Vijesti

23. hodočašće Hrvatske vojske, policije i branitelja u Mariju Bistricu

Nedjelja, 04. 10. 2015.

Tradicionalno hodočašće Hrvatske vojske, policije i branitelja u Mariju Bistricu održano je u nedjelju 4. listopada. Euharistijsko slavlje na prostoru Crkve na otvorenom bl. kardinala Alojzija Stepinca predvodio je vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj Juraj Jezerinac, a u koncelebraciji su bili i slovački vojni biskup František Rabek, bivši direktor Međunarodnoga vojnog hodočašća u Lurd mons. Jean-Pierre Brard, vojni vikar u Sloveniji preč. Matej Jakupič, generalni vikar Vojnoga ordinarijata u BiH vlč. Željko Čuturić, kancelar Varaždinske biskupije mons. Antun Perčić, generalni vikar Vojnog ordinarija u RH prof. Jakov Mamić, generalni vikar te kancelar Slovačke vojne biskupije, rektor svetišta u Mariji Bistrici mons. Zlatko Koren, te vojni i policijski kapelani, kao i svećenici iz drugih biskupija koji su se pridružili hodočašću. U hodočašću je sudjelovalo i pedesetak vjernika katolika pripadnika OS BiH, te pedesetak vjernika iz Slovenije.

Na početku mise, biskup Jezerinac prenio je pozdrave predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović čiji je izaslanik na tome hodočašću bio načelnik Glavnog stožera Drago Lovrić.

Na misi su bili prisutni: zamjenica ministra obrane Višnja Tafra, zamjenik ministra unutarnjih poslova Evelin Tonković, pomoćnica ministra branitelja Nevenka Benić, zapovjednik hodočašće - brigadni general Blaž Beritin, veliki broj generala i visokih časnika, policajac i djelatnika MUP-a, Grada Zagreba, pripadnici braniteljskih udruga te mnoštvo vjernika, oko 20.000, od ćega je preko 3.500 vojnika, policajaca i branitelja.

U homiliji biskup Jezerinac istaknuo je kako nas "Božja riječ uči da se susretnemo sa sobom i da se u svojem ljudskom početku prepoznamo kao djelo Božjih ruku". Susret sa sobom važan je "jer u našem su vremenu mnoge sile zla usmjerene na razaranje toga našeg božanskog početka, na raskid svake naše poveznice s Bogom. Razaranjem čovjekove povezanosti s Bogom događa se udaljavanje od Boga Stvoritelja i stvara se prostor radikalizacije protivnosti i zla. Kobna je posljedica kidanja čovjeka od Boga: ruši se duhovna i religiozna 'zgrada' ljudskih bića i svodi nas se na 'incident slučaja'". Doista nam je potrebno danas čuti govor Božje riječi. To je uvjet da budemo sretni u svojem ljudskom identitetu i ustrajni u njegovoj obrani. Samo tako moći ćemo postati izazov nasrtajima razorne civilizacije na čovjeka - jedinku, na obitelj i na ljudsku vrstu u cjelini.

Ističući kako svi u određenoj mjeri imamo bolno iskustvo osamljenosti, nerazumijevanja, izoliranosti, neprihvaćanja, podcjenjivanja i omalovažavanja, biskup je podsjetio kako Bog nije htio da čovjeka tare bolna rana osame i napuštenosti. On tom samotnom biću muškarca dariva ženu, a ženi dariva muža. To "dvoje" je potpuni čovjek po volji Božjoj: jedinstvo muškarca i žene. Toliko je to spajanje i zajedništvo važno u Božjem naumu o čovjeku da je jedno bez drugoga besmisleno. Njih tvori i spaja ljubav jača od smrti, kako kaže knjiga Otkrivenja, ljubav jača od ljubavi prema ocu i majci. Biskup je upozorio da "ovaj Božji nauk unosi svjetlo u tamu našeg vremena u kojemu se nerijetko suočavamo s nasrtajima i ponudama koje se protive Objavi i prirodi čovjeka, kao što su 'istospolne (partnerske) zajednice', 'rodna ideologija' i slično. Govori se i naučava kako bi sve to trebalo oslobađati čovjeka od 'zabluda' prošlosti i usamljenosti, a ljudskoj vrsti bi imalo osigurati kvalitetnu 'budućnost'". U tome kontekstu mons. Jezerinac naglasio je kako nažalost ni naša zemlja nije izuzeta od te propagande. Kobno bi bilo da to postane sadržaj indoktrinacije u obrazovnom sustavu ili u ustanovama kojima je cilj ljudska i profesionalna formacija čovjeka. Ovo nije nikakva nastrana "homofobija", nego iskreno čovjekoljublje koje štiti ljudsku narav u njezinoj izvornosti, naglasio je.

