Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

19. obljetnica akcije “Plitvice” – Aržano: misa zadušnica za poginulog Josipa Jovića

Utorak, 30. 03. 2010.

Obilježavanje 19. obljetnice pogibije hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića, prve žrtve Domovinskog rata počelo je 30. ožujka, u Aržanu. U prijepodnevnim satima obitelj Jović je u njihovu domu u Aržanu posjetilo izaslanstvo MUP-a RH. U izaslanstvu su, uz državnog tajnika Miljenka Radnića bili i savjetnici ministra Ivica Franić i Josip Mihaljević, načelnik PU splitsko-dalmatinske Josip Bukvić i njegov zamjenik Ivo Labrović. Mariji Jović, majci pokojnog Josipa Jovića, načelnik PU splitsko-dalmatinske Josip Bukvić uručio je prigodan poklon u ime Ministarstva unutarnjih poslova. 

Nakon posjeta obitelji Jović, na mjesnom groblju u Aržanu zapaljene su svijeće i položeni vijenci na grob Josipa Jovića. Vijence su položili i svijeće zapalili članovi obitelji Jović, izaslanstvo MUP-a, predstavnici lokalnih i regionalnih vlasti, predstavnici Udruga proizišlih iz Domovinskog rata te brojni građani. Molitvu na grobu pokojnog Josipa Jovića, kao i Misu u koncelebraciji s aržanskim župnikom don Antom Čipčićem te brojnim svećenicima, predvodio je mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij u RH. U nadahnutoj propovijedi mons. Jezerinac je istaknuo da treba krenuti na put pozitivnog mijenjanja samog sebe, oduprijeti se svemu lošemu, pozitivno misliti i živjeti svoju vjeru, voljeti svoju domovinu i vječno čuvati uspomenu na sve one koji su za slobodu dali svoj život te prenositi povijesnu istinu o Domovinskom ratu na buduće naraštaje da se nikada ne zaboravi.

Obilježavanje 19. obljetnice pogibije Josipa Jovića i akcije “Plitvice” nastavlja se sutra na Plitvicama, kada će brojna državna i izaslanstva udruga odati počast kod spomen obilježja Josipu Joviću u plitvičkoj šumi.

O Josipu Joviću

Josip Jović rođen je 21. studenoga 1969. godine u Aržanu kod Imotskog, u obitelji Marije i Filipa Jovića koji su podizali osim Josipa i sina Tomislava te kćeri Franku, Mirnu i Anitu. Josip je školu završio u rodnom mjestu. U kolovozu 1990. godine priključio se Jedinici za specijalne namjene MUP-a “Rakitje”. Prije akcije “Plitvice” s tom jedinicom je bio na terenu u Pakracu i Petrinji. Nakon nesretne pogibije pokopan je uz sve vojne počasti na mjesnom groblju u Aržanu. Na Uskrs 1994. u Aržanu mu je otkriven spomenik. Josip Jović posmrtno je promaknut u čin bojnika. Odlikovan je visokim državnim odličjima: Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom; Spomenicom Domovinskog rata; Spomen značkom I. gardijske brigade “Tigrovi”; Spomenicom I. poginulog redarstvenika Ministarstva unutarnjih poslova u Domovinskom ratu.

Povijesne činjenice o samoj akciji “Plitvice” i početku Domovinskoga rata

Nakon višestranačkih izbora 1990. godine i uspostave nove demokratske vlasti u RH, dio stanovništva srpske nacionalnosti, potican idejom velikosrpske politike Slobodana Miloševića, nije htio prihvatiti takvu promjenu. Svoje nezadovoljstvo nisu iskazivali kroz legalne institucije, koje su im bile ponuđene putem političkih predstavnika u Hrvatskom saboru i drugim tijelima vlasti, nego su nasilno, “balvan revolucijom” započeli rušenje demokratski izabrane vlasti s ciljem stvaranja svoje “SAO Krajine” kao dijela “Velike Srbije”. U toj fantomskoj paradržavi “SAO Krajini” stvorili su svoju paramiliciju koja je oružano napadala sve “nesrbe”, razarala objekte, ubijala i protjerivala civilno stanovništvo. Tako je 25. ožujka 1991. u organizaciji srpskih ekstremista održan i “miting istine” na Plitvicama. Pobunjenici su zahtijevali da NP “Plitvice” ostane u sklopu tzv. “SAO Krajine” te počeli protjerivati sve nesrbe članove rukovodstva i djelatnike NP “Plitvice”.

