Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

18. vojno-redarstveno hodočašće u Mariju Bistricu

Nedjelja, 03. 10. 2010.

Tradicionalno hodočašće vojske i policije u nacionalno marijansko svetište u Mariji Bistrici prve nedjelje u listopadu koje organizira Vojna biskupija, Ministarstvo obrane i Ministarstvo unutarnjih poslova, pod zapovjedništvom brigadnog generala Nikole Škunce i zamjenika brigadnog generala Tome Medveda i ove je godine okupilo mnoštvo vjernika iz cijele Hrvatske, a zajedno s pripadnicima hrvatske vojske i policije i djelatnicima MORH-a MUP-a, bili su i predstavnici Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, te braniteljskih udruga, pripadnici Hrvatske vatrogasne zajednice i Saveza povijesnih postrojbi HV-a, kao i pripadnici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Pod raspelom „Ranjenog Isusa“ iz Farkašića, zavjetnim kipom zaštitnice Vojne biskupije u Hrvatskoj Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta, zavjetnom bistričkom svijećom i ozračju dvjesto ratnih stjegova MUP-a i OS RH iz Domovinskoga rata hodočašće je predvodio vojni ordinarij Juraj Jezerinac, a u koncelebraciji su bili izaslanici vojnih ordinarijata iz drugih zemalja, među kojima i američki vojni biskup Richard Spencer, ravnatelj Ureda katoličkog dušobrižništva Ministarstva obrane BiH vlč. Tomo Knežević, hrvatski vojni i policijski kapelani, kao i vojni kapelani Oružanih snaga BiH, ravnatelj svetišta vlč. Zlatko Koren i drugi svećenici.

Vojnicima i policajcima su se na hodočašću pridružili i izaslanik predsjednika RH Zlatko Gareljić, savjetnik za vojna pitanja, predsjednik Hrvatskog sabora Luka Bebić, ministar obrane Branko Vukelić, načelnik Glavnog stožera OS RH general zbora Josip Lucić, državni tajnik MUP-a Miljenko Radnić, državni tajnik MORH-a Mate Raboteg, državni tajnik Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Stjepan Adanić, glavni ravnatelj policije Oliver Grbić te ostali visoki vojni, policijski i civilni dužnosnici kao i predstavnici Vojno-diplomatskog zbora.

Uoči misnog slavlja okupljene su pozdravili izaslanik ministra unutarnjih poslova i državni tajnik MUP-a Miljenko Radnić i ministar obrane Branko Vukelić.

Državni tajnik Radnić podsjetio je kako je ovaj susret u Mariji Bistrici ujedno i podsjećanje na sve one koji su nas zadužili i obvezali svojom žrtvom, koji su dali sebe za hrvatsku domovinu i hrvatski narod. “Braneći domovinu hrvatski branitelji su pokazali čudesnu snagu i hrabrost te ostvarili svoje časno poslanje. Zahvaljujući njihovoj žrtvi, danas hrvatski čovjek može kao hrvatski policajac i hrvatski vojnik služiti svojoj domovini i njezinim građanima za opće dobro i u cilju postizanja visokih dosega ljudske slobode i istinskih demokratskih vrijednosti” kazao je te dodao kako “dužnost hrvatskog policajca i vojnika danas označava moralnu i odgovornu osobu. Nositi to ime znači živjeti poslanje onoga koji štiti zakon, koji je spreman savjesno i odgovorno ispuniti svoju časnu zadaću i biti jamstvo mirnog i sigurnog života svakog od nas”.

Ministar obrane Vukelić rekao je da: „kad nam je bilo najteže, obraćali smo se svojoj nebeskoj zaštitnici, hodočastili u Mariju Bistricu, tražeći utjehu za bol i suze zbog naših prijatelja koji su pali braneći hrvatsku slobodu, za patnje prognanika što su ostajali bez svega – osim ljubavi, nade i vjere. I danas, baš kao i u vremenima borbe za opstojnost hrvatske države, krunica oko vrata hrvatskog vojnika i redarstvenika govori o neraskidivoj vezi naših branitelja i nebeske zaštitnice. Vjera u vlastite mogućnosti, pouzdanje u nebeski zagovor vodila nas je prema domovinskim pobjedama, prema slobodi, prema ostvarenju sna naraštaja hrvatskih ljudi o slobodnoj Lijepoj našoj!“

