Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

35. obljetnica svećeništva mons. dr. Jurja Batelje

Nedjelja, 11. 07. 2010.

Otac biskup je u Rastocima predvodio svetu misu u prigodi 35. obljetnice svećeništva dr. Jurja Batelje. Na svetoj misi je uz slavljenika nazočio veliki broj svečenika. Nakon mise biskup je blagoslovio kip bl. Alojzija Stepinca. Pozdravljajući okupljene biskup je rekao : Okupili smo se danas kako bismo proslavili 35. godina nesebičnog služenja dr. Jurja Batelje Crkvi u Hrvata, Bogu i narodu. Da dr. Batelja nije ništa drugo učinio, nego da je priveo kraju veliku građu pisanog materijala, skupljanjem i prevođenjem iste za proglašenje blaženim kardinala Alojzija Stepinca, učinio je veliko djelo. Da bi nam Blaženik i dalje zborio kako se ljubi Bog, narod i domovina, naš je slavljenik dao podignuti blaženikov kip, kojeg ćemo danas blagosloviti.

Homilija vojnog ordinarija

Danas bismo mogli ponoviti riječi Psalmiste: “Ovo je dan što ga učini Gospodin: kličimo i radujmo se u njemu!” (Ps 118, 24).
Kad sam slavio svoju prvu svetu misu na blagdan sv. Ane, godine l966. u župi Gornje Prekrižje na tom je slavlju bio i mladi sjemeništarac pun mladenačkog duha i vrlo temperamentan, sadašnji slavljenik dr. Juraj Batelja. Pitao sam se tada - Bože moj, što će biti od tog živahnog i simpatičnog sjemeništarca? Prošle su mnoge godine od tog dana i danas slavimo njegovu 35. obljetnicu svećeničkog života. Stoga vas od srca pozdravljam dragi doktore, i prenosim pozdrave Vaših štovalaca, posebno djelatnika Vojnog ordinarijata.

Povjerene su Vam tijekom svećeničkog života mnoge službe, najprije kao župnik, kasnije kao rimski student, duhovnik u Zadru, postulator kauze blaženog kardinala Stepinca, te rektor sjemeništa na Šalati, kao i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Postigli ste doktorat iz teologije i imenovani ste kanonikom prvostolnog Kaptola zagrebačkog, prelatom Njegove Svetosti. Što tek reći o neprocjenljivim knjigama kojima ste nas obogatili, osobito iz života blaženog kardinala A. Stepinca, a ovih dana novom knjigom “Svećeništvo u baštini rodnoga kraja”. Možemo reći veliki hvala najprije Bogu koji Vas je ne samo pozvao nego i obdario mnogim darovima. Hvala također i Vašim dragim roditeljima, koji se nisu protivili Vašoj želji da postanete svećenik, štoviše, pružili su Vam ne samo materijalnu nego i molitvenu podršku.

“Svećeničko zvanje je u odnosu na druga zvanja posebno. Ono je dar Božjega srca”, rekao je sv. Ivan Vianey, zaštitnik svećenika i župnika. “Svećenik je dar za Crkvu i za svijet. Iz srca Sina Božjega, ispunjenog preobiljem ljubavi izviru sva dobra Crkve i, na osobit način, ono je izvorište poziva onih ljudi, koji, osvojeni od Gospodina Isusa, ostavljaju sve da se potpuno posvete službi kršćanskog naroda, po primjeru Dobroga Pastira. Zato su svećenici prvi radnici na polju civilizacije ljubavi.” (Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju 13. lipnja 2010.) Sam Bog poziva mlade ljude u svoju službu. Hoće li se oni odazvati i prepoznati u sebi Božji poziv, to ovisi o mladim ljudima, ali i o podršci sredine, posebno roditelja.

