Propovijedi i poruke

Svetkovina sv. Dujma, biskupa i mučenika

Subota, 07. 05. 2016.

Propovijed msgr. Jure Bogdana, vojnog ordinarija

Liturgijska čitanja: Otk 12, 10-12a; 1 Pt 5, 1-4; Lk 10, 1-9

Draga braćo i sestre okupljeni u Kristovo ime, dragi vjernici koji ne možete biti s nama zbog starosti ili bolesti i drugih razloga te nas sada pratite posredstvom radija ili televizije, dragi štovatelji sv. Dujma!

1. Danas je Split na nogama. Stanovnici ovoga grada, staro i mlado, radosno slave Sudamju. I u proljeće 304. godine, antička Salona bila je na nogama. Razlog njihovog okupljanja nije bilo radosno slavlje. Staro i mlado došlo je u amfiteatar vidjeti neobičan prizor. Nisu nastupali gladijatori da bi zabavili publiku. U arenu su izveli svoga sugrađanina Dujma. Svima je bilo jasno da to nije tek „optuženik Dujam“, nego biskup Salone, najviši predstavnik Katoličke Crkve u rimskoj provinciji Dalmaciji. Ne znamo kako je tada reagirala publika. Pretpostavljamo da su neki oduševljeno klicali Dujmovu pogubljenju, a drugi da su tiho, s vjerom u srcu u vječni život, suznih očiju pratili smaknuće hrabroga biskupa. A bilo je i onih koji su u trenutku Dujmove smrti poželjeli upoznati njima nepoznatu vjeru koju je Dujam hrabro ispovjedio. „Krv mučenika sjeme je novih kršćana“. Naredbodavci i izvršitelji su mislili da će silom zaustaviti širenje kršćanske vjere. I tada u Saloni i u drugim dijelovima carstva, i kroz sva protekla stoljeća, događao se i događa se otvoreni ili prikriveni progon kršćana, onih koji vjeruju i trude se živjeti Isusov nauk ljubavi. Tih dana pogubljeni su i drugi salonitanski kršćani među kojima i vojnici tjelesne straže cara Dioklecijana:sveti Telije, Paulinijan, Antiohijan i Gajan. U ranim stoljećima kršćanstva, među kršćanskim mučenicima uz biskupe i svećenike, među katoličkim laicima, mnoštvo je upravo vojnika i redarstvenika koji su ispovjedili svoju vjeru prolijevanjem krvi i tako su zadobili neuveli vijenac slave. Prizori mučeništva, koji su se dogodili u salonitanskoj crkvi početkom IV. stoljeća, nažalost, nisu samo prošlost. I u naše doba, gotovo svakodnevno, dopiru do nas vijesti o progonstvima i ubijanjima kršćana. Treba također spomenuti i ona otvorena ili tiha progonstva kršćana koji zbog svoga svjetonazora gube i svoja radna mjesta ili postaju nepoželjni. Time ih se, na neki način, prisiljava da se odreknu svojih uvjerenja.       

Marko Marulić s udivljenjem ovako piše o kršćanskim mučenicima: „Boreći se za pravdu, za istinu, za Boga bili su jači i od muka, i od krvnika, i od vladara. (…) I tako su Kristovi sluge i nenaoružani, i malobrojni, i voljni umrijeti jedini pobijedili rimske careve, najmoćnije od sviju (…) jer ovi ni svim silama kojima je raspolagalo carstvo nisu mogli pridobiti za svoje shvaćanje niti jednoga od onih koji su postojano priznavali Krista. (…) Toliko je snaga vjerničke izdržljivosti moćnija i jača od svake ljudske sile.“

Knjiga Otkrivenja opisuje u veličanstvenim slikama kako Kristovi vjernici, prošavši kroz mnoge nevolje i kušnje, na kraju pobjeđuju – ne oružjem i silom, nego „krvlju Jaganjčevom i riječju svoga svjedočanstva“ (Otk 12, 11). Isusova muka, smrt i uskrsnuće bili su uzrok radosti i pokretačka snaga svim kršćanskim naraštajima.

