Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

“Čovjek je uvijek u središtu naše pozornosti”

Petak, 20. 05. 2011.

Mons. Juraj Jezerinac ove godine obilježava dvije važne obljetnice. Prije 20 godina imenovan je ravnateljem dušobrižništva vojnika u Republici Hrvatskoj, a ovo je i godina u kojoj obilježava i 20 godina biskupskog posvećenja. Što to za njega znači, kako se tijekom proteklog razdoblja razvijala dušobrižnička skrb za pripadnike OS-a i policije, uloga Vojnog ordinarijata u pripremama vojnika za međunarodne misije te suradnja s drugim vjerskim zajednicama samo su neke teme o kojima smo uoči 19. vojno-redarstvenog hodočašća razgovarali s mons. Jurajem Jezerincem. 

• Iako je Vojni ordinarijat službeno osnovan u travnju 1997., duhovna skrb za branitelje započela je još 1991. Upravo ste Vi prije 20 godina imenovani ravnateljem dušobrižništva vojnika u Republici Hrvatskoj. Uz to ove godine obilježavate i 20 godina Vašeg biskupskog posvećenja. Što to za Vas osobno znači i kako biste prokomentirali to razdoblje?

Kad je 1991. godine počela agresija na našu domovinu, Hrvatska se našla u veoma teškoj situaciji. Bili su to zapravo prvi počeci njezina stvaranja. Nakon svih pokušaja da ne dođe do rata, pozivajući se na pravo svakog čovjeka i naroda da ima svoju slobodu - tako i hrvatski narod, koji je izborio svoje pravo na demokratskim izborima - to se njezino pravo nije poštivalo. Hrvatskom narodu nije ništa drugo preostalo nego obraniti slobodu i suverenitet jer mu je nametnut pravi osvajački rat kojemu je bio cilj ne samo osvajanje Hrvatske nego i uništenje hrvatskoga naroda.

Taj je rat bio nadahnut nacionalnom ideološkom mržnjom od agresora. Zato je agresor nemilosrdno razarao hrvatske gradove i sela, a tisuće ljudi bilo je protjerano sa svojih ognjišta. U tim veoma teškim vremenima bio sam imenovan ravnateljem dušobrižništva među katolicima vojno-redarstvenih snaga u Republici Hrvatskoj. Svećenike za pastoralnu skrb u vojsci dobivao sam od nadbiskupa i biskupa kao i redovničkih poglavara, koji su bili na duhovnoj usluzi našim braniteljima.

Inicijativa za prisutnost svećenika među vojno-redarstvenim snagama došla je od tadašnjeg predsjednika države i vrhovnog zapovjednika dr. Franje Tuđmana. Kad sam ga posjetio prije njegove smrti, on mi je tom prigodom rekao: “Niste ni svjesni kako veliku ulogu imaju Vaši svećenici u vojsci, posebno na ratištu”.
Veliku pomoć u prvim danima, posebno između 1991. i 1997. pružao mi je Petar Klarić, koga mi je dao za pomoćnika tadašnji ministar obrane Gojko Šušak. On je sad načelnik MORH-ova Odjela za potporu u Vojnom ordinarijatu.

Petar Klarić i ja obilazili smo cijelo vrijeme rata naše ranjenike po cijeloj Hrvatskoj.

Svakako moram spomenuti i Martina Pastuovića kao i Antu Petrica, koji su bili djelatnici Plive. Oni su svake godine, a posebno za Božić i Uskrs, pripremili više od 200 poklon-paketa koje smo dijelili našim ranjenicima koji su bili na oporavku u našim bolnicama i lječilištima.

• Kad biste trebali birati, što biste izdvojili kao najvažnije, što je Vama bilo najupečatljivije i što je obilježilo proteklih 20 godina dušobrižništva u OSRH?

Već sam spomenuo prve godine moje prisutnosti među vojno-redarstvenim snagama, Zahvaljujući, neumornom bojniku Petru Klariću obilazili smo bolnice i posjećivali ranjenike, postrojbe na terenu i animirali smo svećenike da im budu na duhovnoj pomoći. Među njima treba svakako spomenuti monsinjora Josipa Šantića, koji je u prvim danima rata osjetio poziv, tako da je on veliki dio svoga vremena proveo s postrojbama, često izlažući opasnostima svoj život. Bio je svjedokom stradanja nekih branitelja.

