Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Misa zadušnica za poginule, preminule i nestale branitelje

Subota, 02. 11. 2024.

Na Dušni dan, u subotu 2. studenoga, vojni ordinarij msgr. Jure Bogdan služio je svetu misu zadušnicu u crkvi Svete Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu, za sve poginule i preminule hrvatske branitelje, sve civilne žrtve Domovinskog rata, za sve vjerne mrtve. U zajedništvu s vojnim ordinarijem bili su izabrani gospićko-senjski biskup msgr. Marko Medo, župnik Župe Duha Svetoga don Pejo Orkić SDB, biskupski vikari za pastoral MORH-a i MUP-a i drugi vojni i policijski kapelani.

U misnom slavlju sudjelovali su državni tajnik u Ministarvu obrane Drago Matanović, zamjenik glavnog ravnatelja policije Jozo Šuker, general u miru Ivan Pokaz, direktor Glavnog stožera OS RH general bojnik Krešo Tuškan, zamjenik zapovjednika Zapovjedništva za potporu brigadni general Ivan Raos, savjetnik ministra obrane Božo Kožul, ostali predstavnici i pripadnici policije, časnici i pripadnici Hrvatske vojske, policijski polaznici i kadeti HV, hrvatski branitelji, predstavnici udruga proizašlih iz Domovinskog rata, obitelji poginulih i nestalih branitelja, župljani Župe Duha Svetoga i drugi vjernici. Liturgijsko pjevanje predvodila je policijska klapa „Sveti Mihovil“. Orgulje je svirao Dubravko Ćepulić Polgar.

U propovijedi je msgr. Bogdan rekao: „Spomen vjernih mrtvih - Dušni dan prožet je religioznim osjećajem u kojem se ljubav i obiteljska sjećanja spajaju s kršćanskom vjerom i nadom. Zbog toga je ovaj blagdan uvijek izazivao duboki odjek u Božjem narodu. Mi danas slavimo život, a ne smrt. Kršćanska vjera ne slavi kult smrti, nego života. To ističu i današnja misna čitanja i misne molitve. Sve nam danas govori o uskrsnuću i o životu; a glavna poruka misnih čitanja je Kristovo uskrsnuće, uskrsnuće u kojem i mi možemo sudjelovati kroz vjeru i sakramente. Premda je ovaj blagdan ispunjen nostalgičnom tugom i jesenskom melankolijom – i to je ljudski, očima vjere gledano, on  ne smije biti ispunjen žaljenjem za našim dragima koji su nas napustili, nego mora biti ispunjen nadom, nadom koja prima i svetkovinu Svih svetih. Vjera pruža mogućnost da kršćanin, u Kristu, bude u zajedništvu sa svojim preminulima i da ima nadu, nadu da su oni već postigli pravi život kod Boga.“

„Smrt je činjenica koju svaki dan imamo pred očima. Biološka smrt, njezina polagana objava u bolesti i starosti, njezina brutalna prisutnost u nesrećama i katastrofama te njezina manifestacija u svemu što je uskraćivanje života, najveća je enigma našeg postojanja na Zemlji. Život bez kraja najdublja je težnja koju nosimo u sebi. Budući da nas smrt na kraju uvijek pobjeđuje, osjećamo se frustrirano ovim paradoksom i enigmom, a to je smrt bića koje je stvoreno za život, bića koje teži životu. Filozofija, humanističke znanosti i povijest religija oduvijek su davale više ili manje uvjerljive odgovore na pitanje smrti, formulirano temeljnom dilemom: je li smrt kraj ili novi početak? Čeka li nas drugi život ili ništavilo? Preživljavamo li ili smo uništeni? Postoji li na kraju putovanja Bog ili samo praznina? Različiti su odgovori i stavovi prema smrti: intuitivni strah pred smrti, stroga šutnja o toj tabu temi, stoički fatalizam pred prirodnom i neizbježnom činjenicom smrti, maksimalni hedonizam zbog prolaznosti života ("jedimo i pijmo, jer sutra ćemo umrijeti!“), pesimizam, bunt, egzistencijalna mučnina ili spokojna nada u besmrtnost. Osim ovog posljednjeg, ovi stavovi nisu kršćanski jer nas navode na zaključak da ni smrt ni život nemaju smisla.  Za kršćansku vjeru vrijednost čovjekova zemaljskog života je nesumnjiva. No, vjera poduzima još jedan daljnji korak – a to je vjera u zagrobni budući život. Za Kristove vjernike budući život nije ništa drugo nego zajedništvo sa Stvoriteljem, Bogom. To je život čiji predokus već sada možemo osjetiti u molitvi, u sakramentima, u Božjoj Riječi, u životu vjere. Temelj ovog vjerovanja i nade u zagrobni život je naša vjera, utemeljena na Isusu Kristu koji je umro i uskrsnuo od mrtvih da nam podari vječni život i spasenje.“

Na završetku propovijedi biskup Bogdan istaknuo je kako je kršćanska nada u uskrsnuće i beskrajni život utemeljena izravno na Isusovom uskrsnuću: „Kad bi naša nada u Krista završila zajedno s našim sadašnjim životom, bili bismo najbjedniji od svih ljudi, kako govori sv. Pavao. Krist je uskrsnuo od mrtvih, prvina onih koji su usnuli. A mi smo u njega, u njegovu smrt i uskrsnuće, uključeni po krštenju i drugim sakramentima kršćanske vjere, osobito euharistije koja nas hrani kruhom života. Tako se potvrđuje Isusova izjava koju je izrekao nekoliko trenutaka prije uskrsnuća njegovog prijatelja Lazara: 'Ja sam uskrsnuće i život; Tko god u mene vjeruje, ako i umre, živjet će; tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada' (Iv 11,25). Vjernik se osjeća po Kristu spašenim, oslobođenim od grijeha i njegove posljedice, a to je smrt. To oslobođenje nije od biološke smrti, budući da je i Krist umro kao čovjek kakav je bio, nego od ropstva smrti, od straha od nje, od besmisla i apsurda života shvaćenog kao beskorisna muka koja završava u tami ništavila. Blagoslivljamo Boga u vjeri jer zahvaljujući uskrslom Kristu nismo bića za smrt, nego za život s Gospodinom, sada i za budućnost. Budući da naš Bog nije Bog mrtvih, nego živih, Dušni dan blagdan je naviještanja članka vjere iz Vjerovanja: 'Iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućeg vijeka. Amen.'

Nakon mise zajedničko izaslanstvo Ministarstva obrane, Ministarstva hrvatskih branitelja i Ministarstva unutarnjih poslova položilo je vijenac i zapalilo svijeće kod spomen obilježja „Pieta Croatica“. Biskup Bogdan je predvodio molitvu za pokojne. FOTO: MORH/ T: Brandt