Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Hodočašće Vojne biskupije u Svetu Zemlju

Subota, 02. 12. 2017.

   O 20. obljetnici utemeljenja (1997.-2017.)

Vojni biskup u Republici Hrvatskoj msgr. Jure Bogdan, zajedno s pastoralnim vikarima don Markom Medom i fra Franom Musićem OFM (koordinatorom hodočašća), te vojnim i policijskim kapelanima predvodio je hodočašće vjernika Vojne biskupije (ukupno 157 hodočasnika) u Svetu Zemlju, od 21. do 27. studenoga ove godine. Stručni vodiči po Svetoj Zemlji  bili su: fra Miroslav Modrić OFM, prof. dr. Ivan Šporčić i Vlado Rukavina. Hodočasnici su iz Zagreba zrakoplovom otputovali u Tel Aviv 21. studenoga i isto tako su se vratili 27. studenoga u zagrebačku zračnu luku. Po Svetoj Zemlji su putovali s tri autobusa te su tako u tri skupine obilazili sveta mjesta. Redovno su zajedno  slavili sv. mise i sudjelovali u nekim drugim hodočasničkim programima.

   Na samome početku hodočašća, msgr. Bogdan je u zrakoplovu blagoslovio sve hodočasnike. Pozdravljajući vojnike, policajce, članove njihovih obitelji, branitelje i druge hodočasnike u zrakoplovu, izrazio je radost što je ovo hodočašće Vojne biskupije organizirano u godini kad vojno - redarstvena biskupija obilježava dvadesetu obljetnicu utemeljenja. Točno prije dvadeset godina, papa sveti Ivan Pavao II. utemeljio je u Hrvatskoj tri biskupije: Vojni Ordinarijat, Varaždinsku i Požešku biskupiju.Time je uvedeno dušobrižništvo u hrvatskoj vojsci i policiji.

   Po dolasku u Svetu Zemlju u grad Tel Aviv, hodočasnici su na putu do Nazareta od svojih vodiča dobili temeljne informacije o Izraelu, Palestini, o jedinstvenom geografskome prostoru gdje je Bog kroz stoljeća posebice intervenirao i gdje se obilno očitovala njegova prisutnost i ljubav prema čovjeku. Upravo stoga, ovaj kraj je za nas kršćane nazvan Svetom Zemljom.

   Sve dane hodočašća biskup Bogdan je za hodočasnike predvodio sv. misu. Tako su po dolasku u Svetu Zemlju, prvu sv. misu slavili u večernjim satima u Nazaretu, u samostanu časnih sestara, u blizini Bazilike Marijina Navještenja. Pozdravljajući nazočne msgr. Bogdan je istaknuo da se nalaze u  gradu svete obitelji gdje je Isus odrastao pa su ga stoga i prozvali Nazarećaninom. Sve je pozvao da pod misom posebice mole za svoje obitelji. Istaknuo je nadalje da je u Nazaretu, blažena djevica Marija spremno odgovorila na Božje traženje u potpunosti vršiti njegovu volju. To je učinio i Marijin zaručnik sveti Josip, diskretni karakterni mladić, pobožni vjernik kad je spoznao da je Bog i pred njega stavio nove i velike zadatke. Vršiti volju Božju, u vjeri mu se predati u potpunosti, bili su ideali bogobojazne Marije i njezina zaručnika Josipa. Marijinim pristankom na Božji poziv radosna vijest spasenja ušla je u završnu fazu svoga ostvarenja.

   Nakon pročitanog evanđelja kratki je nagovor održao fra Miroslav Modrić OFM. Progovorio je o ulozi sv. Josipa u nazaretskoj obitelji, kako mu je Bog povjerio ono najveće: Isusa i Mariju. Josip je unatoč kušnji imao veliko povjerenje u Boga. Bog preko anđela objavljuje Mariji da će začeti Isusa, ali i Josipu u vrijeme kušnje da je Marijina trudnoća sami čin Boga Stvoritelja. Josip prihvaća Božje izabranje. „Kao što je Bog govorio Josipu on i nama danas govori ovdje u Nazaretu“, naglasio je fra Miro.

