Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Misa povodom 17. obljetnice akcije “Maslenica”

Subota, 23. 01. 2010.

Povodom 17. obljetnice vojno oslobodilačke akcije ‘Maslenica’ u crkvi sv. Frane u Podpragu na Velebitu u subotu 23. siječnja misno slavlje predvodio je fra Žarko Relota, vojni dekan i kapelan na HVU-u, u zajedništvu s deset svećenika. Zahvalio je Bogu za dar oslobođenja koji su ostvarili hrvatska vojska i policija, za 127 poginulih branitelja čija je žrtva pomogla slobodi našeg naroda te su nagrađeni vječnim životom jer su žrtvovali vremeniti život, te 158 ranjenika koji također nisu kalkulirali nego dali sebe za veliko i sveto. “Misa je zahvala Bogu i za tadašnje mudro hrvatsko vodstvo koje je odabralo pravi trenutak, pripremilo operaciju, skrbilo o sudionicima i dovelo nas do pobjede. Nakana mise je da se ostvari pomirenje u našem narodu ali i između našeg i susjednih naroda”, rekao je predvoditelj slavlja dodavši da su Isusu mnogi zbog načina na koji je živio govorili da je izvan sebe.

Putevi, mostovi i prometnice uvijek su služili da se čovjek bolje i brže poveže sa svijetom. Uvijek bi trebali biti u svrhu zbližavanja ljudi. Onaj kome smeta da se ljudi susreću i želi prekinuti komunikaciju, ruši i uništava sve što ljude povezuje, gradi barikade i prepreke da ne dođe do zbližavanja ljudi. “Tako su se ponašali pobunjeni Srbi u Hrvatskoj, rušili su mostove koji su spajali dva naroda. Stavili su prepreke kojima su htjeli članove iste obitelji hrvatskog naroda razdvojiti i onemogućiti komunikaciju sjevera i juga. Umjesto mostova gradili su prepreke i stvorili neprijateljstvo. Hrvatski narod u slobodi i državi ugrozili su sumještani koji bi je i sami trebali doživjeti i izgrađivati kao svoju jer ona i njima pripada”, istaknuo je o. Relota podsjetivši da je pogrešna ideologija odgajala pobunjene Srbe te su rušili što je i njihovo, odlazili iz mjesta koja i njima pripadaju i uništavali svoju domovinu. “Hrvatska je i njihova domovina, kao što je Srbija domovina Hrvata koji žive u Srbiji. Nije riječ o bratstvu i jedinstvu, nego o jedinstvu naroda kako ga Bog zamišlja; to nije obnova starih država, nego govor o potrebi zbližavanja ljudi poštivajući njihovu neovisnost i samostalnost. To je tvrd govor, no to je jezik budućnosti”, poručio je o. Relota i istaknuo: “Ne žive samo Amerikanci u Americi. Ali svatko tko u njoj živi doživljava je kao svoju domovinu; opslužuje njene zakone, radi za njenu dobrobit, brani njene interese, štiti opstojnost i spreman je poginuti za njenu slobodu”. Upozorio je da se u našoj zemlji dogodio apsurd. “Nelogičnost pogrešne srpske ideologije dovela je do toga da su ljudi počeli rušiti domovinu, odlaziti sa svoje zemlje i boriti se protiv sumještana. U našoj zemlji zemljak je rušio naše i svoje. Netko tko ne voli domovinu u kojoj živi uništavao je i ugrožavao život njenih ljudi”, pojasnio je razloge akcije ‘Maslenica’ o. Relota, kao nerazumne čine izmanipuliranog naroda.