Poslije takvog nasilnog odnosa velikosrpske manjine prema hrvatskoj većini, ponos i dostojanstvo hrvatske demokratske vlasti bio je doveden u pitanje. Stoga je predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman na Veliku subotu, 30. ožujka 1991. donio odluku o provedbi akcije “Plitvice”. Sama akcija “Plitvice” bila je izvedena u dvije faze. U prvoj fazi, malo prije ponoći, prva specijalna postrojba MUP-a Antiteroristička jedinica “Lučko” kao prethodnica zauzela je Koranski most kako bi ga osigurala, onemogućila pobunjenike u sprječavanju ulaska naših snaga na Plitvička jezera. U drugoj fazi u ranim jutarnjim satima glavne snage Specijalne jedinice “Rakitje” spajaju se s prethodnicom na Koranskom mostu pa zajednički djelujući nastavljaju u smjeru Koranskog mosta i Hotela “Jezero”.

Prema policijskim izvješćima, nakon uspješno provedene akcije kojom je zapovijedao Marko Lukić, uhićeno je 29 ekstremista. Protiv njih 18 podnesene su kaznene prijave zbog oružane pobune. Među njima su bili: Goran Hadžić, član Glavnog odbora SDS-a i Borivoje Savić, tajnik Izvršnog odbora SDS-a Vukovara. (Goran Hadžić, vođa ekstremnih Srba iz Vukovara, optuženik je Haaškog suda za ratne zločine na Ovčari i danas se nalazi u bijegu.)

No, iako je akcija u potpunosti uspjela i na Plitvicama uspostavljen red, u sukobu s paravojnim srpskim snagama tada je, nažalost, poginuo 22-godišnji Josip Jović, a još devet pripadnika Specijalne policije je ranjeno.

Prema riječima suboraca, Jović je bio među prvima u napadu pucajući prema pošti. Iako je na sebi imao pancirku, jedan od terorista ga je pogodio u nezaštićeni dio tijela. Kola Hitne pomoći stigla su u trenu, a potom je ukrcan u sanitetski vojni helikopter, još uvijek dajući znakove života. Međutim, preminuo je na putu do bolnice. Josip Jović je tako postao prva policijska hrvatska žrtva u Domovinskom ratu.

Nakon oružane pobune Srba u Pakracu 1. ožujka 1991. i “Krvavog Uskrsa” na Plitvicama 31. ožujka 1991. hrvatska država je četiri godine svakodnevno bila izložena srpskoj agresiji, brutalnostima u razaranju hrvatskih gradova i sela, ubijeno je i protjerano tisuće ljudi iz svojih domova. Zahvaljujući hrvatskim braniteljima, 5. kolovoza 1995. veličanstvenom pobjedom Hrvatskih oružanih snaga i policije nad paravojnim srpskim postrojbama u Vojno-redarstvenoj operaciji “Oluja”, zauvijek je nestalo fantomske tvorevine “SAO Krajine” te je okončan Domovinski rat u Hrvatskoj.

Homilija vojnog ordinarija

Prigodom smrti pokojnog Josipa Jovića pokojni predsjednik Franjo Tuđman uputio je pismo ožalošćenoj obitelji pokojnog Josipa. U tom je pismu između ostalog napisao: “Dok su nam oči, zajedno s vama, pune suza koje ne pokušavamo sakriti- jer te suze za junakom zalijevaju snagu hrvatske mladosti, da sva bude junački spremna za žrtvu, poručujemo vam, u duhu Uskrsa koji je po Vašem Josipu za sve nas postao i Veliki petak: “Ne plačite, jer vaš sin živi!” Živi ne samo u Bogu, koji- kako kršćani vjeruju- žrtvu svakoga pravednika pridružuje uskrsloj smrti Kristovoj, nego također u svima nama, kojima Vaš Josip od sada svijetli da ga slijedimo, živi u hrvatskoj slobodi, na kojoj je sada i jamstvo njegove krvi. Budite zajedno s cijelom Hrvatskom u svojoj boli beskrajno ponosni”.