Dodao je kako je hrvatski vojnik i redarstvenik na najbolji mogući način ispunio povijesne zadaće. „Nastavili ste izgrađivati naš obrambeni sustav i u njegovu snagu ugrađivati svoja htijenja i znanja. Danas, kao pripadnici Oružanih snaga Republike Hrvatske, članice Sjevernoatlantskog saveza sudjelujete u brojnim misijama i operacijama diljem svijeta pokazujući i dokazujući koliko je našoj domovini stalo do mira i sigurnosti. Vaš trud je prepoznat, a vaše razumijevanje za ugrožene ljude je ona kvaliteta više koju poštuju i naši saveznici, ali i običan svijet koji itekako zna za ljudsku dimenziju hrvatskog vojnika i policajca“ istaknuo je i na kraju poručio: „Neka vas i dalje u vašem radu vodi sigurna ruka naše najvjernije odvjetnice, naše Majke Božje Bistričke, neka vam i nadalje ne bude teško pridonositi ugledu domovine koju ste znali i braniti i obraniti, neka vam i u danima koji slijede snaga vjere ulije dodatnu snagu u izgradnji boljega sebe. Kao i do sada neka vam čovjek bude na prvom mjestu. I nadalje pridonosite ugledu Republike Hrvatske, gradite sigurnost i mir. To je naša misija, no to je i naša vjera“.

Misno slavlje na prostoru crkve na otvorenom bl. Alojzija Stepinca u koncelebraciji s ravnateljem ureda katoličkih dušobrižnika Ministarstva obrane BiH-a Tomom Kneževićem, pomoćnikom vojnog ordinarija oružanih snaga SAD-a Richardom Spencerom te brojnih svećenika i vojnih kapelana predvodio je vojni biskup mons. Juraj Jezerinac.

Pjevanje je animirala klapa HRM-a „Sveti Juraj” uz pratnju Orkestra Hrvatske vojske pod ravnanjem Tomislava Fačija. Za orguljama je bio Dražen Car.

U poslijepodnevnim satima vojnici i policajci, predvođeni vojnim biskupima i svećenicima prošli su križni put na bistričkoj Kalvariji. Na 12. postaji vojsci i policiji se obratio ravnatelj svetišta vlč. Zlatko Koren rekavši da je zadivljen zastavama i ponosom s kojim ih vojnici i policajci nose. Cijena naše slobode, o kojoj danas mnogi neodgovorno govore i pišu velika je, to vidim gledajući ovdje branitelje i invalide Domovinskog rata, istaknuo je vlč. Koren. Govoreći pod križem, na postaji na kojoj Isus umire za nas, vlč. Koren je pozvao vojsku i policiju da pokažu u svome životu da su pronašli odgovor na izazove koji nastoje maknuti iz javnog života.

Pozdrave, kao i blagoslov svim hodočasnicima iz Hrvatske vojske i policije, uputili su zadarski i riječki nadbiskupi Želimir Puljić i Ivan Devčić.

Homilija vojnog ordinarija

"Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: "Iščupaj se s korijenom i presadi se u more! I on bi vas poslušao" (Lk 17,6), veli Isus u današnjem evanđelju.

Braćo i sestre, dragi hodočasnici! U središtu današnjih liturgijskih čitanja nalazi se vjera. Što je vjera? Što ona znači u našem životu? Kako je živjeti? Prvo čitanje spominje proroka Habakuka, koji je doživio krizu vjere. Živio je u vrijeme sukoba tadašnjih velesila Asirskog i Babilonskog carstva, godine 625. do 612. prije Krista. Bilo je to vrijeme općeg rasula, nasilja i nepravdi svake vrsti, vrijeme pljačke, nesloga, a sve to još više je pojačavao vanjski napadač. Stoga prorok postavlja pitanje Bogu: "Zašto puštaš da gledam nepravdu, zašto da promatram ugnjetavanje? (Hab 1, 3). Proroku se činilo kao da je i sam Bog nemoćan pred zlom. No, i u takvim vremenima treba živjeti od vjere, živjeti po vjeri ustrajno, usprkos zlu vremenu. Na prorokovu jadikovku Bog odgovara i zapovijeda mu da napiše za vječna vremena ovu pouku: "Propast će onaj čija duša nije pravedna, a pravednik će od svoje vjere živjeti " (Hab 1,4), Eto to je poruka Božja narodu.

