Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

20. obljetnica osnivanja ATJ Lučko

Utorak, 07. 09. 2010.

U sjedištu Antiterorističe jedinice Lučko svečano je uz nazočnost visokih državnih dužnosnika, obilježena 20. obljetnica osnivanja te jedinice, prve oružane formacije hrvatske države. Svečanosti su, nazočili hrvatski predsjednik Ivo Josipović, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora, potpredsjednik Sabora i ratni ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak, te predsjednica Vlade Jadranka Kosor. U sklopu proslave 20. obljetnice osnivanja ATJ Lučko vojni ordinarij Juraj Jezerinac je slavio svetu misu za sve poginule djelatnike ATJ Lučkog u Domovinskom ratu te blagoslovio novosagrađenu kapelu i memorijalni centar Domovinskog rata.

Svečanosti su nazočili i potpredsjednik Vlade i ministar financija Ivan Šuker, ministar obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Tomislav Ivić, ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, kao i brojni uglednici iz političkog i javnog života.

ATJ Lučko ustrojena je 7. rujna 1990. godine i time postala prva oružana formacija novonastale hrvatske države. Postrojba je to Specijalne policije s nadležnošću djelovanja na području cijele države, a danas je ustrojena i osposobljena prema svjetskim standardima, naglašeno je na svečanosti.

Uputivši riječi zahvale poginulim pripadnicima, kao i njenim bivšim i sadašnjim pripadnicima, svi su govornici naglasili njihovu iznimnu hrabrost, srčanost, požrtvovnost i domoljublje bez kojega, kako je rečeno, ne bi bilo današnje Hrvatske.

“Vaša jedinica bila je početak pravednog i obrambenog rata koji je vodila Hrvatska”, rekao je predsjednik Josipović naglasivši da ATJ Lučko danas, za razliku od vremena Domovinskog rata, ima drukčiju zadaću. “Danas je vaš rad temelj borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala, kamen temeljac sigurnosti svih hrvatskih građana”, naglasio je.

Zapovjedniku ATJ Lučko Alenu Klabotu, predsjednik Josipović uručio je Povelju RH za izniman doprinos u Domovinskome ratu, zaštitu javnog reda i mira i ustavnog poretka RH. (HINA)

Homilija vojnog ordinarija

Braćo i sestre, dragi prijatelji!

Nedavno sam čitao da je nakon građanskog rata u Americi jedan seljak odlučio ići svake godine iz Illionoisa u Nashville, na grob jednog poginulog vojnika. U vrijeme rata taj je seljak dobio poziv da se odmah javi na mjesto ratnog rasporeda. Poziv je teško primio jer je imao bolesnu ženu i sedmero djece koje je trebalo prehraniti. Kad je to čuo mladić iz susjedstva, prijavio se kao dobrovoljac da ide umjesto njega u vojsku. Otišao je, a da se nije više nikada vratio. Poginuo je u ratu.

U znak zahvalnosti prema poginulom mladiću seljak je svake godine dolazio na njegov grob. Mnogi su mislili da je to grob njegova sina jer ga je kitio cvijećem. Podigao mu je i spomenik na kojem su bile ispisane riječi: “Ovaj je mladić umro za mene”.

I vi ste podigli divan spomenik poginulim hrvatskim braniteljima, pripadnicima Antiterorističke jedinice Lučko, kapelu kao i memorijalni centar, mjesto gdje ćete se okupljati i odavati im počast, moleći se za pokoj njihovih duša.

Ispisana imena četrnaestorice djelatnika u memorijalnom centru, svakom prolazniku govore: “On je umro za mene”, “Oni su poginuli u obrani Hrvatske”.

Gradnjom kapele, koja je posvećena blaženom kardinalu Stepincu, najvećem sinu Hrvatske prošlog stoljeća, htjeli ste se na neki način odužiti svojim poginulim braniteljima, ali i reći da prave veličine ne prolaze i da uvijek sjaje poput zvijezda na nebu.

Danas ne trebaju biti pognutih glava roditelji, supruge i djeca poginulih branitelja, jer njihovi najmiliji nisu poginuli u osvajanju tuđih nego u obrani vlastitih ognjišta i prostora. Na njih se, kao i na sve mučenike vjere, poput Marka Križevčanina, čiji blagdan danas slavimo, i blaženog kardinala Stepinca, mogu primijeniti riječi iz Knjige Mudrosti: “Duše su pravednika u ruci Božjoj, i njih se ne dotiče muka nikakva: očima se bezbožničkim čini da oni umiru, i njihov odlazak s ovoga svijeta kao nesreća, i to što nas napuštaju kao propast. Ali oni su u miru”.

U današnjem evanđelju veli Isus: “Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj, i neka ide za mnom”.
Nisu bili rijetki slučajevi da su Rimljani kažnjavali zločince smrću na križu. Ako je netko nosio križ ulicama grada Jeruzalema, to je bio znak da se više neće vratiti. Ta je slika dirnula Isusa i poslužila mu je kao znak da pozove slušatelje da ga nasljeduju u svojem životu uz cijenu križa. Stoga je križ nama kršćanima bio, jest i bit će najveća svetinja i ubuduće. On je znak Božje ljubavi prema nama, ali je i znak sve gorčine stvarnog života svakoga čovjeka. I kada ga stavljamo na grobove naših pokojnika, križ je ne samo znak Kristove ljubavi nego i znak naše vjere u uskrsnuće, to jest da patnja nikada nije prazna. “Križ je”, prema riječima potpredsjednika Europskog parlamenta Giovanni-a Pitelle,” simbol kršćanske vjere, ali i simbol mira, tolerancije i poštovanja prema cijelom čovječanstvu”. Isus dalje nastavlja: “Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi svoj život poradi mene, taj će ga spasiti”. To znači da se život spašava darivanjem drugima poradi Isusa Krista, ustvari putem potpunog življenja za druge.

