Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Proslava spomendana bl. Ivana Merza, zaštitnika vojne kapelanije vojnog poligona “Eugen Kvaternik”

Ponedjeljak, 10. 05. 2010.

„Blaženi Ivan Merz“ jest mladi hrvatski katolički intelektualac koji je uzdignut na čast oltara zahvaljujući svom vjernom življenju evanđelja, u svom svakodnevnom životu, u svom profesorskom zvanju. Time je postao primjer i uzor svim ljudima za sva vremena; da je Isus Krist i da je evanđelje uvijek suvremeno, uvijek aktualno, dakle u svim vremenima i u svim ljudskim zvanjima. On je na poseban način uzor i primjer nama vojnicima da i mi u svom vojničkom pozivu sljedeći Isusa Krista i evanđelje možemo postići svetost u svom svakodnevnom životu“, rekao je u pozdravnoj riječi vlč. Slavko Rajič, vojni kapelan u Velikoj Buni, a trenutno i na zamjeni u vojnim kapelanijama Kamensko i Slunj.

Svetu misu je predslavio Vojni ordinarij, mons Juraj Jezerinac u koncelebraciji sa slunjskim župnikom mons. Milom Pecićem, te vojnim kapelanima iz Zagreba, Karlovca, Petrinje, Ogulina, Delnica, Gospića i Zemunika.

Na početku mise biskup Jezerinac je rekao da ovu svetu misu posebno prikazujemo za poginule hrvatske branitelje: „U ovome trenutku dok slavimo našega zaštitnika ne možemo ne misliti na naše drage pokojne, vaše prijatelje i vaše suborcu koji su išli u svojoj ljubavi do kraja. Zamislite, sjećate se kad ste krenuli u obranu Hrvatske razgovarali ste s tatom, mamom, suprugom djecom; što učiniti? Možda su vas oni savjetovali, sine nemoj ići! A ta je vaša ljubav bila veća od obiteljske i vi ste krenuli i vaši prijatelji mnogi su poginuli.“

U svojoj homiliji biskup Jezerinac je govorio o životu i djelovanju Blaženog Ivana Merz, te je istaknuo značaj hodočašća hrvatske vojske i policije u Lourdes.

Misno slavlje obogatili su nježni glasovi četrdesetak slunjskih osnovnoškolaca na čelu sa voditeljicom i orguljašicom s.Ljubomirom Lešić. Mons. Pecić kaže: „Ova je misa bila neobična: ujedinila se vojnička ozbiljnost i dječja nevinost“, a biskup Jezerinac na kraju mise je rekao: „Nigdje nisam čuo takvo lijepo pjevanje kao danas pjevanje djece. Bit će ovo krasan zbor za pet, deset godina. Zapamtite dobro, jednog dana pričat će se o zboru Slunjskome“.

Nakon svete mise uzvanici na čelu sa vojnim biskupom krenuli su u pratnji zapovjednika vojnog poligona, pukovnika Mirka Stošića i najbližih suradnika u obilazak mjesta gdje su točno prije pet godina postavljeni temelji za gradnju kapelice. Nakon obilaska biskup je blagoslovio novu kuhinju, te je u restoranu slijedio ručak, a nakon ručka šetnja i nastavak druženje u Rastokama, najljepšem dijelu grada Slunja.

Homilija vojnog ordinarija

Drago mi je da je najnoviji broj Informativno- pastoralnog lista karlovačkog dekanata Vojnog ordinarijata ŽIVOT posvećen dr. Ivanu Merzu. Tko je dr. Ivan Merz? Najbolje ga je opisao Papa Ivan Pavao II u zagrebačkoj katedrali 10. rujna l994. godine, kad je rekao za njega da je on, spominjući između ostalog hrvatske svece i blaženike, “istaknuti laik u svjedočenju evanđelja.
Ljudi vole oponašati svoje ideale, posebno mladi. Što je Merz značio za mlade njegova vremena, najbolje se vidi u katoličkog tisku, u kojemu, između ostalog, čitamo da je on: “Svjetlo na gori”, “Vitez Božji”, “Papin čovjek”, “Najljepši ideal hrvatske mladeži” itd. Sve su to bili i razlozi da jedna od naših vojnih kapelanija bude posvećena njemu u čast. Taj je privilegij dobila upravo vaša kapelanija.

