Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Misa za sve poginule u Prvom svjetskom ratu

Petak, 27. 06. 2014.

tekst i foto: M. Mikolić

U crkvi sv. Marka u Zagrebu, 27. lipnja 2014. u 12 sati, u sklopu programa Povjerenstva Vlade RH za koordinaciju obilježavanja stogodišnjice Prvog svjetskog rata misu za sve poginule predvodio je mons. Juraj Jezerinac, vojni biskup u Republici Hrvatskoj. Biskup je euharistiju slavio u koncelebraciji s predstojnikom Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije, mons. Jurjem Kolarićem i župnikom Sv. Marka, mons. Franjom Prstecom.

Na misi su sudjelovali izaslanik predsjednika Republike Zlatko Gareljić, izaslanik predsjednika Hrvatskog Sabora Goran Beus Richembergh, zamjenica ministra branitelja gospođa Vesna Nadž, pomoćnica ministra kulture Sanja Šaban, veleposlanica Republike Austrije Andree Ikić-Böhm, predstavnici Povjerenstva Vlade RH za koordinaciju obilježavanja stogodišnjice Prvog svjetskog rata, predstavnici Ureda za branitelja Grada Zagreba i drugi vjernici.

Prije misnog slavlja biskupa i vjernike je pozdravio mons. Kolarić koji se kratko spomenuo razloga okupljanja, molitve i žrtve za poginule u Prvom svjetskom ratu naglasivši da svaka žrtva zaslužuje poštovanje, jer smo u smrti svi isti.

Homilija biskupa Jurja Jezerinca

Okolnost prisjećanja početka Prvog svjetskog rata (1914.-1918.) prilika je da „prelistamo“ jednu od najvećih tragedija suvremene ljudske povijesti koju su neki narodi izabrali kao put rješavanja „nepravdi“.

Ovaj rat na svom početku nazivan je „europskim ratom“, ali kako je logika plamena da se širi, tako je i on prerastao granice Europe, zahvatio velike ondašnje sile i postao „Veliki rat“ ili kako danas kažemo „Svjetski rat“. Time je svijet postao mjestom mržnje, ubijanja, veličanja heroja i snage oružja. Sve je počelo 28. srpnja 1914., kada je Austro-Ugarsko carstvo objavilo rat Kraljevini Srbiji, nakon što su ubijeni prijestolonasljednik Franjo Ferdinad Augsburški i njegova supruga Sofija (28. lipnja 1914. u Sarajevu), a završilo je kao svjetski sukob nakon četiri godine, kada su Saveznici prisilili Njemačku kao okosnicu carstva da položi oružje.

Neka nam slijedeći podatci pomognu pojmiti o kakvom se konfliktu radi i kakve su njegove posljedice: mobilizirano je preko 70 milijuna vojnika (od toga 60 milijuna u Europi); 9 milijuna ih je poginulo, a civilnih žrtava je usmrćeno 7 milijuna; sudjelovalo je 115 zemalja u njemu, a nakon toga zavladala je glad i razne epidemije.

Nažalost, draga braćo i sestre, povijest naroda i država odvija se u neprestanom izmjenjivanja rata i mira. Rat i mir, dvije stare riječi, ali su trajno aktualne. Tijekom stoljeća u ljudima i narodima rađale su se posebne osjetljivosti i razmišljanja u odnosu na stvarnost rata i mira, a danas te osjetljivosti postaju sve dublje i bolnije. 

U kontekstu tih osjetljivost nalazi svoje mjesto i kršćanstvo sa svojim naukom o tim dvjema stvarnostima: o ratu i miru. Sa sigurnošću možemo reći da pojavak kršćanstva označava temeljni trenutak u odnosu na novi pristup i način razumijevanja mira i prosudbu rata.

Naime, grčko-rimski svijet imao je doktrinu o ratu kao o religijskom i političkom putu: postoje bogovi koje treba udobrovoljiti žrtvama, a postoje težnje naroda koje treba ostvariti putem osvajanja i ratova.

U židovstvu, u njihovim spisima, nailazimo na mjesta u kojima je sam Jahve na čelu bojne te on vodi rat, daje slobodu ili gubitak boja radi poniženja naroda i njegovog obraćenja, ali postoji i ona miroljubiva crta čežnje čovjeka za mesijanskim mirom koji neće tolerirati ratove ni oružja o čemu nam svjedoče proroci.