“Žalosno je da pravda nije uvijek pravda i zato nam se dogodio još jedan apsurd: da pobjednička vojska na ratištu postane poražena vojska pred međunarodnim sudom. Žalosno je da hrvatski pravni ustav nije opravdao staro latinsko načelo – valja dobro odgonetnuti što je uzrok a što posljedica, i posljedice vrednovati prema uzrocima događaja, a ne ih promatrati neovisno o uzrocima koji su do njih doveli. Naš Domovinski rat rijetki je gdje se nije primjenilo to načelo, pa smo zato izgubili toliko svojih sinova, a trojica generala koji su isplanirali i vodili akciju ‘Maslenica’ sad su u Hagu”, upozorio je o. Relota i citirao riječi iz Priručnika američke vojske: Usmjeravaj vojnu operaciju prema jasno definiranom odlučujućem i dostižnom cilju. “To je učinjeno u akciji ‘Maslenica’ a i danas zobg toga plaćamo visoku cijenu. Mi koji smo se trudili živjeti u duhu tog načela tretirani smo, nažalost, od međunarodnih sudova kao zločinci i kriminalci. Pozvani smo objektivno prosuditi našu povijest, iskoristiti pravne mogućnosti da se s našeg naroda skine ljaga, pozvati druge narode koji tu žive da je prihvate kao svoju domovinu i rade za njen prosperitet”, poručio je o. Relota pozivajući i na potrebu uvjeravanja svijeta da naša zemlja nije stvorena na zločinu i kriminalu. “Današnji događaji zabrinjavaju i opterećuju. Unatoč tome gradimo mostove. Ponudimo svijetu svoju pamet, iskustvo, kulturu, vjeru i tradiciju. Dajmo šansu drugima da pokažu svoje graditeljsko, ljepše lice. U ovoj zemlji ima mjesta za sve koji je vole i doživljavaju kao svoju domovinu. Neka nam Bog da snage oprostiti svima koji su nas povrijedili, da se otvorimo drugima i zajedno gradimo život naše domovine”, zaključio je o. Relota.

U misnom slavlju sudjelovali su branitelji iz cijele Hrvatske, članovi udruga proizašlih iz Domovinskog rata, gradske i državne vlasti te predstavnici Hrvatske vojske i policije. (vo/ika)

Homilija vojnog dekana i kapelana na HVU-a, fra Žarka Relote

Srdačno Vas pozdravljam u ime vojnoga ordinarija u Republici Hrvatskoj mons. Jurja Jezerinca, čiji sam danas ovdje izaslanik, u ime svih ovdje okupljenih svećenika, našega domaćina o. Ive Topalovića te u svoje osobno ime.

Radujem se što sam danas ovdje da zajedno s vama zahvalim Gospodinu Bogu za veliki dar uspjeha koji je polučila naša vojska i policija. Ovom svetom misom želim izreći zahvalu 127-orici poginulih branitelja i izraziti svoje vjerovanje da je njihova žrtva primogla cjelokupnoj slobodi našega naroda te da su od Boga nagrađeni vječnim životom jer su žrtvovali svoj vremeniti život. Ovom svetom misom želim se prisjetiti i onih 158 ranjenih i zahvaliti im što su se uključili u ovu akciju ne kalkulirajući pri tom, već spremno davajući cijele sebe za nešto veliko i sveto. Ova sveta misa neka bude i čin zahvale Gospodinu Bogu za tadašnje mudro hrvatsko vodstvo koje je odabralo pravi tajming, pripremilo na savršen način ovu operaciju, skrbilo u dovoljnoj mjeri o svim akterima i tako nas doveli do pobjede.

Za Isusa su njegovu suvremenici, njegova najbliža rodbina i prijatelji, zbog onoga što je govorio i zbog načina na koji je živio, govorili “izvan sebe je” (usp. Mk 3,20-21). I ja ću danas govoriti na svoj način. Moguće je da se to nekomu neće svidjeti i da riskiram istu osudu “izvan sebe je”, ali to me ne prijeći da ovom činu i ovoj svetoj misi pristupim na svoj način.

Molitve za ovu svetu misu uzeo sam iz obrasca za pomirenje. Upravo to želim da bude ovaj, ali i svaki drugi molitveni čin, da pomireni s Bogom nastojimo oko pomirenja s drugima, neovisno o teškim povijesnim trenucima.

Putevi, mostovi, prometnice, sva prometna sredstva, uvijek su čovjeku služila za to da se bolje, kvalitetnije i brže poveže s ostatkom svijeta. Putevi i prometnice uvijek su bili, ili bi barem trebali biti, u svrhu zbližavanja ljudi. Zbog svega toga svaka je država uvijek izdvajala velika sredstva za izgradnju ili poboljšanje prometnica i prometnih sredstava jer se na taj način pomaže i boljem međusobnom povezivanju. Međutim, događa se paradoks. Za neke kategorije osoba ne vrijedi pravilo da sve ovo služi povezivanju ljudi. Neki kao da se ravnaju po načelu “što više mostova i prometnica to manje povezanosti među ljudima”.

Onaj tko je protiv zbližavanja ljudi, onaj komu smeta da se ljudi susreću, onaj koji bi htio prekinuti komunikaciju među ljudima, ruši i uništava sve ono što ljude međusobno povezuje. Pravi barikade, gradi barijere, stvara prepreke, a samo zbog toga da se ljudi ne bi zbližavali, da ne bi došlo do susreta.

