Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Hodočašće u Ludbreg

Petak, 03. 09. 2010.

Već jedanaest godina uzastopno u svetište Predragocjene krvi Kristove u Ludbreg hodočaste katolici policajci pet policijskih uprava sjeverozapadne Hrvatske: bjelovarsko-bilogorske, koprivničko-križevačke, krapinsko-zagorske, međimurske i varaždinke. Ove su im se godine pridružili i kolege iz Primorsko goranske županije i policijske uprave riječke te iz Policijske akademije s autobusom polaznika tečaja predvođenih voditeljem g. Željkom Renićem, pomoćnikom kapelana g. Lukom Norcem-Kevo te policijskim kapelanom don Josipom Stanićem.

Pratio nas je blagoslov od samog početka, pa do povratka. Lijep dan, unatoč lošim vremenskim prognozama, samo je doprinio doživljaju, vjerničkom i ljudskom, proživljenom u ovom hodočasničkom iskustvu. Mogućnost svete ispovijedi dočekala nas je već na ulasku u prostor župne ludbreške crkve.

Zahvalnost naša ide i prema Bogu, i prema braniteljima, i prema ljudima ovog našeg ovdje i sada, koji znaju bližnjemu prirediti ovakve trenutke radosti što obogaćuju i dušu i srce čovjekovo. policijski kapelan Josip Stanić

Homilija vojnog ordinarija

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici. Početkom mjeseca rujna održava se svake godine veliko proštenje ovdje u Ludbregu u čast Predragocjene Krvi Isusove. Ovdje se od davnina okuplja vjerni hrvatski katolički puk da ispovijedi svoju vjeru i da se zahvali na daru otkupljenja kojim nas je Gospodin Isus Krist otkupio svojom mukom i smrću na križu. Njegova prolivena krv znak je velike Božje ljubavi prema nama ljudima.

Današnja nas biblijska čitanja uvode u središte Božje ljubavi, koja se objavila u Isusu Kristu. Otajstvo je to veliko i izazov za čovjeka u pitanju zašto je Isus Krist, koji je od vijeka, u vremenu postao čovjekom i umro za nas na križu. Odgovor na to pitanje dao je Isus židovskom učitelju Nikodemu, kad je rekao: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svog Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne; nego da ima život vječni“ (Iv 3, 16).

Mnogi ljudi nisu toga svjesni. Blaženi je Alojzije Stepinac pričao kako je neka časna sestra dvorila bolesnicu. Ta je bolesnica imala djevojčicu koja je bila nekrštena. Sestra ju je poučavala u vjeri. Kad je djevojčica opazila kod sestre krunicu, zapitala ju je: „A što je ovo sestro ispod zrna?“. Ona je rekla: „To je Isus koji je sišao na zemlju i umro je za nas na križu kako bi nas oslobodio od zla i Zloga, koji nas je želio upropastiti. Zli su ljudi pribili Isusa na križ.“ Milost je Božja taknula djevojčicu“, veli blaženik „i ona je potrčala prema mami i rekla: „Mama, znaš li što je rekla časna? Rekla je da je Bog, Isus Krist, umro za nas na križu, a mi to nismo znali sve do sada“.

Ima ljudi koji tu istinu ne znaju, a mnogi je nisu čuli, ili je jednostavno prešućuju. A to nije dobro. Mnogi pogani su, u želji da dođu do mira, prinosili žrtve kako bi im se Bog smilovao i oprostio grijehe. No sve te žrtve nisu ništa prema Isusovoj žrtvi. Stoga kaže apostol Petar: „Niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane“ (1 Pt 1, 19).

Tu istinu, braćo i sestre, trebamo kao vjernici često ponavljati, baš kao i istinu o Domovinskom ratu i ljubavi naših hrvatskih branitelja, od kojih su mnogi žrtvovali svoju krv i dali živote, kako Hrvatska ne bi bila žrtvovana. Kad bismo češće govorili o istini Domovinskog rata, o hrabrosti i nesebičnoj ljubavi hrvatskih branitelja, ne bismo toliko gubili vrijeme u beskorisnom raspravama, a još manje omalovažavali Domovinski rat i hrvatske branitelje.

