Vijesti

Proslava sv. Jure, zaštitnika Poljica

Nedjelja, 23. 04. 2017.

U nedjelju 23. travnja u 10.30 sati procesijom i euharistijskim slavljem koje je predvodio Poljičanin vojni biskup msgr. Jure Bogdan poljička župa u Gatima svečano je proslavila svoga nebeskog zaštitnika sv. Juru ispred crkvice sv. Jure na Gracu. Gata su u povijesti Poljičke Republike bila jedno od središnjih sela, jer je na području župe povijesni Gradac s crkvom sv. Jure, gdje su stari Poljičani birali svoga kneza i donosili odluke važne za Poljica. Pred okupljenim više stotina vjernika sa svih strana nekad slavne Poljičke knežije nazočne svećenike, vjernike, predstavnike Društva Poljičana s Prika iz Omiša, čelnike gradova i općina, pozdravio je domaćin i organizator slavlja, poljički dekan i župnik Gata don Vlade Đuderija. Biskupu Bogdanu na početku mise darovan je kip svetog Jure kao trajan spomen na ovaj događaj.

U svojoj propovijedi biskup Bogdan je rekao “život i smrt, sreća i nesreća, radost i žalost dio su našega ovozemaljskog puta. Katkada nam se čini da prevagnu oni mučni i teški trenutci. Možda smo kao roditelji zaokupljeni brigom za svoje najmilije, za svoju djecu, jer su bolesna, ili su – ne daj, Bože – upali u zamke droge, kocke, alkohola ili drugih ovisnosti… Možda kao supružnici trpimo od nesloge i ne iskazujemo svome bračnom drugu razumijevanje i ljubav. Možda strepimo za svoje radno mjesto ili ne vidimo nikakvu perspektivu u domovini, pa odlazimo u strani svijet, trbuhom za kruhom. Možda nas pritiskaju i muče javna i institucionalna obezvrjeđivanja kršćanskih vrjednota, naših vjerničkih i nacionalnih svetinja, na koje se sustavno udara a počinitelje se uzima u zaštitu pod vidom umjetničkih izražavanja, ljudske slobode i ljudskih prava.   A gdje su naša vjernička i osnovna prava većine građana? I tko ih štiti? I tko o njima misli?! Možda nas obuzima malodušje, pa od života inače ne očekujemo neke velike stvari, nego se zadovoljavamo onim malim radostima usred sive svakidašnjice.

Ipak, ova mala crkva, oko koje smo se danas okupili, govori nam o jednom drugačijem životnom stavu. Govori nam o nadi i ustrajnosti usred beznađa i malodušja, o vjeri i poštenju usred bezličnosti i osrednjosti, o ljubavi i životu usred patnje i sebičnosti. Ova crkvica sv. Jure mučenika na Gradcu pripovijeda nam povijest naših predaka, naših dičnih i poštovanih Poljičana. Ona ujedinjuje u sebi sve ono čime su se oni ponosili, ono što ih je resilo i što im je davalo snagu za život. Mogli bismo reći da su to „poljičke krjeposti“: vjernost, ustrajnost, hrabrost i požrtvovnost.

Ova je crkvica svake godine, iz stoljeća u stoljeće, svjedočila izboru poljičkoga kneza. Ona nam pripovijeda o Poljičkom statutu, o ustavu i zakonu koji nije bio mrtvo slovo na papiru. U ondašnjim društvenim okolnostima Poljički je statut pravedno i pošteno uređivao odnose među ljudima. Usmjeravao je sav poljički puk prema općem dobru. Ova nam crkvica pokazuje da su Poljičani svoj Statut, svoje zajedničke i privatne poslove, temeljili na čvrstoj stijeni vjere. Ovdje su se okupljali na blagdan svetoga Jure, vojnika koji je besprijekorno i uzorno ispunjavao svoje dužnosti, upravo zato što je živio iz vjere. Naši su se Poljičani nadahnjivali primjerom svetoga Jure i svoj osobni i društveni život usklađivali s Božjim zapovijedima. To je jedini razlog zašto su uspjeli opstati u svim burama i olujama povijesti. Na svakom koraku vidimo što je katolička vjera dala našim precima, kako ih je hranila, kako ih je čuvala i krijepila.