Zar i mi, braćo i sestre, nismo bili u sličnoj situaciji u vremenima agresije na Hrvatsku, u vremenima naših nutarnjih trvenja, nemoći i međusobnih nepravda? Mnogi su tada postavljali pitanje, a mnogi ga i danas postavljaju: gdje je Bog? Zar nas ne čuje?

U svom proglasu na Veliku Gospu l991. Godine, kardinal Franjo Kuharić uputio je svoje pismo svećenicima, redovničkim zajednicama i svim vjernicima Zagrebačke nadbiskupije u kojem piše: "U Hrvatskoj proživljavamo nesreću ratnog stanja. Duboko proživljavamo boli obitelji koji oplakuju svoje poginule. Suosjećamo patnju ranjenih. Dijelimo tugu sve braće i sestara, potjeranih iz njihovih ognjišta i iz njihovih domova, s radnih mjesta i gospodarstava. Tjeskoba zarobljenih i talaca naša je tjeskoba. Taj nametnuti rat hrvatskome narodu i svima prijeti teškim nevoljama" (Kuharić: Mir je djelo pravde, str. 152).

Kardinal je u tim danima pozivao vjernički narod na molitvu, na pouzdanje, na vjeru u Boga, Isusa Krista. On je u duhu gledao strahotu rata ali i pobjedu, zahvaljujući vjeri i nadi. Zahvaljujući vjeri, on je u tunelu mraka nazirao svjetlo izlaza.

U današnjem evanđelju susrećemo se također s pitanjem vjere. Apostoli su bili svjesni da ih čekaju progonstva zbog vjere u Isusa Krista. Bili su svjesni da neće moći izdržati vlastitim snagama. Stoga mole Isusa: "Umnoži nam vjeru!" to jest: udijeli nam Gospodine da sve drugačije vidimo i prosuđujemo. Udijeli nam snagu kojom ćemo moći nadvladati sve teškoće, pa i nasilnu smrt zbog Tebe, bude li trebalo.

Da bi naglasio i svojim učenicima izrazio snagu i moć vjere u njega, Isus im odgovara koristeći dvije slike koje su dvije krajnosti: slika velikog i duboko ukorijenjenog stabla duda i slika jedva primjetljivog zrnca sjemena gorušice. Što nam Isus time želi reći? Vjera, kolikogod izgledala malena, neprimjetna i u očima svijeta beznačajna nosi u sebi neprocjenjivu snagu, onu snagu koja fizičke stvarnosti može premještati, a čovjekovu nutrinu može promijeniti. Ona je kadra sve na stranu staviti kad je osoba koja ju ima pred dilemom živjeti ili umrijeti zbog Isusa. Ovo su nam tijekom povijest potvrdili mnogi kršćanski mučenici. Vjera se ne protivi razumu, niti ju ovaj može roditi. Ona ga nadilazi toliko koliko dragi Bog nadilazi čovjeka. Ona nam je darovana, a učinak joj je naše jedinstvo i zajedništvo s Bogom, Isusom Kristom.

Za mnoge je vjera dio tradicije i folklora, koju se pokazuje prigodno, prema potrebi kulturoloških manifestacija. Međutim vjera se ne može svesti na puku vanjštinu, iako joj treba očitovanje. Ona pripada kategoriji "bisera" i "zakopanog blaga"; ona je unutarnja snaga koja oblikuje život čovjeka, crkve i društva. Ona nije prigodno odijelo koje bismo trebali obući onda kada hoćemo pokazati svoju kršćansku pripadnost. Ona je svjetlo hoda i života čovjeka, Crkve i društva, jer je božanska novost u svijetu.

Nju ne možemo posve razumjeti, jer nadilazi mogućnost našega uma. Isto svojstvo ima i ljubav, koja se ponekad čini iracionalnom. Nju razumije onaj tko život na njoj zasniva i čuva ju kao dobivenu dragocjenost. Ona se jednostavno živi. Ona nema potreba dokazivanja: ona svjedoči, pokazuje, kao i ljubav. Tu je njezina snaga uvjerljivosti, i upravo tu uvjerljivost naš razum rado prihvaća i opravdava. Talijanski nobelovac Guglielmo Marconi, kojemu možemo zahvaliti bežično telefoniranje, pa prema tome i razvoj mobitela reče: "Izjavljujem s ponosom da sam vjernik. Vjerujem u moć molitve. Ne vjerujem u to samo kao katolik, nego i kao znanstvenik". On nam time posvjedoči da razum rado potvrđuje opravdanost vjere.

