Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Misa posvete ulja u Vojnom ordinarijatu

Četvrtak, 24. 03. 2016.

Misu posvete ulja u kapeli Vojnog ordinarijata na Veliki četvrtak 24. ožujka predvodio je vojni biskup ordinarij Jure Bogdan u zajedništvu s apostolskim nuncijem u RH Alessandrom D'Erricom, generalnim vikarom Vojne biskupije o. Jakovom Mamićem, ravnateljem Hrvatskog Caritasa mons. Fabijanom Svalinom i vojnim i policijskim kapelanima.

Pozdravljajući okupljene, napose apostolskog nuncija kao izaslanika Svetoga Oca, vikara i svećenike, biskup je prije svete mire istaknuo značaj mise posvete ulja i svećeničkog dana – dana obnove svećeničkih obećanja.

Biskupu Bogdanu i svim svećenicima Vojne biskupije pozdrav i čestitku uz ovaj dan uputili su biskup u miru Juraj Jezerinac iz Sjedinjenih Američkih Država te vojni kapelan Željko Savić koji je u misiji u Afganistanu.

Na kraju svete mise biskupu i svećenicima se obratio apostolski nuncij rekavši da je jako želio sudjelovati na ovom misnom slavlju među vojnim i policijskim kapelanima. Naglasio je važnost i posebnost Vojne biskupije za hrvatsko društvo i brigu koju Sveta Stolica predaje vojnim biskupijama. Posebno je naglasio milosrđe kao okosnicu svega djelovanja koje svećenik čini.

Na kraju misnog slavlja apostolskom nunciju se zahvalio biskup te još jednom svima čestitao svećenički dan, sveto trodnevlje i blagdan Uskrsa.

Homilija vojnog biskupa ordinarija Jure Bogdana

Eccellenza, draga braćo svećenici, dragi vjernici

Zborna molitva kojom započinje svečano slavlje mise posvete ulja na Veliki Četvrtak, i koju smo malo prije molili, je sinteza Otajstva što ga upravo slavimo. Ova molitva sadrži tri snažne cjeline, izriče tri snažne poruke. Sastavljena je od tri dijela: „Bože, ti si jedinorođenoga Sina svoga pomazao Duhom Svetim za Krista i Gospodina“. Ovo je dakle danas „per eccellenza“ jedno kristološko slavlje.

„Mi smo postali dionici njegova posvećenja“. Ovdje je istaknut drugi bitni element otajstva što ga slavimo. Ovo je danas naš svećenički dies natalis, dan rođenja, dan ustanovljenja našeg svećeništva.

„Daj da u svijetu budemo svjedoci njegova otkupljenja“. Ova molitva je poziv i vapaj Crkve Bogu za odgojem naše svećeničke savjesti. Danas u ovoj sv. misi, kad smo okupljeni svećenici iz našeg vojnog ordinarijata, svoje razmišljanje temeljimo na ovoj zbornoj molitvi.

1. Mi slavimo kristološko otajstvo Isusova svećeničko-mesijanskog pomazanja, Utjelovljene Božje Riječi. U evanđeoskome tekstu Isus očituje svijest koju ima o samome sebi i o poslanju koje započinje. Poslužio se tekstom proroka Izaije. On nedvosmisleno u nazaretskoj sinagogi kaže tko je on. Nakon četrdesetdnevnog boravka u pustinji, ispunjenog postovima i molitvom ali i sotonskim kušnjama, on koji je Bog – utjelovljena Božanska osoba ali i čovjek - Bogočovjek, ostavlja dojam kao da je u njemu sazrela svijest o samome sebi, kao da je pročišćena i iskristalizirana njegova spoznaja tko je i što je i što sada mora činiti, poslužio se Izaijinim tekstom za samoočitovanje okupljenoj zajednici u mjesnoj sinagogi u Nazaretu. „On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“.

Božji nacrt se ostvaruje u Isusu i po Isusu. U Nazaretu Isus pokazuje očituje: „Taj sluga Božji ispunjen – zaodjenut snagom Duha Svetoga, pomazan je da proglasi godinu milosrđa Gospodnjeg, „godinu milosti Gospodnje“. Isus jasno kaže da je to on. „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima“. Započinju se ostvarivati mesijanska vremena. Ovim riječima Isus jasno pokazuje što se je dogodilo u njegovoj ljudskoj svijesti u trenutku krštenja na Jordanu. Sazreo je kroz duge postove i molitve u pustinjskoj tišini. On je „onaj kojeg je Bog posvetio u Duhu svetome i sili“ da bi „proglasio godinu milosti Gospodnje“ i prošao „blagoslivljajući i ozdravljajući sve one koji su bili pod vlašću sotone“ (Dj 10,38).

Razmišljajući s Crkvom ovu Očevu odluku, mi smo u vjeri izgovorili: „Bože ti si jedinorođenoga Sina svoga pomazao Duhom Svetim za Krista i Gospodina“.

2. Mi svećenici danas slavimo naš dies natalis, rođendan našeg svećeništva, naše dioništvo na Isusovome posvećenju. Draga braćo. Nikad dovoljno nećemo proniknuti u dubine našeg dioništva na Kristovome posvećenju. Nikad se dovoljno nećemo moći nadiviti veličini koju ovo dioništvo na Kristovome posvećenju udjeljuje našoj osobi. Zaustavimo se na Božjoj riječi kako bismo još bolje razumjeli drugo otajstvo – misterij što ga danas slavimo: To je otajstvo rođendan, dies natalis našeg svećeništva.

