Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Krštenje Isusovo

Nedjelja, 10. 01. 2010.

Nedjeljna sveta misa u Vojnoj biskupiji

Božićno vrijeme završava blagdanom Isusovog krštenja. Liturgija nam stavlja pred oči događaj Isusovog krštenja kao znak potvrde da je Isus Božji Sin. Njegovo krštenje bilo je i početak javnog Isusovog djelovanja. Svaki krštenik je pozvan snagom svog krštenja biti svjedokom Isusove prisutnosti u svijetu. U tome nismo bili uvijek dosljedni zbog svoje slabosti. Molimo Gospodina za oproštenje, kako bismo bili dostojni slaviti sveta misna otajstva.

Homilija vojnog ordinarija

Današnje prvo čitanje izvadak je iz Knjige proroka Izaije. Započinje riječima: “Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš… podvikujte mu da mu se ropstvo dokonča, da mu je krivnja okajana” (Iz 40, 1). Za bolje razumijevanje ovih riječi treba reći da je to bilo vrijeme završetka židovskog ropstva. Ova je knjiga proroka Izaije, koju nazivaju Knjiga utjehe, bila poslana svim sužnjima u asirskom sužanjstvu da ih podrži u nadi. Ona je kružila i porobljenom zemljom Izraela i Judeje. Posebno je bila upućena samom srcu Jeruzalema, govoreći da je došao trenutak povratka i vrijeme dolaska Mesije. Sam Bog stoji iza njihovog povratka. Prorok spominje i tajanstveni glas koji viče: “Pripravite put Gospodnji u pustinji, poravnajte u stepi stazu Bogu našemu” (Iz 40, 3).

Među babilonskim spisima nalazimo slične tekstove koji govore o putovima i stazama, kojima su prolazile procesije hodočasnika i pobjedničke vojske. Tom se slikom putova i staza poslužio prorok da označi da će tim putem proći Slava Gospodnja (pisano velikim slovima), kao što se nekoć ta ista Slava pokazala prigodom prijelaza preko Crvenoga mora i kroz suho korito rijeke Jordana. A to je sam Bog.

Taj će povratak u Obećanu zemlju biti toliko očit da će svima biti jasno da je na djelu sam Bog. Ljudi znaju reći: Sam Bog me je spasio. Štoviše, prorok nastavlja da će od sada Jeruzalem postati “glasnik radosne vijesti” (Iz 40, 9) koji treba najaviti svim judejskim gradovima Božji povratak. Stoga prorok navodi razlog te radosti riječima: “Evo Boga vašega” (usp. Iz 40, 9). Vjerujem da već naslućujete o kome je riječ: O Isusovom dolasku na svijet. Njegov će hram biti posebno mjesto Božje prisutnosti, konačno: On je živi hram.

Današnje evanđelje donosi svjedočanstvo Ivana Krstitelja o Isusu Kristu i Isusovom krštenju na rijeci Jordanu. Mnogi su Ivanovi suvremenici mislili da je Ivan Mesija, Krist, ili jedan od proroka, obzirom na njegovu pojavu dok je propovijedao, pozivajući ljude na obraćenje. No, on je odgovorio da on nije ni Ilija, ni Prorok, ni Krist. Dapače, Ivan poručuje: “Dolazi jači od mene!”, znači uspješniji, sam Božji poslanik, jer On dolazi u snazi Duha Svetoga. Možete si samo zamisliti kako su te riječi djelovale na Ivanove slušatelje. Ako je Ivan tako velik, kao što se predstavio, kako je tek velik Onaj o kome govori, a to je Isus Krist. Ivan Krstitelj se pozvao na riječi proroka Izaije, koje smo čuli u 1. čitanju: “Ja sam glas koji je viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze” (Lk 3, 4). I tako bi ove riječi, napisane u 1. čitanju, ostale velika nepoznanica, da ih nije otkrio Ivan Krstitelj, kad je rekao da se one odnose na njega. I evanđelist nastavlja: “A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: ‘Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni Prorok?’ Ivan im je odgovorio: ‘Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem’” (Lk 3, 16).

Kad Ivan kaže za Isusa da on krsti “Duhom Svetim” i “ognjem”, to znači da je krštenje poput vatre koje uništava zlo u čovjeku. Krštenje je prisutnost samog Isusa Krista u nama po Duhu Svetome. Ono potpuno mijenja čovjekovu nutrinu, uništava istočni grijeh u njemu i sve druge grijehe ukoliko se čovjek krsti u odrasloj dobi. Zašto se Isus želio krstiti kad je bio svet, bez grijeha? Isus je dao primjer da ono što čini Ivan da je to doista dobro, kada poziva ljude na obraćenje. Isus je preuzeo na sebe sve grijehe ljudi i tako se na neki način solidarizirao s nama, u svemu sličan osim u grijehu. Isus se krstio vodom da je posveti i da svojim pranjem opere rijeku. To je bilo posvećenje Kristovo, ali još više posvećenje prirode.

