Vijesti

Proljetni susret djelatnika Vojnog ordinarijata

Srijeda, 17. 06. 2009.

Redoviti proljetni susret pomoćnika vojnih i policijskih kapelana, djelatnika MORH-ova Odjela za potporu Vojnom ordinarijatu i MUP-ova Odjela za suradnju s Vojnim ordinarijatom održan je u Iloku od 15.-17. lipnja. Sudionike susreta posjetio je i pozdravio vojni ordinarij koji je 17. lipnja predvodio misno slavlje u župnoj crkvi sv. Ivana Kapistrana. Voditelj susreta bio je biskupski vikar za pastoral fra Ivan Nimac.

Kroz tri dana susreta sudionici su posjetili i “Mjesto sjećanja – Vukovarsku bolnicu 1991.” i “Spomen obilježje - Ovčara”. U radnom dijelu susreta poslušali su predavanja profesora s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu dr. Vladimira Dugalića o temi „Dignitas personae: o umjetnoj oplodnji i eksperimentima na ljudskom zametku“ i dr. Ivana Džinića o temi „Kategorijalni pastoral - dušobrižništvo vojske i policije“.

Predavanje prof. Dugalića vođeno je činjenicom da su posljednjih godina biomedicinske znanosti načinile ogromne napretke koje zahtijevaju moralnu i etičku prosudbu te sve češće susretanje s njima u pastoralnoj praksi. Na početku predavač je ukratko predstavio sadržaj dokumenta, koji dijelom rekapitulira naputak Donum vitae, a dijelom iznosi nove sadržaje, nastale iz činjenice razvitka biomedicinskih znanosti, poput genske terapije, ljudskog kloniranja, ili, pak, pokušaja miješanja vrsta. Glavninu predavanja posvetio je umjetnoj oplodnji, temeljnim načelima na kojim počivaju stavovi Katoličke crkve, vrstama te moralnim implikacijama koje izaziva. Dva temeljna načela kažu da “Ljudska osoba treba biti poštovana i tretirana kao osoba već od njezina začeća te, stoga, od tog istog trenutka joj se moraju priznati prava osobe, među kojima najprije nepovredivo pravo svakog nevinog ljudskog bića na život” (br. 4) te “Podrijetlo ljudskog života (…) ima svoj autentični kontekst u braku i obitelji, u kojoj biva rođen po činu koji izražava uzajamnu ljubav između muža i žene” (br. 6). Ta načela izvode se iz činjenice da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku te da je u svom utjelovljenom Sinu potpuno objavio misterij čovjeka, a da Sin čini da mi možemo postati sinovi Božji. “Ove dvije dimenzije života, ona naravna i ona nadnaravna, omogućuju da se bolje shvati u kojem smislu čini koji dopuštaju ljudskom biću da dođe na život, u kojima se muž i žena uzajamno daruju jedno drugome, su odsjev trojstvene ljubavi. Bog, koji je ljubav i život, upisao je u mužu i u ženi poziv na posebno sudjelovanje u njegovom misteriju osobnog zajedništva i u svoje djelo Stvoritelja i Oca… Duh Sveti izliven u sakramentalnom slavlju (ženidbe) nudi kršćanskim supružnicima dar jednog novog zajedništva ljubavi koja je živa i stvarna slika onog najposebnijeg jedinstva, koje čini od Crkve nedjeljivo mistično Tijelo Gospodina Isusa” (br. 9).

Kad je riječ o tehnikama koje su usmjerene da nadvladaju neplodnost danas se koriste: “tehnike heterologne umjetne oplodnje” (br. 12): “usmjerene da umjetno postignu ljudsko začeće počevši od spolnih rasplodnih stanica koje potječu barem od jednog darovatelja različitog od supružnika koji su ujedinjeni u braku” (bilješka 22); “tehnike homologne umjetne oplodnje” (br. 12): “usmjerene da umjetno postignu “ljudsko začeće počevši od spolnih rasplodnih stanica dvaju supružnika ujedinjenih u braku” (bilješka 23); “tehnike koje se predstavljaju kao pomoć bračnom činu i njegovoj plodnosti” (br. 12); “intervencije koji nastoje ukloniti zapreke koje se protive prirodnoj oplodnji” (br. 13); “postupak posvojenja” (br. 13).