2. Slijedom razmišljanja o snazi i čvrstini vjere mlade Crkve prvih stoljeća, javnog i postojanog svjedočenja vjere sve do prolijevanja krvi te nezaustavljivog procesa oplemenjivanja poganskoga svijeta Isusovom evanđeoskom porukom i time postavljanja kršćanskih temelja Europi, prigoda je razmišljati o poslanju Isusovih učenika. Slanje sedamdeset i dvojice učenika koji su kao prethodnica oduševljeno pošli „u svaki grad i svako mjesto“ kamo je Isus kanio doći, potiče pitanje što i koliko nas kršćane pokreće Isusov nalog svjedočiti životom i riječju svoju pripadnost njemu. „Idite! Evo šaljem vas kao janjce među vukove“, odlučno kaže Isus (Lk 10, 3). A na drugome mjestu opet tvrdi: „Ne bojte se. Ja sam pobijedio svijet“. Isusov učenik u svome srcu osjeća radost i mir zbog Kristovog poslanja „u svaki grad i u svako mjesto“. Isus šalje sedamdeset i dvojicu da mu priprave put do ljudskoga srca. Šalje ih dva po dva kako bi simbolički pokazao da je sav Zakon u dvjema zapovijedima: „Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao samoga sebe“. To je bit, to je srž kršćanske vjere! Isus čini učenike dionicima svoga poslanja što ga je primio od Oca dajući im novu zapovijed: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“ (Iv 13, 34). To je ljubav koja je bezuvjetna, ljubav koja ide na križ, ljubav koja pobjeđuje smrt. Svaki put kada kršćani u svome svakodnevnom životu ostvaruju tu ljubav, pripravljaju put Isusu, donose Ga u svaki grad i u svako mjesto, štoviše u svako ljudsko srce. I ono onda postaje svetohranište u kojem boravi živi Bog.

Svjedočenje Evanđelja zahtjeva od svih članova Crkve, od svih nas koji smo kršteni u Isusovo ime, da krenemo na put, da izađemo u svijet. Papa Franjo upravo nas na to potiče: „Svi smo pozvani na ovaj novi misionarski iskorak: (…) izići iz vlastite udobnosti i imati hrabrosti dosegnuti sve periferije kojima je potrebno svjetlo Evanđelja.“ Procesija na svetkovinu svetoga Dujma i ova sveta Misa na otvorenom, znak su naše spremnosti i otvorenosti da kao kršćani želimo napraviti taj iskorak. Crkve su povlašteno mjesto slavljenja Boga, ali naša vjera mora biti vidljiva i u svakodnevnom životu. Za razliku od onoga doba kada su se trudili vjernike i vjeru zatvoriti u crkve i sakristije ili vlastite domove, danas se trebamo truditi da Isusova poruka ljubavi i mira dospije do svakoga srca, do svakoga čovjeka i da ona bude pokretač i snaga koja mijenja pojedinca, društvo i čovječanstvo. Društvo i narod kojemu je Isusovo Evanđelje temelj i uporište osobnoga i javnoga života, ima sigurnu sadašnjost i budućnost.

