Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Intervju s mons. Lucom Ravelom, francuskim vojnim ordinarijem

Srijeda, 12. 10. 2011.

Monsinjore Ravel, u Vašoj biografiji ljudi su uglavnom iznenađeni informacijom da ste bili vojnik Francuske vojske. Koliko ste dugo bili vojnik i imate li kakva iskustva iz vojnih misija?

Tada obvezni vojni rok odslužio sam od 1977. do 1978. godine. Zatim sam pohađao vojnu školi i ostao u vojsci kao padobranac i voditelj odjela. Vojnički život utro je put mome poslanju u Francuskoj vojsci.

Je li vas nešto u vojničkoj karijeri posebno usmjerilo prema svećeništvu?

Za vrijeme služenja vojne obveze upoznao sam ljude koje prije nisam poznavao. Prije sam mislio sam da sam otvoren za sve, no tamo sam otkrio ljude koji nisu imali istu kulturu kao ja, mnogi od njih nisu znali čitati ni pisati. Pokušao sam razumjeti te različite uvjete ljudskog odrastanja i školovanja. To je bilo izvanredno iskustvo: otkrivanje čovjeka i samoga sebe kako bih spoznao svoje fizičke i psihičke granice te granice i mogućnosti vojnika koji je bio pored mene i kojemu sam bio zapovjednikom. Za vrijeme toga služenja osobno sam susreo Boga. To nazivam svojim osobnim obraćenjem, obraćenjem odraslog čovjeka. Sva ta iskustva nisu mi dala zvanje, ali su postala temeljem moga duhovnog i kršćanskog života koji je vodio prema duhovnom zvanju.

Je li za francuske prilike čudno kada se vojnik odluči za svećeništvo? I koliko je to čest slučaj? Koliko Vi danas u francuskoj Vojnoj biskupiji imate svećenika koji su primili poziv dok su služili u vojsci?

Nije izvanredni slučaj da jedan vojnik želi postati svećenik u Francuskoj, kao ni u drugim zemljama. Prije nekoliko tjedana razgovarao sam s američkim vojnim biskupom koji mi je rekao da 12% svećenika dolazi iz vojnih redova i koji su raspoređeni po svim biskupijama. U Francuskoj ima jako puno redovničkih i svećeničkih zvanja koja dolaze iz vojnih redova. Tako u našoj Vojnoj biskupiji imamo više svećeničkih i đakonskih zvanja koji dolaze iz vojske. Dva zadnja kandidata koja su došla u bogosloviju su jedan pilot helikoptera i jedan iz žandarmerije. Imamo osam bogoslova od kojih je pet došlo iz vojnih redova. Ima logike u tome, jer kad si vojnik već se tada pripremaš za misiju i cijeli život ulažeš u tu misiju. Izabireš ono što voliš i to radiš s ljubavlju. Negdje u mentalnom sklopu te misije dodiruju se svećenički poziv i vojna služba.

Kako vidite sebe kao biskupa u modernom svijetu i u Crkvi, poglavito kao vojnog biskupa?

Moja biskupska služba mi je dana od samog Isusa Krista. U modernom i postmodernom svijetu biskup mora posvjedočiti ljubav i očuvati tu ljubav. Ljubav koja se daje u sakramentu Euharistije, ljubav koja se živi u međuljudskim odnosima, ljubav koja je nerazdvojiva od Božje riječi. Sv. Augustin, kada govori o biskupskoj službi, upotrebljava sliku vinograda. Govori: ja sam u vinogradu koji nadgledam, pazim, štitim i nad njim bdijem. Često moram biti na terenu i imati viziju Božjeg naroda koji mi je povjeren i pritjelovljen u svijet koji je zahtjevan jer u sebi nosi jedan novi oblik totalitarizma koji papa Benedikt XVI. naziva relativizmom. Danas je sve postalo relativno: istina, život… U ovakvom svijetu moram voditi stado koje mi je povjereno. Kao vojni biskup imam ulogu i obvezu biti savjetnikom državnim vlastima, ne u strategiji, nego u području etike kako bi razumjeli svjetovno te respektirali vjersko.

Kako gledate na biskupstvo u vojsci za razliku od dijecezanskog biskupstva?

Vojni biskup ima svećenike a nema župnike u župama. Koja je razlika župničke službe u jednoj župi i dušobrižničke službe vojnog kapelana? Župnička služba u župi je izvan društva, iako je svećenik povezan sa svojim vjernicima. Dušobrižnička služba vojnog kapelana je služba u jednoj instituciji sa svim bogatstvom i granicama te institucije. U ovoj službi ima puno administracije i moramo poštivati disciplinu koja je prisutna u toj instituciji. To je jedna posebnost, ali imamo prednost gdje nas se prepoznaje i priznaje kao svećenike. Svatko zna naše mjesto i cijeni ga. U francuskom društvu mnogi više ne znaju mjesto i ulogu svećenika niti biskupa.

Prepoznaje li francusko društvo mjesto i ulogu Crkve u društvu? Ili bolje, prepoznaje li suvremeno francusko društvo mjesto i ulogu Vojne biskupije u društvu?

