Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Misa posvete ulja u Vojnom ordinarijatu

Četvrtak, 01. 04. 2010.

Na misi posvete ulja u kapeli Vojnog ordinarijata na zagrebačkom Ksaveru okupili su se vojni i policijski kapelani iz svih dijelova biskupije kako bi uz generalnog vikara s vojnim ordinarijem obnovili svoja svećenička obećanja. Pozdravljajući okupljene svećenike biskup Jezerinac je naglasio: “Današnji dan zovemo svećenički dan, jer je Isus na Veliki četvrtak ustanovio sakrament svećeničkog reda i euharistiju te dao novu zapovijed – zapovijed ljubavi. Molimo Gospodina da podari svim svećenicima snagu Duha kako bi mogli i dalje nesebično služiti svome narodu i Crkvi, posebno među vojno-redarstvenim snagama u RH”.

Homilija vojnog ordinarija

Draga braćo svećenici, braćo i sestre! Kada ljudi slave obiteljska slavlja ili državne blagdane onda se žele prisjetiti važnih obiteljskih i drugih događaja, događaja vezanih uz obitelj, odnosno državne spomen-dane. To također vrijedi i za današnji dan za koga se doista može reći da je svećenički dan. Na današnji dan Crkva potiče vjernike da se mole za svoje svećenike kako bi ostali vjerni svome pozivu, vjerni Bogu i Crkvi.

U 1. čitanju prorok Izaija govori: “Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza, posla me blagovjesnikom biti siromasima, iscijeliti srca slomljena; zarobljenicima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje“ (Iz 61, 1). Tim je riječima prorok Izaija najavio budućeg Mesiju.

U Isusovo vrijeme svaki odrasli Židov mogao je subotom čitati sveti tekst, dakako uz pristanak nadstojnika sinagoge. Pismo se obično čitalo stojeći. Tako je učinio i Isus. Pružili su mu knjigu proroka Izaije. Isus je razvio knjigu – svitak i otvorio je mjesto koje govori o mesijanskom pomazanju, odnosno poslanju. Došao je proglasiti slobodu “sužnjima, vratiti vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, koji su porobljeni grijehom i neznanjem i ‘proglasiti godinu milosti Gospodnje’” (Lk 4, 16-19).
Evanđelist piše da su oči sviju bile uprte u Isusa kad je to izgovorio. Bili su uvjereni da se to odnosi na Isusa. Svima koji su sumnjali sumnje su se raspršile kad je rekao: “Danas se ispunilo ovo, što vam još odzvanja u vašim ušima“. To znači da će oni od sada biti svjedoci svega što su vidjeli i čuli. Dao im je do znanja da su se u njemu ispunila ne samo proroštva nego da će to biti od sada njegova trajna služba, služba naviještanja Radosne vijesti.

Tu je punomoć naviještanja Radosne vijesti Isus predao Crkvi odnosno svećenicima. Stoga je primarna svećenikova dužnost naviještati svima evanđelje (Presbiterorum ordinis, 4). Štoviše, to je njegova najuzvišenija i najsvetija dužnost. Zato svaki svećenik može s pravom reći za sebe: “Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza!“ (Lk 4, 18).

Navještaj evanđelja ima za cilj da se u čovjeku obistini susret s Isusom Kristom, poglavito u euharistijskom slavlju. Isus je rekao: “Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas. I poslah vas da idete i rod donosite"(Iv 15, 16). Kao što je apostolsko poslanje čisti Božji poziv, Božji odabir, tako je i svećenički poziv Božji poziv. Kao što je Isus Krist bio pomazan, ovlašten od svoga nebeskoga Oca, zatim poslan, tako je i svećenik najprije pomazan – posvećen, a potom poslan.

Nakon proslave Pavlove godine papa Benedikt XVI. proglasio je ovu godinu Svećeničkom godinom. Učinio je to pismom od 16. lipanja 2009. godine u prigodi 150. obljetnice smrti Ivana Marija Vianneya, sveca i zaštitnika svih svećenika i župnika. Svećenička godina će trajati do blagdana Srca Isusova ove godine.

Koja je poruka sv. Ivana Vianneya, posebno poruka svećenicima?