   Drugi dan hodočašća započeo je jutarnjom sv. misom u bazilici Marijina Naviještenja u Nazaretu. Grad Nazaret ulazi u svijet po Isusu i samo mjesto ne spominje poimence ni Stari Zavjet, ni Talmud ni povjesničar Josip Flavije. U Isusovo vrijeme nije bio ni važno ni značajno središte. Natanael je stoga mogao upitati zar nešto vrijednoga može doći iz Nazareta (Iv, 1,46). Starim dijelom Nazareta danas dominira bazilika Marijina navještenja. Izgrađena je u XX. stoljeću (1960.-1969.) i  smještena je iznad iskopina negdašnjih skromnih nastambi. Posvećena je 1969. godine. Nekoliko puta su na ovome mjestu crkve bile građene i rušene uslijed ratnih sukoba i političkih pretenzija. Biskup je u homiliji istaknuo kako su na ovome mjestu naše misli usmjerene na prve stranice Svetoga pisma, u Edenski vrt. „Istovremeno smo usmjereni i na Novi Zavjet jer nas Knjiga Postanka izvješćuje nakon pada prvoga čovjeka o dolasku Spasitelja po Mariji.  Čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju. Njegov veliki - najveći dar je sloboda. Sloboda izbora dobra i služiti dobru može postati i kobna ako li se izabire zlo. Adam i Eva su do sotonina uplitanja u njihov život živjeli u potpunome skladu s Bogom. Ipak su popustili napasniku, dali su se nagovoriti od đavla na izbor koji ih je odveo u pogrešnome smjeru. Adam i Eva nisu nijekali Boga, nisu bili ateisti. Oni su bili vjernici, ali su pokušavali organizirati svoj život bez Boga, kao da Boga nema. To je najopasnije stanje. To je praktični ateizam. Živjeti kao da Boga nema premda priznaju njegovo postojanje. U svakome grijehu, u svakom ljudskom padu pred Bogom je prisutan praktični ateizam. I nakon pada Bog traži čovjeka, zove čovjeka. Adam od njega bježi jer „je gol“, jer je izgubio svoje dostojanstvo. Razgolićen je u svome dostojanstvu, ljudskosti, čovještvu. Kad se čovjek udaljuje od Boga gubi svoje dostojanstvo“ ustvrdio je biskup.

   „Bog najavljuje dolazak Spasitelja po Djevici koja se potpunosti stavlja njemu na raspolaganje. Sav stari Zavjet je usmjeren prema Nazaretu, prema susretu anđela i Marije. Sve je usmjereno prema ovom mjestu“ - naglasio je biskup. „Bog intervenira u Marijin život i to na ovom mjestu odakle započinje novo stvaranje - otkupljenje.Svi smo ovdje kao vjernici, jer vjerujemo, jer smo kršteni, jer želimo živjeti svoju vjeru“. Biskup je zaključio nagovor riječima pozivajući sve da budu otvoreni Božjem pozivu kroz vršenje njegove volje u svakodnevnome životu.

   Hodočasnici su potom posjetili Gospin izvor, crkvu sv. Josipa, sinagogu u kojoj je Isus započeo javno djelovati te Kanu Galilejsku. Tu su bračni parovi, njih 32 obnovili svoja bračna obećanja te ih je na kraju biskup Bogdan blagoslovio. Bio je ovo dirljiv trenutak za sve, napose za bračne parove koji su na ovom svetom i znakovitom mjestu ponovno oživjeli trenutak vlastitog vjenčanja. Potom su hodočasnici, unatoč kiši posjetili brdo Tabor, mjesto Isusova preobraženja.

   Treći dan hodočašća u Svetoj Zemlji, hodočasnici su započeli pohodom Kafarnaumu. Uz gradić Kafarnaum na obali Genezaretskog jezera vezani su mnogi događaji iz Novoga Zavjeta, iz Isusova života i njegovih učenika. Grad se protezao na zemljištu kojeg su otkupili franjevci 1894. godine i u svome istočnome dijelu na terenu koji je danas u vlasništvu Grčke pravoslavne Crkve. Isus je iz Nazarete preselio u Kafarnaum i tu se nastanio. U njegovo vrijeme Kafarnaum je bio nastanjen i razvijen grad. U gradu je bila i velika sinagoga u koju je često dolazio. U samome gradu je Isus učinio i više čudesa.