Činjenica je da o tim i sličnim pitanjima govore i negativno pišu oni koji su bili daleko od bojišnice, daleko od prvih linija obrane, a neki od njih i izvan Hrvatske dok je Hrvatska krvarila. I kad o tome razmišljamo opravdano se pitamo: odakle im hrabrost pisati i obezvređivati Domovinski rat? Odakle im hrabrost prezirati suze djece, majki, roditelja i supruga, suze onih koji su izgubili najmilije? Odakle im hrabrost prezirati krv hrvatskih branitelja, koja nas je spasila od agresije, donijela slobodu, omogućila državu?

Tema krvi od primarne je važnosti u Sv. Pismu. Škropljenje krvlju žrtvovanih životinja u Starom zavjetu imalo je posebno značenje. Tako na primjer, čitamo u knjizi Izlaska: „Mojsije potom uze krv te poškropi narod govoreći: „Ovo je krv Saveza, koji je Jahve s vama uspostavio na temelju ovih riječi„ (Iz 24, 8). To je bio vanjski znak da je sklopljen savez između Boga i čovjeka i da je obvezatan s obje strane.

Na tu će se rečenicu nadovezati Isus na posljednjoj večeri kada je, pružajući kalež učenicima, rekao: „Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva za oproštenje grijeha“ (Mt 26, 28).

I doista ta je Isusova krv tekla kod bičevanja pa sve do smrti na križu. Apostol Pavao piše: „Doista, ako već poškropljena krv jaraca i bikova i pepeo juničin posvećuje onečišćene, daje tjelesnu čistoću, koliko li će više krv Krista - koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu - očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu!“ (Heb 9, 13-14)

U knjizi Postanka čitamo da krv Abela, kojega je ubio brat Kain, viče Bogu iz zemlje (usp. Post 4, 10). Nažalost, danas kao i jučer, taj krik ne prestaje jer se nastavlja prolijevati krv zbog nasilja, mržnje i nepravdi“, poručuje sadašnji papa (Papin nagovor na molitvu Anđeo Gospodnji 5. srpnja 2009). Na krik zbog prolivene krvi, koji se uzdiže iznad mnogih dijelova svijeta Bog odgovara svojom ljubavlju. Otac nebeski dao je svoga Sina za nas.

Isus Krist nije odgovorio na zlo zlom, nego svojom beskrajnom ljubavlju. Sv. Ivan će reći: „U ovom se očitovala ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga Jedinorođenoga posla u svijet da živimo u njemu (1 Iv 4, 8). „Po ovom smo upoznali Ljubav: on je položio život svoj za nas (3, 16). I po tom smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj“ (4, 16).

Promatrajući Kristove rane svaki čovjek može reći: Bog me nije napustio. I tako nam ponovno vraća nadu. Nakon Isusove smrti čovjek ne može više sumnjati u Božje milosrđe ili zdvajati da je sve propalo. Stoga bih preporučio svim hrvatskim braniteljima, posebno onima, koju imaju bilo tjelesne ili duhovne rane na duši, da ne klonu pod teretom vlastitoga križa.Vrata Božjeg milosrđa otvorena su svima, i najvećem Isusovom neprijatelju, jer smo „opravdani krvlju njegovom“, i pomireni po smrti Kristovoj.

Čovjek je takav kakvo je njegovo srce. Većina ljudi ima dobro srce. I drago nam je susresti se s takvim ljudima. No čovjekovo srce može biti i okrutno, nemilosrdno, pohlepno, ispunjeno mržnjom. I spontano nam se tada nameće pitanje: Pa gdje je to ljudsko srce? Što se s njim dogodilo? Kako je moguće da još danas postoje ljudi, koji čine zločine? Stoga nas Isus poziva: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca“.

Ako su ljudi bez srca, onda je civilizacija bez srca, politika bez srca, sustav ekonomije bez srca, ljudski su odnosi prema Bogu i ljudima bez srca.

