Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Misa Večere Gospodnje

Četvrtak, 01. 04. 2010.

Na posljednji dan korizme koja završava na Veliki četvrtak - misom Večere Gospodnje započinje sveto trodnevlje. Na misi u kapeli Vojnog ordinarijata vojni ordinarij se prisjetio triju važnih događaja: ustanove euharistije, svećeničkog reda i Isusove zapovijedi ljubavi. 

Homilija vojnog ordinarija

Misna čitanja koja smo maloprije slušali, uvode nas u slavlje mise Večere Gospodnje. Prvo čitanje opisuje na koji se način slavila Pasha kod Židova. Pasha je poznati židovski blagdan, koji Židovi i danas slave. Riječ Pasha znači prijelaz. Ona je podsjećala Židove na njihov izlazak iz egipatskoga ropstva i prijelaz preko mora. Prije nego što su Izraelci napustili Egipat Mojsije je sazvao sve starješine i rekao: „Idite i pribavite janje za svoje obitelji i žrtvujte Pashu. Onda krvlju jaganjca poškropite nadvratnik i dovratnike. Neka nitko ne izađe iz kuće. Tamo gdje će biti krv na nadvratniku i na oba dovratnika tu nitko neće umrijeti. Ovu uredbu držite u svim vremenima kao zakon za se i djecu svoju. I kad dođete u zemlju koju vam je Bog obećao vršite ovaj obred. I kad vas djeca budu pitala što taj obred označuje recite djeci: To je Pasha u čast Gospodinu. Pasha je tako postala spomen-čin izlaska, tog najvećeg povijesnog događaja njihove povijesti. Ona će ih uvijek podsjećati kako je Bog udario Egipat, a poštedio svoje vjerne, posebno prvorođence koji su bili spašeni krvlju jaganjaca. Uz propisano jelo, beskvasni kruh i gorko zelje, za večeru su imali 4 čaše vina, u spomen obećanja dana njima.

Sve je ovo bilo potrebno reći, kako bismo bolje razumjeli Pashu, koju je Isus slavio kao svoju Posljednju večeru sa svojim učenicima. Zato i piše evanđelist Ivan: „Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovog svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“ (Iv 13, 1). Isus je znao da se približilo vrijeme njegova „časa“, njegove smrti, njegovog prijelaza nebeskom Ocu. Budući da nas je ljubio do kraja, prihvatio je svoju smrt, kako bi svojom mukom i smrću omogućio naš prijelaz nebeskome Ocu.
Isus je za vrijeme Posljednje večere slavio židovsku Pashalnu večeru kao spomen osloboditeljskog Božjeg zahvata, kada je Izraelce izveo iz egipatskog ropstva. Isus se poslužio istim obredom kojim su Židovi slavili Pashu. U tim znakovima njegovi će učenici prepoznati poruku Isusove Pashe.

Kao što Židovi slave svoje izbavljenje iz ropstva, kršćani slave svoje oslobođenje od ropstva grijeha i združuju se s raspetim i uskrsnulim Gospodinom. Kao što je bilo potrebno žrtvovano janje da bi Židovi mogli slaviti Pashu, tako je bilo potrebno za naše izbavljenje da nas Isus Krist oslobodi svojom mukom i krvlju. Kao što su Židovi slavili sa starim kvascem, kršćani trebaju slaviti s novim kvascem ponašanja. Zato Pavao kaže u poslanici Korinćanima: „Očistite stari kvasac da budete novo tijesto… Zato svetkujmo ne sa starim kvascem ni kvascem zloće i pakosti, nego s beskvasnim kruhovima čistoće i istine“ (1 Kor 5, 8).
Pavao želi istaknuti da je Isus Krist naša prava Pasha, pravo janje koje je žrtvovano za nas i koji je svojom smrću uništio „kvasac zloće i pakosti i omogućio nam svet život, što označava „beskvasni kruh čistoće i istine“. Pavao želi da ostanemo ono što je Isus Krist ostvario u nama snagom krštenja, kad smo bili očišćeni od grijeha i postali sveti i čisti.

