigom za čitav stvoreni svijet (01. 09. 2017.)

Zajednička poruka pape Franje i ekumenskog patrijarha Bartolomeja prigodom proslave III. Svjetskog dana molitve za skrb o stvorenom svijetu, 1. rujna 2017.

Škola i vjeronauk pred izazovom obrazovne reforme (01. 09. 2017.)

Poruka predsjednika Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za katehizaciju i novu evangelizaciju na početku školske i katehetske godine 2017./2018.

Primiti, zaštititi, promicati i integrirati migrante i izbjeglice (23. 08. 2017.)

Poruka pape Franje za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2018. (14. siječnja 2018.)

Okružno pismo biskupima o kruhu i vinu za euharistiju (18. 07. 2017.)

Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu

Ne ljubimo riječima, već djelima (26. 06. 2017.)

Papina poruka za 1. svjetski dan siromašnih, 19. studenoga 2017.

Misija u srcu kršćanske vjere (16. 06. 2017.)

Poruka pape Franje za Svjetski misijski dan 2017. (22. listopada)

Zajednička Izjava komisija „Iustitia et pax” BK Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije (08. 05. 2017.)

Izjava komisija „Iustitia et pax" BK BiH, HBK i SŠK

Poruka vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana za Uskrs 2017. (16. 04. 2017.)

Zagreb, Veliki ponedjeljak 2017.

“Velika mi djela učini Svesilni!” (Lk 1, 49) (31. 03. 2017.)

Papina poruka za 32. svjetski dan mladih (9. travnja 2017.)

Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini (03. 03. 2017.)

Poslanica predsjednika Hrvatskog Caritasa varaždinskog biskupa msgr. Josipa Mrzljaka

Ne boj se jer ja sam s tobom (Iz 43, 5). Priopćivanje nade i povjerenja u našem dobu (22. 02. 2017.)

Poruka pape Franje za 51. svjetski dan sredstava društvene komunikacije (28. svibnja 2017.)

Božja riječ je dar. Drugi su dar (08. 02. 2017.)

Poruka pape Franje za korizmu 2017.

“Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi” (Tit 2, 11). (19. 12. 2016.)

Božićna poruka vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana

U misiji pod vodstvom Duha (09. 12. 2016.)

Poruka pape Franje za 54. svjetski dan molitve za duhovna zvanja 2017. (7. svibnja )

Ad resurgendum cum Christo (Da bi se suuskrslo s Kristom) (25. 10. 2016.)

Naputak Kongregacije za nauk vjere o pokapanju tijela preminulih i čuvanju pepela u slučaju spaljivanja

Arhiva vijesti

Linkovi