Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Put u nebesku domovinu zove se izgrađivanje zemaljske

Ponedjeljak, 22. 10. 2018.

Molitveni pohod za domovinu; Bobovac, 20. listopada 2018.

Propovijed msgr. Tome Vukšića, vojnog ordinarija u BiH

Evanđelist Luka jedan je od četvorice novozavjetnih pisaca, koji su nam ostavili zabilježbe o Isusovu proročkom i spasiteljskom djelovanju među ljudima. Iz tog Evanđelja upravo smo čuli kratak odlomak, koji se čita na svim Misama, što se slave bilo gdje u svijetu, danas u subotu 28. tjedna liturgijskoga vremena kroz godinu. U tom velikom svjetskom zajedništvu katoličke molitve i razmatranja Božje riječi, kojemu se ponizno pridružujemo ovom Svetom Misom, željeli bismo, polazeći upravo od pročitanog odlomka iz Evanđelja i oslanjajući se na njega, razmijeniti nekoliko misli.

1. Da bismo u svom skromnom nastojanju lakše dokučili nekadašnju i današnju poruku odlomka iz Lukina evanđelja (Lk 12,8-12), potrebno je podsjetiti, da je evanđelist Luka vrlo osobit pisac. Naime, on jest dušobrižnik i duhovni pastir, navjestitelj i svjedok, kao i drugi novozavjetni pisci. Ali on je i različit po tomu što nije samo prikupio uspomenu na Isusa i nauk Crkve, koje prenosi drugima, već je on i učena osoba, puna znanja, koja dobro poznaje također pravila povijesti svoga vremena. On živi ukorijenjen u ondašnju visoku kulturu grčkoga oblika i smatra, da se Isusa i kršćanstvo može i treba predstaviti u skladu sa zahtjevima i potrebama, koje je imala ta kultura. To je bila pretpostavka ovom svetom piscu, da stvori svoj, malo drukčiji i sjajan pogled na Isusa i njegovo djelo. A osnovna oznaka toga pogleda na Isusa jest osjećaj, ritam i odraz sveukupne povijesti spasenja, odnosno Božje prisutnosti u čovjekovu životu u svakom vremenu, Božjega hoda s čovjekom kroz cijelu povijest. Lukin opis tako sadrži uspomenu na prošlost vjere i nade Izabranoga naroda, opisane u Starom Zavjetu, koji je najavio dolazak Spasitelja. U njemu je i vizija sadašnjosti, u čijem središtu je upravo Isus, koji je ostvarenje vjere i nade Izabranoga Naroda. A budućnost Luka vidi kao razdoblje Crkve, vrijeme novog Izabranog Naroda, čije je poslanje pristajati uz Isusa, biti sredstvo njegove budućnosti među ljudima radi posredovanje spasenja i odnositi se odgovorno prema svim Božjim stvorenjima.

A drugo, današnji odlomak iz Lukina Evanđelja sadrži samo Isusove riječi. Po tomu je ovaj odlomak jedan od onih dijelova Svetoga Pisma, koje nazivamo „verba Domini“, doslovne riječi Gospodinove, koje svaki vjernik sluša s najdubljim strahopoštovanjem. Isus ih je izgovorio kao poziv, pouku i opomenu pred velikim brojem ljudi, koji su se jednoga dana bili okupili da ga slušaju. Bila je to jedna od postaja dok se, na svom posljednjem putovanju, Isus uspinjao iz nizinske Galileje prema Jeruzalemu. Uzlazio je prema gradu, koji je za svakoga Židova, pa i za Isusa, bio privilegirano mjesto sjećanja i jedinstveno mjesto molitve.