Iznijet ću samo neke koje mi se čine u ovom trenutku veoma važne, premda bismo mogli mnogo toga reći o njemu, jer sveci su uvijek bili i jesu trajna poruka i izazov svijetu.
Poslušajmo neke od tih poruka.

Prvo: Vianney je veoma cijenio svoje svećeništvo.
Za arškoga župnika svećeništvo je Božji dar i to nezasluženi. “Svećeništvo je ljubav Isusova srca“, veli svetac. Stoga papa u središte svećeničkog života stavlja Srce Isusovo. Upravo je Srce Isusovo za arškoga sveca bila uporišna točka njegove duhovnosti. Kao što se Krist žrtvovao za nas tako bi se trebao žrtvovati svaki svećenik za svoje vjernike.

Drugo: Vianney je revni navjestitelj evanđelja.
Iako je Vianney jedva završio teološki studij to ga nije omelo da naviješta Radosnu vijest. Štoviše, iako je Ivan Vianney bio neuk pape su ga prepoznali kao uzornog svećenika. Papa Benedikt XVI. stavlja ga za uzor svim svećenicima kako bi u njemu pronašli ideal duhovne obnove – kako bi u našem vremenu mogli još više svjedočiti evanđelje. Svečeva odanost naviještanju evanđelja uvijek će biti suvremena, aktualna i za ovo naše vrijeme.

Vrijeme u kojem je živio spada bez sumnje u najteža vremena povijesti Crkve u Francuskoj. To je vrijeme francuske revolucije koja je rušila sve to je sveto. Godine 1792. bio je objavljen izgon svećenika iz Francuske. Mnoge su crkve bile obeščašćene. U pariškoj katedrali je ustoličena tzv. “božica razuma“. Ukratko - iz života Francuza trebalo je izbrisati svaki kršćanski trag. Pogubljeni su mnogi intelektualci i zatvarani revni vjernici. Francuzi se zauzeli Rim i proglasili Rimsku republiku. Iz života Francuza trebalo je izbrisati svaki kršćanski trag. Župnik arški je na sve te izazove Francuske revolucije odgovorio duhovnom revolucijom. Divan primjer i za nas, zar ne? Naime, ni sadašnji trenutak nije najsjajniji za Crkvu u Europi. Sve više nadire globalni liberalizam i neopazice ulazi duh indiferentnosti u vjerničke duše.

Danas se sve više traži znanje i učenost. Znanje je svakako veoma važno, ali znanje bez duhovnosti ostaje često bez ploda. Ovdje vrijedi riječ apostola Pavla koji kaže: “Znamo, svi posjedujemo znanje. Ali znanje nadima, a ljubav izgrađuje. Ako tko misli da što zna, još ne zna ako treba znati” (1 Kor 8, 1). Stoga je veoma važna duhovnost. Svećenik treba biti prije svega duhovan čovjek, čovjek molitve i razmatranja. U životu arškog župnika bila je veoma razvijena ljubav prema Bogu. Duboko je proživljavao svoje svećeništvo kao dar Božje ljubavi, ali i nastojanje odgovoriti na taj dar, posebno kada je riječ o povjerenim mu dušama.

Vianney je bio svjestan svećeničkog dostojanstva.
Kao svećenik često se i rado sjećao svoga svećeničkog ređenja. Nije bi zavidan kolegama koji su briljirali svojim propovijedima i katehezama. Svoje teološko “neznanje” nastojao je nadomjestiti spremnošću služenja te uzornim vršenjem svećeničkih obveza. Pripremao se za propovijedi i nastojao je biti na raspolaganje vjernicima, posebno za svetu ispovijed. Nije dopustio da ga drugi traže, nego ih je on čekao u ispovjedaonici. Tu je naviku stekao od prvih dana. Mislim da nije potrebno posebno isticati koju nam poruku odašilje arški župnik.

Veoma je cijenio svećeničko dostojanstvo. Rekao je: “Svećenik je taj koji nastavlja djelo otkupljenja na zemlji. Svojim je vjernicima znao govoriti: “Bez svećeničkog reda ne bismo imali Gospodina. Tko ga je stavio tamo u svetohranište? Svećenik. Tko je dočekao vašu dušu kada je prvi put ulazila u vaš život? Svećenik. Tko je hrani i krijepi na njezinu zemaljskom putovanju? Svećenik. Tko će je pripraviti kad se pojavi pred Božjim licem? Svećenik. Svećenik je uvijek svećenik. Ako bi ta duša umrla zbog grijeha, tko će je podići na novi život, tko će joj vratiti spokoj i mir? Svećenik. “Svećenik će sama sebe shvatiti tek u nebu“, poručuje sv. Ivan Vianney.