Često su mi u sjećanju prva hodočašća vojno-redarstvenih snaga, posebno na Mariju Bistricu i Lurd. Bilo je u isto vrijeme potresno i nadahnjujuće slušati njihove molitve, kojima su izražavali svoju vjeru i istinsku težnju za mirom, posebno pjesmom: “Dom nam čuvaj Božja Mati i sinova naših cvijet. Tvojom molbom neka se vrati Božji mir na cijeli svijet”.

Bez sumnje, najviše me se dojmilo hrabro držanje teško ranjenih branitelja. Sjećam se jednog ranjenika koji je ostao bez očiju, ruku i nogu kad je rekao: “Nije važno što nemam ruku, očiju i nogu. Važno je da imamo slobodnu Hrvatsku”.

Sloboda domovine i naroda bili su ideali za koje su branitelji živjeli. I sada su veoma osjetljivi kada se pokušava omalovažiti njihovu obranu. Veoma ih boli kada se krivnja svaljuje na njih jer su se usudili obraniti od agresora. Umjesto da se traži i kazni pravoga krivca, njih se okrivljuje. Smeta im što se u ovoj zemlji, za koju su se borili, premalo čuje njihov glas, dok se prostora daje onima koji možda nisu ni željeli samostalnu Hrvatsku. Već je vrijeme da se jasno progovori o žrtvi i agresoru, da se najprije počne s ispitivanjem i traženjem pravih uzroka zločina, te da se bitno razlikuje zločin koji je unaprijed smišljen i izvršen od nedjela koji su se pojavili kao posljedica. Sve dok se to ne bude učinilo, ne može se graditi istinski mir.

Već je vrijeme, očekujemo zajedno s braniteljima, da se sustavno obradi Domovinski rat, posebno u školskim priručnicima. Vrlo je važno da se istinito i korektno govori o Domovinskom ratu u medijima. Jedino će tako postati trajno nadahnuće za buduće naraštaje.

• Pred nama je 19. vojno-redarstveno hodočašće u Lurd. Kako teku pripreme?

Pripreme teku jako dobro i u završnoj su fazi. Ove godine ide više od 800 hrvatskih hodočasnika u Lurd. Onima koji su jednom išli u Lurd na hodočašće, ostaje trajna želja ponovno se vratiti, ako prilike to dopuste. Napor i žrtva nisu posebne teškoće budući da ih mnogi znaju prikazati Bogu za uspjeh u osobnom, obiteljskom i narodnom životu. To je najveće obogaćenje.

• Moto ovogodišnjeg hodočašća je Sjedinjeni u jednom ocu i jednoj molitvi. Što iz toga možemo iščitati?

Čini mi se da je ovaj moto došao u pravo vrijeme. Naime, postoji u novije vrijeme sve veće udaljavanje od Boga pa prema tome i čovjeka. Uvijek je bilo pokušaja, pa tako i danas, da se čovjek poput nestašnog djeteta otrgne iz Božje ruke. Stoga nas ovaj moto poziva na razmišljanje i ponovno posvješćivanje tko smo i što smo? Koja je naša uloga na svijetu? Moto prije svega poziva na naše zajedništvo, posebno kršćane koji su međusobno povezani snagom krštenja. Iako smo mnogi iz različitih naroda i jezika, mi činimo jednu veliku obitelj Crkvu, sastavljenu, rekao bi apostol Pavao, od različitih udova čija je glava Isus Krist. Ne radi se o bilo kakvoj povezanosti. To je veliko otajstvo. Sv. Luka će to zajedništvo opisati riječima: “U mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša” (Dj 4,32).

• Kakva će uloga Vojnog ordinarijata biti u Lurdu? Jeste li nositelj neke aktivnosti u sklopu hodočašća?

Kada smo dolazili u Lurd u prvim godinama hodočašća, mnogi nisu znali gdje je Hrvatska. Naime, tih se dana okuplja vojska sa svih strana svijeta i kontinenata. Danas, Bogu hvala, malo je onih, pa i u Lurdu, koji nisu čuli za Hrvatsku.