Ivan Merz je rođen 16. prosinca l896. godine u Banja Luci. Otac mu je bio visoki časnik austrijske monarhije. Od svojih je roditelja primio samo građanski odgoj, gotovo bez ikakve kršćanske podloge. Za njegov kršćanski odgoj pobrinuo se pri kraju gimnazije profesor dr Ljubomir Maraković, koji je predavao i meni u sjemeništu na Šalati u Zagrebu. Nakon mature odlazi u vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto, u Austriju. Roditelji su njegovi željeli da on postane časnik. No, on nije imao volje za vojničku akademiju, tako da je izdržao samo nekoliko mjeseci. Za to vrijeme, koliko je trajalo njegovo školovanje na akademiji, bilo je dovoljno da se upozna sa životom mnogih ljudi, čiji život nije bio na zavidnoj visini. Inače se aktivno bavio gimnastikom, klizanjem na ledu i kuglanjem. Govorio je 10 jezika. Osposobio se za 4 zvanja: zvanje profesora, književnika, časnika, a posjedovao je i vrline koje se traže od svećenika. Inače, o njemu znademo najviše iz njegova Dnevnika, kojega je savjesno vodio.

Godine 1915. kao mladi časnik odlazi na talijansku frontu gdje se susreće sa svim strahotama rata i ljudske bijede. Gledajući svakodnevno smrt u oči, pred kraj rata napisao je ocu pismo: “Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogočemu, što ne bih inače nikad spoznao. Želim živo da opet postanem slobodan i da uredim svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo”. Po završetku rata počinje ozbiljno raditi na sebi. Na jednom mjestu je rekao: “Baza našega života mora biti naš preporod u Isusu Kristu, ostalo se sve samo od sebe niže”.

Posredstvom Isusovaca dobiva stipendiju i odlazi 1920. godine u Francusku, u Pariz. Bilo je to za njega veliko kulturno obogaćenje. Za njegov kršćanski život doznali su roditelji, koji se nisu slagali s njim u pogledu vjere, budući da ga nisu odgajali u tom duhu. Svojoj je majci pisao: “Znadeš da me je život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd, uvjerio o istinitosti katoličke vjere i da se zato moj cijeli život kreće oko Krista Gospodina”.

Godine 2002. bio je proglašen blaženim u Banja Luci. Proglasio ga je papa Ivan Pavao II. Na dan proglašenja papa je rekao: “Isus Krist je svjetlo što prosvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet, želi da njegovi učenici budu svjetlo svijeta i sol zemlje. I to Kristovo svjetlo blista u jednom od sinova ove Banjalučke biskupije Ivanu Merzu. Njega vam želim dati kao svjedoka Kristova i zaštitnika, ali istodobno i suputnika na putu u vašoj povijesti. On će od danas biti uzor mladeži, vjernicima i svjetovnjacima”.

Merz je bio svjestan Isusovih riječi izdanašnjeg evanđelja: “Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi čime će se ona osoliti?… Vi ste svjetlo svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori” (Mt 5, 13-14)… Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima” (Mt 5,16).

Ova je Isusova riječ upravljena i nama, budući da smo krštenjem povezani s Isusom Kristom kao trsom. Krist očekuje od svakog krštenika da bude poput svjetla i soli, da svjedoči svojim životom i da dade svoj doprinos boljitku svijeta i okoline u kojoj živi.

Velika je želja dr. Merza bila “nikada ne zaboraviti Boga i stalno željeti biti sjedinjen s njime”. On se nije zadovoljio “običnim” životom. “Treba neprestano težiti za ujedinjenjem s Njime. Ne smijem onako živjeti kao što sam živio prije rata, moram započeti novi život u duhu novo spoznatog katolicizma. Jedini Gospodin neka mi pomogne jer čovjek ne može ništa bez Božje pomoći” (Ivan Merz: “Ljubav i čistoća”, str. 147.).
Blaženog dr. Ivana Merza je često mučilo pitanje:  A što ću ja biti? Zanimala ga književnost i umjetnost, iako sada više ne uživa u njoj kao prije. Izgubio je, kaže, ono mladenačko oduševljenje. “No ona nije zauvijek na svijetu. Njega je zanimalo nešto više. “Ovaj život ima smisao ukoliko je priprava za drugi” (str. 148). Stoga sve poduzima da to i ostvari. “Treba sve sile upotrijebiti usredotočiti se prema životu koji slijedi nakon boravka na zemlji”, veli on.

Što je sve dr. Merz poduzeo u tom smislu? On je poslušao riječi apostola Pavla koji kaže da treba upotrijebiti “svu Božju opremu”, kako bi se mogao oduprijeti lukavstvima sotone. Naime, apostol Pavao pozivao je svoje suvremenike na duhovnu obnovu, na duhovnu borbu. Kao što je vojnik tada bio opremljen vojnom opremom: oklopom, štitom i mačem,, kacigom, opasanih bedara i potpasanih nogu, tako se i kršćanin treba oboružati istinom, pravednošću, spremnošću naviještati evanđelje, ojačati vjeru u Isusa Krista, oboružati se Riječju Božjom. Na kraju poziva vjernike na najjače oružje a to je molitva.