Svećenik je glasnik Boga velikoga. On ne propovijeda svoju istinu nego Božju. Blaženi kardinal Stepinac je rekao da je “Uzvišeno biti duhovni pastir, jer to je poslanje od Velikog pastira, Dobrog pastira, koji je položio život svoj za svoje ovce. Divno je biti izabran i poslan k onima koje će trebati voditi i hraniti evanđeljem i sakramentima. Sretan je narod koji ima duhovnih pastira koji su slični Dobrom Pastiru, Isusu Kristu.” (Blekić “Pred Blaženikovim likom” str. 68.)

Današnji evanđeoski odlomak započinje s pitanjem zakonoznanca: “Kako se može baštiniti život vječni?“ (Lk 10, 25). Kad Isus govori mladiću “U Zakonu što piše, kako čitaš?“ (Lk 10, 26), želi mu dati do znanja da odgovor na to pitanje već stoji u Zakonu. Stoga mu veli: “To čini i živjet ćeš.” (Lk 10, 28) Mladić je nastavio s pitanjem “Tko je moj bližnji?” Svojom prispodobom o milosrdnom Samaritancu Isus ističe da je svaki čovjek naš bližnji, da su i neprijatelji naši bližnji. Zato je Isus dao Židovima za primjer Samaritanca, čime je izazvao veliko ogorčenje, jer su Židovi bili u stalnom sukobu sa Samarijancima.

Svojim dolaskom na svijet Isus okuplja novu zajednicu vjernika, najprije učenike, kojima povjerava zadaću, koju je primio od Oca svojega, da vjeruju u Njega koga je Otac poslao. “Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima vječni život i ja da ga uskrisim u posljednji dan.” (Iv 8,40 Tu je zadaću Isus povjerio Petru, na kojemu osniva svoju Crkvu da ona nastavi naviještati Isusa Krista sve do kraja zemlje.

Izranjeni čovjek, koji se spominje u današnjem evanđelju slika je mnogih bolesnih, ranjenih, na tijelu i na duši, kojima je potrebna pomoć. Ranjeni čovjek koji se spominje u evanđelju, slika je ranjene Hrvatske koja nosi rane, ne samo iz Domovinskog rata, nego i rane koje su joj nanesene u vrijeme vladavine bezbožničke ideologije, koja je nastojala uništiti obitelj. Blaženi kardinal Alojzije Stepinac stao je u obranu obitelji, naglasivši da je obitelj zajedništvo onih koji žive zajedno, a to su muž, žena i djeca. Čovjek se razvija u obitelji, u njoj raste i cvjeta. Sve drugo je “buncanje bolesnih svijesti”, rekao je Blaženik, i “put prema noći”. Obitelj je svetište i brzo će nestati narod u kojemu nestaje svetišta. Bili su to sustavni pokušaji razbijanja obitelji čije posljedice sve više danas osjećamo.

Koliko god se Europa trudila da dobije Hrvatsku kao novu članicu, možemo si postaviti pitanje - Što će joj na samrt bolesna Hrvatska, zemlja i narod koja svakog dana sve više izumire? Ako se uzme da se svake godine u Hrvatskoj učini oko 50 tisuća pobačaja, to znači da svake godine nestaje jedan grad.

Nedavno sam čitao jedan članak o Skradinu, kako se Skradin sve više seli na groblje. Prošle je godine zabilježeno 15 pokopa, a samo jedno rođenje. No, to nije slika samo grada Skradina nego i stotine drugih gradića i gradova u Hrvatskoj. Hrvati su u mnogim stoljećima vodili mnoge bitke, jednu za drugom, i nisu bili poraženi. No, nijedna nije tako opasna kao današnja koja se sve više širi. Kroz 100 godina gubimo oko 5 milijuna ljudi. Ovome treba nadodati i činjenicu genocida, koji je izvršen nad hrvatskim narodom od l941. do 1953. godine, kao i veliki broj Hrvata koji su se iselili u strani svijet i tamo se asimilirali. I tako naše izvorno stanovništvo sve više nestaje, a na njegovo mjesto doseljavaju se drugi narodi. To će se posebno aktualizirati našim ulaskom u Europsku Uniju kada će biti otvorene svima granice. Prema nekim procjenama izgubit ćemo najprije otoke, a onda se ide prema unutrašnjosti zemlje. To je početak kraja Hrvata na ovim prostorima. Nekada bogata sela, sve se više prazne. Ostarjelo stanovništvo zahvaća svakog dana siromaštvo. Otvaraju se na sve strane starački domovi, a ako se ovaj trend nastavi mogli bi se početi zatvarati i dječji vrtići, na isti način kako se ukidaju na nekim mjestima školski razredi, tako da se mnogi pribojavaju da ih neće imati tko pokopati, a kamo li pomoliti se za njih. Naša će groblja na kraju ostati najtrajniji spomen Hrvatima.