3. Kao i u Isusovo vrijeme tako pak i danas, kršćanska poruka, svjetlo Evanđelja, nije uvijek poželjno. Od smrti našeg božanskog učitelja, svetoga biskupa Dujma, preko blaženog Alojzija Stepinca – progoni kršćana nastavljaju se sve do naših dana. Da bismo pronašli mučenike ne treba ići u katakombe ili u rimski Koloseum. Prije desetak dana primili smo vijest da je papa Franjo odobrio 26. travnja ove godine da se 38. mučenika Albanaca iz vremena komunizma i režima Envera Hoxhe proglase blaženima. Koliko li je bilo hrvatskih mučenika iz Crkve u našoj Domovini iz razdoblja II. svjetskog rata i poratnog vremena? Teško da ćemo to ikada do kraja saznati. Ipak, ljubav prema istini, poštovanje prema prolivenoj nevinoj krvi na našim prostorima, nukaju nas na objektivno – znanstveno povijesno istraživanje, bez odgađanja, jer želimo i moramo znati istinu. „Istina će vas osloboditi“, kaže Isus. Valja „sine ira et studio“ sve to proučiti i prosuditi kako bi se najprije upoznalo sve žrtve jer je svaki ljudski život u Božjim očima dragocjen. Svaki čovjek je dijete Božje, ima svoje dostojanstvo za života ali i u smrti. Ima pravo na dostojanstveni pokop. Proučavajući žrtve treba dobro istražiti one koji su pogubljeni „in odium fidei“ (iz mržnje prema vjeri). Ne možemo i ne smijemo ih zaboraviti. Sve ih onda treba predložiti sudu vrhovnog crkvenog autoriteta, kako bi ih na temelju objektivnog proučavanja povjesničara i teologa predložili vjerničkoj zajednici za uzor i štovanje, čime bi se neki od njih mogli ubrojiti među blaženike i svete Katoličke Crkve. Crkva se u svome dvotisućljetnom djelovanju uvijek zalagala za istinu. I sv. Dujam i ostali solinski mučenici su čekali da im sud povijesti dade aureolu mučeništva. Kršćanski mučenici su bili i ostali najvrjedniji dragulji iz života Crkve, poput sv. Dujma, koji će blistati „zemaljskoj putujućoj Crkvi“ do eshatona kad će Isus u svoj slavi ponovno doći suditi žive i mrtve.

„Mučenika ima i danas, u tolikim zemljama. Kršćani su proganjani poradi vjere. U nekim zemljama ne smiju nositi križić oko vrata, inače bivaju kažnjeni. Danas, u XXI. stoljeću, naša je Crkva – Crkva mučenika“ (Papa Franjo, propovijed u kapelici Doma sv. Marte, 6. travnja 2013.). Sustavno se istjeruju iz svojih tisućljetnih krajeva gdje kršćani borave od samih početaka Crkve. Ruše se i iz temelja uništavaju kršćanske crkve i katedrale, svetišta i samostani, ubožnice i bolnice, arhivi i riznice, uništavaju i sami temelji kršćanskih zdanja da se uvjeri buduće naraštaje da kršćana tamo nije nikada ni bilo. Isto tako treba spomenuti koliko se i danas ulaže napora da bi se medijski potisnula vjera i ono što vjernici zagovaraju, obezvrijedilo i prikazalo nazadnim, osobito ono što je Bog utisnuo u ljudsko biće, naravne zakone. Što se to događa s nama kad se sustavno promiče kultura smrti nasuprot kulture života? Procjenjuje se da diljem svijeta u naše vrijeme oko 100 milijuna kršćana trpi razne progone. Dobri poznavatelji tvrde da su danas kršćani najprogonjenija vjerska zajednica u svijetu (izvor: Kirche in Not). U ovoj svetoj Misi mi se sjećamo i molimo za našu braću i sestre koji su progonjeni zbog svoje kršćanske vjere. I u demokratskim zemljama svjetlo kršćanske vjere katkada nailazi na otpor. „Nekima se čini“, kaže papa Franjo, „da je svjetlo vjere bilo primjereno antičkim društvima, međutim, za novo doba, za odrasloga čovjeka koji se ponosi svojim razumom (…) takvo je svjetlo – beskorisno.“ Zar je zbilja vjera lažno svjetlo koje nas zatvara u mrak neznanja? Nipošto! Povijest Dujmova grada Splita, povijest naše domovine to opovrgava. Povijest svijeta to opovrgava. Što bi s nama bilo i bi li se za hrvatski narod uopće znalo da nam od stoljeća VII. svijetlo Evanđelja – Isusova, radosna vijest nije bila temeljna odrednica, smjerokaz i program našeg djelovanja. Uz tolike velikane duha koji su, prožeti vjerom, postigli zasluge na području znanosti i kulture, posebno mjesto zauzimaju sveti mučenici. Oni su iz ljubavi prema Bogu, bez mržnje prema progoniteljima, hrabro svjedočili do kraja. Kršćanski mučenici nisu kukavice. Kršćanski mučenici nisu oni koji mrze druge nego, naprotiv, oni koji ljube Boga i druge u njegovo ime. Dimenzija božanske ljubavi u njihovome srcu bitno ih razlikuje od progonitelja kojima je u srcu mržnja.