Nadalje se osvrnuo na "okorjelost srca", koje je plod zatvaranja Bogu i njegovoj volji što rađa nesposobnošću razumijevanja samih sebe i drugih. Ta "okorjelost srca" pokazatelj je ne Božje volje, nego čovjekove samovolje i samodostatnosti. To je stanje u kojemu čovjek, udaljen od Boga, postavlja svoja gledišta kao temelj Božjeg poretka. Tako čovjek prestaje biti suradnik Božji te postaje tvorac bezbožnog sustava kojim želi razumjeti sebe, brak, obitelj, narod i domovinu. Nažalost, danas živimo tu stvarnost i niz je pokazatelja katastrofalnog stanja: kolijevke su prazne; brakovi razoreni; obitelji razbijene; djeca bez uzora; mladost poseže za srećom u ovisnostima i razvratu; kultura bez uporišnih vrijednosti; svetkovine pretvorene u "kućne nabavke"; proizvodni pogoni se zatvaraju; autobusi i vlakovi pune se mladošću koja odlazi; domovina izumire; budućnost je puna smrti. Je li moguće da nam nije jasno da nitko neće stvarati potomstvo, ako mu je poimanje bračnog zajedništva sporedna i privremena stvarnost; da nitko neće stvarati potomstvo, ako u tom zajedništvu prevladava "interes" jednoga, a ne darivanje; da nitko neće stvarati potomstvo i činiti da ono ostane u zemlji ako je natalitetna briga nikakva briga; ako je zapošljavanje mladih i stručnih ljudi pravo "kolo sreće"; ako je socijalna politika takva da neke raduje odlazak mladih iz zemlje s tvrdnjom, kako čujemo, da je to "njihovo pravo", rekao je propovjednik. Pozvao je okupljene da sa svom ozbiljnošću pristupe preispitivanju razumijevanja sebe samih, braka, obitelji, kršćanskog i ljudskog zajedništva, domovine. Pozivam vas da se usklađujete s naukom Božjim i stavovima Crkve, da unatoč navalama medijske propagande, uzmete na sebe odgovornost za svoju, obiteljsku i kolektivnu budućnost naroda. Ovdje smo zajedno u imenu Isusa Krista, kao kršćani. Ne bojte se biti kršćani! Ustrajte u vjeri, osobito kada ste u velikim kušnjama. Nađite utjehu u onima koje vam je Bog dao da budu s vama i dijele s vama vašu samoću i nadu. Vjera u Boga veliki je izvor svjetla i mogućnosti. Povijest nam to svjedoči, ohrabrio je vjernike biskup Jezerinac.

Na kraju homilije osvrnuo se i na migrantsku i izbjegličku krizu. Ljubav nema alternative. Ne bojte se ljudi, a čuvajte se zla! Ove migracije veliki su pokazatelj svim krojačima ovoga svijeta da je čovjek umoran od rata i željan mira; da se gospodarsko blago zemlje mora pravednije raspodijeliti; da sebični interesi ne mogu biti zakonitosti stvaranja država i poredaka; da pokvarenost voditelja ovakvog svijeta može zagaditi svijet te će i oni od nje umrijeti. Molim vas, draga braćo i sestre, ostanite stameni u svojim ljudskim i kršćanskim vrijednostima i u svojoj živoj vjeri. Ljubav, susretljivost, jednakost i pomoć pravo su lice Crkve, pa učinite sve da ova naša vojno-redarstvena biskupija, zajedno sa hrvatskim braniteljima, postane uporište ljudske solidarnosti i povjerenja u ljude, pozvao je biskup Jezerinac.