Vojska poznaje i priznaje prisutnost vojnog biskupa. Imamo tradiciju staru nekoliko stoljeća. Godine 1905., kada je došlo do odvajanja Crkve i države, ni tada nije bila ugroženo dušobrižnička služba u vojsci, te bila uvažena i prepoznata kao nešto vrijedno i dobro. U francuskom društvu sve više raste tendencija težeg položaja i razumijevanja uloge vojnog kapelana. Društvo koje je sekularizirano sve teže razumije Crkvu i ulogu svećenika u vojsci. Jedan laik teško razumije položaj svećenika u vojsci, a još teže razumije da je taj svećenik plaćen za svoj posao državnim novcem. Oni su često šokirani tom činjenicom!

Imaju li vojarne sakralni prostor? Imaju li kapelani adekvatne uvjete za rad?

Uglavnom sve vojarne imaju svoje kapele i sve potrebne uvjete za svoju misiju.

U Hrvatskoj je kao ostatak komunističkog načina razmišljanja još uvijek prilično nespojivo da Crkva i crkve imaju svoju aktivnu ulogu u društvu. Na vjeronauk u školi se gleda s odmakom, a što tek reći o prisutnosti svećenika u vojsci. Može li se to možda usporediti s fenomenom sekularizma kod vas, koji marginalizira djelovanje i važnost Crkve u javnom sektoru?

Sigurno, mnogo više nego u Hrvatskoj! U Hrvatskoj je više od 80% katolika, a u Francuskoj je manje od 60% katolika. Mnogi od tih katolika se ne osjećaju dijelom Katoličke crkve. Shvaćanje u Francuskoj je sljedeće: kada se radi o vjeri ona mora biti smještena u privatni prostor, privatne sfere i ona ne smije imati utjecaja na društveni život. Kada biskupi zauzmu neki stav koji se odnosi na društveni život, takvi se stavovi negativno komentiraju i prema njima se odnosi neprijateljski. Ta negativna sekularizacija ima veliki utjecaj i odvaja ono što je javno od onog što je privatno. Vjeru smještaju u privatnu sferu koja ne bi smjela niti trebala imati utjecaja na društveni život.

Koliki uistinu značaj u francuskim i europskim razmjerima ima Međunarodno vojno hodočašće u Lourdes?

Ne znam za Europu, ali za Francusku mogu reći da to nije tako važan događaj kao što je bio prije pedeset godina. Utjecaj ovakvog poimanja vjere kao privatne stvari svakako je utjecalo na ovakvo shvaćanje. Francuskom društvu je drago da postoji vojno hodočašće i takva tradicija, ali ništa više od toga. Imamo jednu mudru izreku: „Volimo crkvenu glazbu, ali ne volimo riječi“.

Kako gledate na hrvatsku prisutnost u Lourdesu?

Hrvatsku prisutnost vidim kao Božji znak koji ukazuje na značaj Lourdesa i utjecaj koji ima na druge zemlje koje su se nedavno oslobodile totalitarnih režima. Hrvatska je za nas znak da Duh Božji djeluje i ostaje živ usprkos totalitarnom režimu. To je jedan znak za Europu, za naše zapadno društvo koje nije osjetilo što je to totalitarni komunistički režim. Mi živimo u jednom drugom totalitarnom režimu, režimu ideje – misli koja je zatrovala ideju i poimanje čovjeka. To je jedan znak nade za nas. To je onaj „bijeli konj“ iz Apokalipse. On je pobijedio i pobijedit će opet. A taj „bijeli konj“ jest Isus Krist koji pobjeđuje. Ako smo vjerni Božjoj riječi, ako smo vjerni obitelji, i onda kada je cijelo društvo protiv nas, Crkva će živjeti zauvijek.

Kako gledate na prisutnost francuskih vojnika u mirovnim misijama (ISAF, NATO, UN)?

To je plemenita misija iz dva razloga. Prvi je da smo ljudi i moramo biti solidarni sa svim ljudima, moramo biti solidarni s ljudskim životima. Ako je mir u našoj kući, ne bi trebali biti indiferentni prema nemiru u susjedstvu. I drugi razlog je, Francuska ima univerzalnu ulogu koja je sastavni dio njezina identiteta, da pomaže narodima kako bi došli do slobode.

Što je u srži Vaših poruka vojnicima koji su u međunarodnim vojnim misijama?

Želim im poručiti najvažniju stvar da ćemo uvijek biti uz njih gdje god bili: na zemlji, na i u moru, u zraku…

Što bi poručili hrvatskim vojnicima i policajcima koji su danas u Mariji Bistrici?

Želio bih im poručiti ono što je pisalo na sličici prigodom mojeg biskupskog ređenja „Zaista, ovo je Sin Božji!“, a ima sljedeće značenje. Dok gledamo Kristov križ i Marija se nalazi podno križa uza svojeg Sina. Jednom rukom grli noge svojega Sina, a drugom rukom prima Kristovu Krv. Marija ne optužuje satnika (centuriona) Longina koji stoji u pozadini i kojega srednjovjekovna legenda opisuje kao slijepca kome u času probadanja Kristova boka kapi Kristove Krvi padaju u oči i vraćaju mu vid. Mogla mu je prigovoriti zašto joj je Sina kopljem probo? I njemu pruža Kristovu Krv. Taj vojnik od Marije prima Kristovu Krv i oprošteno mu je! Taj vojnik kasnije govori: Zaista, ovo je Sin Božji!