Tako su se, na žalost, ponašali pobunjeni Srbi u Hrvatskoj, pa su zbog svojih egoističnih i separatističkih ciljeva, slikovito govoreći, porušili sve mostove koji su spajali ova dva naroda. Što je još gore, stavili su previše prepreka kojima su htjeli članove iste obitelji, ovoga hrvatskoga naroda, odvojiti jedne od drugih, prekinuti komunikaciju između hrvatskoga sjevera i juga. Možete si zamisliti da netko pri kraju 20. st umjesto da gradi mostove i doprinese zbližavanju, gradi prepreke i stvara neprijateljstvo i antagonizam.

Hrvatski narod našao se u svojoj državi ugrožen od svojih sumještana, od ljudi koji bi i sami tu državu trebali doživjeti kao svoju, izgrađivati kao svoju, jer ona i njima pripada. Pobunjeni Srbi, građani ove države Hrvatske, zbog toga jer ih je kriva ideologija stoljećima krivo odgajala, počeli su rušiti ono što je i njhovo, odlaziti iz mjesta koja i njima pripadaju te uništavati svoju Domovinu.

Da, Hrvatska je i njihova domovina. Kao što je uostalom i Srbija domovina Hrvata koji žive u Srbiji. I, nisam izvan sebe kad ovo govorim, jer onaj koji želi graditi mostove među ljudima, onaj komu je cilj da se ljudi zbližavaju taj ne stvara prepreke i barijere, već ruši sve ono što je prepreka ljudskom jedinstvu, ali pokušava educirati i sve one koji se tom jedinstvu protive.

Ovdje naravno nije riječ o bratstvu i jedinstvu, već jedinstvu naroda kako ga Bog zamišlja. Ovdje nije riječ o obnovi starih država ili asocijacija, već je ovo govor o potrebi zbližavanja ljudi, poštivajući njihovu neovisnost i samostalnost, njihovu vjeru i narodnost. To je tvrd govor, jednima možda neshvatljiv, a drugima neprihvatljiv, ali to je jezik budućnosti i onaj tko bi htio imati svijetlu i zdravu budućnost, taj je mora graditi ondje gdje mu je kuća, gdje mu je zemlja, gdje je njegovo mjesto, gdje mu je dom.

Usporedbe radi navodim jedan banalan primjer. Ne žive samo amerikanci u Americi, ali svaki koji živi u Americi doživljava je kao svoju domovinu, opslužuje njezine zakone, radi za njezinu dobrobit, brani njezine interese, štiti njezinu opstojnost, gine za njezinu slavu.

Samo se u našoj Domovini, zahvaljujući pogrešnoj srpskoj propagandi dogodio taj apsurd, nelogičnost pogrešne ideologije koja je dovela do toga da su ljudi počeli rušiti svoju domovinu, odlaziti na poziv svojih bezumnih čelnika iz svojih domova i sa svoje zemlje i boriti se protiv svojih; samo se u našoj Domovini dogodilo da ti tvoj zemljak ruši svoje i tvoje.

Zbog svega toga moralo je doći do vojno-redarstvene akcije Maslenica jer je netko komu, na žalost, ova domovina nije nešto sveto dirnuo u ono što je nama, a i njima bi moralo biti, sveto; jer je netko tko, na žalost, ne voli domovinu u kojoj živi, počeo uništavati, ugrožavati živote ljudi, ne dopuštati članovima iste obitelji i istoga naroda da se zbliži, da komunicira, da se susreće.

Ali, sve je to Bogu hvala za nama i nadamo se da se više ovakvi nerazumni čini tog izmanipuliranog naroda u ovoj državi neće dogoditi, da se više neće rezati grana na kojoj se sjedi. Istini za volju žalosna je činjenica da pravda nije uvijek pravda i da pravednost nije uvijek pravednost. Upravo zbog toga nama se dogodio još jedan apsurd. Pobjednička vojska na ratištu, vojska koja se potvrdila na bojnom polju, postala je vojska poraženih pred međunarodnim, pa čak i domaćim sudovima. Naši generali koji su iznijeli teret ove akcije Maslenica danas su u Haaškom pritvoru optuženi za ratni zločin.