   Hodočasnici su slavljem sv. mise u crkvi u Kafarnaumu započeli razgledanje grada. Sadašnja crkva u obliku lađe, sagrađena je na stupovima iznad ostataka Petrove kuće. Na tome je mjestu Isus ozdravio Petrovu punicu. Arheološki ostatci i iskopine prijašnjih građevina vidljivi su u temeljima kroz staklo iz same crkve. Biskup je u svojoj propovijedi govorio o osobi sv. Petra i njegovoj povezanosti s Isusom.        

„Petar je bio čovjek srca, dobrote, pravedan, brz u reakcijama i odlukama, ponekad brzoplet. Istovremeno i jak i slab! Kad je upoznao Isusa nije se od njega dijelio.  Mačem ga je branio u Getsemanskome vrtu ali ga je istovremeno i zatajio. Gorko je oplakivao svoj grijeh zatajenja. Isus gleda na Petrovo srce, nutrinu, odanost, nastojanje, kajanje. Toga i takovog Petra Isus određuje da u Crkvi „predsjeda u ljubavi. Petar će kasnije i umrijeti za Isusa. Koliko li i sami u Petru prepoznajemo i sami sebe?“ -  upitao se biskup.

   Poslije Kafarnauma hodočasnici su sa svojim vodičima razgledavali okolna mjesta u Galileji o kojima govore evanđelja: Genezaretsko jezero, Goru Blaženstava, crkvu čudesnog umnažanja kruha u Tabghi, svetište Petrova prvenstva. U večernjim satima su stigli u grad Isusova rođenja - Betlehem.

   Četvrtog dana boravka u Svetoj Zemlji, msgr. Bogdan, poveo je hodočasnike na Pastirsku poljanu, u okolici Betlehema. Zatim su pohodili Ain Karem pokraj Jeruzalema. Tu su podignute dvije crkve koje podsjećaju na mjesto susreta Blažene djevice Marije i rodice Elizabete, gdje je Gospa izgovorila svoj glasoviti hvalospjev „Magnificat“. Svetište je obilježeno Gospinim hvalospjevom ispisanim na mnogim jezicima na  keramičkim pločicama. Druga crkva podsjeća na dom u kojem je rođen i odrastao sv. Ivan Krstitelj. Tekst Ivanova oca Zaharije „Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov…“ postavljen je posvuda po prostorima svetišta na raznim jezicima.   

   U popodnevnim satima, hodočasnici su pohodili špilju Isusova rođenja u Betlehemu i razgledali baziliku rođenja Isusova. Prva bazilika podignuta je od cara Konstantina, na mjestu gdje je palestinac biskup Euzebije Cezarejski tvrdio da je bila špilja Isusova rođenja. Kasnije je car Justinijan uljepšao baziliku i ona je uglavnom takva sačuvana do naših dana. Daljnje radove na njoj će izvršiti Jeruzalemska latinska Crkva i Carigradska grčko-pravoslavna Crkva u 12. stoljeću. Uslijed raznih ratova i nemira, danas su tri Crkve (su)vlasnice ovog jedinstvenog svetog prostora: Grčka pravoslavna, Katolička i Armenska Crkva. Ispod bazilike Isusova rođenja nalazi se špilja sv. Josipa, špilja nevine dječice, špilja sv. Jeronima Dalmatinca. Sveti Jeronim je ovamo došao iz Rima u 46. godini života. Tu je živio više od trideset godina strogim asketskim životom, prevodeći sv. pismo na govorni latinski jezik i pišući svoje poslanice i druge teološke tekstove…. Nakon smrti bio je i pokopan u tome sakralnome kompleksu. Kasnije su kršćani njegovo tijelo prenijeli u Rim i pohranili ga u baziliku svete Marije Velike na Esqulinu gdje se i danas nalazi. Jeronimov prijevod sv. pisma nazvan Vulgata, postao je i ostao sve do naših dana osnovni tekst sv. Pisma za svekoliku crkvenu zajednicu.