Sv. Ivan piše: “Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi” (1 Iv 4, 19). Ta bi nas misao trebala stalno pratiti. Isus Krist nas je ljubio i predao samoga sebe za nas. Sv. Pavao kaže: „Još bi se netko možda za dobra i odvažio umrijeti, ali on je umro za nas dok smo još bili grešnici (usp. Rim 5). On je za nas prolio svoju krv, koja nas je spasila.

Kako je uopće nastalo svetište u čast Predragocjene Krvi Kristove ovdje u Ludbregu? Ono je nastalo zbog sumnje jednog svećenika. Bilo je to 1411. godine kada je spomenuti svećenik posumnjao u prisutnost Isusovu pod prilikama vina u trenutku pretvorbe kada je izgovorio riječi: „Uzmite i pijte ovo je krv moja“. I dogodilo se čudo. Nestale su prilike vina, a u kaležu se pojavila krv, koja se danas čuva u posebnom relikvijaru. I od tada dolaze mnogi vjernici u Ludbreg, kako bi svojom prisutnošću posvjedočili tu istinu vjere, koja nam je tijekom povijesti davala život.

Apostol Pavao poručuje: „Kupljeni ste otkupninom. Proslavite Boga u tijelu svojem“ (1 Kor 6, 20). To znači živjeti dostojnim životom Isusove Krvi, dostojnim životom koji se traži od jednog kršćanina.

Ako želimo proslaviti Boga u svome tijelu, onda se moramo moliti i za obraćenje onih koji su nam nanijeli bol i nepravdu. Zar se moramo moliti i za one koji su nam nanijeli zlo u Domovinskom ratu? Mučili i ubili naše branitelje i redarstvenike? Da, i za njih treba moliti. Nećemo ih proklinjati jer bismo još više jačali mržnju i učvršćivali zlo, nego ćemo moliti da spoznaju strahotu zlodjela što su ih počinili da ih dobri Bog vrati na pravi put. Ovo je teško shvatiti, a još teže prihvatiti, ali je s Božjom pomoću moguće.

Sjećam se riječi koje je izgovorio kardinal Kuharić: „Ako je netko spalio moju kuću, ja neću njegovu, ako je netko ubio mog brata ja neću njegovog. Ako je netko ubio moga oca, ja neću njegovog“. Bilo je i negodovanja zbog kardinalovih riječi. Ali ako znamo što je Isus Krist za nas učinio, onda ćemo i ovo shvatiti i prihvatiti. Zapamtimo, nije veličina čovjeka u moći, osveti, u vraćanju zla zlom, nego u praštanju.

Došli smo na proštenje u Ludbreg da bismo tražili od Boga oproštenje. Poznato vam je da je Hrvatski sabor godine 1739. molio da nas dobri Bog oslobodi i očuva od kuge koja je tada harala. Tada se zavjetovao da će podići crkvu u znak zahvale. Bila su burna i teška vremena.Tek u novije vrijeme, godine 1994. godine započelo se s gradnjom svetišta u čast Predragocjene Krvi, u znak zahvale što nas je Bog poštedio od bolesti gube.

Ja sam blagoslovio temelje ovoga svetišta 1994. godine. Izaslanik sabora bio je gospodin Martin Sagner, zvani Dudek. Nakon blagoslova pristupio je mikrofonu i rekao u šali: „Mi smo vam blagoslovili temelje, a sad si sami delajte“. Nadamo se da neće ova gradnja stati na njegovoj šali. Za očekivati je da će se nastaviti s gradnjom i proširenjem svetišta u znak zahvalnosti Bogu, kao i preporuka da nas oslobodi od svakoga zla duše i tijela.

Stoga, molimo danas da nas dobri Bog oslobodi ne samo od kuge rata nego i svake druge kuge koja razara tkivo našega bića, prije svega od bijele kuge, koja se uvukla u mnoge obitelji. Molimo dobroga Boga da nas oslobodi od kuge podjela i nesloge, od kuge razdora.

Isus Krist koji je prolio za sve nas svoju krv, neka nagradi sve one koji su dali svoju krv u obrani Hrvatske, koja je postala zalogom naše sretnije budućnosti. Amen.