Da pokojni Josip živi danas u svima nama, dokaz je i ovaj današnji vjernički skup predstavnika policije, hrvatske vojske, rodbine i prijatelja, koji se okupio na ovom misnom slavlju, uvjereni da je ljubav jača od mržnje, istina od laži, da je uskrsnuće jače od smrti.
No da bi došlo do pobjede istine, života i ljubavi, mora se često platiti velikom cijenom, pa i cijenom smrti; sve to mora često proći kroz Veliki petak.

Današnje evanđelje opisuje početak Isusove muke i smrti, Isusov “čas”, kako ga naziva Isus. Isusovom uskrsnuću prethodio je Veliki petak u kojemu su se dogodili mnogi dramatični događaji.
Kako se približavao trenutku svoje smrti, Isus nije bio neosjetljiv na svoju muku i smrt. Evanđelist Ivan kaže da je bio “potresen u duhu” (Iv 13,21), a to znači da je On, koji je Bog i čovjek, patio srcem čovjeka. A te su duševne patnje često veće od fizičkih. Isus u duhu pred sobom gleda sve one koji će ga zanijekati, izdati, odbiti, unatoč njegove ljubavi. To se dogodilo i najvjernijim Isusovim učenicima, poput apostola Petra.

Petar je bio odviše uvjeren u sebe. Bio je uvjeren da je njegova ljubav toliko iskrena i velika da nikada neće doći u pitanje. Nažalost, dogodilo se ono čemu se nije nadao: pokleknuo je pred strahom, zanijekao je Isusa u trenutku kad ga je trebao priznati, rekavši: “Ne znam toga čovjeka i ne razumijem što govoriš” (Mk 14,68). Čim je Petar zatajio Isusa, sjetio se Isusovih riječi i zaplakao. Bile su to blagoslovljene suze, koje u poniznosti peru grijehe i odnose preuzetnost.

Petar nije jedini koji je zatajio Isusa Krista. I danas postoje pokušaji da se Boga zataji, ako ne izravno, onda se neizravno nastoji obezvrijediti Kristovo evanđelje kao i svaki njegov utjecaj u društvu. Crkvu se pokušava omalovažiti, a evanđelje proglasiti nesuvremenim.

U novije vrijeme sve se više piše o Crkvi s posebnim užitkom, o aferama u Crkvi. Dobiva se dojam da je Crkva, odnosno da su vjernici u Crkvi najveći grešnici. Veoma je znakovita ta paljba u novije vrijeme koja se obrušila na Crkvu.

Nije li to pokušaj obmanjivanja, kako bi se neki mogli opravdati? Do danas još nismo čuli da je netko iz Haškog tribunala rekao da je pogriješio u procjeni. Nije li to pokušaj pranja ruku poput Poncija Pilata u želji da sa sebe skine mrlju pa i krv tolikih nevinih. Možemo otvoreno reći: Što sve Hrvatska nije učinila u raščišćavanju istine. No, mnogima se naša “istina” ne sviđa. Bogu hvala, prava istina dolazi sve više na svjetlo pa se nadamo da će i naši uznici nakon svoga Velikog petka doživjeti svoj Uskrs.

Do danas još nismo čuli riječ priznanja vlastitih grijeha koje snosi međunarodna zajednica, koja je u krajnjoj liniji su-odgovorna za tolike nevine žrtve Domovinskog rata. I dok nam postavljaju pitanje zajedno s Pilatom: “Što je istina” (Iv 18,38), mi im odgovaramo da je Bog naša istina. “Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko god je od istine, sluša moj glas” (usp. Iv 18,37), poručuje Isus.

Sve sam vam ovo rekao da biste mogli bolje razumjeti što se događa u dušama ljudi koji nastoje izbjeći Boga iz svakidašnjeg života, da vidite do kakvih sve ponora može pasti čovjek. Sada bolje možete shvatiti naš obrambeni rat, ali i ljubav hrvatskih branitelja poput ljubavi Josipa Jovića.
Pokojni Josip spada među prve mučenike koji su poginuli u obrani svetinja: istine, slobode i mira.

Kada je Hrvatski narod odlučio na zakonit i uljudben način putem izbora živjeti kao slobodan u svojoj domovini - demokratskoj Republici Hrvatskoj, 86% pučanstva bilo je proglašeno zločincima i ubojicama, a sebe, manjinu od 1%, prikazaše ugroženima i progonjenima. I tako je započela agresija na Hrvatsku u želji da se uništi sve što nosi hrvatsko i katoličko obilježje. Nažalost, mnogi su u obrani tih svetinja dali svoje živote.

