Vijesti

Duhovne vježbe za djelatnike Vojnog ordinarijata

Četvrtak, 31. 10. 2013.

tekst i foto: M. Čobanović

tekst i foto: M. Čobanović

„U vjeri živjeti i vjerno vršiti svoje poslanje“, tema je duhovnih vježbi koje je Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj organizirao za svoje djelatnike, djelatnike MORH-ovog Samostalnog odjela za potporu Vojnom ordinarijatu, MUP-ove Samostalne službe za suradnju s Vojnim ordinarijatom, pomoćnike vojnih i policijskih kapelana, održane u hotelu „Zagreb“ u Splitu od 28. do 31. listopada. Voditelj duhovnih vježbi bio je dr. Ivan Bodrožić, a iz Vojnog ordinarijata sudionike vježbi pratio je don Josip Stanić, biskupski vikar za pastoral.

U večernjim satima prvog dana, predavač je okvirno upoznao sa sadržajem predavanja i tijekom duhovnih vježbi, održavši zatim uvodno razmatranje.

Temeljeći predavanje na apostolskom pismu „Porta fidei“, kojim je otvorena Godina vjere, i na prvim riječima pisma: „'Vrata vjere' (usp. Dj 14, 27) koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek su nam otvorena. Preko njihova praga može se prijeći kada je Božja riječ naviještena a srce dopusti da ga oblikuje milost koja preobražava“, voditelj je rastumačio naslov dokumenta. „Imajući u vidu da se radi o vratima vjere, a znajući da vjera ovisi o Božjoj objavi kao njegovom daru, nedvojbeno je da takva vrata otvara Bog, a ne čovjek. Inicijativa je sasvim Božja, premda mnogi ljudi, u neznanju, drže vjeru svojim iskorakom k Bogu, te misle da bi se sastojala u tome da oni otvore Bogu vrata prema svome srcu i puste ga u svoj život.

Crkva – mjesto zajedništva s Bogom

Nadalje, „zajedništvo, kako nas uči Sveti Otac, koje Bog uspostavlja nije privatno niti izolirano, premda se tiče i pojedinca kao osobe. Ono je dano u svetoj Crkvi kao „kući“ Božjoj, jer nam je dar vjere darovan u zajednici vjernika.

U današnjoj kulturi individualizma mnogi, naprotiv, zagovaraju privatni kontakt s Bogom, bez zajednice – Crkve koju je on utemeljio da posluži tom uzvišenom cilju. Oni, navodno, žele pristupiti Bogu, ali ne žele k njemu kroz crkvena vrata, to jest u svojoj ravnodušnosti odbijaju računati na zajedništvo i sakramente darovane kao sredstva istinskog božanskog života čovjeku.

Bez obzira na sva osporavanja koja postaju izgovor za odbacivanje Crkve, istina je o njoj ipak mnogo dublja i uzvišenija, cjelovito ljudska i potpuno božanska. Značenje i uloga Crkve je uloga majke koja daje život svojoj djeci. To znači da, kao što nema nijednog čovjeka koji bi sebi dao život, kao što nema nikoga tko bi sam od sebe odrastao, tako nema nijednoga koji bi sam sebi dao život vjere, niti je sam od sebe odrastao u vjeri. Tko želi, dakle, kroz vrata vjere proći u život, doista ne može zanemariti da su ona Božja i crkvena u pravom smislu riječi“.

Obraćenje je ključ

Kako bi ukazao na važnost i potrebu vjere, u apostolskom pismu papa Benedikt XVI. je rekao da su vrata vjere trajno otvorena. Ovakva izjava djeluje proturječno, pogotovo ako povučemo paralelu između govora o vratima vjere i vratima koja gradimo na kućama i stanovima. Jer vrata na kućama ne postoje kako bi bila stalno otvorena, nego kako bi bila sigurna zaštita ukućanima da ne može ući unutra tko god hoće i kad hoće, a s druge strane da njima omoguće da iziđu vani kad zažele ili trebaju. Ako bi vrata bila stalno otvorena, onda bi bila upitna njihova svrhovitost, korist i smisao.