4. Zahvalni smo Bogu da su se pod ovim podnebljem i u našem hrvatskom narodu uvijek nalazili hrabri pastiri poput onih o kojima govori sveti Petar u svojoj Prvoj poslanici. Utemeljeni na Petru-Stijeni koji je svjedok Kristovih patnja, a zato i zajedničar slave Kristove, ovi su biskupi i svećenici služili narodu dragovoljno, po Božju, oduševljeno i kao uzori vjernika (usp. 1 Pt 5, 1-3). Zato su primili „neuveli vijenac slave“ (1 Pt 5, 4). Taj vijenac svetosti blista i na glavi blaženih Alojzija Stepinca i Miroslava Bulešića, don Radoslava Jerkovića, isusovca Petra Perice, franjevca Rafe Kalinića, don Jurja Gospodnetića i velikoga mnoštva iz hrvatskoga martirologija…

Svi oni i ostali kršćanski mučenici, svatko u svome vremenu, posvjedočili su da se samo u svjetlu vjere može priznati ljudsko dostojanstvo u punini i otkriti pravi smisao ljudskoga života. U tome smislu Drugi vatikanski sabor je ustvrdio: „Nijedan ljudski zakon ne može tako prikladno osigurati čovjekovo osobno dostojanstvo i slobodu kao što to može Kristovo evanđelje, koje je povjereno Crkvi.“ Stoga saborski oci jasno i odlučno ispovijedaju: „Crkva vjeruje da se u njezinu Gospodinu i Učitelju nalazi ključ, središte i svrha svekolike povijesti“.

5. Ovu aktivnu nazočnost kršćana u svijetu nikako ne smijemo protumačiti na svjetovan način. Crkva nije nevladina udruga, ni humanitarna organizacija, ni politička stranka. Nju je utemeljio Isus Krist i ona ostaje zauvijek Kristova i ima zadaću naviještati njegovu riječ, bilo zgodno bilo nezgodno. Isus nas šalje „kao janjce među vukove“, bez kese, bez torbe, bez obuće (usp. Lk 10, 3-4), ali u snazi svoga Duha, u snazi raspete i uskrsle Ljubavi. Stoga kamo god dođemo, najprije kažemo: Mir vama! Želimo surađivati sa svima koji su prijatelji mira (usp. Lk 10, 5-6). Budući da je „vjera ljubavlju djelotvorna“ (Gal 5, 6), svjetlo vjere je „u konkretnoj službi pravednosti, prava i mira“, ističe papa Franjo i nastavlja: „Vjera nas ne udaljava od svijeta. (…) Ona nam pomaže u izgradnji našega društva kako bismo išli ususret budućnosti punoj nade.“