Upravo takva i ta vjera dojmila se svetog Ivana evanđeliste, pa će ju u svom Evanđelju spomenuti 98 puta stavljajući naglasak na njezinu nutarnju snagu i životnost. Tom se riječju i stvarnošću izražava živi i novi odnos čovjeka prema Isusu Kristu. Vjerovati Kristu znači prihvatiti Isusa kao Božjega Sina, prihvatiti njegovo evanđelje, držati istinitim ono što on naučava, otvoriti se nadahnuću Duha Svetoga. Vjerovati Kristu znači prihvatiti njegove riječi kao Božje riječi. Prihvatiti da je On spasitelj, kruh života i pretvorbena snaga čovjeka, da je on Svjetlo, Život i Istina, da je on objavitelj Oca nebeskoga.

Vjerovati znači dijeliti sudbinu s Isusom Kristom, dati prednost onim vrijednostima koje će nadići svijet raspadljivosti i trajati svu vječnost. Vjerovati znači ostati u ljubavi Oca i Sina i služiti u poniznosti braći. Vjera je rast čovjeka i svega što ga čini čovjekom. Upravo stoga Apostoli mole Isusa: "Umnoži nam vjeru!".

Sveto Pismo vrvi živim primjerima vjere i nevjere. Za našu pouku sjetimo se rimskog satnika koji dolazi u Kafarnaum, tražeći Isusa za pomoć da mu izliječi slugu i moli Isusa: "Gospodine, sluga mi leži kod kuće, uzet u strašnim mukama". Isus mu reče: "Ja ću doći i izliječiti ga". Odgovori satnik: "Gospodine, nisam dostojan da uđeš od krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će sluga moj. I ja premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jednome: "Idi!" – i ode, drugome: "Dođi!" – i dođe, a sluzi svome: "Učini". Kad je to Isus čuo bio je zadivljen vjerom rimskoga časnika pa je rekao onima koji su išli za njima: "Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere" (usp. Mt 8, 5-10).

Braćo i sestre! U 2. čitanju apostol Pavao podsjeća svoga učenika Timoteja da raspiri milosni dar Božji koji je primio polaganjem Pavlovih ruku. Pavao je podnio mnoga progonstva i patnje svake vrste zbog Isusa Krista. I sada kao sužanj odvažno i neustrašivo svjedoči za istinu vjere. Potiče svoga učenika da se ne stidi toga i neka bude ponosan na onoga tko mu je posredovao vjeru, i na taj način neka dane svjedočanstvo za Gospodina.

Dragi hodočasnici! Danas je i nama upravljena ova riječ, da obnovimo ovaj dar vjere u sebi, da ju čuvamo, razvijamo i po njoj živimo, jer je riječ o stvarnoj našoj životnoj snazi. U vremenu globalizacije ljudskih društava, svjetonazora i vrednota, značenje i govor vjere je presudan, gotovo da je važnija nego ikad do sada. Ona kao pozitivna snaga i božanska novost u svijetu ima kvalitetnu poruku za svaki autentični oblik modernog života. Neupućenost u vjeru, u svijetu u kojem danas živimo, ne samo da je opasna avantura života, nego je gubitak one novosti koja svijet usmjeruje i mijenja. Vidimo da slabljenjem vjere društvo postaje grublje, nasilnije, ratobornije. Klima bez vjere postaje sve više zloćudna i razdražljiva.

Uskoro kao država ulazimo u Europsku Uniju. Za očekivati je da će se ona razvijati prema zamislili njezinih osnivača, a koju simbolizira zastava s 12 zvijezda. Europska Unija prihvatila je ovu zastavu kao svoju l985. godine.Time je prihvatila međusobno jedinstvo država i ljudi, kultura i svjetonazora, vjera i vrijednosti s ciljem zajedničkog hoda prema onoj punini koja je dostojna čovjeka, naroda i zajednice. Simbol ove Europe nalazi svoj korijen u Knjizi Otkrivenja svetog Ivana u kojoj se opisuje veliki znak na nebu: "Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od 12 zvijezda" (Iv Otk. 12, 1). Dakle, Marija je prema tvorcu simbola EU-a trebala biti nadahnuće i logo za zaštitu ljudskih prava i svih kršćanskih vrijednosti u Europskoj Uniji. Ona ih je u sebi i u svojim odnosima s ljudima svojega vremena doista i ostvarila.