Davno je već opjevao našu situaciju hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević:
Pružimo si bratske ruke, rastrgane iz daljine
Iskopajmo grob si velik,
S kraja na kraj domovine
I legnimo u njega mirno
Kao braća zagrljeni, kad živjeti nismo htjeli“.

Postavlja se pitanje, koji su uzroci izumiranja hrvatskog naroda i ima li izlaza iz te krize? To je veoma važno znati kako bismo poput liječnika znali ustanoviti dijagnozu i dali odgovarajući lijek što se može još spasiti. Svakako treba reći da je u dnu naše sadašnje krize, kriza vjere u Boga, Isusa Krista. Stoga je papa Benedikt XVI. započeo pisati velebno djelo o Isusu Kristu kako bi ga ponovno predstavio kršćanskom svijetu kao i njegovo evanđelje, koje je kadro obnoviti i preporoditi čovjeka.

Kad bi Hrvati bolje poznavali svoju vjeru i živjeli po evanđelju, onda bi rado prihvaćali kulturu života a ne smrti. Poznate su Isusove riječi: “Tko god primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.“ (Mk 9, 37)

Nekada se djecu prihvaćalo kao Božji dar. Dolaskom komunističko-ateističke vlasti, koja je vladala nakon II. svjetskog rata, obitelj i djeca nisu više u središtu pažnje. Štoviše, mnogi su uvjerenja da su djeca najveći teret. A upravo je obratno - ona su najveće bogatstvo naroda i društva, najveća radost ponos i sreća jedne obitelji.

Blaženi kardinal Stepinac je često u svojim propovijedima govorio o obitelji, kao temeljenoj stanici ljudskog društva i Crkve. On je govorio kako se bez zdravih i po Božjem zakonu uređenih obitelji, bez kršćanski odgojene djece i mladeži, neće moći postaviti solidni temelj društva za dobro ovozemaljske i vječne domovine. Blaženik je 22. lipnja l941. godine, zauzimajući se za obiteljski život, rekao: “Obiteljski život mora biti prožet Duhom Božjim. Duh Božji treba ući u sve obitelji, da djeca budu prava kršćanska, da muž i žena žive katoličkim životom. Hrvatska obitelj mora biti odraz Nazaretske obitelji. I kad to postignemo, onda možemo biti uvjereni, da će Hrvatska biti sretna.” (Alojzije kardinal Stepinac, Propovijedi, poruke i govori od 1941 do 1946. str. XXXIX) Za obitelj on kaže: “Obitelj je svetište”. Vrlo brzo će nestati narod u kojem nestane svetišta, jer slučajni susreti (mladića i djevojke koji žive zajedno, a nevjenčano) ne grade kolijevke i ne njišu mališane u naručju, poručio je još u ono vrijeme kardinal Stepinac. “Majčinstvo i očinstvo su kategorija koja ne smije izumrijeti, jer su za sva vremena. Bez kolijevki neće biti ni domoljuba ni branitelja, ni znanstvenika, ni umjetnika. Bez doma i obiteljskog svetišta nema ni domovine … Obiteljsko ognjište rađa ljude i svece, a nestane li, nestat će čovjeka.” (Blekić, “Pred Blaženikovim likom”, str. 54.)

Kada Kardinal govori o djeci, onda o njima govori kao cvijetu obitelji. “Djeca su”, veli on, “cvijet najljepše i najdublje ljubavi i treba njegovati cvijeće da bi bilo lijepo, mirisno i da bi donijelo plodove”. Roditelji vjernici sretni su što odgajaju Božje prijatelje, što im djeca rastu u mudrosti i milosti. Ona na svoj način pridonose i posvećenju roditelja. Ono što može donijeti sreću i radost bračnim parovima to ne mogu dati nikakva druga bogatstva, posebno ne materijalna.

Pročitao sam prošlih dana jedan članak u novinama. Riječ je o poznatom svjetskom tenoru i pjevaču Andreji Bocelliju. Prodao je širom svijeta preko 70 milijuna svojih ploča. Prije nekoliko mjeseci nastupio je na koncertu u Italiji. Ispričao je priču o jednoj ženi, koja je bila u blagoslovljenom stanju, očekujući dijete. Kako je ta žena bila teško bolesna, morala se podvrći operaciji i zračenju. Liječnicu su joj savjetovali da ukloni dijete, da će ono, ukoliko ga rodi, imati posljedice. Ali ta mlada i hrabra žena odlučila je da neće abortirati (što znači ubiti vlastito dijete). “Ta je žena bila moja a majka, a ja sam bio njezino dijete”, rekao je Bocelli. U tom trenutku je bio duboko uzbuđen, prišao svojoj majci i rekao: “Mama, učinila si dobar izbor”. “Nadam se da će to ohrabriti mnoge druge majke, koje bi se mogle naći u sličnoj situaciji, a žele spasiti život svoje bebe”, poručio je Bocelli. (Jutarnji list, 10, lipnja 2010.) Na njegovom posljednjem albumu nalazi se i pjesma koja je posvećena majci.

Slaveći danas 35. obljetnicu svećeničkog života dr. Jurja Batelje zahvalni smo dobrom Bogu za dar života i njegovog svećeništva. I dok mu danas čestitamo zahvalni smo i njegovim roditeljima što su ga prihvatili i odgojili u kršćanskom duhu, kako su to samo znale odgajati naše majke i naši očevi.

Vama, dragi monsinjore zahvaljujemo na Vašem nesebičnom svećeničkom služenju Crkvi, ne samo u Hrvatskoj, nego i izvan Hrvatske, kada ste kao misionar više puta nastupali i propovijedali, posebno u Kanadi, budeći poput blaženog kardinala Stepinca vjeru u našem iseljenom čovjeku, da ostane vjeran svojim korijenima koji su katolički i hrvatski. Nikada neću zaboraviti misije koje ste vodili u Torontu, predvodeći euharistijski kongres. Naši Vas ljudi iz Kanade nisu zaboravili, štoviše, danas bi se pridružili Vašoj i našoj proslavi.

Mnogi nose uspomenu na Vas kao predavača i profesora, nadasve pisca brojnih knjiga kojima ste obogatili našu Crkvu. Vas će se uvijek spominjati kada će se govoriti o proglašenju kardinala Stepinca blaženim. Daj Bože, da uskoro budemo i svjedoci njegova proglašenja svetim! Neka Vas prati njegov zagovor da mognemo slaviti i ubuduće Vaše obljetnice, nadahnjujući se na Vašem svećeništvu, na ljubavi prema Bogu, Crkvi, narodu i domovini. Ova proslava i ova obljetnica bude u nama nadu. Dok pripadamo Bogu imat ćemo život, imat ćemo ga u izobilju.

Mala mjesta imaju budućnost ukoliko zavole svoj život, gaje obiteljske vrednote, štuju Boga i Gospu. Mala mjesta daju velike ljude, a veliki ljudi ponose se sa svojim krajem, svojom obitelji, svojim zavičajem. Neka ovaj veliki čovjek iz maloga mjesta, svojim životom i djelom pomogne ovom kraju da se obnovi rađanjem i vjerom.
Dragi monsinjore, dobri Bog koji je u Vama započeo dobro djelo neka ga i dovrši.
Amen.