U molitvi vjernika molilo se za vojne i policijske kapelane i sve svećenike da budu hrabri u naviještanju Radosne vijesti, potom za Sinodu obitelji. Molilo se za kršćanske supružnike da žive u radosnom zajedništvu: roditelji i djeca kao obiteljska crkva, a rastavljeni da ne izgube nadu u milosrđe Božje. Molitva je bila upućena i za mlade koji se pripremaju na brak, kao i za sve odgovorne u Hrvatskoj vojsci i policiji da potiču duhovne vrijednosti, a da hrvatski branitelji i ratni vojni invalide s vjerom prihvaćaju svoje teškoće i muke. Molitva je upućena i za sve koju tuguju radi smrti ili nestanka svojih najbližih, te za pokojne da im Gospodin udijeli vječni život. U prinosu darova uz kruh i vino na oltar je prinesen i hrvatski stijeg, maslinova grana, krunica i zavjetna svijeća hrvatskih vojnika, policajaca i branitelja. Na kraju mise biskup Jezerinac pozvao je prisutne da pljeskom čestitaju imendan papi Franji. Euharistijsko slavlje uveličao je Orkestar OS RH pod ravnanjem mo pukovnika Miroslava Vukojca Dugana i Klapa HRM "Sv. Juraj" uz pratnju mo Ivana Ščepanovića.

Hodočašće je završilo u popodnevnim satima pobožnošću Križnoga puta na bistričkoj Kalvariji gdje je vojni kapelan Vladislav Mandura održao propovijed.


Homilija vojnog biskupa Jurja Jezerinca

Božja riječ koja nam je danas naviještena, uči nas da se susretnemo sa sobom i da se u svojem ljudskom početku prepoznamo kao djelo Božjih ruku. Susret sa sobom važan je danas, jer u našem vremenu mnoge su sile zla usmjerene na razaranje tog našeg božanskog početka, na raskid svake naše poveznice s Bogom.

Razaranjem čovjekove povezanosti s Bogom, događa se udaljavanje od Boga Stvoritelja i stvara se prostor radikalizacije protivnosti i zla. Kobna je posljedica kidanja čovjeka od Boga: ruši se duhovna i religiozna „zgrada“ ljudskih bića i svodi nas se na „incident slučaja“.

Doista nam je potrebno danas čuti govor Božje riječi. To je uvjet da budemo sretni u svojem ljudskom identitetu i ustrajni u njegovoj obrani. Samo tako moći ćemo postati izazov nasrtajima razorne civilizacije na čovjeka - jedinku, na obitelj i na ljudsku vrstu u cjelini.

Bog nam stvaranjem čovjeka na svoju sliku govori da je On naš korijen i da ćemo živjeti kao ljudi dok budemo ukorijenjeni u Njega. Ljudsko biće nije plod slučaja. Postojimo jer je svemoćna Ljubav Božja htjela da postanemo i trajno budemo Njegova vjerna slika, njegova ruka i njegova moć u odnosu na sve što postoji. Bog svoju snagu stvaranja ljudskog života dariva muškarcu i ženi i poziva ih da u zajedništvu braka muža i žene budu „dvoje njih … jedno tijelo“. Bez ovakvog zajedništva između muža i žene, čovjek je prepušten ubitačnoj osami i besmislu. Bez njih dvoje ne bi bilo ni novog života, pa bi ljudska vrsta bila osuđena na samouništenje. Upravo radi tog života i zajedništva između muža i žene, dragi Bog, nakon što stvori čovjeka poslije svega, reče „…nije dobro da čovjek bude sam“.

Svi mi u određenoj mjeri imamo bolno iskustvo osamljenosti, nerazumijevanja, izoliranosti, neprihvaćanja, podcjenjivanja i omalovažavanja… Bog nije htio da čovjeka tare ova bolna rana osame i napuštenosti. On tom samotnom biću muškarca dariva ženu, a ženi dariva muža. Čini mi se da je to najljepše što je Božja stvoriteljska ljubav mogla dati ljudskom biću: jednom i drugom daje isto tijelo, dušu u skladu s ljudskim bićem, iste osjećaje, istu moć s pozivom i zadatkom da njih dvoje budu „jedno tijelo“. To „dvoje“ je potpuni čovjek po volji Božjoj: jedinstvo muškarca i žene. Toliko je to spajanje i zajedništvo važno u Božjem naumu o čovjeku da jedno bez drugoga je besmisleno. Njih tvori i spaja ljubav jača od smrti, kako kaže knjiga Otkrivenja, ljubav jača od ljubavi prema ocu i majci.