„Kad se kaže da su vrata vjere uvijek otvorena, onda to znači da je Bog otvorio vrata svoga doma i srca neopozivo pozivajući čovjeka da uđe i primi baštinu kao pravo njegovo dijete. Tako nam ovaj izraz objavljuje da je Gospodin pravi gospodar vrata života, te ujedno njihov budni čuvar, koji želi obdariti životom vječnim svoja ljubljena stvorenja.

Nakon što je Bog otvorio vrata, čovjeku je ostalo napraviti napor koji Bog od njega očekuje i ući. No, na žalost, kako nekada tako i danas, premda su vrata vjere uvijek otvorena, čovjek nije uvijek otvoren za vjeru. Ljudi češće grade svoj odnos s Bogom polazeći od svojih stavova, uvjerenja i navodnih zasluga, te prekrajaju granice Božjeg milosrđa prema svome nahođenju i mjeri, ne uviđajući primat Božjeg djelovanja. Mnogi ljudi, kritični i opori prema vjeri, radije idu glavom kroz zid, nego da prihvate da im je Bog otvorio vrata i pozvao ih da uđu.

Pa i onda kad znamo da su širimo otvorena, njima se ipak ne prolazi automatski, nego je potrebno učiniti duhovni napor da bi se prešlo preko njihova praga. Taj napor je čin dobre volje, čin ljudskog srca koje, prihvaćajući vjeru, daje se oblikovati milošću, te su otvorena samo onima koji su dopustili da im se srca razmekšaju za prihvaćanje Božje objave. Taj neophodni ljudski napor omekšanja srca zovemo obraćenjem, a onaj prosvjetljenja uma nazivamo posluhom riječi Božjoj. Obraćenje tako kulminira krštenjem koje je prelazak preko praga i ulazak kroz vrata vjere u Božju kuću. Ono tako predstavlja početak novoga puta i života koji tek treba uslijediti. Na žalost, mnogi kršćani se zadovolje samo formalno prijeći prag, a čim su ga prešli, ostanu negdje u zapećku, iza vrata, umjesto da hode na pripremljenu gozbu života. Umjesto da napreduju na putu vjere i duhovnog života, oni ostaju nezreli. Pa i kad su 'primili sve sakramente', pred Bogom se nisu obratili, te su daleko od stvarnog vječnog cilja i domovine“.

Rođeni Duhom Svetim

Drugoga dana, tijekom prvog predavanja naslovljenog: „Vjera kao rođenje“, predavač je na temelju evanđeoskih tekstova rastumačio na kakvu to novost poziva Isus. Na temelju perikope o rođenju nanovo o kojem je Isus govorio Nikodemu, učenom Židovu, jasno je da Zakon po kojem su se ravnali Židovi više nije dovoljan… naime, Zakon ravna naravi, i po Zakonu smrt je kraj, okončanje, no Isus nudi nešto čime smrt u stvari biva prijelaz, prijelaz u život vječni. Isus hoće da budemo zahvaćeni njegovim duhom. Rođenje nanovo je preporod kojim nas Bog preporađa za život vječni, otvorenost njemu. Isus ne dokida smrt, dapače, svojim utjelovljenjem podložio se smrti, ali je i prvi koji je uskrsnuo od mrtvih te na svom primjeru pokazao što to znači roditi se nanovo. Zahvaćenost Božjim duhom baca novo svjetlo na čovjekov život, daje novi smisao, ono je kao most koji omogućuje prijelaz u Božju dimenziju.

Riječima iz Prologa Ivanovog evanđelja, kojima se tvrdi da je to novo stanje moć koja preoblikuje te da s tom moći svaki krštenik treba računati, predavač je ustvrdio kako je prva zajednica Kristovih učenika bila duboko svjesna promjene koju im je Isus donio, odnosno značenja rođenja nanovo, od Duha Svetoga. S nekoliko tekstova iz Novog zavjeta potkrijepio je tu tvrdnju. Primili smo moć biti Božja djeca, te više ne možemo živjeti kao da za Božju ljubav ne znamo.