   Poslije podne u 16.00 sati hodočasnici su slavili sv. misu u špilji Gospina mlijeka. Prema prastaroj legendi prije bijega u Egipat, Gospa se uslijed Herodove prijetnje i progonstva malog Isusa sklonila na ovo  mjesto. Prema predaji koja seže do sedmog stoljeća u špilji su bila pokopana i nevina dječica ubijena u Betlehemu od Heroda.  Biskup je istaknuo u propovijedi da se upravo u Betlehemu rodila druga božanska osoba – Isus Krist. Isus je mlado sunce s visine. Potom je protumačio zašto je u Istočnoj i Zapadnoj Crkvi Isusov rođendan stavljen na 25. prosinca prema Julijanskome odnosno prema Gregorijanskome kalendaru i kako je došlo do različitog datuma slavljenja ovog velikog kršćanskog blagdana. Simbolika Isusova dolaska u štali među pastirima je snažan Božji govor. Bog dolazi čestitima srcem. Okoliš je neugodan i neprikladan ali je srce bitno. Kako je bilo u povijesnome Isusovome dolasku to se i ponavlja kroz svu povijest čovječanstva do eshatona. Bog pohađa čovjeka i otkriva se čovjeku koji nije nadut, napuhan kao žaba, nego je skroman, malen i otvoren. Tu se utjelovljuje. Tu se izvršava njegovo otkupiteljsko djelo…..

   Nadalje biskup je istaknuo kako je naš Bog Bog ljubavi. Bog ljubavi se utjelovljuje, dolazi na svijet ovdje u Betlehemu. Kuca na vrata srca svakog čovjeka. Bogu nitko nije nevažan – zaključio je biskup.

   Peti dan boravka u Svetoj Zemlji bio je posvećen pohodu Jeruzalemu. Najprije su pohodili Zid plača. Potom je uslijedila pobožnost Križnog puta ulicama starog Jeruzalema. Ova pučka pobožnost završila je pohodom bazilici Isusova groba. Trebalo je čekati nekoliko sati do ulaska u Božji grob i na razgledanje same bazilike, Kalvarije, kapelice sv. Jelene i drugih svetih mjesta u bazilici. Tisuće pobožnih štovatelja svaki dan strpljivo čekaju na ulazak u Isusov grob i uopće u baziliku. Zasigurno to je najsvetije mjesto u Jeruzalemu za nas kršćane.

   U poslijepodnevnim satima hodočasnici su pohodili Maslinsku goru. Pohodili su mjesto Isusova uzašašća, crkvu Isusova plača nad Jeruzalemom i potom crkvu gdje se Isus znojio krvavim znojem. Na početku sv. mise biskup je pozvao sve na molitvu za naš narod i poglavito za hrvatske uznike u Haškom zatvoru. U homiliji je progovorio o Isusovoj tjeskobi u Getsemaniju. Po završetku misnog slavlja, hodočasnici su ostali u molitvi i tišini. Svi koji su to htjeli mogli su se u bazilici i u samome vrtu pojedinačno ispovijediti.

   Šestog dana, na nedjelju Krista Kralja, svečano misno slavlje, za hodočasnike u Svetoj Zemlji, msgr. Bogdan predvodio je u pustinji. Bio je to trenutak  prisjećanja na Isusovu kušnju u pustinji te promišljanje o vlastitim kušnjama koje susrećemo u životu. Msgr. Bogdan je u homiliji progovorio o kršćanskoj antropologiji. “U činu začeća ljudskog života roditelji daju djetetu fizički život  a Bog udahnjuje besmrtnu dušu. U nastanku novog života sudjeluju tri osobe, otac i majka i Bog Stvoritelj. I mi stoga nismo gospodari ljudskog života nego samo upravitelji  (administratori)” – poručio je biskup. Čovjek ima svoj početak ali nema svoga kraja. On je stvoren za nebo.

   Tumačeći nedjeljno evanđelje od svetkovine Krista Kralja, pozvao je da u živom čovjeku promatramo osobu - čovjeka koji je slika Božja. Bog će nas u konačnici prosuđivati po djelima ljubavi. U svome bližnjemu promatrati Isusa koji od nas očekuje riječ utjehe, ohrabrenje, čašu hladne vode, itd.

