Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Proslava dana kapelanije “Svete obitelji” i blagoslov u ZZP-u

Petak, 15. 01. 2010.

U vojnoj kapelaniji “Svete obitelji” (ZZP) u Velikoj Buni vojni ordinarij mons. Juraj Jezerinac je na dan kapelanije predvodio blagoslov i svetu misu u koncelebraciji s kapelanom vojne kapelanije “Sv. Petra i Pavla” (HRZ i PZO) o. Viktorom Grbešom. Kapelan vojne kapelanije “Svete obitelji” vlč. Slavko Rajić trenutno je u misiji ISAF-a u Afganistanu. Visoke je časnike, dočasnike i vojnike iz ZZP-a vojni ordinarij pozdravio u svoje ime, u ime generalnog vikara mons. Josipa Šantića, te prenio pozdrave njihovog kapelana vlč. Slavka Rajića koji se nalazi u Afganistanu. “Želim da vam Gospodin dadne snage i jakosti da budete nalik na Nazaretsku obitelj, u kojoj vlada sloga, razumijevanje, prihvaćanje jedni drugih, ukratko, istinsko zajedništvo i ljubav kako to dolikuje jednoj obitelji. Neke su obitelji ostale bez svojih najmilijih, bez oca majke, djeteta. Za njih se kao vjernici posebno molimo” rekao je biskup na početku slavlja.

Homilija vojnog ordinarija
Današnji je čovjek izložen raznim utjecajima, pozitivnima i negativnim. Posebno je izložena obitelj. No, unatoč svim pritiscima, obitelj je i dalje oaza mira, života i ljubavi. Druga božanska osoba Presvetog Trojstva, Isus Krist, svojim je rođenjem pokazao značenje i važnost obitelji. Danas se spominjemo ne samo Isusa nego i cijele obitelji kojoj je pripadao, a to su sveti Josip, njegov poočim i njegova majka Marija. Kad je evanđelist Luka pisao Evanđelje oko 85. godine posebno ga je zanimala povijest Isusova života, a naročito njegove prve godine. Zašto? Iako su mnogi bili kršteni, javljala su se mnoga pitanja od strane pogana, posebno onih koji su se zanimali za osobu Isusa Krista. Danas imamo puno vjernika, ali to ne znači da su svi pismeni u smislu poznavanja vjere. Stoga, kao vjernici moramo neprestano produbljivati svoju vjeru, posebno Sveto pismo, “jer tko ne poznaje Sveto pismo, ne pozna ni Isusa Krista”, rekao je sv. Jeronim. Evanđelist Luka u tom duhu piše Teofilu: “Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama - kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi (Isusa Krista) - pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen"(Lk 1, 1-4).

Današnje evanđelje započinje riječima: “Roditelji su Isusovi svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše 12 godina uziđoše po običaju blagdanskom” (Lk 2, 41-42). Prema starom židovskom običaju, svaki je Židov trebao posjetiti grad Jeruzalem o velikim blagdanima, dakle barem tri puta godišnje. Tada bi čitava obitelj išla u hram. Za vrijeme boravka u hramu hodočasnici su slušali tumačenje svetih spisa, molili se i prinosili su žrtve. Sv. Luka nastavlja: “Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isusov osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji” (Lk 2, 43). Što se u stvari dogodilo? Sv. Luka kaže da je Isus imao 12 godina. Kod Židova je vrijedio zakon, i danas također, da čovjek postaje punoljetnim s 12 godina.

Kad smo prije desetak godina bili u Jeruzalemu primijetili smo kod zida plača veću grupu dječaka koji su nosili vijence na glavi. Toga dana su imali obred uvođenja u zrelost. Ako je netko postao punoljetnim, to je značilo preuzeti neke obveze. Morao je ispunjavati propise, na primjer o Pashi. Morao se osamostaliti i voditi brigu o sebi. Nije trebalo da ga roditelji svuda vode. Isus se, dakle, kao punoljetan mladić od 12 godina zadržao u hramu kako bi primio pouku od židovskih učitelja. Sv. Luka bilježi da je sjedio posred učitelja, da ih je slušao i pitao. Židovski učitelji, zvani rabini, uočili su da ih Isus nadilazi svojim znanjem, pitajući se tko je taj mladić. Kad su se nakon tri dana Marija i Josip ponovno susreli s Isusom u Jeruzalemu, Marijin upit: “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle otac tvoj i ja žalosni smo te tražili” (Lk 2, 48), nije bilo prijekor koliko jedna vrst šutnje. Oni su primijetili da Isus u sebi nosi tajnu koju oni tada još nisu mogli razumjeti. Isus im je rekao: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onom što je mojega Oca?” (Lk 2, 50). Tim riječima Isus prvi put otkriva svijest o svom poslanju. Svojoj majci Mariji i poočimu Josipu daje do znanja da on ne pripada samo njima nego prije svega Ocu svome nebeskom. Njima je povjerena samo služba da ga pripreme za to njegovo poslanje, koje mu je namijenio Otac. Marija i Josip nisu mogli razumjeti svu dubinu Isusovog poslanja. Oni će ga razumjeti nakon njegove smrti i uskrsnuća i to snagom Duha Svetoga. Evanđelist današnje evanđelje završava riječima: “I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan! A majka njegova brižno je čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti i dobi kod Boga i ljudi” (Lk 2, 51-52).