Jedna je, naoko obična riječ neizmjerne vrijednosti koju je Isus izrekao u Nazaretu: „Danas se ispunilo ovo pismo…“ Danas. Zaustavimo se na trenutak u snazi i svijetlu Duha Svetoga. U snazi njegova slavnog uskrsnuća Isus je postao vječnim kraljem, trajno prisutnim u svim danima našeg života i djelovanja. On je trajno prisutan u tijeku ljudske povijesti u svim prošlim i prolazećim danima i godinama. To nam proizlazi iz činjenice onoga što je Isusa učinio i što nam je izrekao o proročkim riječima, da to nadilazi povijesno vrijeme u kojem se to zbilo; To je oslobodjeno od uvjetovanosti pukoj činjenici, da se je dogodilo u neponovljivim prostorno vremenskim koordinatama. Postalo je mysterium – sacramentum, sposobno biti sakramentalno prisutno također i u našem vremenu i sve tamo do svršetka svijeta. „Ja sam s Vama u sve dane do svršetka svijeta“. Evanđeoski izvještaj nije puko izvješće o jednoj povijesnoj činjenici što se jednom zbilo u Nazaretskoj sinagogi. To je objava, najava što se događa „Danas“. „Danas se u Isusu ispunja proroštvo“.

Kako je to moguće. Moguće je jer smo dionici njegovog posvećenja. Sposobni smo, osposobljeni smo činiti ono o čemu govori evanđelje. Sposobni smo izvršiti obećanja evanđelja.

Draga braćo. Sišli smo u dubine, do samog korijena, na izvorište naše svećeničke egzistencije, našeg dies natalis, na nastanak - rođenje našeg svećeničkog identiteta. Mi smo dionici istog pomazanja Duhom Svetim kojim je pomazan i Krist veliki i vječni svećenik.

Svijest ovog dioništva na Kristovome svećeništvu proizlazi iz vjere. Ona je ukorijenjena i utemeljena na vjeri. Dan našeg svećeničkog ređenja bio je naš dies natalis. Krštenje nas je preporodilo u Kristu. Sakramenat svećeničkog reda utisnuo je u nas „sakramentalni karakter“ neizbrisivi biljeg našeg biti u Kristu. Stoga, naše služenje, naša služba, gdje god se nalazili, ne može biti svedena na puku funkciju, na zanat. Svećenik nije funkcioner. Svećenik nije zanatlija. On je dionik Kristova posvećenja sva 24 sata u danu.

Ono što kaže Pavao trajno i uvijek vrijedi za svakog krštenika: „Ne živim više ja, nego Krist živi u meni“. Ove riječi kazuju dies natalis svakog kršćanina. Crkva nam danas govori da svećeničkim pomazanjem, Krist je Otkupitelj čovjeka, Krist koji promulgira Godinu milosti, koja živi u svakome od nas, službenicima njegova evanđelja. Egzistencijalna dijalektika svećenika pojašnjena je u pavlovome tekstu u njegova dva pola: ja i ne ja, nego Krist u meni. Vjera je ona koja nam daruje pravu svijest o samima sebi. „Ne živim više ja nego Krist živi u meni“.

Upravo radi toga, za koji trenutak mi ćemo moći ponoviti riječi sa svećeničkog ređenja: hoću. I to u punoj slobodi. Ta riječ ima svoj sadržaj: „Biti intimno ujedinjen s Kristom Gospodinom“ izvorom i modelom moga svećeništva, odričući se samoga sebe“. Tu nam je jasna Pavlova riječ: „Ne živim više ja nego Krist živi u meni“. Krist živi u meni.

Draga braćo, možemo doživjeti mnoga progonstva, nevolje. Mnoga naša braća svećenici i kršćani po svijetu trpe velike progone radi Krista. To se može i nama već sutra dogoditi. Možemo biti obeshrabreni. Možemo upasti u otrovnu zamku mrmljanja i prigovaranja svega i protiv sviju. Ali, ako ostanemo ukorijenjeni i utemeljeni po vjeri u našu cjelovitu pripadnost Kristu; ako svijest koju imamo sami o sebi je svijest da smo mi dionici Kristova pomazanja, nitko i ništa nas neće moći od njega rastaviti. Nama je sasvim dovoljno zajedništvo s njime, zajedništvo s Isusom, Bogom našim. Sve će nam se drugo nadodati.

3. „Daj da u svijetu budemo svjedoci njegova otkupljenja“. Tražimo od Boga da njegovo danas iz Nazaretske sinagoge, trajno ostane po našoj svećeničkoj službi; da se godina milosti Gospodnje trajno promiče i nastavlja po našoj svećeničkoj službi.

Promicanje Godine milosti Gospodnje ostvaruje se po našem propovijedanju Božje riječi. „jer Bogu se svidje spasiti svijet ludošću propovijedanja“ (1 Kor 21).

Velika je obveza koju ćemo i danas opet obnoviti, „ne dajući se voditi ljudskim interesima nego ljubavlju prema našoj braći“. Ovime dotičemo srce našeg svećeničkog života i istinski korijen svih naših poteškoća. Ovdje se zaustavljam samo u kratkome razmišljanju:

Dati se voditi samo Kristovom ljubavlju prema našoj braći znači ne imati i ne tražiti nikakav drugi razlog naše svećeničke egzistencije. Ovo je razlog „Kristova ljubav prema našoj braći“ kojemu podređujemo sve odnose s bilo kojim čovjekom i osobom, s bilo kojim dobrom na ovome svijetu. Izići iz ovih okvira znači, prije ili kasnije suprotstaviti se samome Kristu.

Molimo danas da nam Gospodin udijeli da glas našega srca prevedemo u riječi sv. Pavla: „ Ali ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim trku svoju i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za Evanđelje milosti Božje“ (Dj 20, 24). Amen.