Ovaj Božji nauk unosi svjetlo u tamu našeg vremena u kojemu se nerijetko suočavamo s nasrtajima i ponudama koje se protive Objavi i prirodi čovjeka, kao što su „istospolne (partnerske) zajednice“, „rodna ideologija“ i slično. Govori se i naučava kako bi sve to trebalo oslobađati čovjeka od „zabluda“ prošlosti i usamljenosti, a ljudskoj vrsti bi imalo osigurati kvalitetnu „budućnost“. Nažalost ni naša zemlja nije izuzeta od te propagande. Kobno bi bilo da to postane sadržaj indoktrinacije u obrazovnom ustanovu ili u ustanovama kojima je cilj ljudska i profesionalna formacija čovjeka.

Ovo nije nikakva nastrana „homofobija“, nego iskreno čovjekoljublje koje štiti ljudsku narav u njezinoj izvornosti.

Zato danas, zajedno s Predsjednicima Biskupskih Konferencija Europe (održane u Svetoj Zemlji 11-16. rujna 2015), poručujemo da „Crkva čvrsto vjeruje u obitelj utemeljenu na braku između muškarca i žene: to je temeljna stanica društva i kršćanske zajednice. Nije jasno zašto bi se partnerske zajednice trebalo tretirati jednako. Posebnu zabrinutost pobuđuje pokušaj primjene „rodne teorije“: taj je plan „jednoumlje“ koji teži kolonizirati, također, Europu i o čemu je papa Franjo često govorio. Crkva ne prihvaća „rodnu teoriju“ jer je ona izraz jedne antropologije koja je u suprotnosti s istinskim i autentičnim uvažavanjem ljudske osobe“.

Evanđelje nam govori kako su svi ti posrtaji plod „okorjelost srca“, plod zatvaranja Bogu i njegovoj volji što rađa nesposobnošću razumijevanja samih sebe i drugih. Ova „okorjelost srca“ pokazatelj je ne Božje volje, nego čovjekove samovolje i samodostatnosti. To je stanje u kojemu čovjek, udaljen od Boga, postavlja svoja gledišta kao temelj Božjeg poretka. Tako čovjek prestaje biti suradnik Božji te postaje tvorac bezbožnog sustava kojim želi razumjeti sebe, brak, obitelj, narod i domovinu.

Na žalost, danas živimo tu stvarnost i niz je pokazatelja ovog katastrofalnog stanja: kolijevke su prazne; brakovi razoreni; obitelji razbijene; djeca bez uzora; mladost poseže za srećom u ovisnostima i razvratu; kultura bez uporišnih vrijednosti; svetkovine pretvorene u „kućne nabavke“; proizvodni pogoni se zatvaraju; autobusi i vlakovi se pune mladošću koja odlazi; domovina izumire; budućnost je puna smrti. Je li moguće da nam nije jasno da nitko neće stvarati potomstvo, ako mu je poimanje bračnog zajedništva sporedna i privremena stvarnost; da nitko neće stvarati potomstvo, ako u tom zajedništvu prevladava „interes“ jednoga, a ne darivanje; da nitko neće stvarati potomstvo i činiti da ono ostane u zemlji ako je natalitetna briga nikakva briga; ako je zapošljavanje mladih i stručnih ljudi pravo „kolo sreće“; ako je socijalna politika takva da neke raduje odlazak mladih iz zemlje s tvrdnjom, kako čujemo, da je to “njihovo pravo“.

S ovog svetog mjesta vas pozivam da se vratite k sebi i svojim obiteljima, da sa svom ozbiljnošću pristupite preispitivanju svojeg razumijevanja samih sebe, braka, obitelji, kršćanskog i ljudskog zajedništva, domovine. Pozivam vas da se usklađujete s naukom Božjim i stavovima Crkve, da unatoč navalama medijske propagande (tih plaćenika smrti brakova, obitelji i domovine), uzmete na sebe odgovornost za svoju, obiteljsku i kolektivnu budućnost naroda. Ovdje smo zajedno u imenu Isusa Krista, kao kršćani.

Ne bojte se biti kršćani. Ustrajte u vjeri, osobito kada ste u velikim kušnjama. Nađite utjehu u onima koje vam je Bog dao da budu s vama i dijele s vama vašu samoću i nadu. Vjera u Boga veliki je izvor svjetla i mogućnosti. Povijest nam to svjedoči.