Zdenac vjere – to je čovjekovo srce

Je li čovjek današnjice sretan? Predavač, pozivajući se na pismo pape Benedikta XVI. tvrdi da „čovjek zapadne civilizacije, usprkos svih ostvarenja i golemog izvanjskog napretka, se ne može pohvaliti da je sretniji od pripadnika drugih civilizacija. Štoviše, čini se da je još oskudniji duhom, da je siromašniji smislom, da je gladniji i žedniji života. No stanje se može popraviti samo ako uspije uočiti uzroke zbog kojih je nastao problem, ako otkrije zašto je tako nisko pao i ostao na suhome, zbog čega je vrlo potišten. Ako otkrije da je zbog neukorijenjenosti u Božje vrijednosti postao nestalan u vrijednostima i povodljiv u stavovima“.

Upravo se zato Benedikt XVI. osjeća dužnim dozvati u svijest suvremenom čovjeku potrebu da se okrene Kristu. Takvu potrebu prispodobljuje susretu Gospodina Isusa sa Samarijankom koja dolazi na Jakovljev zdenac zahvatiti vode. Benedikt XVI. savjetuje čovjeku da poput Samarijanke dođe na zdenac k Gospodinu slušati njegovu riječ, jer on poziva svakoga da povjeruje u njega i da zahvati na njegovu izvoru vode što struji u život vječni. Na taj način se okreće stvarnim vrijednostima, te je u prigodi otkriti sadržaje i sredstva koja mu vraćaju dubinu i zadovoljstvo življenja.

Nekoliko je ključnih točki iz pouke koju Gospodin daje Samarijanki. Kao prvo, korjenito nam je shvatiti da je samo Isus donositelj žive, svježe, izvorske vode čovječanstvu. Samo on kao Sin Božji kadar je zahvatiti život iz dubine neizmjernosti Božjeg Srca, te dati čovjeku da pije. Čovjek sam od sebe ne može zahvatiti toliko duboko, ali zato Krist Gospodin zahvaća umjesto njega i daje mu žive vode koja može utažiti ljudsku žeđ na konačan način, nakon čega više neće ožednjeti nikada: „Ako tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada“ (Iv 4, 14a). Time nam je Gospodin nedvosmisleno htio reći da po objavi Boga koju nam je obznanio imamo pravo vrelo života, koje je po vjeri postalo i nama dostupno. Vjerujući u Gospodina Isusa imamo pristup ovoj vodi koja izvire iz Božjeg srca i struji u život vječni.

Osim toga, iz Gospodinovih riječi dade se iščitati još jedna znakovita dimenzija koja se tiče čovječje neizmjernosti i dubine srca. U drugom dijelu navedenog retka iz Ivanova evanđelja stoji sljedeće: „Voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni“ (Iv 4, 14b). Tim riječima Isus otkriva neslućene dubine ljudskog života. Snagom vode koju nam daje, to jest vjere kojom nam otvara spoznaju istinitog Boga i pravog života, u nama struji voda života vječnoga. Naše ljudsko srce, ispunjeno spoznajom i ljubavlju Božjom, po vjeri se pretvara u vrelo života.

Tako čovjek po vjeri u Krista otkriva svoj iskonski poziv i poslanje, to jest smisao svoga života i srca. Srce je stvoreno kako bi po vjeri bilo vrelo života vječnoga, zdenac Božje prisutnosti, te je besmisleno živjeti a to ne ostvariti“.

Sudionici duhovnih vježbi pošli su u popodnevnim satima u Sinj, u njemu su obišli svetište Gospe sinjske gdje su slavili sveto misno slavlje koje je predvodio voditelj duhovnih vježbi u suslavlju s don Josipom. Nakon misnog slavlja svetište, cetinski kraj, bližu i daljnju povijest Sinja te događaje oko Gospe i Turaka predstavio im je gvardijan franjevačkog samostana fra Petar Klapež, a muzej u sklopu samostana kustos fra Miro Marić.