Poslušajmo dalje sv. Luku: “Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: ‘Ti si sin moj Ljubljeni! U tebi mi je sva milina!’” (Lk 3, 21-22). Sv. Luka prikazuje Isusa u molitvi. Za sv. Luku molitva je za Isusa bila najvažniji trenutak njegovog mesijanskog djelovanja. Isus je bio čovjek molitve. Isus moli u trenucima svoga djelovanja, prije izbora apostola, prije Petrove ispovijesti kojom ispovijeda Isusovo božansko porijeklo, moli u preobraženju, moli za Petra da ustraje u vjeri, moli za sebe u odlučnom trenutku svojega izbora, za svoje krvnike, u trenutku smrti moli za sve one koje mu je povjerio Otac nebeski da i oni budu s njim, da gledaju njegovu slavu koju je On imao prije postanka svijeta, da konačno ljubav kojom ga je ljubio Otac nebeski bude u njima - i On u njima (usp. Iv 17, 24-26). I na kraju, Isus je ne samo uzor molitve nego je i nas naučio moliti molitvu Oče naš.

Evanđelist Luka prikazuje Isusa ne samo molitelja, nego i kao Sina Božjega. “Glas se s neba zaori: ‘Ti si sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!’” (Lk 3, 22). I tako vidimo da se Bog očitovao na rijeci Jordanu kao trojstveni: kao Otac, Sin i Duh Sveti. Ovo je najvažniji dio današnjeg evanđelja. Vidimo da je na dan Isusovog krštenja došla i službena potvrda tko je Isus, da je pravi čovjek i pravi Bog. Apostoli su vjerovali da je Isus Sin Božji, štoviše, Petar je u ime apostola ispovjedio vjeru u Isusovo božansko porijeklo, kad je rekao: “Ti si Krist- Pomazanik, Sin Boga živoga” (Mt 16,16). Isus je to dokazao ne samo riječima nego i djelima, kad je rekao nevjernim Židovima:. “Uistinu, ako ne povjerujete da Ja Jesam (Jahve – Bog) mrijet ćete u grijesima svojim” (Iv 8, 24). Nadalje, veli: “Kad uzdignete Sina Čovječjega (pisano velikim slovima, a to je naziv za Boga), tada ćete upoznati da Ja Jesam” (Iv 8, 27). Gotovo cijelo 8. Ivanovo poglavlje posvećeno je Isusu kao Sinu Božjemu, kao pravom Bogu. U trenutku Isusovog krštenja došla je, dakle, potvrda neba: “Ti si sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!” (Lk 3, 22).

Za vrijeme Isusovog Preobraženja na gori Taboru, čula se ista riječ Oca nebeskoga: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!”. (A sv. Luka opisuje da se u vrijeme Isusovog Preobraženja čula riječ koja je dopirala iz oblaka: “Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!” (Lk 9, 35). Sv. Luka dodaje: “U trenutku kad se čuo glas, osta Isus sam” (usp. Lk 9, 36). Sve je ovo veoma važno znati, poznavati svoju vjeru, jer poznavajući svoju vjeru drugačije ćemo živjeti. Naime, pred činjenicom Božje ljubavi, koja se utjelovila među nama, čovjek ne može i ne bi smio ostati po strani, kao da se radi o nekom nevažnom događaju. To su mnogi ne samo shvatili nego i potvrdili svojim životom, počevši od apostola pa sve do danas.

U 2. čitanju apostol Pavao govori nam o Božjoj ljubavi koja se očitovala kao spasiteljica svih ljudi. “On nas spasi, ne po djelima što ih u pravednosti učinismo, nego po svom milosrđu: kupelji novog rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom” (Tit 2, 5). I tako prepoznajemo da ona ista ljubav koja se pokazala spasiteljskom u ropstvu, ta ista ljubav se i danas očituje u kršćanskom krštenju. Ona, nad dakle spašava po Isusu Kristu. Stoga nas Pavao poziva da uzvratimo ljubavlju, da se odreknemo bezbožnosti, a to znači da ne živimo kao bezbošci koji ne poznaju Boga; da se odreknemo svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i slavu velikog Boga i Spasitelja našega Isusa Krista” (usp. Tit 2, 12-13).

Isusovo krštenje bilo je početak Isusovog javnog djelovanja. I kao što je njega nazvao nebeski Otac svojim Sinom tako je Otac nebeski i nad nama rekao u trenutku našega krštenja: “Ti si sin moj, ljubljeni!” Ti si kćer moja ljubljena.” Postoji, dakle, duboka povezanost između nas i Isusa Krista. Svaki je od nas krštenjem postao sin Očev, kći Očeva, svaki je od nas zahvaćen istim Duhom Božjim, “koji izlazi od Oca i Sina, da nas prenese u “kraljevstvo Sina, ljubavi Očeve” (Kol 1, 13).

Isus Krist prožima cijelo naše biće i postaje izvorištem našega pobožanstvenja života, uz uvjet, ukoliko živimo u prijateljstvu s Bogom, u milosti Božjoj; ako njegujemo u sebi božanski život, čuvajući se grijeha posebno teškoga, ako razvijamo u sebi ljubav prema Bogu i bližnjima.

Kad se car Vespazijan opraštao od svog sina Tita, koji je odlazio na dulji izlet, rekao mu je: “Sine, igraj se slobodno, ali nikad nemoj zaboraviti da si carev sin”. Ponašaj se dostojno imena, koje nosiš. Spomen na Isusovo i naše krštenje, treba u nama dozivati u pamet poziv sv. Ireneja: “Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!”

Slaveći blagdan Isusovog krštenja, ne slavimo ga kao neki spomen na taj važan događaj iz Isusovog života. Slavimo ga kao blagdan Isusov ali i kao naš blagdan, jer slaveći krštenje Isusovo i mi slavimo svoje krštenje. Pa ga nastavimo slaviti čiste savjesti i radosna srca. Amen.