Kršćanstvo nudi novo razumijevanje mira tako što mir nije samo ideja nego i osoba Isusa Krista za kojeg sveti Pavao kaže: „On je mir naš“ (Ef 2,14) te dodaje: „On od dvoga (od židova i pogana) učini jedan narod, srušivši zid podjele…“ (Ef 2 14-16). 

Isto tako u uskrslom Isusu prepoznajemo donositelja mira čuvši njegov pozdrav: „Mir vama“ (Lk 24,36). Taj isti Isus živi i ostvaruje ono što predaje nama: zapovijed ljubavi koja ne graniči s pojavkom neprijatelja nego ga obuhvaća: „…ja vam kažem ljubite svoje neprijatelje…“ (Mt 5, 43-47). On svoj nauk potvrđuje životom: prihvaća svoje uhićenje, osudu na smrt, razapinjanje i smrt, a na križu prikovan izriče riječi oprosta onima koji ga ubiše.

Braćo i sestre! Prve nesigurnosti kršćana u odnosu na vojsku i rat pojavljuju se već u prvim stoljećima, za vrijeme progonstva. Kršćani se nalaze u velikim poteškoćama glede služenja vojne obveze i sudjelovanja u ratu. Razlog tih poteškoća je i u tome što su morali žrtvovati caru (i time ga priznati kao božanstvo) te prihvatiti kult bogovima, a to si nisu mogli dopustiti pa ni pod cijenu vlastite smrti. Nakon Konstantinova edikta (313.), stav se kršćana počeo mijenjati u odnosu na samu službu vojne obveze, a rat i mir postaju predmet intenzivnog proučavanja sa strane velikih crkvenih Otaca. Nalazimo tako glasovitu nauku svetog Augustina o ratu i miru, a to nam je ostavio u svojoj knjizi De civitate Dei (O Božjoj državi).

Augustin drži da je rat plod „zemaljske države“ u kojoj neumjerena žudnja za vlašću i gospodarenjem drugima rađaju podjele, borbe i nasilje. 

Davno je već postavio pitanje Jakov apostol: „Odakle ratovi i rasprave među vama? Odakle? Zar ne od vaših pohlepa koje se bore u vašim udovima? Želite a nemate, pa ubijate. Zavidite, a ne možete postići pa se borite i vojujete. Nemate, jer ne molite“ (Jak 4,1-3).

Ne bih vas htio zamarati dugim izlaganjima o tome, ali vam moram reći kakav je stav Crkve o ratu. Sv. Augustin ga sažimlje u četiri rečenice: 1. Rat je opravdan ako se dogodi povreda prava sa strane neprijatelja; 2. Dopušten je ako postoji nezaobilazna nužnost da on bude; 3. Dopušten je ako postoji čvrsta volja usmjerena prema dobrobiti mira; 4. Dopušten je ako je proglašen od zakonite vlasti. Dakle: poštivat nam je pravo kao uljudbu odnosa; tražit nam je sve putove da se izbjegne konflikt rata; ni u ratu ne ugasiti žudnju i vrijednost mira i na koncu autoritet koji ga proglašava je objektivna savjest građana.

U tom premišljanju smisla, opravdanosti ili neopravdanosti rata, javljaju se skupine i pokreti koje danas nazivamo pacifističkima. Korijen im je u određenom razumijevanju Evanđelja, a svoje povijesno uporište našli su u ruskom piscu Lavu Tolstoju (1828.-1910.) koji lišava Krista njegove božanske naravi te od njega stvara svoje „evanđelje“.

Glavno Tolstojevo načelo je: „Načelo neopiranja zlu te zagovaranje radikalnog i apsolutnog nenasilja“. Nauk sadržan u tom načelu je: izgrednika treba samo opomenuti; svakoj premoći (individualnoj ili kolektivnoj) treba popustiti; oružju zlih ljudi ne treba se usprotiviti oružjem; osuda i kazna nemaju smisla; policija i vojska su nutarnje nemoralna stvarnost i na kraju: sama država nije drugo nego udruženi kriminal.

Na Tolstojevu mirovnu nauku odgovara ruski filozof, pjesnik i pisac Vladimir Sergejevič Solovjev (1853.-1900.), držeći da je Tolstojev pristup neprihvatljiv, jer upravo slabi u njemu postaju još ugroženiji, a jaki privilegirani.

