Vijesti

21. svjetski dan posvećenog života

Utorak, 21. 02. 2017.

Homilija pape Franje na misi za posvećene osobe na blagdan Prikazanja Gospodinova, Vatikanska bazilika, četvrtak 2. veljače 2017.

Kad su Isusovi roditelji, da ispune ono što je Zakonom bilo propisano, donijeli Djetešce, Šimun, »potaknut od Duha« (Lk 2, 27), uzima Dijete u naručje i počinje pjesmu blagoslova i hvale: »Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlostna prosvjetljenje naroda, slavupuka svoga izraelskoga« (Lk 2, 30-32). Šimun nije samo mogao vidjeti, već je također imao povlasticu držati u svojim rukama nadu za kojom je dugo čeznuo, i zbog toga kliče od radosti. Srce mu se raduje jer Bog prebiva u svom narodu; osjeća njegovu tjelesnu prisutnost.

U današnjoj se liturgiji kaže da je tim obredom, četrdeset dana nakon rođenja, »on naizvan ispunjao zakon, a zapravo je pošao u susret svome vjernom narodu« (Rimski misal, 2. veljače, Uvod uz ulaznu procesiju). Susret Boga sa svojim narodom pobuđuje radost i obnavlja nadu.

Šimunov hvalospjev je pjesma čovjeka vjernika, koji na kraju svojih dana, može uzviknuti: istina je, nada u Boga nikada ne razočarava (usp. Rim 5, 5). Bog nas nikada ne vara. Šimun i Ana, u starosti, sposobni su za novu plodnost i to svjedoče u pjesmi: život vrijedi živjeti u nadi jer Gospodin održava svoje obećanje. Sâm Isus će kasnije objasniti ovo obećanje u sinagogi u Nazaretu: bolesni, zatvorenici, oni koji su sami, siromašni, starije osobe i grešnici, svi su pozvani zapjevati istu pjesmu nade. Isus je s njima, Isus je s nama (Lk 4, 18-19).

Baštinili smo taj himan nade od naših predaka. Oni su nas uveli u tu “dinamiku”. U njihovim licima, u njihovim životima, u njihovoj svakodnevnoj i stalnoj posvećenosti mogli smo vidjeti kako je ta pohvala postala opipljiva. Mi smo nasljednici snova naših predaka, baštinici nade koja nije razočarala naše majke i očeve utemeljitelje, našu stariju braće i sestre. Nasljednici smo onih koji su otišli prije nas i imali hrabrosti sanjati. Poput njih, i mi želimo pjevati: »Bog ne vara; tko svoju nadu polaže u njega neće se razočarati«. Bog dolazi u susret svom narodu. I želimo pjevati ponavljajući riječi proroka Joela i primjenjujući ih na sebe same: »izlit ću duha svoga na svako tijelo,proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši mladići gledati viđenja« (3, 1).

Dobro je dovinuti se do snova naših otaca da bismo mogli danas prorokovati i ponovno pronaći ono što je jednoga dana zapalilo oganj u našem srcu. Snovi i proroštvo zajedno. Spomenuti se onoga što su sanjali naši stari, naši očevi i majke, i hrabrosti kojom su, na proročki način, pronosili dalje taj san.

Ovaj stav će naš posvećeni život učiniti plodonosnijim i, što je najvažnije, to će nas zaštititi od napasti koja može naš posvećeni život učiniti besplodnim, a to je napast preživljavanja. Riječ je o zlu koje može postupno puštati korijena u nama i u našim zajednicama. Mentalitet preživljavanja čini nas reakcionarnima, prestrašenima, tjera nas da se polagano i tiho zatvaramo u naše kuće i naše sheme. Tjera nas da se osvrćemo unatrag, na dane slave – ali koji su sada prošlost – i namjesto da ponovno zapalimo proročku kreativnost koja je potekla iz snova naših utemeljitelja, radije tražimo prečace ne bismo li izbjegli izazove koji danas kucaju na naša vrata. Mentalitet preživljavanja oduzima snagu našim karizmama jer nas navodi na to da ih »pripitomimo«, čineći ih »jednostavnim za upotrebu«, oduzimajući im pritom njihovu izvornu kreativnu snagu. Ta nas napast tjera da više štitimo prostore, zgrade i strukture no što omogućujemo nove procese i potičemo nove inicijative. Napast preživljavanja vodi do toga da zaboravljamo na milost, pretvara nas u stručnjake za sveto, ali nas ne čini očevima, majkama, braćom ili sestrama te nade koju smo pozvani proročki naviještati. U tome ozračju preživljavanja sahnu srca naših starijih, oduzimajući im sposobnost sanjanja. Ono na taj način čini besplodnim proroštvo koje su naši mladi pozvani naviještati i ostvarivati. Ukratko, napast preživljavanja pretvara u opasnost, prijetnju i tragediju ono što nam Gospodin predstavlja kao priliku za poslanje. I premda taj stav nije ograničen samo na osobe posvećenog života, mi smo na poseban način pozvani paziti da ne upadnemo u nju.