To je dragocjena poruka za sva vremena, za roditelje i za djecu. Stoga je Crkva postavila Svetu obitelj kao uzor svim obiteljima. U Nazaretskoj obitelji Bog je u središtu života. Sve je podložno Bogu. Kada jednu obitelj nadahnjuje Božji zakon, kada se obitelj ravna prema Isusu Kristu, odnosno njegovom evanđelju, onda je ona jamstvo da će se održati. To vrijedi kako za roditelje, tako i za djecu. Teško ćete naći jednu obitelj koja živi kršćanskim životom da doživi brodolom. To ne znači da ona ne prolazi kroz oluje, dapače, baš u tim trenucima osjetit će snagu Božje prisutnosti, poput onog malog dječaka iz poznate priče o brodu u oluji. Kad je brod zahvatila velika oluja, prestrašeni su putnici pitali dječaka: “Zar se ti ne bojiš oluje?” On je odgovorilo: “Kako bih se bojao kad je moj tata kapetan broda”. Stoga je veoma važno slušati što nam kapetan našega broda, našega života, a to je Isus Krist, govori. Zato je veoma važno što nam Bog poručuje.

U tom smislu govore nam i današnja čitanja: Prvo čitanje iz “Knjige Sirahove” naglašava da djeca trebaju poštivati svoje roditelje. “Tko štuje oca, okajava grijehe svoje. I tko časti majku svoju, sabire blago (Sir 3, 2-4). “Sine moj, pomozi oca svoga u starosti i ne žalosti ga za života njegova” (Sir 3, 2-6). Iako su ovo poruke izrečene u IV. stoljeću prije Isusa Krista, one nisu izgubile svoju aktualnost.

Svima nama dragi i blage uspomene kardinal Kuharić je rekao: “Ove bi vrijednosti trebalo ponovno osvijestiti u našoj civilizaciji, u državnim zakonima, u uređenju društvenih odnosa. U skladu s tim vrijednostima razumljivo je da trebaju biti pravedni odnosi i prema umirovljenicima, kako ne bi bila povrijeđena njihova socijalna prava i pravda”.

U 2. čitanju apostol Pavao opisuje međusobnu ljubav u obitelji. “Braćo, zaodjenite se u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge, praštajući si ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu” (Kol 3, 12). Sadašnji krakovski nadbiskup i nekadašnji tajnik pape Ivana Pavla II. piše o papi Ivanu Pavlu II. da je bio veoma hrabar u obrani obitelji. U jednoj od svojih knjiga napisao je kako je papa doživio tešku bol kad se proširila vijest da se Europski parlament nije usuglasio o definiciji obitelji. Potaknut tom činjenicom papa se stavio na obranu obitelji i za svaki Svjetski dan obitelji slao je svoje poruke obiteljima. “Ako padne obitelj što ostaje od društva? Ako nestane obitelj, koji će prometni znakovi voditi djecu u hodu kroz život?” Nameće nam se pitanje: Zašto je Isus odlučio roditi se u obitelji? Možemo kratko reći: Isus se rodio u obitelji kako bi pokazao važnost obitelji, i poručiti da je ona nenadomjestiva za razvoj čovjeka i čovječanstva. Papa Ivan Pavao II. je rekao: “Obitelj je povlašteno mjesto osobnog i društvenog razvoja. Tko promiče obitelj promiče čovjeka, tko je napada napada čovjeka. O obitelji i o životu danas se natječe temeljni izazov koji se tiče samoga čovjekova dostojanstva”. (Papa Ivan Pavao II., “100 kateheza”, str. 245).

Zato papa Pavao VI. kaže: “Nazaretska nas obitelj uči da budemo učvršćeni u dobrim mislima, da budemo spremni slušati tajne Božje savjete (poput Marije). Uči nas kako je važno slušati Božji nauk, razmatranje, uči nas prije svega moliti se Bogu. Osim toga, Nazaretska obitelj nas uči da je obitelj škola ljubavi, kako je nenadomjestiv i divan odgoj u obitelji. Uči nas koliko je važna uloga obitelji u društvenom poretku. Uči nas također kako je jako važan rad. A nije svrha samom sebi nego nas dovodi prema konačnom cilju.”

Mnogi od vas imali su sreću imati dobre roditelje. Oni su živjeli za svoju obitelj. Zapravo, cijeli život izgarali su za nju. Bože moj, što su sve govorili Bogu dok su djecu podizali na noge i kakve su sve molitve izricali tijekom života, posebno kad je riječ o odgoju djece? Sačuvana je molitva poznatog američkog generala Douglasa Mac Artura. Između ostalog, obraćao se Bogu riječima: “Daj mi Gospodine sina koji je dovoljno jak da zna kad je slab, i koji je dovoljno hrabar da se suoči sam sa sobom kad osjeti strah. Sina koji je neslomljiv, pošten u porazu, ponizan i velikodušan u pobjedi. Sina koji je kadar Tebe upoznati, sina koji vlada sobom, a ne želi vladati drugima. Tada ću i ja, njegov otac, usuditi se reći: Bože, nisam uzalud živio”. Kad su ga pitali vojnici po čemu bi želio da ga djeca najviše pamte. Po bitkama koje je slavno vodio? Stari je general rekao: “Ne, želio bih da me moja djeca pamte kao oca koji ih je naučio ljubiti Boga i poštivati čovjeka. To bi bila najveća pobjeda u mojem životu”.

Molimo za naše obitelji, a posebno vojničke, da nauče ljubiti Boga i poštivati čovjeka. Svim našim pokojnim očevima i majkama, djedama i bakama, neka je od Boga vječna nagrada. Amen