S tim u vezi, dozvoljene su sve tehnike koje poštuju “pravo na život i fizički integritet svakog ljudskog bića”, “jednost braka, koja uključuje uzajamno poštivanje prava supružnika da postanu otac i majka samo jedno preko drugoga” i “specifično ljudske vrijednosti seksualnosti, koje zahtijevaju da prokreacija ljudske osobe mora biti postignuta kao plod specifičnog bračnog čina ljubavi između supružnika” (br. 12). Stoga su “dopustive tehnike koje se predstavljaju kao pomoć bračnom činu i njegovoj plodnosti (…) Medicinski zahvat na ovom području poštuje dostojanstvo osoba, kada nastoji pomoći bračnom činu bilo da olakša njegovo izvršenje bilo da mu se omogući da dostigne svoju svrhu, kad je već jednom izvršen” (br. 12). “Sigurno su dozvoljeni zahvati koji nastoje ukloniti zapreke koje se protive prirodnoj oplodnji” (br. 13). “Poželjno je hrabriti, promicati i olakšati (…) postupak posvojenja mnogobrojne djece siročadi”. Važno je ohrabriti “istraživanja i ulaganja posvećena sprječavanju sterilnosti” (br. 13).

Iskustvo posljednjih godina pokazalo je da je pri tehnikama oplodnje in vitro “broj žrtvovanih embrija veoma visok” (br. 14), iznad 80% u najrazvijenijim centrima. “Embriji proizvedeni in vitro koji pokazuju nedostatke bivaju izravno uklonjeni”; mnoge bračni parovi “pribjegavaju tehnikama umjetne prokreacije s jedinim ciljem da mogu obaviti genetički izbor svoje djece”; među embrijima proizvedenim in vitro “određeni broj je prenesen u majčino krilo, a drugi bivaju zamrznuti”; tehnika mnogostrukog prijenosa, tj. “veći broj embrija u odnosu na željeno dijete, u predviđanju da će neki biti izgubljeni…, podrazumijeva stvarno čisto instrumentalni tretman embrija” (br. 15).

“Mirno prihvaćanje veoma visoke stope abortivnosti tehnika oplodnje in vitro jasno pokazuje da zamjenjivanje bračnog čina s tehničkim postupkom (…) pridonosi slabljenju svijesti dužnog poštivanja svakog ljudskog bića. Nasuprot instrumentalizaciji ljudskog bića u embrionalnom stadiju, potrebno je ponoviti da ljubav Božja ne pravi razliku između novozačetog još u krilu njegove majke, i djeteta, ili mladića, ili zrelog čovjeka ili starca. Ne pravi razliku jer u svakom od njih vidi otisak vlastite slike i sličnosti (…) Zato je Učiteljstvo Crkve stalno proglašavalo svetu i nepovredivu narav svakog ljudskog života, od njegova začeća do njegove prirodne smrti” (br. 16).

Predavanje prof. Džinića imalo je svrhu tematizirati prilike i rizike kategorijalnog dušobrižništva, a započeo ga je definiranjem samog pojma pastoral, posebno značenjem koje je imao prije i poslije II. vatikanskog sabora.

Prije II. vatikanskog sabora „riječ „pastoral“ izjednačuje se s „dušobrižništvom“ - „cura animarum“ što napose nakon velikih reformskih nastojanja Tridentinskog koncila podrazumijeva „vođenje duša“ (…) i može se najbolje sažeti kao „osobno dušobrižničko djelovanje svećenika prema laicima radi njihova spasenja“.

