Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

“Istinovati u ljubavi”, duhovne vježbe za djelatnike Vojne biskupije

Četvrtak, 25. 11. 2010.

U ponedjeljak 22. studenoga djelatnici Vojnog ordinarijata, zaposleni u odjelima MORH-a i MUP-a za suradnju s Vojnim ordinarijatom, te pomoćnici vojnih i policijskih kapelana - grupa od trideset i tri člana - započela je u Splitu svoje godišnje duhovne vježbe koje su trajale do četvrtka 25. studenoga. Uloga voditelja duhovnih vježbi povjerena je don Josipu Staniću, kapelanu u Policijskoj kapelaniji sv. Mihovila u Policijskoj akademiji u Zagrebu.

Program duhovnih vježbi odvijao se kroz različite sadržaje: osobna i zajednička molitva, svete mise, pokorničko bogoslužje i sakrament pomirenja, posjet značajnim mjestima iz vjerničke i nacionalne baštine (Solin - Manastirine, Sveti Duje), te živućim vjerničkim zajednicama (Solin – župa sv. Kajo, katedralna župa, samostan sestara klarisa).

 Promišljanja su usržena oko pet tema: 1. Smisao i svrha duhovnih vježbi; 2. Duhovnost, 3. Živjeti po Duhu, 4. Euharistija kao središte i vrhunac kršćanskog života, 4. Istinovati u ljubavi.

Vrijeme duhovnih vježbi dragocjena je prilika odmjeravanja osobnih stavova i izbora, životnog puta i vlastitih ostvarenja, smisla svoga djelovanja i postojanja, samih sebe - u odnosu na Božje planove s nama. Jesmo li na pravom putu? Ne bi li se moglo i bolje od ovoga do čega smo stigli?

Pitanje je duhovnosti, prije svega, pitanje ispravnog vrednovanja sebe u suodnosu prema Stvoritelju i bližnjima. Stoga, dani provedeni u duhovnim vježbama imaju smisla samo ako na kraju urode, pa makar i malim pomakom u čovjeku, u prilog njegove ljudske i kršćanske zrelosti.

 Riječ je ponajprije o osobnoj zrelosti. Iz kršćanske je perspektive osoba početak i središte, vrhunac i krajnji doseg vrijednosnog sustava. Ta se osobnost i jedinstvenost čovjekova nikada ne gubi, niti nestaje njene važnosti. Sve je u čovjeku i za čovjeka, konkretnog, s licem i imenom upisanim u dlan ruke Boga stvoritelja.

“No nitko od nas nije otok”, reći će Tomas Merton, pa se ne smije i ne može izolirati. Upućeni smo jedni na druge. Dijeleći darove ljudima, Bog im daruje sve što je potrebno za dobar i dostojan život. Ali ih dijeli tako da nikome u baštinu ne zapadne baš sve, pa da bi itko mogao biti samodostatan. Zato će upućenost na drugoga, tj. dimenzija zajedičarstva, uvijek biti važna komponenta kršćanskog sagledavanja samoga sebe i vrednovanja vlastitog života.

 Život pripadnika ove grupe obilježen je važnom činjenicom da su pozvani animirati jedan dio, iako minimalan, crkvene zajednice. Njima je Gospodin povjerio suodgovornost da pridonesu plodnom usmjerenju vjerničkog života katolika u MORH-u i MUP-u kroz rad Ordinarijata u RH.

Da bi toj zadaći što bolje odgovorili treba posvetiti brižnu pažnju načinu postojanja, što je jedini pravi pokazatelje vjere, u svim životnim situacijama pa i u toj konkretnoj životnoj i profesionalnoj ulozi.

Gospodin nas poziva na mudrost i odgovornost, na oblik budnosti kako bismo mogli iskoristiti, na svoje dobro i dobro bližnjih, bogatstvo koje on daruje i koje život sadrži.

“Gdje si?” u svom odnosu prema Gospodinu i bližnjemu, “Gdje si?” u odnosu na sebe samoga i ciljeve svoga života – pitanje je na koje je svatko za sebe trebao naći odgovor u duhovnim vježbama.