Žalosna je činjenica da se hrvatski pravni sustav nije u dovoljnoj mjeri potrudio opravdati staro načelo “Sublata causa tollitur effectus”, odnosno da nije uspio potvrditi načelo “ako uklonimo uzroke uklanjamo i posljedice”, tj. niti jedna negativna posljedica ne bi se dogodila i nitko ne bi napravio ništa loše da pobunjenici nisu napravili najlošiju stvar, da se oni nisu u svojoj državi digli protiv svojih susjeda. Kroz prizmu tih uzroka treba gledati svaku drugu posljedicu, a ne promatrati posljedice neovisno o uzrocima koji su do njih doveli.

Naš domovinski rat spada među rijetke u kojima se nije primijenilo to načelo, pa smo zbog toga izgubili mnoge sinove, te smo time dopustili da se zatvorom ponizi naše generale i druge bojovnike.

U priručniku američke vojske piše ovako: “Usmjeravaj svaku vojnu operaciju prema jasno definiranom, odlučujućem i dostižnom cilju”. Sukladno tim riječima učinjena je vojno-redarstvena akcija Maslenica. Umjesto da zbog toga budemo nagrađeni, mi danas plaćamo vrlo visoku cijenu. Mi koji smo se obranili okarakterizirani smo kao zločinci i kriminalci. Nameće nam se teza da je ova Domovina Hrvatska stvorena na zločinu i kriminalu i mi se s tim nikako ne možemo složiti te se protiv te teze moramo boriti. Za nas je stvaranje Domovine Hrvatske radosna vijest. Naše kraljevstvo – Domovina Hrvatska – za nas je dio Božjega kraljevstva u kojem ne želimo da vladaju oni željezni i nemilosrdni zakoni koji bogatašu i moćniku uvijek daju za pravo da tlači slaboga i da se još k tome naziva dobrotvorom.

Jedna biblijska zgoda ide u prilog ovom razmišljanju pa je zbog toga ovdje spominjem.
Kad su se dogodile razmirice između dva do tada velika prijatelja Davida i Šaula i kad je Šaul htio ubiti Davida , ali mu to nije pošlo za rukom, Božja volja je htjela da David dođe u priliku ubiti Šaula. Ali, David to ne čini, već kaže: “spoznaj i vidi da u mojoj ruci nema ni zlobe ni opačine. Ja nisam zgriješio protiv tebe, a ti vrebaš na moj život da ga uzmeš..., ali se moja ruka neće diči na tebe”. Čak, štoviše, kad je David čuo za Šaulovu smrt, naricao je, plakao i postio za njim, iako mu je Šaul htio napakostiti i ubiti ga (usp. 1 Sam 24,13-14. 2 Sam 1,11-12).

Neovisno o tome što smo sve proživjeli i što nam se sve dogodilo, volio bih da to bude i naša doktrina. Naša se ruka ne smije dizati na nikoga. Dakle, niti na one koji su je digli na nas. Mi smo Božji narod, narod oprosta i pomirenja. Mi smo narod vjere, a to znači narod koji gradi ceste i mostove za sve i prema svima. Mi kročimo prema budućnosti. Da bi nam budućnost bila svijetla potrebno je:

• objektivno pristupiti prema povijesti te iskoristiti sve pravne mogućnosti da se s nas i našega naroda skine sramotna ljaga,
• pozvati pripadnike drugih naroda koji žive u ovoj državi da prihvate ovu Domovinu kao svoju i rade za njezin prosperitet i blagoslov te
• uvjeriti svijet da ova Domovina nije stvorena na zločinu i kriminalu.

Dragi prijatelji, braćo i sestre, svašta smo kroz povijest prošli, a puno toga što nam se i danas događa, zabrinjava nas i opterećuje. No, gradimo mostove, otvorimo se svijetu, ponudimo mu svoju pamet, svoje iskustvo, svoju vjeru, svoju kulturu, svoju tradiciju. Dajmo šansu drugima da pokažu svoje ljepše lice, graditeljsko a ne rušilačko. U ovoj zemlji ima mjesta za sve, osobito za one koji je doživljavaju svojom i vole je kao svoju.

Dobri Bog, uz čiju je pomoć stvorena ova Domovina, stvorio nas je sve da bismo živjeli kao braća i sestre. Čim porušimo neki od mostova te obiteljske atmosfere pred nas stavlja pitanje: “a gdje ti je brat tvoj?”

Upravo ta briga za svako stvorenje neka nas vodi do gradnje mostova i prema onima koji bi ih rušili. Svako Božje ljudsko stvorenje naš je brat ili sestra. Kao što se David ponio prema Šaulu tako se i mi ponesimo prema svima i ostvarujmo što bolju povezanost sa svim ljudima. Tako neka bude. Amen.