Svim ovim i drugim našim nevoljama, nadošla nam je i nevolja drugih ljudi koji vape za kutkom mira, slobode i prostora za svoj rast. Tisuće ljudi traži mir i budućnost. Sada je to i naša stvarnost. U svojoj sam Poruci vojno-redarstvenoj biskupiji (15. rujna 2015) rekao da ljubav nema alternative. Ne bojte se ljudi, a čuvajte se zla. Ove migracije su veliki pokazatelj svim krojačima ovoga svijeta da je čovjek umoran od rata i željan mira; da se gospodarsko blago zemlje mora pravednije raspodijeliti; da sebični interesi ne mogu biti zakonitosti stvaranja država i poredaka; da pokvarenost voditelja ovakvog svijeta može zagaditi svijet te će i oni od nje umrijeti. Molim vas, draga braćo i sestre, ostanite stameni u svojim ljudskim i kršćanskim vrijednostima i u svojoj živoj vjeri.

Ljubav, susretljivost, jednakost i pomoć su pravo lice Crkve, pa učinite sve da ova naša vojno-redarstvena biskupija, zajedno sa hrvatskim braniteljima, postane uporište ljudske solidarnosti i povjerenja u ljude. Neka nas ova Bistrička Gospa uči kako se odnositi prema vrijednosti čovjeka i braka, obitelji i domovine kao i svih i drugih ljudi i kako s njima biti ljudi. Amen.


Nagovor vojnog kapelana Vladislava Mandure na križnome putu

Život svakog čovjeka, sestre i braćo, je hod. Koračanje kroz stvarnost i zbilju događanja koja nas okružuju. Ta zbilja jednostavno rečeno jeste naše okruženje: u početku obitelj, rodno mjesto, razne zajednice kojima pripadamo i s kojima se manje ili više identificiramo. S vremenom to postaju i one stvarnosti za koje se sami odlučimo. Ovdje i danas smo tu ponajviše mi koji smo odlučili biti i svjedočiti kojoj povijesti, kojem narodu i kojoj Crkvi pripadamo. Pokušat ćemo zajedno doći do te spoznaj. Svi mi ovdje i danas živa smo Crkva i želimo dat pravi odgovor na pitanje: čija smo Crkva?

Križni put je Isusov odabir od onoga što mu je ponudio svijet u njegovo vrijeme. Na početku je postaja u kojoj čujemo Pilata koji tvrdi da ima vlast – a time i nudi Isusu – da mu on bude Gospodar pa i spasitelj. Zamislimo! – onaj koji će ga optužiti htio bi biti dobar i pravedan. Opominje, nevino optuženog Krista dok ga ispituje: „ne znaš li da imam vlast život dati i život oduzeti“! Isus ni pod koju cijenu ne prihvaća lažne ponude ali ne želi ni legalizirati krivu vlast – onu vlast koja je iz svijesti židova istiskala iskustvo vječne Božje moći i stvarne i istinske Božje vlasti. On poštuje Pilata čovjeka ali ga kao onog koji mu sudi opominje i želi pomoći da mu savjest i odgovornost oživi. Hajdemo samo na kratko promisliti, što bi bilo da je Isus zamolio „spasi me, izvuci me, pomogni mi!?“ Sve što je propovijedao postala bi neistina, srušilo bi se kao kuća od karata. K tomu to ne znači da bi Pilat to i učinio. Odmah se da zaključiti: bilo bi besmisleno jer …

Tako postupa i razmišlja onaj koji je od ovoga svijeta i služi ovom svijetu. Onaj koji se da kompromitirati iz bilo kojeg razloga. Tako razmišljamo i mi kada obrnemo istinu o sebi samima. Kad nam bitno i sveto postane sporedno. Zato je Isusov odabir, iskazan u prihvaćanju križa, ona poruka čovjeku koja ga uzdiže ako je spreman i sam prihvatit taj križ a ne samo hodati za Kristom. Da, nije dovoljno ono kako stoji u klasičnoj molitvi križnog puta: ići za Kristom. Potrebno je i više od toga….

Najprije je potrebno prihvatit osudu ovog svijeta da ne bismo jednostavno bili samo od ovoga svijeta. A tu smo mi u našem 21. stoljeću povlašteni u odnosu na Krista. Naše vrijeme kada čovjeka ne oformljuje iskustvo nego informacija jest vrijeme osuđivanja. Dovoljno je nešto reći – dati u javnost – i svi odmah i u najzabitijem kutiću OVOG svijeta to znaju i svima je ta novost i hrana. Jasno nam je da takva informacija ne može biti točna jer ju se bezbroj puta izgovorilo=prepričalo tako da je kod nas to već dezinformacija odnosno neistina. Živjeti i plivati u ovom moru naših neistina je strašan izazov. Otuda toliko dezorijentacije, nezainteresiranosti i pasivnosti u našem životu. Svi problemi, pa i ovaj ne rješavaju se bježeći od njih nego isključivo prihvaćanjem. Prihvaćanje nije podupiranje. Prihvaćanje je Isusovo odbijanje Pilatova lažnog autoriteta odnosno lažne ponude – IMAM VLAST. Tko to danas u našem svijetu zaista ima vlast? – i za kraj ovog dijela nagovora pitanje: tko to nada mnom ima vlast? Jesam li vjernički prihvaćajući Božji autoritet i Božje darove svjestan da je samo to vječna i trajna „VLAST“ koja nas čini slobodnima da i sami odlučujemo???