   Nužno je da vjernici žive život sukladno poruci današnjeg evanđelja: gladnog nahraniti, žednoga napojiti, bolesnog pohoditi i to u svojoj obitelji, sredini. Biti produžena ruka Božje ljubavi prema potrebnome čovjeku u kojemu gledamo Isusa. Ako li živimo kao da Boga nema ili nam je on  samo servis kad mi zatreba, to nije dobro. Ljudski život treba gledati pod vidom vječnosti. Domovina je naša na nebesima, to je naš cilj. Ova pustinja svojom tišinom govori nam o Bogu. U njoj je Bog govorio pojedincima i jednome cijelom narodu. I mi se stoga ponekad povlačimo poput Isusa u osamu; na duhovne vježbe, u svoju crkvu kako bi nakon promišljanja i molitve mogli još zauzetije kršćanski živjeti i djelovati – poručio je biskup.

   Hodočašće se nastavilo prema rijeci Jordanu gdje je prema predaji Ivan krstio Isusa. Bila je to prigoda za ispovijest vjere i obnovu krsnih obećanja što su i hodočasnici učinili pod biskupovim vodstvom.

   Slijedeća postaja hodočasnika bila je tvrđava Masada. Prema nekim egzegetama Masada bi bila i mjesto u pustinji kamo je došao David nakon susreta sa Šaulom.  O tvrđavi Masadi doznaje se više od povjesničara Josipa Flavija koji opisuje invaziju Rimljana i junačko odolijevanje Židova nekoliko godina pred rimskom silom i poslije pada Jeruzalema. I kad su Rimljani konačno prodrli u Masadu zatekli su unutra mrtve Židove. Radije su jedni druge pogubili nego li se predali Rimljanima. U XX. stoljeću Masada je istražena, iskopine su dobro konzervirane a židovska vojska na tome mjestu svake godine slavi Dan oružanih snaga s prisegom novih ročnika.

   Poslije Masade hodočasnici su posjetili Mrtvo more. Tu je bila prigoda i za kupanje tko je želio. Vozeći se uzduž Mrtvog mora vodiči su izvijestili hodočasnike o Kumranskim spisima i nalazima pored mrtvog mora koji potvrđuju autentičnost nekih tekstova iz Staroga Zavjeta i bacaju novo svijetlo u stoljeća “kad je Bog govorio ocima po prorocima”.

   Sedmog dana, i posljednjeg dana boravka u Svetoj Zemlji, hodočasnici su najprije pohodili crkvu u podnožju Maslinske gore u kojoj je prema predaji pokopana  Blažena Djevica Marija i mjesto odakle je dušom i tijelom bila uznesena na nebo. Potom su pohodili Sion, Dvoranu posljednje večere i crkvu Gospina usnuća koju drže njemački benediktinci. Tu su slavili  završnu hodočasničku sv. misu i otpjevali Te Deum. Biskup Bogdan je u homiliji govorio o sadržajima iz života prve kršćanske zajednice koji su vezani uz brdo Sion. „Na kraju ovog hodočašća, na mjestu Pedesetnice, odakle su kršćanski vjerovjesnici oboružani iskustvom Božje blizine i dobrote krenuli u svijet svjedočiti Istinu o Isusu Kristu nalazimo se u sličnoj situaciji.  Iskustvo prve Crkve bilo je iskustvo susreta vjernika s Bogom živim. Bog u svojoj Crkvi ostaje i djeluje po sakramentima koji su uvijek susret neba i zemlje, susret Boga i čovjeka. Bog je htio posvetiti sve ključne trenutke ljudskoga života, od rođenja do smrti. Sakramenat krštenja povezan je uz krštenje, bolesničkog pomazanja uz bolest i prijelaz u vječni život, ispovijedi uz trajno čišćenje duše od nesavršenosti i grijeha. Središnje otajstvo koje okuplja i ujedinjuje Crkvu je sakramenat presvete euharistije koji daje život Crkvi. Učenici iz Emausa prepoznali su Gospodina u lomljenju kruha. Biskup je poželio svim hodočasnicima da im iskustvo Svete Zemlje pomogne da uvijek prepoznaju Gospodina u lomljenju i blagovanju euharistijskoga kruha. Sve ih je povjerio Presvetoj Djevici Majci Crkve i kraljici obitelji.  Hodočasnici su istoga dana poslije podne 27. studenoga iz zračne luke u Tel Avivu poletjeli za Zagreb.