Krist je pouzdan orijentir

Zadnje predavanje toga dana voditelj je naslovio: „Busola vjere“. Spomenuvši povijesni hod čovjekove misli te različite, nadasve filozofske pokušaje kojima je bio cilj otkriti pravi smisao života i življenja, mnogi filozofi su nudili i različite programe i rješenja… „Ujedno su uočavali kako većina ljudi životu pristupa olako i površno, ne skrbeći oko toga da otkriju trajne vrijednosti, nego bezbrižno uživaju u zemaljskim slastima i porocima. Zamjerali su im što više hlepe za slavom i častima, nego da se vježbaju u kreposnom načinu življenja, trudeći se tako otkrivati intelektualne istine koje uzdižu dušu. Predbacivali su im da im je više stalo do materijalnog obilja nego do ispravnih razumskih zaključaka koji postaje neotuđiva svojina, ispravni temelj i najčvršći oslonac u životu“. No, pokazalo se da ni ono intelektualno nije sigurno. Mnogi doživljavaju život tako idiličnim da i ne misle na sve izazove, a mnogi i ne vide svoje krajnje odredište prema kojem bi trebali upraviti život, te ostaju žrtve površnosti i samodopadnosti. Stječe se dojam da među ljudima ima i takvih moreplovaca kojima svaka olupina ili prazna kanta koja pluta morem služi kao orijentir, umjesto da im bude znak upozorenja na opasnost. Umjesto da traže čvrstu uporišnu točku pomoću koje odrediti vlastiti položaj i cilj putovanja, oni uporno nastavljaju po svome srljajući u sve veće rizike.

Dok su nekada filozofi bili optimistični glede uporabe razuma, danas se više ne možemo pouzdati ni u njega, jer je zdrav razum doveden u pitanje ponašanjem koje traži razumsko obrazloženje i pravno ozakonjenje zla i grijeha, a u isto vrijeme pozivanje duhovnih vrijednosti iz društva. Nekad je razum, u vrijeme kad među narodima nije bilo svijetla vjere koje je zasjalo po Gospodinu Isusu, bio jedina instanca koja je mogla izreći vrijednosne sudove, premda ni on nije bio u svemu apsolutno točan. Problem je bio i u tome što mnogi ljudi nisu ni htjeli slušati tuđi, nego vlastiti razum, odbijajući prihvatiti postojanje univerzalnih vrijednosti i nekog apsolutnog autoriteta i kriterija kojim bi se ravnao svaki pojedinačni razum.

„Ono što čovjek nije mogao sam po sebi, htio mu je omogućiti Bog. Htio ga je sigurnim putem i pouzdanom lađom dovesti do luke spasenja. Zato mu je uz navigacijske sposobnosti razuma dao još i busolu vjere kojom se može nepogrešivo orijentirati na nemirnom moru života, želeći tako potkrijepiti i ukrijepiti krhku ljudsku savjest koje se zna pokolebati usred bura i oluja. A busola vjere je doista nepogrešivo pokazivala smjer božanskog života i onu jasnu duhovnu i moralnu vertikalu oko koje se treba kretati i kojom se treba voditi život. Zato je navještaj kršćanske vjere u prvom redu dao potporu nesigurnom razumu za one valjane zaključke o životu i ponašanju do kojih su veliki umovi čovječanstva znali doći, a masa ih je u praksi opozivala. No kršćanin koji se služio busolom vjere, znajući da ima nepogrešivi detektor vječnih vrijednosti, pokazuje da poznaje točan put do luke vječnoga spasenja, sukladno riječi i nauku Gospodina Isusa“.