Taj preduvjet ispunjen i življen čini me sposobnim hodati sa Isusom. Trpjeti sa Isusom. Padati sa Isusom…. I na kraju slaviti sa Isusom.

Zastanimo koji trenutak, ovdje na ovom mjestu, kod iskustva Isusovih padova pod križem. Oni se ponavljaju. Oni u našem životu često i nisu padovi – to iskustvo gotovo uvijek prepoznajemo naknadno i nepovratno bolno. Često kad uvidimo svoje greške i manjkavosti pokušavamo to ispraviti no toga nema. Desilo se, bilo je, učinio sam… to je stvarnost. Ovdje govorim o našim čestim i ispraznim uspjesima i radostima. Imamo osjećaj i kažemo si: „da, to je bilo to. Uspio sam, ostvario sam, ispunjen sam, sretan sam…“ . A nakon nekog vremena shvatim i prepoznajem istinu. Bilo je to lažno radovanje. To je karijerizam svakog oblika. Nije on predodređen samo za javne osobe i javna događanja. A samo zamislite kad govorimo o karijeri, kako bi to izgledalo u naše vrijeme da kažemo da je uspješna karijera reći: „Sretno sam oženjen muž/udana supruga, kršćanska smo obitelj u kojoj se sa svojom djecom i Bogu molimo. Od svojeg rada živimo i to nas ispunja.“ Kako je to jednostavno!? – Upravo zato što te jednostavne stvari nisu na cijeni ne uspijevamo bit sretni ni kad imamo uspjeha u drugim iskustvima. To su naši padovi….

Mi tada u pravilu želimo TO promijeniti ali nije moguće. Već se desilo. Treba prihvatiti i tek tada možemo ići dalje… doći će novi pad, novo životno iskustvo… zato križ i padove treba naučiti voljeti. Ne misliti da ih se može izbrisati – jedino ih se može iskusiti i treba prihvatiti. Tako postajemo Kristovi suputnici na križnom putu.

Ovako ili slično mogli bi smo promišljati o svim postajama križnog puta ali ja bi za kraj s vama razmišljao o pribijanju na križ. Stojimo ovdje pred simbolom naše vjere. Najčešćim znakom naše vjere. Svi mi znamo, ovdje na križu nije kraj… križni put ima još postaja kao što i život poslije svih padova, a i smrti, ide dalje ...

Pitam se zajedno sa svima vama da li je moguće zamislit današnji svijet i današnjeg čovjeka bez Kristova križa? – malo se ježim ali odgovor je jasan. Jeste, moguće je! Postavljam si drugo pitanje: „Da li bi naš svijet bio ovakav da nije bilo Kristova Križa?“ – i ovdje je odgovor jasan. On je negativan. Ne ovaj svijet ne bi bio sličan sebi danas da nije bilo Krista i Križa.

Pogledajmo samo oko sebe. Ovo brdo Kalvariju kako bi ona izgledalo bez križeva uz postaje? – mislim veoma pusto. Pogledajmo Mariju Bistricu i zamislimo njenu siluetu bez prepoznatljivih vjerskih obilježja. Zamislite sva svoja sela i gradove bez tih istih znakova i simbola. Sve bi to bilo pusto. A sada se maknimo od vanjštine i zamislimo si svijet bez jednakosti muškarca i žene, jednakosti starijeg i mlađeg, jednakosti grka i židova – zar to nisu Isusove riječi??? Zamislite si Europu i Hrvatsku bez svih znanstvenih dostignuća koja su iznjedrili kršćanski univerziteti i škole. Mislim da ne bi ni postojali kako danas postojimo. Zato je stvaranje javnog života na temeljima bez vjere i Boga bježanje upravo od dosad opisanog križnog puta – istinskog životnog puta. Zato se npr. ova aktualna izbjeglička kriza čini nepremostivom a i ako prođe doći će nova slična ili gora. Zato je top medijska vijest kriza a ne toliki pozitivni uspjesi pojedinaca i raznih grupa i zajednica. Zato se naslađujemo na negativnim vijestima o drugima a ne radujemo se uspjesima svoga bližnjega.