Shvaćanje pojma „pastoral“ II. vatikanskog sabora predstavlja stvarnu revoluciju. „On (…) jasno opisuje ono, radi čega Crkva uopće postoji! Za sabor je Crkva „sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda“ (LG 1), jedan „sveopći sakrament spasenja, koji očituje i ujedno ostvaruje misterij Božje ljubavi prema čovjeku“ (GS 45). Ovo vezivanje Crkve sa njezinim sakramentalnim poslanjem distancira Crkvu od težnji njezina institucionalnog samoočuvanja i samouzdržavanja te je usmjeruje prema onoj zadaći zbog koje ona uopće postoji, a to je navješćivanje evanđelja kroz riječi i djela.

Što je onda pastoral? Pastoral je sve ono što se događa kada Crkva doista čini svoju zadaću, a ta je da tajnu Božje ljubavi prema ljudima istovremeno i obznanjuje i ostvaruje. Pastoral razumjeti upravo tako i ne skučenije, dakle ne kao (individualno) dušobrižništvo, niti kao čisto svećeničko djelovanje, jedan je od brojnih napredaka Drugoga vatikanskog koncila i jedna od najvećih njegovih zasluga.

Pastoral je dakle očito nešto vrlo općenito, ali istovremeno i temeljno: stav Crkve prema današnjem svijetu i ljudima. Ovo temeljno i sveopće u pojmu pastorala je nešto sasvim novo u njegovoj povijesti. Pastoral nije više djelovanje klerika prema laicima, nego je to djelovanje svih, kako klerika tako i laika, u svijetu i prema svijetu. Zatim taj pojam nije više usmjeren samo na „dušu“, nego na čovjeka i na svijet uopće.

Sa „Gaudium et spes“ dotadašnje shvaćanje i suodnos Crkve i pastorala znatno će se promijeniti: Crkva se izgrađuje na temelju pastorala, a ne pastoral na temelju Crkve. Pastoral je kreativno sučeljavanje evanđelja i ljudske egzistencije u riječi i djelu. Pastoral je pokušaj da se evanđelje otkriva iz egzistencije današnjih ljudi te da se život ljudi neprestano oslobađa iz perspektive evanđelja.

Nakon raščlambe pojma predavač je govorio o prilikama i rizicima kategorijalnog pastorala. Na prvom mjestu spomenuo je nuždu na „utjelovljenje“. „Posebna prilika kategorijalnog dušobrižništva ili pastorala leži u njegovoj nuždi ili „prisili“ da se uvijek konkretno treba utjeloviti. Pastoralna temeljna konstelacija, odnosno djelotvorno sučeljavanje evanđelja i individualne egzistencije, je kategorijalnom pastoralu strukturalno nametnuta. Jer kategorijalno dušobrižništvo, primjerice u zatvoru, u bolnici, u djelovanju s obiteljima, u telefonskom dušobrižništvu, kao i kod vojnog dušobrižništva, drugačije radi od uobičajenog crkveno župnog miljea. Tako se ono lakše razilazi ne samo sa tim uobičajenim miljeom, nego sa samim institucionalnim elementom crkvenog djelovanja, koji često puta – ako ne direktno, a onda potajno – pokazuje, da je u Crkvi daleko više stalo do nje same, nego li do evanđelja.

Kategorijalni pastoral se, nadalje, nešto lakše otima fikciji, koja postoji u uobičajenom crkvenom djelovanju, da je moguć pastoral koji bi postojao „s onu stranu“ sučeljavanja između evanđelja i individualne egzistencije. Kategorijalni pastoral više uvažava konkretnu individualnu egzistenciju, i to onu koja postoji, koja je stvarna, a ne onakva kakvu bismo si priželjkivali. Naime, Crkva postoji samo kao Crkva u današnjem svijetu, te ona koja je „među“ i „s“ današnjim ljudima.