Vjerovati srcem iliti cijelim svojim bićem

Trećeg dana duhovnih vježbi voditelj je kroz teme „Vjerovati srcem“, „Ustima ispovijedati vjeru“ i „Vjera kao hrana“ izrazio sukus novosti kršćanstva. Sukus koji je objavio Bog Isus Krist, objavljujući da je on „vrata“. „Živimo u svijetu kojim dominira vjerski formalizam, velika površnost i relativizam glede poznavanja Boga. Čovjeka se uvjerava da ima mnogo važnijih sadržaja, nego što je pitanje Boga i vjere u njegovu životu. Pa i onda kad se govor o Bogu ne otklanja kao sasvim suvišan, nepotreban i štetan, potpuno ga se minimalizira i marginalizira. A što se tiče vjere, ni nju se ne uklanja iz ljudskog vidokruga, nego se radije iskrivljuje autentično poimanje vjere. U suvremenom svijetu vjeru, koja se predstavljala kao neponovljiv i jedinstven odgovor na prisutnost živoga u Boga u vlastitom životu, neutralizira se na takav način da ju se zamjenjuje ljudskim mišljenjima o Bogu. Stoga se u svijetu u kojem živimo vjeru se smatra jednim od mišljenja ili stavova o Bogu, a ne neponovljivim činom, to jest jedincatim odgovorom na Božju objavu. A budući da se stvara ozračje da svatko o Bogu može imati, pa čak, štoviše, da ima pravo, na svoje mišljenje, onda je sasvim jasno da se pokušava hrpom mišljenja zamijeniti istina o Bogu koji se je objavio i koju je sam o sebi jasno i nedvosmisleno izrekao“. No, pitanje formalizma, kako je i voditelj ustvrdio, nije neka novina. Na mnogim mjestima u Bibliji govori se o pukom obdržavanju propisa… Bez srca. Česti su i Božji interventi u kojima traži od njih da se ne zadovoljavaju obredima, nego da vjeruju srcem. „Osim toga u Svetom pismu ne nalazimo, kao što danas činimo u naše doba, da se o vjeri govori kao o činu razuma, nego prije svega o činu srca. Ne vjeruje se pameću i glavom, nego se vjeruje srcem koje je organ ljubavi, te je čovjek pozvan istinski i s ljubavlju pristupiti vjeri, to jest Bogu“. Doista, samo se srcem može istinski vjerovati, a svaki drugi oblik odnosa s Bogom, koji nije čin vjere srca, iskrivljeni je odnos s Bogom. Toga je bio svjestan i veliki obraćenik sveti Pavao, kojemu kao pripadniku farizejske sljedbe nije bio stran vjerski formalizam, da bi nakon obraćenja, svjestan svojih zabluda, nastojao ih i ispraviti otkrivajući autentičnu ljubav Božju.

„Nadalje, ovaj poziv da se vjeruje srcem uvijek je dodatno pobliže označen. Ne samo da je trebalo vjerovati srcem, nego se naglašavalo svim srcem. A vjerovati srcem značilo je vjerovati cijelim svojim bićem, budući da srce predstavlja cijeloga čovjeka. Time se potvrđivalo kako je Bogu bilo stalo do uspostave cjelovitog zajedništva. Kao što je on sebe davao potpuno za čovjeka, tako je očekivao od čovjeka da u zajedništvo vjere i života ne ulazi djelomično nego potpuno svim srcem, to jest cijelim bićem. Onaj tko se zadovolji djelomičnim čašćenjem Boga ili mu daje doziranu ulogu u svom životu, takav pokazuje da ne poznaje Boga dovoljno, a kao logična posljedica toga je da ga i neprikladno časti.

Upravo zato i odnos vjere s Bogom pretpostavlja svijest ljubavi i cjelovitosti. Tako ni vjera, kao ni ljubav, ne može biti parcijalna, niti se mjeriti u postotcima ili živjeti na mahove. S Bogom se ne može graditi djelomičan, kratkotrajan i privremen odnos, nego samo odnos cjelovitog darivanja i predanja. Ne može se graditi odnos na temelju ljudskog mišljenja, nego onaj odgovor vjerom kojom se razum uzdiže do istine. Samo ako znamo biti vjerodostojni svjedoci Božje ljubavi, to jest ako vjerujemo svim srcem, onda smo vjerodostojni vjernici, osposobljeni, snagom svoga srca, ljubavlju i umom, druge uvoditi u zajedništvo Božjeg srca“.

Tko srcem vjeruje, ustima ispovijeda. U slijedećem predavanju voditelj se poziva na Pavlov tekst iz Poslanice Rimljanima u kojemu sveti Pavao veli kako treba srcem vjerovati, stavljajući ujedno, nakon toga, i naglasak na jednu drugu važnu sastavnicu vjere. Ta važna sastavnica je sposobnost i potreba da se vjeru ispovijeda, pri čemu se Pavao izražava na veoma specifičan način. Apostol, naime, veli da vjeru treba „ustima ispovijedati“.