2. Kao vjernici, željni slušati Isusovu riječ i željni susreta s njim pod misnim prilikama kruha i vina, slično smo se i mi jutros uspinjali na ovu zaravan, koja je skoro iste nadmorske visine kao Jeruzalem. Došli smo ovdje, da se sjećamo i da molimo. Stoga s ponosom podsjećamo, da su nekadašnji zakoniti vladari ove zemlje nosili ime Stjepan i Katarina. I svakomu razboritom dosta! Jer ta imena već sama po sebi nose bremenitu poruku, koju uopće nije potrebito tumačiti. Činimo to rado i sa zahvalnošću, ponizno i u molitvi, otvoreni i s poštovanjem prema svakom drugom i drukčijem imenu, ali i odlučni u uvjerenju, da nam nitko ne bi smio ni pokušati, a kamoli stvarno nametati zaborav kao pravilo. Jer sjećanje je naša obveza prema istini i dug prema precima i vlastitoj prošlosti. A naše vršenje toga je dio neotuđive slobode.

Danas smo ovdje, međutim, još više s nakanom, da čujemo Isusove riječi i radi molitve. Upućujemo ju Presvetomu Trojstvu osoba. Molimo Gospodina Boga Oca stvoritelja, Isusa Krista otkupitelja i spasitelja svakoga čovjeka i cijeloga svijeta, i Duha Posvetitelja, da nas uzdrže u čistoj vjeri i klanjanju. Molimo Boga također, da milostivim okom pogleda i blagoslovi našu domovinu i sve ljude koji u njoj žive,da ju obdari napretkom i razvitkom u svakom dobru i slozi, da sve njezine stanovnike zaštiti od neprijateljstava i mržnje, od sukoba i rata, od raznih bolesti i gladi, od mržnje i nesloge, od svađe i nemira. Da se pojedinci i narodi u njoj uzajamno poštuju i uvažavaju, da se svi natječu u čuvanju dostojanstva drugoga, da se ispravljaju počinjene nepravde, da nitko nikoga ne ponižava niti majorizira, da se donese zakon koji će svakom narodu osigurati mogućnost da sebi bira predstavnike, da se pošteno izabrani predstavnici natječu u služenju svima, da nestane korupcija, da se omogući povratak izbjeglica, da se poštuju prava radnika, da se ne guše proročki glasovi koji upozoravaju na pogubnost zakona koji ne štite pravdu, da se prihvati istina kako je svaka nepravda Bogu mrska (usp. Jdt 5,17; Ps 5,5; Sir 10,7) i da je u svakom narodu Bogu mio onaj koji čini pravdu (usp. Dj 10,34-35), da se cijeni poštenje i poniznost, da se zaustavi iseljavanje, da se osnažuju optimizam i nada mladih kroz gospodarski razvitak, da svaki čovjek može dostojno živjeti od plodova svoga rada, da se širi sloboda i istina, da se štiti život od začeća, da se poštuje dostojanstvo žene i zaštite prava djeteta i majke.

Draga braćo i sestre!

3. Uspinjući se u Jeruzalem, Isus se zaustavio na nekoj uzvisini i, u kratkoj propovijedi, svojim slušateljima rekao troje. Prvo, kazao je: „Tko se god prizna mojim pred ljudima, i Sin Čovječji priznat će se njegovim pred anđelima Božjim. A tko mene zaniječe pred ljudima, bit će zanijekan pred anđelima Božjim“ (Lk 12,8-9). To isto on kaže danas nama, koji smo uzašli na Bobovac i s ove uzvisine, kao sa svoje propovjedaonice u prirodi, s ovoga privilegiranoga mjesta našega sjećanja i molitve, istu poruku upućuje svim stanovnicima ove zemlje. Pri tomu, svatko od nas mu je potreban kao njegov glasnogovornik, ovlašten i obvezatan širiti njegovu cjelovitu poruku. Prije svega tako da se pred ljudima pokažemo kao Isusovi, odnosno da iz našega načina življena bude jasno, da smo njegovi i da je on Otkupitelj naš i svakoga čovjeka. Da smo kršćani i da se stvarno ponosimo njegovim imenom. I obratno, zanijekati pred ljudima da smo njegovi, znači prije svega živjeti tako, ne daj Bože, da se ni ne opaža da smo Isusovi. Zato ponizno ponavljamo poznate riječi: „Isuse, tvoji smo i tvoji hoćemo da budemo!“ Sve u skladu s molitvenim nakanama, koje su malo prije izrečene.