Posebne šanse kategorijalnog pastorala leže u nuždi „utjelovljenja“, odnosno u njegovoj poteškoći, da mora tražiti stvarno konkretno značenje evanđelja u uvijek novim sučeljavanjima za konkretnom ljudskom egzistencijom. Taj pastoral mora biti jedno kretanje, koje traži, prati i otkriva, dakle ono što bi pastoral konceptualno i sociološki trebao biti i u jednoj župnoj zajednici, a on to zasigurno u određenoj mjeri i jest, međutim ondje on može funkcionirati i drugačije.

„Gdje leže rizici za kategorijalno dušobrižništvo?“, upitao se predavač. „Smatram da je to strukturalno u pastoralnom autonomizmu i konceptualno u deficitarnom podrazumijevanju samog po sebi. Postojeći strukturalni autonomizam jednostavno razdvaja područja djelovanja Crkve, a koja su zapravo usmjerena jedna na druge i potrebuju pomoć jedni drugih.

U različitim područjima crkvenog djelovanja jedne višeslojne Crkve u jednom višeslojnom društvu postavlja se pitanje: kako se ta područja i osobe u njima međusobno prihvaćaju, odnosno još važnije, kako utječu jedni na druge, kako surađuju jedni s drugima i kako pristupaju jedni drugima? Konkretno: Mogu li se nužne različitosti u stilu i mjestu djelovanja učiniti kreativnima i za druge ili te različitosti djeluju destruktivno na druge. Uzima li se ono „biti drukčiji“ od drugih kao obogaćenje ili kao opasnost, odnosno nepoželjnu konkurenciju? To je jedno činjenično pitanje i uostalom jedno pitanje duhovnog stanja pojedinih crkvenih područja djelovanja, ali i samih ljudi u njima.

I pri tom nije riječ samo o župnim zajednicama, nego su u takvoj trajnoj opasnosti i različita područja djelovanja kategorijalnog pastorala. Ukoliko se netko osjeća zapostavljenim, lako će postati bundžija, onaj koji zanovijeta i prigovara, smatrat će se nekim boljim i neće željeti ni u kojem slučaju imati nešto s drugima, surađivati s drugima.

Stoga je važno samopropitivanje u oba pravca: župne zajednice i napose njihovi svećenici, kao predvoditelji tih zajednica, trebaju se zapitati: Uviđam li doista, gdje se u mojoj župi u školi, u karitasu, u bolnici, u zatvoru, događa djelotvorno naviještanje evanđelja, dakle pastoral u pravom smislu te riječi? Prihvaćam li da nisam samo ja Crkva, te da se pastoral događa i na brojnim drugim mjesta izvan moje zajednice – i pitam li one, koji upravo ondje navješćuju evanđelje kroz riječi i djela o njihovim iskustvima, spreman nešto naučiti i željan čuti nešto novo sa puno respekta?

Kategorijalna područja crkvenog djelovanja trebaju se zapitati: Uviđamo li da Crkva pored nas ima jedan veliki, bogati i iskustveni resursni prostor, u kojem ne leže samo financijska i institucionalna, nego također i duhovna, kulturna, intelektualna i druga blaga, koja nam mogu biti od pomoći? Shvaćamo li da jednostavno trebamo taj prostor, ukoliko se ne želimo osamiti ili se skučiti, te da je taj prostor jedna prilika da se na našem društvenom „marktu“ možemo razlikovati od drugih „ponuđivača“! Shvaćamo li da taj „crkveni prostor“ također trebamo i iz čisto osobnih razloga, kao mjesto tišine, sigurnosti i poticanja, te ništa manje i kao mjesto liturgije, dakle kao iskustvo posve nezaslužene i darovane Božje službe nama ljudima, jedno iskustvo, koje sprječava pastoralni pelagijanizam, odnosno shvaćanje da smo isključivo mi oni koji izgrađuju ovu Crkvu i nju sačinjavaju, a bez Boga i drugih ljudi. Drugim riječima: kategorijalni pastoral se mora zapitati: „Shvaćamo li da smo Crkva, ukoliko se pastoral, odnosno ono kreativno sučeljavanje evanđelja i konkretne egzistencije, prvenstveno događa kod nas?“