Katolički pacifistički pokret, braćo i sestre, zaokružuje svoj stav 1944. godine uspostavljajući Pokret mir Kristov, nadahnjujući tako snagom mira sve tadašnje crkvene pokrete, a osobito Katoličku Akciju (kod nas veliki promicatelj bio je krčki biskup Mahnič).

Svi pape, počev od Pija X do sadašnjeg pape Franje, naučavaju temeljno načelo: svaki rat treba izbjeći, pozvati ljude na vrijednost mira, u dijalogu tražiti rješenja eventualnih nesporazuma. 

Crkva, dakle, danas uči da je mir najvažnija vrijednost ljudskog roda i da ga treba čuvati, ostvarivati i promicati; ona također uči da je rat zlo kojeg ni vjera ni razum ne trebaju prihvatiti, iako ostaje pravo na obranu.

Crkva uči da pojedinci i države imaju dužnost štititi dostojanstvo naroda koji su im povjereni; ona naglašava da je dužnost odgovornih osigurati postojanje oružanih snaga zemlje u slučaju pravedne obrane; da je poželjan međunarodni politički autoritet sposoban rješavati konflikte među državama. 

Dokumentom Spirituali militum curae (1986.), Crkva vojsci daje i svećenike (vojne i policijske kapelane) čija prisutnost u vojsci i policiji, koordinirana službom biskupa, potvrđuje pozitivni stav Crkve što ga ona ima o samom pozivu i postojanju vojnika.

Crkva želi da savjest oružja bude mir, a snaga države sloboda i blagostanje građana. 

Braćo i sestre! Danas smo ujedinjeni ovdje u sjećanju i molitvama za sve poginule vojnike i civile Prvog svjetskog rata (1914.-1918.) koji je započeo pred 100 godina na ovim našim prostorima s atentatom u Sarajevu, čijeg se početka, njegovog krvavog tijeka i završetka s boli u srcu i sa žalošću u duši spominjemo. 

Ovdje smo se okupili u međusobnoj ljubavi, bez ideoloških, vjerskih, nacionalnih ili političkih predznaka, jer znamo da su u smrti svi jednaki. Svaka žrtva, bez obzira na kojoj je strani bila, bez obzira na vjeru i nacionalnost, ili bilo koju drugu pripadnost , zaslužuje naše poštovanje, jer smo svi mi djeca Oca nebeskoga. Dijeliti ih nakon smrti nije dobro. Svima treba iskazati jednako poštovanje. Zato se cijeli svijet okuplja ovih dana na zajedničkoj molitvu za pokoj njihovih duša.

Biblija u Starom Zavjetu izvješćuje o židovskom narodnom junaku, Judi Makabejcu (166.-160. pr. Krista) koji je prevodio Židove u ratu protiv sirskih osvajača Palestine, i koji je, vjerujući u uskrsnuće mrtvih, molio za svoje poginule vojnike (2 Mak 12, 38-45). Juda Makabejac je molio za žrtve- ističe Biblija-„ jer da nije vjerovao da će poginuli vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve“.

U tom smislu pisao je i apostol Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima : „Nećemo, braćo, da ostanete u neznanju o umrlima, da se ne žalostite poput ostalih koji nemaju nade. Jer ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, tako će Bog i one koji su usnuli u Isusu, privesti zajedno s njime“ (1 Sol 13,18).

Isus Krist u današnjem evanđelju poručuje Marti, koja je oplakivala zajedno sa sestrom, brata Lazara: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“. Dakle, tko vjeruje u njega ne treba se bojati. To je zalog vjere.

Braćo i sestre! Spominjući se danas 100. obljetnice I. svjetskog rata, neka nas ti nemili događaji potaknu na razmišljanje što nam je činiti, kako bi se ubuduće izbjegli slični nemili događaji. Neka svijet, nikada više, ne vidi rat kao mogućnost opstanka. Neka nas ova obljetnica potakne na dublja razmišljanja o našem životu i dovede Bogu Kristu koji je jedini i pravi izvor mira.

U ovoj svetoj Misi pomolimo se za sve poginule u tom velikom ratu, u kojem su bile i velike žrtve našega naroda. Amen.