Vratimo se ponovno na evanđeoski odlomak i ponovno promotrimo taj prizor. Šimunov i Anin hvalospjev nije sigurno plod zaokupljenosti njima samima ili analiziranja i preispitivanja vlastite osobne situacije. Nije se vinuo iz njihovih grudi zato što su bili zatvoreni u same sebe iz straha da bi im se moglo dogoditi nešto loše. Na taj hvalospjev ih je potaknula nada, ona nada koja ih je podupirala u starosti. Vidjeli su da se ta nada obistinila u susretu s Isusom. Kad Marija predaje Šimunu u ruke Sina Obećanja, starac počinje pjevati, slavi istinsko “bogoslužje”, opjevava svoje snove. Kadgod stavlja Isusa usred svoga naroda, ovaj susreće radost. Dà, jedino to će nam moći vratiti radost i nadu, jedino to će nas spasiti od toga da živimo u mentalitetu preživljavanja. Jedino to će učiniti naše živote plodnima i održati naše srce živim. Stavljati Isusa gdje mu je mjesto – usred Njegova naroda.

Svi smo svjesni multikulturalne preobrazbe kroz koju prolazimo; u to nitko ne sumnja. Stoga je važno da posvećeni muškarac i žena budu s Isusom uronjeni u život, srce tih velikih promjena. Naše poslanje – u skladu sa svakom pojedinom karizmom – doziva nam u svijest da smo pozvani biti kvasac toga konkretnog tijesta. Možda postoji i bolje “brašno”, ali Gospodin nas je pozvao da budemo kvasac ovdje i sada, sa izazovima koji se pred nas stavljaju. Pritom ne smijemo zauzimati obrambeni stav, niti dopustiti da nas svladaju naši strahovi, već se latiti pluga, nastojeći pomoći rasti zrnu koje je mnogo puta posijano usred korova. Staviti Isusa usred njegova naroda znači imati kontemplativno srce, srce sposobno prepoznati kako Bog prolazi ulicama naših gradova, naših sela i naših četvrti. Staviti Isusa usred njegova naroda znači preuzeti na sebe i nositi križ naše braće i sestara. To znači htjeti dodirnuti Isusove rane u ranama svijeta koji je u boli, koji je ranjen i čezne i vapi za iscjeljenjem.

Staviti se zajedno s Isusom usred njegova naroda! Ne kao neki vjerski “aktivisti”, već kao muškarci i žene koje povezuje isto krštenje i koji su poslani dijeliti to Božje pomazanje i utjehu sa svima.

Staviti se s Isusom usred njegova naroda, jer »osjećamo izazov da otkrijemo i prenosimo “mistiku”zajedničkog življenja, miješanja i uzajamnog susretanja, da se zagrlimo i jedni druge podupiremo, da zakoračimo u vode toga oceana koji se, premda kaotičan, [s Gospodinom]može pretvoriti u pravo iskustvo bratstva, karavanu solidarnosti, u sveto putovanje […] E kad bismo barem kročili tim putem, kako bi to bilo dobro, okrjepljujuće, oslobađajuće, ispunjeno spasonosnom nadom! Dobro je izići iz samog sebe i povezati se s drugima« (Apost. pob. Evangelii gaudium, 87). To ne samo da je za nas dobro, već pretvara naš život i našu nadu u hvalospjev. Ali to možemo činiti jedino ako preuzmemo snove naših predaka i pretvorimo ih u proroštvo.

Pratimo Isusa dok ide ususret svom narodu, kako bi bio usred svog naroda. Idimo naprijed, bez prigovaranja ili tjeskobe onih koji su zaboravili prorokovati jer nisu preuzeli snove svojih utemeljitelja, već s hvalom na usnama i radošću. Idimo naprijed, ne sa strahom, već sa strpljenjem onih koji se uzdaju u Duha, Gospodina snova i proroštava. Na taj način dijelimo ono što je istinski naše: hvalospjev koji se rađa iz nade.

Vojni ordinarijat u RH
Ksaverska cesta 12
HR - 10 000 ZAGREB

(01) 46706 60 (59)

46706 62

vojni.ordinarijat@morh.hr

Izdvojeno

Misija u srcu kršćanske vjere (16. 06. 2017.)

Poruka pape Franje za Svjetski misijski dan 2017. (22. listopada)

Zajednička Izjava komisija „Iustitia et pax” BK Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije (08. 05. 2017.)

Izjava komisija „Iustitia et pax" BK BiH, HBK i SŠK

Poruka vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana za Uskrs 2017. (16. 04. 2017.)

Zagreb, Veliki ponedjeljak 2017.

“Velika mi djela učini Svesilni!” (Lk 1, 49) (31. 03. 2017.)

Papina poruka za 32. svjetski dan mladih (9. travnja 2017.)

Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini (03. 03. 2017.)

Poslanica predsjednika Hrvatskog Caritasa varaždinskog biskupa msgr. Josipa Mrzljaka

Ne boj se jer ja sam s tobom (Iz 43, 5). Priopćivanje nade i povjerenja u našem dobu (22. 02. 2017.)

Poruka pape Franje za 51. svjetski dan sredstava društvene komunikacije (28. svibnja 2017.)

Božja riječ je dar. Drugi su dar (08. 02. 2017.)

Poruka pape Franje za korizmu 2017.

“Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi” (Tit 2, 11). (19. 12. 2016.)

Božićna poruka vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana

U misiji pod vodstvom Duha (09. 12. 2016.)

Poruka pape Franje za 54. svjetski dan molitve za duhovna zvanja 2017. (7. svibnja )

Ad resurgendum cum Christo (Da bi se suuskrslo s Kristom) (25. 10. 2016.)

Naputak Kongregacije za nauk vjere o pokapanju tijela preminulih i čuvanju pepela u slučaju spaljivanja

Arhiva vijesti

Linkovi