„Spasonosna prinuda na utjelovljenje i nespasonosna opasnost izolacije u činjenju i razumijevanju samom po sebi: to mi se čini kao najbolje obilježje ili karakterizacija kategorijalnog pastorala. Nužda na utjelovljenje u svijet je doista jedna duhovna prilika, a unutar crkvena opasnost izolacije je jedna duhovna napast. Kao što je čitav pastoral jedan duhovni problem, duhovna stvar. Jer u njemu se krije pitanje, u što mi doista u našem djelovanju vjerujemo. Crkva je daleko više od jedne župne zajednice – i egzistira u velikoj mjeri stvarno uspješno i izvan takve zajednice. Evanđelje naviještati u riječi i djelu, znači to evanđelje uvijek iznova otkrivati i iz onih, kojima se ono navješćuje“.

Pokojni Aachenski biskup Klaus Hemmerle jednom je ovu pozitivnu ovisnost evanđelja i konkretne ljudske egzistencije imenovao vrlo precizno: „Dopusti mi da te upoznam, tvoj način mišljenja i govorenja, tvoja pitanja i tvoje biće, kako bih na temelju toga mogao radosnu vijest ponovo učiti, dakle onu vijest koju ti trebam prenijeti“.

„Ukoliko se u kategorijalnom pastoralu stvarno priklonimo ovoj pastoralnoj temeljnoj konstelaciji tada taj pastoral doista postaje privilegirano mjesto Crkve“.

Vojni ordinarijat u RH
Ksaverska cesta 12
HR - 10 000 ZAGREB

(01) 46706 60 (59)

46706 62

vojni.ordinarijat@morh.hr

Izdvojeno

Okružno pismo biskupima o kruhu i vinu za euharistiju (18. 07. 2017.)

Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu

Ne ljubimo riječima, već djelima (26. 06. 2017.)

Papina poruka za 1. svjetski dan siromašnih, 19. studenoga 2017.

Misija u srcu kršćanske vjere (16. 06. 2017.)

Poruka pape Franje za Svjetski misijski dan 2017. (22. listopada)

Zajednička Izjava komisija „Iustitia et pax” BK Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije (08. 05. 2017.)

Izjava komisija „Iustitia et pax" BK BiH, HBK i SŠK

Poruka vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana za Uskrs 2017. (16. 04. 2017.)

Zagreb, Veliki ponedjeljak 2017.

“Velika mi djela učini Svesilni!” (Lk 1, 49) (31. 03. 2017.)

Papina poruka za 32. svjetski dan mladih (9. travnja 2017.)

Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini (03. 03. 2017.)

Poslanica predsjednika Hrvatskog Caritasa varaždinskog biskupa msgr. Josipa Mrzljaka

Ne boj se jer ja sam s tobom (Iz 43, 5). Priopćivanje nade i povjerenja u našem dobu (22. 02. 2017.)

Poruka pape Franje za 51. svjetski dan sredstava društvene komunikacije (28. svibnja 2017.)

Božja riječ je dar. Drugi su dar (08. 02. 2017.)

Poruka pape Franje za korizmu 2017.

“Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi” (Tit 2, 11). (19. 12. 2016.)

Božićna poruka vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana

U misiji pod vodstvom Duha (09. 12. 2016.)

Poruka pape Franje za 54. svjetski dan molitve za duhovna zvanja 2017. (7. svibnja )

Ad resurgendum cum Christo (Da bi se suuskrslo s Kristom) (25. 10. 2016.)

Naputak Kongregacije za nauk vjere o pokapanju tijela preminulih i čuvanju pepela u slučaju spaljivanja

Arhiva vijesti

Linkovi