U novije se vrijeme primjećuje kako se neke članice Europske Unije žele udaljiti od temeljene poruke svoje zastave. Naime, ima zemalja članica EU koje su protiv moralnog zakona, nesmetano dopuštaju ubijanje nerođene, a začete djece, i toleriraju postupke uskraćivanja života bolesnima i teško trpećim ljudima. Da bi izbjegli strašnu riječ "ubijanje", oni će ubojstva starih i teško trpećih ljudi nazivati eutanazijom, a ubijanje nevine djece abortusom. Abortus se pokušava opravdati pravom žene, a da se pri tom ne postavlja pitanje pravo začetog djeteta. Pokušavaju se legalizirati isto-spolni brakovi. Ako se oni stave na istu razinu s brakom, onda je budućnost čovjeka pred uništenjem. Ruši se izvorna kreativna različitost ljudskih bića i sve se svodi nasilje emocija nad smislom različitosti. Nagriženo je dostojanstvo žene, majke i obitelji koja je utemeljena na zajednici muža i žene.

Doista je opasno prihvatiti ovakav svjetonazor i k tome ga još legalizirati. Time ne želimo reći da ljudi nemaju pravo postavljati pitanja i tražiti odgovore na sve ono što u sebi nose, a ponekad se može činiti da je to i opravdano. Želimo jednostavno reći: temelj ljudske prirode, Božji i naravni zakon mora se čuvati, jer ako se on naruši eliminirali smo nadu u ljudsku budućnost. Obitelj kao temeljna stanica nikada ne smije doći u pitanje ni pod cijenu nevjerojatnih pritisaka medija i usmjeravane javnosti. Čini nam se da se danas premalo čuje glas struke, a odviše riječ onih koji stvaraju senzacije i šire dezinformacije, a nerijetko manipulirajući ljudskim nevoljama. Doista, braćo i sestre, na kršćanima leži veoma velika odgovornost za našu Europu. Hoće li se Europa definitivno otkačiti i otploviti u nepovrat ili će premišljati i, uvažavajući druge, tražiti izlaze dostojne svoje nade, uvelike će ovisiti o nama kršćanima i o svima drugima koji na ovom području dijele s nama istine o Bogu i čovjeku. Ako se ovo premišljanje ne dogodi, onda bi ta ista Europa mogla postati bojišnicom tehničke nadmoći, koja bi u konačnici doista mogla biti neljudska.

Tko danas želi izgraditi Europu kao zajednicu prava i pravednosti, koja će vrijediti za ljude različitih kultura, može se pozvati na razum koji nikada kao takav nije izgubio moć pravorijeka. On će se bez prisile otvoriti Bogu. Razum, međutim koji je sebi samodostatan i neće da išta znade o Bogu, ne pripada nijednoj određenoj kulturi, ali uzima sebi pravo da prosuđuje sve kulture po vlastitoj pameti. To je pogubno (papa Benedik XVI.).

Dragi pripadnici hrvatske vojske i policije, dragi vatrogasci, dragi hodočasnici! Blaženi kardinal Stepinac, čiju 12. obljetnicu proglašenja blaženim slavimo ove godine, veliki branitelj čovjeka, njegove slobode i njegovog prava da bude u svim vremenima i u svakom vremenu čovjek, zalagao se jako za tu snagu vjere i na kraju je to posvjedočio vlastitom smrću podnijevši mučeništvo za Krista i za istinu i pravo čovjeka.

Blaženi Alojzije Stepinac bio je branitelj vjere i prava svakog čovjeka, branitelj Krista i njegove Crkve, branitelj demokratskog razvoja društva i svih vrijednosti koje su utkane u našu kulturu kao i u kulturu svakog naroda i ljudske civilizacije.

Nemojte klonuti u svom ljudskom i kršćanskom življenju. Vi ste Crkva i u vama je Božja snaga. Iskoristite svoje nevolje i rane te kroz njih vidite svoju sličnost s trpećim Kristom. Borite se za humanije odnose u društvu i čuvajte snagu vjere kao oganj koji vas grije kad sve mrzne stegom studeni. Naša vojna biskupija sve će učiniti, sa svojim svećenicima i osobljem, da vam pomognemo danas biti autentični i sretni, ponosni i blagoslovljeni.