„U takvom kontekstu ustima ispovijedati vjeru značilo je onda djelovati cjelovito, sukladno snazi cjelovitog iskustva koje se postizalo srcem koje vjeruje i koje je bilo ispunjeno istinskim zajedništvom s Bogom. A to iskustvo pretpostavlja angažman cijele osobe za koji sam Bog daje snagu. Stoga je ovaj izričaj o ispovijedanju ustima usko vezan uz onaj 'srcem vjerovati', te se samo u svjetlu njega može razumjeti.

Ne bi ga se stoga smjelo shvaćati na prikraćen način, kako se to danas čini u suvremenom svijetu u kojem mnogo kršćani samo ustima govore da su kršćani i održavaju neke izvanjske oblike vjere, ali svojim djelovanjem i životom nimalo to ne pokazuju. Ima opet onih koji govore da su u srcu i duši vjernici, da prihvaćaju Boga, ali ne ispovijedaju ustima jer su razočarani konkretnim svjedočanstvom onih koji govore da vjeruju. Stoga oni o Bogu ne govore niti ga spominju, a možda čak dovode u pitanje njegovu opstojnost i uvjerenja o njemu, izabirući radije pozivati se na svoja dobra djela. Takvi će reći da se ne vrte oko crkava i ne ližu oltare, nego djelima pokazuju što vjeruju. Ima i onih koji će reći da se oni osobno i privatno Bogu mole i u nutrini su vjernici, ali ne prihvaćaju Crkvu i vjernike. Kad sve to saberemo za nijednu od navedenih skupina ipak ne možemo reći da srcem vjeruju, jer to bi značilo da dopuštaju Bogu da on s njima ostvari prisno zajedništvo. A ako srcem ne vjeruju, to onda znači da i njihova djela nisu prava ispovijed i pravo svjedočanstvo Božje dobrote. Njihova djela mogu biti djela na razini općeljudskog ćudoređa, te se time tješe za razliku od onih koji ni toliko ne žive ispravno, ali njihov život nije svjedočanstvo vjere u Boga života. Njihovo djelovanje nije plod vjere srca, kako pretpostavlja sveti Pavao, jer ispravno djelovanje proizlazi iz biti osobe, to jest iz odnosa s Bogom.

Stoga je velika istina, a to naglašava i sveti otac Benedikt XVI. da ispovijedati vjeru ustima označava cjelovito svjedočanstvo života, što postaje potvrda, pečat i kruna svih uvjerenja. Nije dostatno samo verbalno ispovijedanje bez djela, jer su to samo prazne riječi, isto kao što za spasenje nisu dostatna djela koja nisu posljedica i plod vjere srce u Boga živoga. Samo onaj tko spoji i jedno i drugo na cjelovit i vjerodostojan način dopustio je da ga vjera zahvati, te za njega onaj Pavlov izričaj o ispovijedanju vjere ustima znači da daje cjelovito svjedočanstvo vjere djelima u javnosti, a ne samo riječima u privatnoj formi. Samo tako se može postati svjedokom vjere, što je neophodno za zrela i odgovorna vjernika.

U popodnevnim satima sudionici su se uputili prema Klisu, kliškoj utvrdi kroz koju ih je provela Slavica Caktašk, a zatim su posjetili samostan časnih sestara Služavki malog Isusa i družili se sa štićenicima o kojima skrbe sestre. Nakon posjeta slavili su sveto misno slavlje u crkvi sv. Anastazija u župi sv. Kaja u Solinu, koje je predvodio don Ivan, u zajedništvu s don Josipom, a domaćin im je bio don Nikola Bodrožić.

Vjeru treba hraniti

Ako je vjerovati srcem pretpostavljalo ljudsko cjelovito pristajanje uz Boga, ustima ispovijedati predstavlja čin cjelovitog svjedočanstva među ljudima. Da se takvo stanje održi, pa i raste, potrebno ga je hraniti. Zadnje predavanje je govorilo o tome.

„Nije sigurno poznaju li svi ljudi istinu da one životne sastavnice koje se ne hrane, odumiru. Zato je papa Benedikt XVI. ukazao na iscrpljenost suvremenoga čovjeka koji je potpuno posvećen zemaljskim aktivnostima, ali u isto vrijeme duhovno umire od gladi i od žeđi jer ne održava svoj duhovni život. Nasušna je stoga potreba utažiti žeđ putem vjere, kao što je učinila Samarijanka na Jakovljevom zdencu razgovarajući s Gospodinom, koji je istinsko vrelo života, ali i kruh nebeski koji je najsadržajnija hrana bez koje čovjek ne može istinski živjeti na zemlji, niti doći do punine život u vječnosti.