Rekao sam da sv. Ivan ne donosi opis Posljednje večere, za razliku od drugih evanđelista, ali zato o Posljednjoj večeri govori 2. čitanje, odnosno Prva poslanica sv. Pavla Korinćanima. Pavao veoma kratko opisuje što mu je bilo predajom predano: „Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: „Ovo je tijelo moje - za vas. Ovo činite meni na spomen. Ova čaša novi je savez u mojoj krvi. Ovo činite, kad god pijete, meni na spomen“ (1 Kor 11, 24).
Isus se poslužio običajima slavlja Pashe, koja je na Posljednjoj večeri dobila drugi smisao. Isus će zamijeniti sudbinu janjeta. On će nam, kao novi jaganjac dati samoga sebe, sklopivši tako novi savez s nama u svojoj smrti i krvi. Isus je slijedio židovski obred. Tako na primjer, nad kruhom izgovara riječi hvale i blagoslova. On zahvaljuje Ocu nebeskom ne samo za velika djela prošlosti, nego i za vlastitu proslavu, koja će se ostvariti po smrti i uskrsnuću. Isus se obratio svojim učenicima riječima: „Ovo je moje tijelo, koje se za vas predaje. Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi“. Isus im je razdijelio kruh u kalež, dajući im ujedno i zadaću da njemu na spomen uvijek izgovaraju i čine to isto, što je on tada rekao i učinio. Ove riječi pretvorbe može izgovarati samo svećenik. Zato ove večeri slavimo i ustanovu svećeničkog reda. Stoga i veli: „Ovo činite meni na spomen“. Stoga je danas i dan svećenika. Mi se na današnji dan molimo za njih da ustraju, da budu sveti, da budu Božji svećenici, vjerni Bogu i Crkvi.

Kako Isus može dijeliti svoje tijelo i krv?
Pretvorivši kruh u svoje tijelo i vino u svoju krv Isus nam se daje u tim znakovima. Kad svećenik izgovara riječi, koje je Isus izgovorio u dvorani Posljednje večere, nastaje stvarna preobrazba. Svi ljudi očekuju u svom srcu neku promjenu i preobrazbu svijeta. Papa Benedikt XVI. kaže za euharistiju da je jedina kadra promijeniti svijet. Tu se vidi pobjeda ljubavi nad mržnjom, pobjeda života nad smrću. Ova nutarnja preobrazba čovjeka može izazvati lanac preobrazbi koje malo pomalo mogu promijeniti svijet. Kristovo tijelo i Kristova krv daju nam se da bismo se mi promijenili. Blagujući euharistiju postajemo jedno s Kristom i međusobno. „Njegov smo čak i rod“, veli apostol Pavao.
Sv. Ivan u svom evanđelju ne spominje ustanovu euharistije. Usput spominje Judinu izdaju i dodaje kako je Isus ustao od večere, u potpunosti svjestan što će se s njime dogoditi (Iv 13, 3-4) te je počeo prati učenicima noge. Iz Petrove se reakcije vidi da pranje nogu nije dostojno Isusa. No, ova Isusova gesta poslužila je evanđelistu Ivanu da nas Isus želi poučiti da i mi trebamo tako činiti. Stoga i navodi Isusove riječi: „Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što sam ja vama učinio“ (Iv 13, 14-15).

Učenici Isusovi, prema Isusovoj želji, trebaju se međusobno poštivati. Ljubav je specifična kršćanska krepost, budući da se ona temelji na Isusovoj ljubavi. Tako ćemo se prepoznati kao kršćani, Isusovi vjernici, kao velika Božja obitelj, koja se zove Crkva.

Prava ljubav želi drugome dobro. Ona želi da drugi bude sretan. Prema tome, ako želim drugome dobro, onda ćemo ga i upozoriti, ukoliko vidimo da ne čini dobro. Stoga je veoma važno i znati kako se ljubi. U učenje ljubavi spada svladavanje samoga sebe, darivanje sebe drugome. Čovjek istinski ljubi kada ne traži samo svoje pravo nego i pravo drugoga, kad ne živi samo za sebe nego i za drugoga, kada pokušava pomoći drugome, posebno onima koji su na kraju društva. Kad je riječ o ljubavi to ne uključuje nužno i davanje novca, štoviše, novcem možemo i povrijediti bližnjega. Naravno, novac je veoma važan i potreban.
Pjesnik Rilke priča kako je u Parizu prolazeći pokraj jedne žene svaki puta bacio novčić u njezinu pregaču. Prosjakinja je uvijek ostala nepokretna kao da nema duše. Rilke joj je jednog dana dao ružu. U jednom trenutku njezino je lice pocrvenilo. Tada je prvi put vidio da ona nešto osjeća. Nasmiješila se i zatim nestala. Nije se javljala osam dana na mjestu na kojem je prosila, jer je dobila nešto što vrijedi više od novca.

Braćo i sestre! Slaveći blagdan Velikog četvrtka želimo se prisjetiti Isusove oproštajne i posljednje večere, kada nas je ljubio do kraja. Ne samo da je svoju ljubav potvrdio smrću na križu nego nam je dao samoga sebe u euharistiji. To je nešto najljepše što je u svojoj ljubavi moga učiniti. Stoga nam Euharistija mora biti središte našega života. Tko je jednom otkrio Isusa Krista druge će njemu voditi. Velika se radost ne može za sebe zadržati.

Neka nas večerašnje slavlje oduševi da živimo kršćanskim životom, zahvalni nebeskom Ocu koji nas je stvorio, Duhu Svetom koji nas je posvetio i Isusu Kristu koji nas je otkupio. Amen