Okupljeni danas u nacionalnom svetištu Majke Božje na Mariji Bistrici recimo zajedno s Petrom: "Gospodine umnoži nam vjeru!". Molimo i Blaženu Djevicu Mariju da svojom ljubavlju zagrli sve narode Europe i svijeta, kako bismo se mogli oduprijeti utjecaju Zloga. Marijo, očuvaj našu vjeru, učvrsti ufanje. Obrati mila majčice sve izgubljene! Amen

Poruka vojnog ordinarija sudionicima vojno-redarstvenog hodočašća u Mariju Bistricu

Dragi moji vjernici, poštovani pripadnici Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj!

I ove godine, po 18. put, hodočastimo Majci Božjoj Bistričkoj u naše nacionalno svetište, želeći time pokazati povezanost s čitavom našom poviješću, od nastanka prvih svetišta posvećenih nebeskoj majci u Solinu do današnjih svetišta koja okupljaju naše vjernike oko „Najvjernije Odvjetnice Hrvatske". Također želimo pokazati svoju povezanost s našim braniteljima koji su one ratne 1993. godine pod vodstvom najodgovornijih u Republici Hrvatskoj i u Crkvi u Hrvata organizirali 1. vojno hodočašće u Mariju Bistricu. Današnja prisutnost na ovom hodočašću velikog broja vjernika Hrvata-katolika pokazuje tu povezanost između naroda, vojske i policije te isti izvor nadahnuća koji nastoji ostvariti susljednost vrednota koje su nas očuvale do danas i koje nas mogu očuvati za sutra. Krenut ćemo iz svojih domova, iz svojih postrojbi, iz svojih policijskih uprava na hod prema Mariji otkrivajući da nas Marija uvijek vodi Kristu, a po Kristu vodi nas i drugome – čovjeku. Naime, tek u Isusu Kristu, Bogu koji se objavljuje u čovjeku, možemo ispravno ljubiti čovjeka i prepoznati svu njegovu vrednotu kao brata Isusa Krista.

Za ovakvo promatranje našeg hodočašća imamo itekako temelja u objavljenoj Božjoj Riječi. Bog, koji nam se objavljuje po Svetom pismu, jest dinamičan Bog koji će svoj odnos prema čovjeku ostvariti u stvaranju, a vrhunac svoje dinamičnosti u utjelovljenju.

Što nam zapravo Biblija govori o toj dinamičnosti koju Bog traži i od čovjeka? Ako promatramo Božju objavu čovjeku, počevši od Adamove, pa do vrhunca objave u Isusu Kristu, Bog je onaj koji od čovjeka traži povjerenje, a to povjerenje se ostvaruje kroz napuštanje stabilnosti prostora i vremena (Abraham) do hoda putom kojeg Bog pokazuje, jer jedino tako može nastati novi narod – Božji narod. Od Adama Bog traži da, u dinamičnosti koju mu je predao, bude njegov suradnik i time izvršavajući svoje poslanje usavršava svijet; od Noe Bog traži da se ponaša drugačije od svojih sunarodnjaka, jer to je jedina šansa da se sačuva život; od Abrahama traži da napusti Ur Kaldejski i uđe u neizvjesnost kroz koju će ga on postupno voditi.

Patrijarsi će neprestano morati slijediti put koji im Bog određuje, a u Mojsiju nam pokazuje kako ljudski putovi, često veoma zli, mogu od Boga biti preokrenuti u dobro i za spas čovječanstva. Proroci će morati napustiti svoj način življenja da bi mogli propovijedati u Božje ime, jer on će očistiti njihova usta žeravicom sa žrtvenika, on će u njihova usta staviti svoju riječ koju će narodu morati naviještati. I konačno, u posljednjim vremenima Bog nam je progovorio po Sinu, koji će u dinamici svog naviještanja biti putujući „rabi" koji, krenuvši iz Galileje, mjesta svoga krštenja, ide prema Judeji, mjestu svoga skončanja, ali i proslave po uskrsnuću. On je putnik koji na ovom svijetu nema stalnog boravišta, jer njegov život jest pokazatelj da je poslan od Oca vršiti njegovu volju.