Danas se puno raspravlja o liku svećenika, kako bi trebao odgovoriti na izazove sadašnjeg trenutka. Nadahnuće ima u Isusu Kristu. Stoga svećenik ulazeći u Kristovo svećeništvo, ulazi na poseban način u suodnos s Isusom Kristom da bude njegov suradnik, da bude živa Isusova prisutnost u narodu Božjem poput Ivan Vianneya, zaštitnika svećenika i župnika.

Vianney je bio svećenik euharistije.
Kada unutarnje biće želi izreći sebe onda više govori srcem nego razumom. Euharistija je Božja tajna, stoga se pred njom govori srcem, koje rasvjetljuje Duh Sveti. Susret s Isusom Kristom u Euharistiji, u pričesti, bit će za Vianneya kroz cijeli njegov život izvor pastoralne djelatnosti. Njegovi životopisci kažu da je kao svećenik znao proboraviti dugo pred svetohraništem. Tumačeći djeci na vjeronauku Euharistiju, znao je pokazivati rukom u svetohranište i govoriti: “On je tamo, on je tamo“. U svojim propovijedima često se navraćao na temu o Euharistiji. “Euharistijski Isus je stvarno prisutan usred svoga naroda”. Vjernike je pozivao na svetu Pričest riječima: “Ako je Euharistija dar u kojem Bog dariva sama sebe cijelom čovječanstvu, zašto vjernici sami sebe lišavaju tog dara ljubavi. Kao što naše tijelo treba hranu da se održi na životu, tako treba biti i za našu vjeru. Kruh i vino posvećeno u Euharistiji prava su i nužna hrana i piće za naš duhovni život. To je kruh života. Koja radost za kršćanina koji vjeruje kada se vraća pričešćen sa svete mise. Sretna kuća u kojoj žive takvi kršćani“, veli Vianney.

Vianney je bio službenik Božje ljubavi.
Ta se Vianneyova ljubav posebno očitovala prema grešnicima. Svećenik je taj koji nastavlja djelo otkupljenja na zemlji. Kakve bi koristi bilo od kuća pune zlata kada ne bi bilo nikoga da otvori njezina vrata? Svećenik posjeduje ključ nebeskog blaga; on je ekonom dobroga Boga; upravitelj njegovih dobara. Ostavite župu 20 godina bez svećenika i u njoj će se na kraju klanjati životinjama. Svećenik je napose u sakramentu pomirenja službenik Božje ljubavi“, rekao je župnik arški. Stoga mi je drago kada svećenici na terenu posvećuju posebno pažnju sakramentu svete ispovijedi, u kojem dijele blago iz Božje riznice.

Braćo svećenici, braćo i sestre! Na današnji dan Isus je izvršio svoju oporuku riječima: “Uzmite, ovo je tijelo moje“ (Mk 14, 22) “Ovo je krv moja, krv saveza, koja se za mnoge prolijeva“ (Mk 14, 24). To činite meni na spomen“. Tim je riječima Isus ustanovio ne samo Presveti oltarski sakrament nego i svećenički red. Danas, na Veliki četvrtak, sjećamo se svoga ređenja. Bili su to dani oduševljenja, kad smo u zanosu prihvatili Božji poziv. Da ne bi ponestalo toga oduševljenja, danas na Veliki četvrtak želimo se ne samo prisjetiti svoga ređenja, poput sv. Ivana Vianneya, nego i obnoviti svoja obećanja i dopustiti Duhu Svetom, koji nas na poseban način povezuje s Isusom Kristom i poslanjem.

I na kraju, braćo svećenici, zahvaljujem vam na vašem nesebičnom služenju. Neka ovaj susret, a posebno obnova svećeničkih obećanja, bude poticaj da se ne umorimo širiti Radosnu vijest. Neka nam sv. arški župnik Ivan Vianney u tome bude ne samo nadahnuće i primjer, nego zagovornik i zaštitnik svećenika. Amen