6. Draga braćo i sestre! Split je danas na nogama jer slavi sv. Dujma, biskupa i mučenika. Poučeni njegovim primjerom vjere i svjedočenja i mi želimo uspravno stajati u svojoj vjeri i tako, odolijevajući svim bezbožnim ponudama i porukama, svjedočiti svoju vjernost Bogu u svojoj sredini. Živeći tako želimo unositi nadu i radost Uskrsloga u svoje srce, u svoj dom, u školu, na radno mjesto u dragoj nam domovini Hrvatskoj i uopće u sve dimenzije ljudskoga društva gdje nas je providnost dovela. Živeći iz vjere, zalažemo se za one vrijednosti za koje se zalagao i život svoj položio sv. Dujam. On nam je, po zagovoru Blažene Djevice Marije, nadahnuće i trajni svjetionik u olujama života. I tako Dujam ne pripada samo prošlosti nego sadašnjosti i budućnosti. Molimo ga i mòlimo da duhom ne klonemo i ne pokleknemo pred idolima ovoga svijeta, nego da uvijek i zauvijek ostanemo vjerni kršćanskim idealima, kojima je ostao vjeran sv. Dujam sve do smrti. Tako nema bude. Amen!

Arhiva propovijedi i poruka

2017: siječanj (1) , veljača, ožujak (1) , travanj (4) , svibanj (7) , lipanj (2) ,

2016: siječanj, veljača (2) , ožujak (2) , travanj, svibanj (2) , lipanj, srpanj (1) , kolovoz (6) , rujan (1) , listopad (2) , studeni (5) , prosinac (1) ,

2015: siječanj, veljača, ožujak (1) , travanj, svibanj, lipanj, srpanj (1) , kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac (1) ,

2014: siječanj, veljača, ožujak, travanj (1) , svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac (1) ,

2013: siječanj (1) , veljača, ožujak (1) , travanj, svibanj (1) , lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac (1) ,

2012: siječanj, veljača (1) , ožujak (1) , travanj, svibanj (2) , lipanj (1) , srpanj, kolovoz, rujan, listopad (2) , studeni, prosinac (2) ,

2011: siječanj, veljača, ožujak (1) , travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni (1) , prosinac (3) ,

2010: siječanj, veljača (1) , ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni (1) , prosinac,

2009: siječanj, veljača, ožujak (1) , travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac (1) ,

2008: studeni (1) , prosinac,

Vojni ordinarijat u RH
Ksaverska cesta 12
HR - 10 000 ZAGREB

(01) 46706 60 (59)

46706 62

vojni.ordinarijat@morh.hr

Izdvojeno

Ne ljubimo riječima, već djelima (26. 06. 2017.)

Papina poruka za 1. svjetski dan siromašnih, 19. studenoga 2017.

Misija u srcu kršćanske vjere (16. 06. 2017.)

Poruka pape Franje za Svjetski misijski dan 2017. (22. listopada)

Zajednička Izjava komisija „Iustitia et pax” BK Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije (08. 05. 2017.)

Izjava komisija „Iustitia et pax" BK BiH, HBK i SŠK

Poruka vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana za Uskrs 2017. (16. 04. 2017.)

Zagreb, Veliki ponedjeljak 2017.

“Velika mi djela učini Svesilni!” (Lk 1, 49) (31. 03. 2017.)

Papina poruka za 32. svjetski dan mladih (9. travnja 2017.)

Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini (03. 03. 2017.)

Poslanica predsjednika Hrvatskog Caritasa varaždinskog biskupa msgr. Josipa Mrzljaka

Ne boj se jer ja sam s tobom (Iz 43, 5). Priopćivanje nade i povjerenja u našem dobu (22. 02. 2017.)

Poruka pape Franje za 51. svjetski dan sredstava društvene komunikacije (28. svibnja 2017.)

Božja riječ je dar. Drugi su dar (08. 02. 2017.)

Poruka pape Franje za korizmu 2017.

“Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi” (Tit 2, 11). (19. 12. 2016.)

Božićna poruka vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana

U misiji pod vodstvom Duha (09. 12. 2016.)

Poruka pape Franje za 54. svjetski dan molitve za duhovna zvanja 2017. (7. svibnja )

Ad resurgendum cum Christo (Da bi se suuskrslo s Kristom) (25. 10. 2016.)

Naputak Kongregacije za nauk vjere o pokapanju tijela preminulih i čuvanju pepela u slučaju spaljivanja

Arhiva vijesti

Linkovi