Zato ova naša molitva križnog puta nije samo običaj i navika. Ono je naš pokušaj da si posvjestimo osnovne istine o životu na temeljima naše vjere. Kako nas Krist uči prihvaćamo stvarnost i zbilju života. Prihvaćamo posrtanja i padove. Solidarni smo sa nedaćama našeg vremena. Ustrajni smo i znamo kamo idemo…

To je onda i jasni odgovor na pitanje postavljeno na početku – Kristova smo Crkva i želimo njemu biti slični. S njim želimo biti i sretni u radosti pobjede nad svim padovima i nad smrću te molimo: „U našim strahovima ne dopusti da budemo izgubljeni, u našim razočaranjima da ne postanemo srditi, u našim bolima da ne ostanemo bez snage. Kod naših padova ne dopusti da ostanemo na podu ležati– ti nas uzdigni i podaj nam iskustvo svoje ljubavi. Amen!“

Vojni ordinarijat u RH
Ksaverska cesta 12
HR - 10 000 ZAGREB

(01) 46706 60 (59)

46706 62

vojni.ordinarijat@morh.hr

Izdvojeno

Magnum principium (20. 09. 2017.)

Apostolsko pismo u obliku motu propria vrhovnog svećenika Franje kojim se unose promjene u kan. 838 Zakonika kanonskog prava

Naše ljudsko dostojanstvo i dobrobit duboko su povezani s našom brigom za čitav stvoreni svijet (01. 09. 2017.)

Zajednička poruka pape Franje i ekumenskog patrijarha Bartolomeja prigodom proslave III. Svjetskog dana molitve za skrb o stvorenom svijetu, 1. rujna 2017.

Škola i vjeronauk pred izazovom obrazovne reforme (01. 09. 2017.)

Poruka predsjednika Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za katehizaciju i novu evangelizaciju na početku školske i katehetske godine 2017./2018.

Primiti, zaštititi, promicati i integrirati migrante i izbjeglice (23. 08. 2017.)

Poruka pape Franje za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2018. (14. siječnja 2018.)

Okružno pismo biskupima o kruhu i vinu za euharistiju (18. 07. 2017.)

Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu

Ne ljubimo riječima, već djelima (26. 06. 2017.)

Papina poruka za 1. svjetski dan siromašnih, 19. studenoga 2017.

Misija u srcu kršćanske vjere (16. 06. 2017.)

Poruka pape Franje za Svjetski misijski dan 2017. (22. listopada)

Zajednička Izjava komisija „Iustitia et pax” BK Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije (08. 05. 2017.)

Izjava komisija „Iustitia et pax" BK BiH, HBK i SŠK

Poruka vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana za Uskrs 2017. (16. 04. 2017.)

Zagreb, Veliki ponedjeljak 2017.

“Velika mi djela učini Svesilni!” (Lk 1, 49) (31. 03. 2017.)

Papina poruka za 32. svjetski dan mladih (9. travnja 2017.)

Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini (03. 03. 2017.)

Poslanica predsjednika Hrvatskog Caritasa varaždinskog biskupa msgr. Josipa Mrzljaka

Ne boj se jer ja sam s tobom (Iz 43, 5). Priopćivanje nade i povjerenja u našem dobu (22. 02. 2017.)

Poruka pape Franje za 51. svjetski dan sredstava društvene komunikacije (28. svibnja 2017.)

Božja riječ je dar. Drugi su dar (08. 02. 2017.)

Poruka pape Franje za korizmu 2017.

“Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi” (Tit 2, 11). (19. 12. 2016.)

Božićna poruka vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana

U misiji pod vodstvom Duha (09. 12. 2016.)

Poruka pape Franje za 54. svjetski dan molitve za duhovna zvanja 2017. (7. svibnja )

Ad resurgendum cum Christo (Da bi se suuskrslo s Kristom) (25. 10. 2016.)

Naputak Kongregacije za nauk vjere o pokapanju tijela preminulih i čuvanju pepela u slučaju spaljivanja

Arhiva vijesti

Linkovi