Prije dvije godine bili smo glavni organizatori međunarodnog vojnog hodočašća i postigli smo tako visok standard da će ga, kako reče direktor hodočašća, teško moći nadvisiti drugi organizatori.

Ove smo godine u međunarodno hodočašće uključeni s manje hodočasnika pa će nam i manji broj organizacijskih obveza dobro doći za mali predah. Svakako smo i ove godine prisutni u nekim dijelovima međunarodnog hodočašća, posebno Klapa HRM-a “Sv. Juraj” i Puhački orkestar Hrvatske vojske na međunarodnoj misi.

• Kako biste ocijenili ulogu koju Vojni ordinarijat ima u hrvatskoj vojsci i policiji?

Mi smo živjeli sve do devedesetih godina u komunističkom sustavu kada je svaka pomisao na obavljanje vjerskih dužnosti, posebno u vojci i policiji, bila isključena. Stoga su naši vojnici i policajci, sa slobodom, odnosno demokratskim izborima, doživjeli pravo da mogu živjeti i izraziti svoje vjersko uvjerenje. Stoga su i svećenici dobro primljeni kao dragi prijatelji koji su im na duhovnoj usluzi. Zapravo, bez obzira gdje čovjek radi, bilo u vojsci, odnosno policiji, ili na nekom drugom mjestu, uvijek ostaje čovjek sa svojim duhovnim potrebama. Posebno vojnici i policajci u “specifičnim uvjetima života”, kako to navodi II. vatikanski sabor, pa im dobro dolazi posebna duhovna skrb.

• Osim dušobrižništva koje još aktivnosti provodite?

Temeljna je zadaća Crkve dušobrižništvo. No sve što se pojavi kao potreba i izazov, prihvaćamo da bismo pridonijeli cjelovitoj izgradnji osobnosti povjerenih nam ljudi, kao na primjer, aktivnosti iz kulturnog, karitativnog, društvenog i drugih područja života.

• Aktivni ste i u pripremama naših vojnika koji odlaze u međunarodne misije. Koliko i zašto je to važno?

Da bi se održao mir u svijetu, potrebno je uključiti sve pozitivne snage. Tako se uključila i Hrvatska sa željom da svojim udjelom prema svojim mogućnostima da svoj doprinos miru zemlji u kojoj je ugrožen mir. Dovoljno je spomenuti ulogu međunarodnih snaga kod nas. Njihova se uloga ne može osporiti.

• U sklopu kolegija Vojna etika na HVU predavanja drže i predstavnici drugih vjerskih zajednica u RH ( islamske vjerske zajednice, židovske vjerske zajednice). Kako biste ocijenili suradnju s njima?

Naša je suradnja s njima veoma pozitivna. Drago mi je da su i oni uključeni sa svojim predavanjima, posebno za ljude koji odlaze u druge zemlje, kao što je na primjer Afganistan. Tako vojnici mogu bolje upoznati kulturu naroda s kojim se susreću. To je veoma važno, to više što je svijet u novije vrijeme postao jedno veliko globalno selo, s različitim kulturama, vjerama, koje valja poštovati i cijeniti. Ja bih to usporedio s buketom cvijeća. Svaki cvijet ima svoju ljepotu i bogatstvo i to treba otkriti i cijeniti. Ne nametati silom svoju kulturu i uvjerenja, nego ih, ako će pomoći međusobnom zbližavanju, ugrađivati s jedne i druge strane, da bi čovjek mogao biti u središtu naše pozornosti. To nam je posebno pokazao blaženi papa Ivan Pavao II.

• Uskoro će se obilježiti 20 godina osnivanja OSRH-a. Što biste tim povodom poručili pripadnicima Oružanih snaga?

Neka budu ponosni što su naraštaj koji je bio ne samo svjedok nego i aktivni stvaratelj slobodne države. Krasi ih istinska ljubav prema domovini i svom narodu. Neka ih nikakvi pokušaji omalovažavanja ne slome. Stoga im želim da budu ponosni, onakvi kakve smo ih upoznali 1991. godine. I da žive radosni u svojoj i našoj samostalnoj Hrvatskoj.