Mučeništvo je najveći dokaz ljubavi prema Bogu i prema čovjeku. Mučenici su svjedoci vjere. Autentični mučenik umire za vrijednosti od kojih čovjek živi, a uzvišeni kršćanski ideali uvijek su puni Boga i puni čovjeka. Oni su svjedoci osobe Boga i dostojanstva čovjeka.

Mučenik je čovjek koji svjedoči za istinu o Bogu i za besmrtne vrijednosti čovjeka, tako da je spreman dati i svoj života za Boga i za čovjeka.

Biti mučenikom u kršćanskom smislu, posebno danas, znači živjeti u duhu evanđelja, unatoč onih koji smatraju takav život zastarjelim. Ne mogu “zastarjeti” vrijednosti koje mijenjaju svijet, vrijednosti evanđelja: neupitnost Boga, dostojanstvo čovjeka, vrijednost slobode, nepovredivost savjesti, bratstvo među ljudima i snaga ljubavi. Takvih je pak mučenika bilo u prvim stoljećima kršćanstva, ali i među pripadnicima vojno-redarstvenih snaga u Domovinskom ratu.

U tom kontekstu, od 1990. godine pa sve do oslobađanja okupiranih hrvatskih područja od strane jugoslavenske odnosno srpske vojske, naš je narod dao mnoge svoje sinove i kćeri u obrani Hrvatske. Stoga ih možemo s pravom nazvati našim mučenicima, čijom je žrtvom bila plaćena naša sloboda i mir. One koji su bili vođeni ljubavlju prema Bogu, bližnjima i domovini, možemo nazvati mučenicima. Domovina im je bila draža od života. U svom su rodoljublju i domoljublju na bojište ponijeli narodne ideale i univerzalnu ljubav, krunicu oko vrata i vjeru u srcu. Bogoljublje i čovjekoljublje zajedno.

Činjenica je da hrvatski narod nije želio rat. Svake godine, počevši od prvog hodočašća na Mariju Bistricu, hrvatski je vojnik u prikaznim darovima za vrijeme svete mise uz domovinsku zastavu nosio i maslinovu grančicu kao znak mira.

Činjenica je da Hrvatska nije željela rat, da nije drugoga napadala i tuđe osvajala. Hrvatska je bila prisiljena na samoobranu. A samoobranu se nikada ne smije nazvati “zajedničkim zločinačkim pothvatom”. Stoga nas začuđuju kvalifikacije gdje se dobro proglašuje zlim a zlo dobrim, kao i uskraćivanje prava Hrvatskoj da se obrani od agresora. Samoobrana je moralni čin, koji ne smije prijeći istom mjerom u zločin. Ukoliko su se dogodili pojedini zločini, njih se ne može opravdati, ali se oni trebaju svakako uzeti u obzir pri donošenju konačne presude. Razumno je očekivati da oni ne bi nikada bili učinjeni da prije toga nije bila izvršena agresija na Hrvatsku. S tim u vezi očekujemo da se neće suditi našim haškim optuženicima po nikakvim političkim procjenama. Ako se to i dogodi - u srcu hrvatskog naroda ostat će zauvijek generali.

Kad je nastupila agresija na Hrvatsku, trebalo je spašavati vlastiti život, ali i život obitelji i opstojnost Domovine uz cijenu vlastitoga života. Na današnji dan, 7. rujna 1990. godine, bila je osnovana Antiteroristička jedinica Lučko u koju su selekcijom ušli najsposobniji hrvatski sinovi. Može se reći da je to bila jezgra stvaranja obrambenih snaga Republike Hrvatske, snage koje su svojom hrabrošću i velikim srcem krenuli u obranu Domovine, zajedno sa svojim vrhovnim zapovjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Oni su ne samo obranili Hrvatsku od agresora nego su svojom hrabrošću i svojim primjerom pokazali put prema istinskom domoljublju i čovjekoljublju. Stoga su stekli velike simpatije poštenog svijeta, hrvatskog naroda posebno. Na njih se mogu primijeniti Isusove riječi: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15, 13). Stoga se sa zahvalnošću i ljubavlju spominjemo poginulih branitelja, moleći se za pokoj njihovih duša.

Ova će kapela govoriti svakom prolazniku da ju je sagradilo zajedništvo, zahvalnost i sloga u spomen na poginule hrvatske branitelje. Stoga, neka je od Boga nagrada svima koji su u tome sudjelovali. Ova će kapela zajedno s memorijalnim centrom govoriti svakom djetetu, mladima i starcima, o cijeni naše slobode, o žrtvi onih koji su dali svoje živote. Ovaj memorijalni centar svima će govoriti tko je, uz mudru politiku hrvatskog vodstva i naroda, izvojevao samostalnost i priznanje države Hrvatske, a to su naši hrvatski branitelji. Imena poginulih branitelja govore svakom prolazniku kako je važno živjeti za velike ideale, kao što su Bog, narod i domovina. Čuvajmo dostojanstvo ovih imena i svih imena napisanih na pločama zahvalnosti.

Dragi prijatelji, braćo i sestre!

Većina od tih mladih ljudi nosila je krunicu kao znak ljubavi prema Majci Božjoj. Stoga joj danas upućujemo svoju molitvu, koja je uklesana na vanjskom zidu crkve u nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke: “Dušo, duše Hrvatske, Isusova Mati. Sunce naših stradanja, ne prestani nam sjati. Amen.