Sve to ne ide bez teškoća, bez žrtve. Merz se na veliko vježbao, uskraćujući si čak i hranu. Sam kaže da bez posta nema pravog duševnog života, da čovjek nije kadar sobom ovladati. Stoga se treba svladavati posebno na području spolnosti, tražeći čistoću prije braka. I sam se zavjetovao da će u tome živjeti sve do vjenčanja. “Prije vjenčanja mladi moraju biti čisti jer će samo tako biti kadri ostati vjerni u ženidbenoj čistoći. To nam posebno potvrđuje i svakodnevno iskustvo. “Čistoća srca je najljepši biser mladenaštva. Bude li se naša mladost držala tih smjernica, dobit ćemo čelične karaktere, svece i rodoljube, dobit ćemo čvrste plodne obitelji koje su glavni oslonac narodnoj veličini i javnom blagostanju naroda”, poručuje Merz.

Da bismo uspjeli u tome veoma je važna molitva i primanje sakramenata, posebno svete ispovijedi i svete pričesti. “Najveća stvar, koja postoji na svijetu jest Crkva, najveća stvar u Crkvi je sveta Misa, a u misi pretvorba”, to jest sv Pričest. “Sv. Misa bez svete pričesti je djelomična”, poručuje Merz. “Pričest najbrže i najlakše preporađa i obnavlja naš unutarnji život . Po svetoj Pričesti u našoj duši počinju strujati vode prema vječnom životu (usp. Iv 4,14).

Život blaženog Ivana Merza nije ostao bez ploda. Štoviše, sav se dao na apostolat. Želja mu je bila da što više privede ljude k Bogu. O tome govori i tekst predgovora iz njegove čuvene knjige, “Zlatne knjige”. “Dao dragi Bog da Zlatna knjiga u ovome obliku odgoji vojsku apostola, vojsku svetaca koja će se proširiti širom hrvatske domovine. Neka ona nešto pridonese da posvuda kod nas zavladaju načela svete Crkve (Isto, str. 225)

Iz svega toga proizlazi i njegovo poznato geslo na kojem je cijeli život radio: “Žrtva - Euharistija i Apostolat”. Kao katolički intelektualac riječju i perom oduševljava mlade i odrasle za život s Kristom, i za Crkvu. Njegova je glavna osobina bila, kao i svakog intelektualca, ljubav i odanost prema Crkvi i Kristovu namjesniku Papi. Iako je bio mlad, smatrali su ga u Hrvatskoj “stupom Crkve”. Živi intenzivnim svetačkim životom, štujući posebno euharistiju. Svakodnevno se pričešćivao u Palmotićevoj ulici u Zagrebu. Namjeravao je osnovati svjetovni institut- zajednicu laika koji bi se posvetili posebno Isusu Kristu. Umro je u Zagrebu 10. svibnja l928. godine u 32. godini života.
Papa Ivan Pavao II proglasio ga blaženim u Banja Luci 2003. godine. Prigodom njegova proglašenja blaženim Papa je rekao za njega: “Njega vam želim dati kao svjedoka Kristova i zaštitnika, ali istodobno i suputnika na putu u vašoj povijesti. On će od danas biti uzor mladeži, primjer vjernicima i svjetovnjacima. Ime Ivana Merza za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo je program života i djelovanja. Ono to mora biti i danas!”

Dragi prijatelji!
Sada bolje razumijete zašto ga je vaša kapelanija uzela za svoga zaštitnika: da bude primjer i uzor, da nam bude zaštitnikom i suputnikom u životu. Bio je vojnik i časnik, borac, koji se najviše borio na duhovnoj fronti, izgrađujući u sebi vjernika i čovjeka. Na to smo svi mi pozvani. Ako je on to mogao, možemo i mi. I nikada nije kasno započeti. Uvjeren sam da će nas, budemo li svoj život promatrali u svjetlu vječnosti, to još više potaknuti da krenemo putem kojim je on išao. Isus Krist mu je bila jedina ljubav koja ge je potpuno osvojila.

Ako budete imali prilike navratiti se u baziliku Srca Isusovog u Zagrebu, u Palmotićevoj ulici na njegovom grobu stoji nadgrobni natpis: “Očekujem milosrđe Gospodinovo i vječno, potpuno, nepodijeljeno posjedovanje presvetog Srca Isusova. S tim je raspoloženjem Iva išao u zagrljaj Trojedinom Bogu i Majci Mariji, koju je posebno štovao.

Molimo se danas da nam pomogne njegov zagovor da i sami u tome uspijemo. Amen.