Nisu sve smrti jednake. Ima onih koje dolaze prirodnim tijekom. Ima i onih koje u sebi nose veličanstvo i dostojanstvo te im se čovjek treba klanjati i pokloniti kao i cijeli narod. Riječ je o herojskoj smrti: kada čovjek daje ono što mu je najmilije: samoga sebe za svoje ideale.
Naši su preci kroz stoljeća prenosili ljubav prema vlastitoj Domovini. Samo u vlastitoj državi čovjek može razviti svoje nacionalno bogatstvo: kulturu , jezik, vjeru, običaje, ćudoređe, svoj identitet, ukratko: sve ono čime ga je Bog obdario.

Nije slučajno među prvim žrtvama bio upravo policajac i dragovoljac Josip Jović, sin Južne Hrvatske i ovog kraja kao i mnogi drugi. Potekli su iz podneblja koje opisuju kamen, prkos i suza, u kojem su majke s brojnom djecom uz ognjište učile djecu ljubavi prema Bogu i rodu, prema domovini i domu, a djedovi im prenijeli poruke da je pitanje časti i dostojanstva ne pokleknuti pred silama zla, nego ostati uspravan. Taj se isti duh nepokornosti osjetio za vrijeme Domovinskog rata po čitavoj Hrvatskoj, jer se kao nit u povijesti našega naroda stalno provlačila misao, da smo za slobodu ne samo rođeni nego i kršteni. I nismo se dali pokoriti ni od Sotone ni od čovjeka. Kada smo se po svojoj ljudskoj slabosti dali zarobiti od Sotone, okajali smo svoje grijehe poput apostola Petra i obraćali smo se svome Spasitelju Isusu Kristu i njegovoj Majci Mariji.
Kada smo bili ugroženi od drugih naroda, hrabro smo se branili.

Umrijeti svjesno i slobodno za pravdu u obrani temeljnih ljudskih i kršćanskih vrijednosti, moralno je ispravan čin . Stoga je smrt naših branitelja najveći čin ljubavi.

Kada bi se danas pojavio Josip i mnogi drugi pokojni branitelji, rekli bi nam: Ne plačite za nama već čuvajte ideale i svetinje za koje smo se i mi žrtvovali.

A to je prije svega sloboda. Sloboda se pak ne može nizašto prodati, piše na Lovrijencu, u Dubrovniku. Sloboda je najveća vrijednost. Sam Isus Krist došao je na svijet da nas oslobodi od grijeha, mržnje, zla, nepravde i smrti.

Čovjek očekuje da svijet bude pravedan, sretan, ispunjen mirom. To su težnje ljudskoga srca. Nažalost, nije uvijek tako. Ljudsko srce je često zarobljeno zlom i grijehom, u rukama je “ubojice čovjeka od početka"- Sotone.

Postoje osvajački i obrambeni ratovi. Osvajački ratovi su zločinački ratovi. Stoga je naša obrana bila borba protiv rata.

Spominjući se danas nevine žrtve Josipa Jovića i mnogih znanih i neznanih poginulih u Domovinskom ratu, pitamo se s pjesnikom Antunom Šimićem: “O Bože, kad gledam njih, ja povjerujem da jesi i da te mora biti, i da je osim ovog jedan drugi svijet u koji ćeš ih jednom izbaviti. Jer, zar će ove riječi zauvijek ugasnuti u grobu, ne gledati nikad pravde? I zar će ova tijela, na zemlji ispaćena, u zemlji biti zemlja, i neće se uzvisiti među zvijezde?”

Mi vjerujemo u taj svijet, novi svijet. Molimo Gospodina da naši hrvatski branitelji, kada već nisu mogli biti svjedocima naše slobode i živjeti u ljepoti svoga obiteljskoga doma i Domovine, molimo da se nađu u vječnoj Domovini, u zajedništvu s Bogom i svetima, u zajedništvu Isusove i naše Majke.

Pokojnom Josipu i svima pokojnima Domovinskog rata neka je pokoj vječni, a živima želim božansku snagu da ih ojača i utješi. Amen.