U tom svjetlu možemo promatrati i naša hodočašća, bila ona mjesna, regionalna, nacionalna ili međunarodna. Bog nas poziva da se pokrenemo, da sagledamo svoj život u svjetlu istine da na ovoj zemlji nemamo stalno boravište i da nam je potrebno izaći iz svog egocentrizma, tragajući za istinom i pokušavajući odgovoriti na pitanje što Bog zapravo od mene očekuje da učinim. Hodočašće od nas traži napor. Potrebno je kroz te dane promijeniti stil življenja, stil ponašanja, potrebno je bdjeti, potrebno je prihvatiti jedan drugoga i prikloniti se volji zajednice da bi ostvarili zajednički cilj. Vrhunac hodočašća bit će upravo u susretu po sakramentu pomirenja i euharistije da, poput Abrahama koji je izašao iz Ura Kaldejskoga, susretnemo Boga u Kanaanskoj zemlji naše Marije Bistrice. Doći do Marije Bistrice, biblijske Kanaanske zemlje, znači biti otvoren, znači prepoznati Boga u onoj trojici mladića koji Abrahamu dolaze u posjet prije negoli će ići u Sodomu i Gomoru. Znači ući u razgovor s Bogom poput Abrahama. Znači u sakramentu pomirenja otvoriti se Bogu koji je spreman uzeti nas na svoja ramena i pozvati čitavu Crkvu na radost zbog „jednog obraćenog grešnika". Hodočašće ima svoj duboki smisao tek ako se događa u ovoj stupnjevitosti: izlasku iz svakodnevnice, razmišljanju o pozivu i poslanju te otvorenosti prema Isusu Kristu koji nam dolazi ususret da bi nas nahranio svojim tijelom i svojom presvetom krvlju.

Ovako razmišljajući o našem hodočašću moći ćemo na povratku svojim kućama i svojim radnim mjestima doći s bogatstvom duha i ispuniti Isusovu riječ koju je izrekao prije svog odlaska: „I bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje" (Dj 1, 8). Jer ako naše hodočašće ne zaživi u nama i ne bude svjedočanstvo našeg doživljaja, onda očito nismo poput starozavjetnih i novozavjetnih pravednika imali hrabrosti krenuti na put, nismo imali hrabrosti odreći se svoje ljudske sigurnosti i prepustiti se Božjoj sigurnosti, jednostavno nije se dogodila novost života.

Susret s Marijom u Mariji Bistrici, želi nam pokazati kako je ona, ispunjena Duhom Svetim, izrekavši svoj „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!" (Lk 1, 38), mogla donijeti radost drugim osobama. Tek onda kada je čovjek ispunjen Bogom može Boga donijeti drugima i drugi će to doživjeti kao treptaj djeteta u majčinoj utrobi. U tom trenutku majka Elizabeta prepoznat će Marijino poslanje i njih dvije će zajedno klicati Božjoj dobroti, jer je Bog po njima započeo novi svijet. Nije li ovogodišnje hodočašće u Mariju Bistricu poziv nama da, poput Marije i Elizabete ispunjeni Božjim Duhom, po našem hodočašćenju postanemo donosioci Radosne vijesti da bi i naš duh kliktao u Bogu, Spasitelju našemu?

Bog nam se nudi, potrebno je prihvatiti izazov i krenuti zajedno s njime na put. S tim željama dolazim k Vama: gospodo ministri, gospodo državni tajnici, gospodine načelniče Glavnog stožera, gospodine ravnatelju policije, svima Vama generalima i visokim časnicima Hrvatske vojske i policije i Vama hrvatskim braniteljima, vojnicima i policajcima, da svatko od nas učini – svatko sa svoje strane – da naše ovogodišnje hodočašće bude još jedan doprinos duhovnoj izgradnji vojske i policije, naših branitelja i svih onih koji su povezani s Vojnim ordinarijatom te svjedočenjem ovih vrednota pokušavamo i sebe tako izgraditi da danas u NATO-u, a sutra u Europskoj uniji, budemo doista ono na što smo pozvani: „sol zemlje, kvasac tijestu i grad na gori".

S ovim željama sve vas srdačno pozdravljam, želeći vam blagoslovljeno hodočašće!

Mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij,

na blagdan rođenja Blažene Djevice Marije, 8. rujna 2010. godine.