Znakovit je onda Isusov poticaj: 'Radite ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati' (Iv 6, 27). Spomenuta Gospodinova izjava uključuje i svijest da onaj tko vjeruje u Providnost Božju zna da hranu ne proizvodi samo čovjek i ne daje je samo zemlja, nego je daje i Bog koji je na taj način uspostavio skrb nad cijelim stvorenjem. To se još radikalnije vidi na primjeru duhovne hrane ljudskih duša. Čovjek se treba truditi da zaradi nepropadljivu, nebesku hranu, ali on je sam od sebe ne može proizvesti, nego mu je ona Božji dar. Raditi i truditi se za ovu hranu znači držati svoje biće čistim od svakoga grijeha i raspoloženim primiti božanski život. Ta hrana je, međutim, čisti Božji dar koji se ne može zaslužiti ljudskim zaslugama, niti može biti stečevina na koju možemo polagati pravo pred Bogom, nego se može dobiti samo putem vjere u Boga, jer su u toj hrani daje sam Bog. Dajući svoje euharistijsko tijelo Krist Gospodin je postao djelitelj Božje hrane i darovatelj Božjeg nepropadljivog života.

Stoga nas Benedikt XVI. potiče da osjetimo zadovoljstvo i pravi okus duhovne hrane kojom se hranimo, nikad ne propuštajući prigodu nasititi se po njoj životom vječnim. Mi kršćani ne smijemo ostati bez apetita za hranom vječnoga života. Kušajmo jelo vječnosti koje nam je Otac pripremio, a čijem stolu imamo pristup po vjeri. Vjerujmo u Boga i u Krista uskrsloga, jer se samo po vjeri dolazimo do otajstvene Božje hrane koja vodi u život vječni“, pozvao je voditelj.

Četvrtog dana, u jutarnjim satima sudionici duhovnih vježbi uputili su se prema Zagrebu, stajući u Udbini, gdje su u Crkvi hrvatskih mučenika slavili sveto misno slavlje i njime okončali program duhovnih vježbi te primljeno ponijeli u svojim srcima, obiteljima i prijateljima.

Vojni ordinarijat u RH
Ksaverska cesta 12
HR - 10 000 ZAGREB

(01) 46706 60 (59)

46706 62

vojni.ordinarijat@morh.hr

Izdvojeno

Zajednička Izjava komisija „Iustitia et pax” BK Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije (08. 05. 2017.)

Izjava komisija „Iustitia et pax" BK BiH, HBK i SŠK

Poruka vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana za Uskrs 2017. (16. 04. 2017.)

Zagreb, Veliki ponedjeljak 2017.

“Velika mi djela učini Svesilni!” (Lk 1, 49) (31. 03. 2017.)

Papina poruka za 32. svjetski dan mladih (9. travnja 2017.)

Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini (03. 03. 2017.)

Poslanica predsjednika Hrvatskog Caritasa varaždinskog biskupa msgr. Josipa Mrzljaka

Ne boj se jer ja sam s tobom (Iz 43, 5). Priopćivanje nade i povjerenja u našem dobu (22. 02. 2017.)

Poruka pape Franje za 51. svjetski dan sredstava društvene komunikacije (28. svibnja 2017.)

Božja riječ je dar. Drugi su dar (08. 02. 2017.)

Poruka pape Franje za korizmu 2017.

“Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi” (Tit 2, 11). (19. 12. 2016.)

Božićna poruka vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana

U misiji pod vodstvom Duha (09. 12. 2016.)

Poruka pape Franje za 54. svjetski dan molitve za duhovna zvanja 2017. (7. svibnja )

Ad resurgendum cum Christo (Da bi se suuskrslo s Kristom) (25. 10. 2016.)

Naputak Kongregacije za nauk vjere o pokapanju tijela preminulih i čuvanju pepela u slučaju spaljivanja

Arhiva vijesti

Linkovi