Drugo, u nastavku svoga govora Isus veli također: „I tko god rekne riječ na Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko pohuli protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti“ (Lk 12,10). – I, naravno, pitamo se što to znači? I još više, što znače riječi, da se hula protiv Duha Svetoga neće oprostiti, dok ih Isus izgovara danas pod ovim vedrim nebom? A budući da je Isus sve govorio i činio, nadahnut i ispunjen Duhom Svetim, i u zajedništvu osoba Presvetoga Trojstva, jasno je da se hula protiv Duha Božjega sastoji u odbacivanju oprosta i ljubavi, poštenja i uzajamnoga poštovanja, koje je Isus propovijedao, kao da bi oni bili prijevara, izopačenost i laž. Odnosno, na razini društvenoga života, hula je u odbijanju nauka Isusova da su svi ljudi braća i sestre i da svi ljudi i narodi imaju jednaka prava i dostojanstvo, hula je u donošenju i primjeni zakona bez pravde, kao da bi Isusova poruka bila bezvrijedna i razorna po živote ljudi. Zato je svaka hula za osudu i kršćanski nauk na nju nikada ne pristaje.

Kršćanin, koji javno zastupa Isusova načela i zaista se trudi živjeti po pravilima njegove poruke, često je u napasti da podlegne vlastitim slabostima, ali i izložen opasnosti da ga okolina prezire, omalovažava, marginalizira, izruguje pa čak i da ga progoni. Toga je bio svjestan i Isus pa je, kao treće, svojim sljedbenicima za sva vremena, a time i svim sudionicima ovoga molitvenog pohoda, u vezi s time izrekao upozorenje, ohrabrenje i utjehu riječima: „Nadalje, kad vas budu dovodili pred sinagoge i poglavarstva i vlasti, ne budite zabrinuti kako ćete se ili čime braniti, što li reći! Ta Duh Sveti poučit će vas u taj čas što valja reći“ (Lk 12,11-12). Te su riječi Isusova poruka za situacije progona i patnja, za situacije kad čovjek sam ne vidi put izlaska i rješenja problema, kad je ponižen, kad trpi najgori oblik oskudice ostavljen u samoći, kad je pravda spriječena, kad se Božji zakon ne poštuje, kad se moralna načela odbacuju, a čovjekova plemenita uvjerenja i temeljna prava izlažu linču medijskih, ideoloških, gospodarskih i političkih interesnih grupa, tih suvremenih poglavarstava i vlasti, pred kojima se na nov način opet vodi proces protiv samog Isusa i njegova nauka. Po tomu je Isus ne samo opet na križnom putu, nego također za sve te svoje suvremene  progonitelje, po nadahnuću Duha Svetoga, opet moli:„Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34). A mi, ostajući vjerni Isusu, i protivni svakom nasilju i nepravdi, zajedno s Isusom ponavljamo tu njegovu molitvu i već sada zazivamo Presveto Trojstvo da nas, po zagovoru svih svetaca, blagoslovi, kako bismo, poučeni darom Duha Svetoga, u svakom času prednjačili u dobru i našli najbolje rješenje za sebe, za domovinu i za sve ljude koji u njoj žive.

Kao vjernici s pouzdanjem pristajemo uz nauk svetoga Pavla, da je naša vječna domovina na nebesima (usp. Fil 3,20). I svjesni smo pri tomu, da se put u nebesku domovinu zove izgrađivanje zemaljske domovine, poštivanje njezinih ljudi i svih putnika i namjernika, koji se u njoj nađu jer, kao što se čita u Svetom Pismu: „Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Vjera ako nema djela, mrtva je u sebi“ (Jak 2,14.17).

U tom plemenitom nastojanu neka vas dragi Bog obdari svakim blagoslovom zemaljskim i nebeskim! Zdravi i veseli bili! Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

                                    Don Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH