Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Anketa 2017.

Nedjelja, 17. 12. 2017.

Institut za religiju i mir kao  ustanova Katoličkog vojnog dušobrižništva u Austriji sa sjedištem u Beču organizira svake godine međunarodni susret predstavnika katoličkih vojnih dušobrižništava pod nazivom ANKETA. Ovogodišnja ANKETA 2017. održana je na temu Vojnici u revolucionarnim procesima. Trajala je dva dana. Sudjelovali su predstavnici iz desetak zemalja. Kao predstavnici Vojnog ordinarijata u RH sudjelovali su generalni vikar o. Jakov Mamić OCD i g. Mato Topić, policijski službenik za međunarodnu vjersku suradnju.

Voditelj ANKETE 2017. bio jevojni dušobrižnik superior Stefan Gugerel (on je i voditelj Instituta). Pozdravivši na početku sudionike, Gugerel je napomenuo da se ovaj susret održava u znaku triju obljetnica: 300. obljetnice rođenja carice Marije Terezije, 100. obljetnice Prvoga svjetskoga rata i 20. obljetnice Instituta. To su imali u vidu i predavači kad su sastavljali svoja predavanja za ANKETU 2017.

Prvoga dana održano je šest predavanja. Svako je trajalo otprilike 45 minuta. Prvo predavanje pod naslovom „Reforma vojne izobrazbe pod Marijom Terezijom“ održao je umirovljeni sveučilišni profesor dr. Karl VOCELKA. Govorio je ne samo o reformi vojne izobrazbe pod Marijom Terezijom, nego mnogo šire: o inzistiranju Marije Terezije na nedjeljivosti Habsburške monarhije, ratovima oko nasljedstva, Terezijinom nastojanju da ubere toliko poreza da može držati 100.000 vojnika, o prvom popisu stanovništva u Austriji (1754), uvođenju kućnih brojeva i jednoznačnom označavanju kuća i osoba, uvođenju katastra, popisu mladih ljudi sposobnih za vojsku, popisu stoke (relevantne za vojsku), popisu svega što može biti korisno za vojsku.. Pri reformi vojske M. Terezija se ugledala na Prusku. Do 1740. godine većinu časničkog kadra u Monarhiji sačinjavali su stranci. Ona to mijenja. Daje simbolične i materijalne poticaje časnicima, podiže socijalni prestiž časničkog staleža, uvodi uniformu, osniva Vojnu akademiju u Bečkom Novom mjestu (1751), uvodi vojnu obvezu, uvodi obveznu temeljnu izobrazbu, osniva Ratno ministarstvo, reformira artiljeriju, reformira vojnu upravu, profesionalizira vojnu medicinu (humanu i veterinarsku), dokida ili ublažava drakonske kazne u vojsci, potiče mlade vojnike da se žene i uvodi vojno dušobrižništvo (samo za katolike) koje do 1773. godine obavljaju samo isusovci. Predavač je završio s napomenom da su sve reforme Marije Terezije imale svoje polazište kod vojske.

Drugo predavanje pod naslovom  „Vojnički svagdan pod Marijom Terezijom prema bioarheološkim nalazima“

održala je arheologinja i povjesničarka dr. Michaela BINDER. Autorica je, pokazavši rezultate i tabelarno, iznijela što se sve našlo na nalazištima vojničkih grobalja u Beču (otkrivenih prilikom građevinskih radova), na primjer u Marchettigasse. Raznim metodama obrade (vizualnom, metrijskom, mikroskopskom, digitalnom, biomolekulanom ... analizom) nađenih ljudskih, životinjskih i biljnih ostataka te ostataka odjeće i drugih predmeta otkriveno je mnogo podataka o tadašnjim vojnicima: starosna dob, visina, bolesti, deformacije na zubima i kostima, lomovi kostiju, zacijeljeni lomovi, prostrijelne rane, kronični nedostatak pojedinih elemenata, nedostatna prehrana itd. U arhivu su nađene matice o životu bolesnika u tadašnjoj vojnoj bolnici pa je time upotpunjena slika života ondašnjih vojnika.

Treće predavanje pod naslovom „Centralnoafrička Republika kao krizno žarište“ održao je dr. Gerald HAINZL s Akademije za obranu zemlje. Već na početku je rekao da je to zemlja koja je zaboravljena od međunarodne javnosti. Teško se dolazi do pouzdanih podataka o njoj. Neka njezina područja nisu dostupna pa popisi stanovništva nisu pouzdani. Ima oko 5 milijuna stanovnika, površina joj je 622.984 km², prosječna životna dob 51,4 godine, prema jednom popisu ima 72 jezika a prema drugom 80 (u cijeloj Africi je oko 2.000 jezika), rata fertiliteta je 4 potomka po ženi, zemlja je urbanizirana tek 3%. Spada među najsiromašnije zemlje svijeta (na 188. mjestu). Sama ta zemlja je veliko krizno žarište, jer u njoj postoje razne pobunjeničke skupine s raznim interesima. Zadnjih godina rat je tamo stalna pojava. Okružena je zemljama koje su također krizna žarišta (Kamerun, Čad, Južni Sudan ...), što još više pogoršava stanje u njoj. Budući da ima nafte, zlata, kobalta, drva pa i vodenih potencijala, u njoj se prepliću strani interesi. U tom kriznom žarištu borave razne međunarodne vojne misije, koje nerijetko vrše spolna i druga nasilja nad domaćim stanovništvom. Tu su i međunarodni fondovi na djelu, ali cijela Afrika doživljava te fondove kao način izrabljivanja i potčinjavanja. Oni kažu: Više pomoći, više ovisnosti! O toj zemlji ima mnogo predrasuda. Predavač je završio riječima da je najveća prepreka nadvladavanju tih predrasuda manjak znanja o toj zemlji.

Četvrto predavanje pod naslovom „Između utopije i normalizacije – vojnici i paravojne skupine u Kolumbiji za vrijeme konflikta i nakon njega“ održao je Olivier LAGARDE iz Grenoblea. Predavač je rekao za sebe da nije ni profesor ni vojnik (znamo da ima titulu „Juniorprofessor“) , ali je radio u Kolumbiji a i danas surađuje s njihovim Institutom za istraživanje. Dao je pregled stanja u Kolumbiji u zadnjih pedesetak godina i ocrtao izglede za budućnost. Spomenuo je da je kolumbijski konflikt, nakon izraelsko-palestinskog konflikta, najveći na svijetu. Kompliciran je i poseban po tome što tu već desetljećima vladaju nejednakost i nepravda, a onda su pedesetih godina prošlog stoljeća započeli i sukobi. Bilo je više sukobljenih strana, a najvažniji je sukob između lijeve gerile FARC (Fuerza Alternativa Revolucionaria del Común – Alternativna revolucionarna snaga naroda), desno orijentiranih paravojnih skupina i državne vojske. Svi sudionici sukoba činili su zločine. Nakon desetljetnih sukoba, s mnogo ljudskih žrtava i materijalnih gubitaka, u zadnje vrijeme dolaze iz Kolumbije pozitivne vijesti. Naime, predsjednik Kolumbije (Juan Manuel Santos, nobelovac) postigao je da su Kolumbijska vlada i FARC prošle godine sklopili mirovni sporazum. Prema tom sporazumu, FARC je predao predstavnicima UN-a oružje (koje je već uništeno), a za uzvrat dobiva reintegraciju u društvo. To podrazumijeva: FARC postaje politička stranka koja će u sljedeća dva mandata (to jest do 2026. godine) imati automatski po pet mjesta u Senatu i u Zastupničkoj komori, a od 2026. godine mora se boriti za ta mjesta na izborima. Ostvarenje dogovorenog ide sporo. Katolička Crkva, koja u Kolumbiji ima velik ugled, daje velik doprinos pomirenju. Snažan impuls postizanju dogovorenog dao je i nedavni Papin posjet Kolumbiji.

Peto predavanje imalo je naslov „Novi putovi Kine“, a održao ga je pukovnik dr. Norbert LACHER. Prvo je analizirao geopolitičku kartu svijeta i interesne sfere velesila: SAD-a, EU-a, Rusije, Kine, Indije. Naglasio je da su na euroazijskom prostoru daleko veća nalazišta energenata nego u ostalom dijelu svijeta. To bi značilo: Tko ovlada euroazijskim kopnom može ovladati okružujućim morima a potom i svijetom (po načelu: kopnena sila → morska sila → svjetska sila). Spomenuo je nekoliko teorija po kojima se to ostvaruje. Potom je analizirao premrežavanje euroazijskog prostora raznim putovima: od kineskog puta svile, preko mongolskih putova na brzim konjima, željezničkih traskontinetalnih linija i okružujućih morskih linija do suvremenih zračnih linija. U svemu tome istaknuo je posebno ponašanje Kine: ona se nigdje ne izlaže sukobima s drugim silama, ponaša se suzdržano, vodi dugoročnu politiku, čeka povoljnu priliku i polako širi svoje utjecajno područje.

Šesto predavanje  pod naslovom „Ruska revolucija i uloga vojske 1917. godine“ održao je umirovljeni profesor Sveučilišta u Göttingenu dr. Manfred HILDERMEIER, stručnjak za  istočnoeuropsku povijest, napose za rusku povijest 17.-20. stoljeća. Na početku je rekao da ne zna odakle da počne, jer ne zna koje predznanje imamo mi koji ga slušamo. Započeo je s prvom ruskom revolucijom (1805/6), spomenuo više drugih revolucija te došao do 1917. godine. Analizirao je s jedne strane ulogu ruske vojske koja je bila na fronti, a s druge strane one koja je bila u vojarnama. Osvrnuo se i na tezu da svakoj revoluciji prethodi rat te dodao da su se stvari u Rusiji možda mogle dogoditi i drugačije da car Nikola nije bio tako tvrdoglav i ograničen. Detaljno je opisao događaje iz 1917. godine koje je nemoguće ovdje sažeti kratko. Nije zaboravio navesti ni poznate Staljinove rečenice: Umjetnost preuzimanja vlasti počiva na izboru (pravog) trenutka i Vlast leži na ulici, mora ju se samo podići.

Rad drugoga dana započeo je ne s predavanjem, nego s kratkim interventima, zapravo odgovorima na pitanje: Što može Institut za religiju i mir učiniti za Katoličko vojno dušobrižništvo, Katoličku Crkvu u Austriji, Vojnu dočasničku akademiju, Terezijansku vojnu akademiju i Akademiju za obranu zemlje? Vojni biskup msgr. dr. Werner FREISTETTER napomenuo je da je zadaća Instituta ista kao i na početku, ali s novim naglascima: pitanje mira držati budnim i kod austrijske vojske i u međunarodnim okvirima, dijalog, kontakti ... Generalni tajnik Austrijske biskupske konferencije dr.dr. Peter SCHIPKA je naglasio ono i između riječi religija i mir, želeći reći da one idu zajedno. Naime, religija ima snagu koja osigurava mir, jer nam je Isus naredio da ljubimo svoga bližnjega. Ne smije se jedno izigravati protiv drugoga. U Austriji živi u miru 16 priznatih religija. Dodao je da je Isus rekao i ove riječi: „Nisam došao da donesem mir, nego mač.“ (Mt 10, 34b) Kato to spojiti? Ako se religija zloupotrebi, miru je kraj. Tada ono i donosi napetost između religije i mira. Ljudski mir je uvijek privremen. Ali Bog je onaj koji daje trajni mir. On daje budućnost koju možemo shvatiti kao svjetsku obvezu. Tada se mačevi prekivaju u plugove. Završio je rečenicom: Austrijska biskupska konferencija se ne pita što može očekivati od Instituta nego što može učiniti za Institut. Potom je uzeo riječ zapovjednik Vojne dočasničke akademije brigadir  Nikolaus EGGER. Čestitao je Institutu obljetnicu, zahvalio za dosadašnje zajedništvo, zaželio mnogo kontakata i daljnju pomoć u etičkoj izobrazbi dočasnika. Zamjenik zapovjednika Terezijanske vojne akademije pukovnik mag. Franz HOLLERER čestitao je Institutu i zahvalio za dosadašnju suradnju (i posebno za sinošnju Večernju u Kapeli dvorca Schönbrunna!). Spomenuo je da Akademija obrazuje vrsne časnike (u zadnje vrijeme i časnice) još od 1752. godine. Ima vremenski neograničen nalog činiti to i dalje. Pokazao je projektorom nekoliko slika/tablica o sustavu obrazovanja i zaželio da Institut surađuje s njom u poučavanju, organiziranju znanstvenih  priredbi, istraživanju, umrežavanju i oblikovanju crkvenog života. Zadnji je govorio načelnik Glavnog stožera general Othmar COMMENDA. Zaželio je da Institut prije svega daje etička znanja koja austrijski vojnici u inozemstvu trebaju na licu mjesta. To su specifična znanja koja se svake godine trebaju ustanoviti. Ne brinite se, i dalje ćemo podržavati Institut u svemu što možemo, jer nema zdrave atmosfere bez religije, dodao je general čestitajući Institutu i želeći mu ugodan daljnji rad.

Potom su uslijedila dva zadnja predavanja. Prvo pod naslovom „Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi kao revolucionarno-kreativna strategija za rješavanje problema“ održao je pukovnik Anton FISCHER. Izrekao je i pokazao projektorom mnogo podataka o Konferenciji o sigurnosti i suradnji u Europi (KSSE) i o Organizaciji za sigurnost i suradnju u Europi (OSSE). Pustio je i kraći film o tome (koji se može naći na: osce.org). Ideja o održavanju KSSE-a javila se krajem šezdesetih godina (na ruski prijedlog). Prvi sastanak na vrhu 33 europskih ministara vanjskih poslova održan je u Helsinkiju (1973). Potom slijedi sastanak 35 šefova država (1. kolovoza 1975.) u Helsinkiju s donošenjem „Završnih akata iz Helsinkija“. Drugi sastanak na vrhu bio je u Parizu 1990. godine s donošenjem „Pariške karte za novu Europu“.  Uslijedio je sastanak na vrhu u Budimpešti u prosincu 1994. godine (gdje se donosi odluka da od 1. siječnja 1995. KSSE mijenja ime u OSSE. Onda sastanak na vrhu u Istambulu 1999. godine pa u Bukureštu (2001). Danas je u toj organizaciji 57 država. Na kraju je predavač spomenuo prioritete OSSE-a u godini u kojoj joj predsjeda Austrija (2017): izgradnja povjerenja i suradnje kao temelja sigurnosti, doprinos deeskaliranju postojećih sukoba, borba protiv terorizma, doprinos rješavanju sukoba u Ukrajini i oko Ukrajine itd.

Drugo predavanje pod naslovom „Recentne ruske perspektive vojne etike“ održao je pukovnik prof. dr. Boris KASHNIKOV iz Moskve. Autor je po struci filozof. Profesor je na Policijskom fakultetu u Moskvi. Bavi se praktičnom etikom i pitanjima rata i mira. U sklopu UNPROFORA bio je u Hrvatskoj početkom devedesetih oko godinu dana, kraće vrijeme i u BiH. Radio je i za Crveni križ. Nas iz Hrvatske posebno je pozdravio na početku predavanja. Veći dio njegovog predavanja bio je posvećen pojmu „pravednog rata“. Počeo je tvrdnjom da naša kultura počiva na jeziku. Ako postoje razlike među nama, onda to ima veze s jezičnim posebnostima. Nastavio je s jezičnom analizom samog pojma „pravednog rata“ i rekao da se za takve analize obično uzima engleski jezik, što nije u redu, jer u ruskom jeziku taj pojam nema nikakvog smisla, zapravo je nemoguć. Rat i pravednost ne idu zajedno. To je silovanje jezika. Kao filozof autor je ustvrdio da nema pravednog rata i nastojao je to argumentirati teorijski i pragmatski.  Spomenuo je razne teorije pravednog rata (sv. Augustina, sv. Tome Akvinskog, Francesca da Vitoria, Huge Grotiusa i dr.) Spomenuo je i onih 5-6 načela pravednog rata. Naveo je jedan citat iz Tolstojeva romana „Rat i mir“ u kojem se govori da je cilj rata ubijanje, a metode rata su špijuniranje, pljačka ... Ubijaju, a onda slave misu! Taj citat je, naglasio je autor, uvjerljiv dokaz protiv same ideje pravednog rata. Može se eventualno govoriti o opravdanosti nekog rata, a nikako o pravednom ratu. Kao praktičan dokaz protiv izraza „pravedan rat“ autor je pokazao tablicu nekoliko američkih ratova s usporednim prikazom žrtava zaraćenih strana: Vijetnam 1 : 40, Koreja 1:100, Irak 1:200. Takav odnos žrtava jasan je dokaz da to ne može biti pravedan rat. Postoje danas takozvani asimetrični ratovi, u kojima na jednoj strani uopće nema žrtava. Pitanje je da li se to uopće može nazvati ratom ili lovom. Dalje je predavač spomenuo da se danas često zaboravlja na postojanje atomskog oružja. Zbog njegovog postojanja svako vođenje rata je duel nad buretom baruta. Pitanje je samo kad će i bure eksplodirati. Zatim, kao daljnji razlog da ne može biti pravednog rata predavač je naveo promjenu klime. Poremećaj klime ratovima tako je velik da nije potrebno atomsko oružje da bismo uništili klimu. Na kraju je predavač analizirao sam pojam pravednosti (opću, partikularnu ili retributivnu, formalnu, proceduralnu ... pravednost). Predavanje je zaključio riječima: Bojim se da nas teorija pravednog rata vodi do apsolutnog rata.

Ovogodišnja ANKETA odvijala se u bečkoj vojarni VEGA-PAYER-WEYPRECHT, nazvanoj po trojici austrijskih zaslužnih ljudi. To su bili: matematičar i časnik Jurij Vega te polarni istraživači Julius Payer i Carl Weyprecht, voditelji austrijsko-mađarskog istraživačkog tima na Sjeverni pol. Atmosfera je bila ugodna. Domaćini zaslužuju svaku pohvalu.

                                                                                                                                                    Sudionici