Prođimo Poljicima! Prođimo našim selima i zaseocima, pogledajmo mnoštvo crkvica, obiđimo stare dvore. Tu možemo dotaknuti vjeru, tu možemo udahnuti duh naših starih Poljičana. Poljica su dala svoj doprinos hrvatskoj povijesti, kulturi i jeziku, i tako ulaze u cjelokupnu baštinu Hrvatskoga naroda. A tu je baštinu tijekom 13 stoljeća čuvala, oplemenjivala i izgrađivala Katolička Crkva. Na Priku, uz starohrvatsku crkvu sv. Petra, splitski je nadbiskup ustanovio glagoljaško sjemenište. Značenje ovoga sjemeništa nadilazilo je granice samih Poljica. Tu je odgojen Vranjičanin don Frane Bulić, svećenik arheolog, zaslužan za istraživanje ranokršćanske i starohrvatske povijesti, ali i toliki drugi glagoljaši, znani i neznani, koji su živjeli s pukom i služili mu da raste u vjeri i uljudbi. Glagoljaško nas sjemenište podsjeća da narod ne može opstati bez duhovnih pastira. Stoga, neka molitva za duhovna zvanja postane naša svakodnevna molitva! Dragi roditelji, nemojte odvraćati svoga sina, svoju kćer, od duhovnoga poziva; štoviše, budite im potpora! To je vama na ponos, a na dobrobit Crkve.

Poljička nam povijest pruža tolike primjere hrabrosti i požrtvovnosti. Oni nam pokazuju da postoje vrijednosti kojih se ne možemo odreći ni pod cijenu života. Povijest pamti poljičku junakinju Milu Gojsalić koja je spasila Poljica u vrijeme osmanlijske najezde. Ivan Meštrović podigao joj je spomenik nedaleko od ovoga mjesta, a to je zapravo spomenik svim poljičkim ženama. Drage Poljičanke, drage kršćanske, čuvajte svoje dostojanstvo žene i majke! Svojim sposobnostima i darovima, koje vam je Bog dao, doprinesite širenju Kristova evanđelja. Žene su pratile Isusa na križnom putu, stajala su pod križem na Golgoti, a bile su i prve svjedokinje uskrsnuća. Budite i vi, drage Poljičanke, prve svjedokinje vjere u vašim obiteljima i na radnim mjestima!

Kroz bure i oluje povijesti poljički je puk mnogo pretrpio, pa i tijekom XX. stoljeća. Svake se godine spominjemo krvavih obljetnica, kada je u Drugom svjetskom ratu tuđinska vojska poharala naša sela i poubijala nedužan narod. Mislimo u prvome redu na strašne masakre ovdje u Gatima, Čišlima, Donjemu Docu ali i drugdje. Naši su Poljičani tada stradali zato što su bili vjeroispoviješću katolici, a narodnošću Hrvati i što su željeli slobodu a ne tuđina. Okupljajući se danas na Gradcu, molimo i za sve naše pokojne, za one čije trude uživamo. No, najviše ćemo im iskazati svoje poštovanje i odanost, ako budemo živjeli one kršćanske vrijednosti koje su i oni živjeli.

Ova crkvica na Gradcu govori nam o životnom stavu naših starih; a poručuje li nešto o mom pristupu životu, o mojim životnim stavovima? Naši su stari živjeli iz vjere i to se odrazilo u njihovom privatnom i javnom životu, ne samo na društvenoj razini – u Poljičkom statutu – nego i u svakodnevnim prilikama, u obiteljskom životu. Koje mjesto zauzima vjera u mome životu? Čime se ja duhovno hranim? Što je moj oslonac? Jesam li katolik samo prigodice, kad mi odgovara? Ili stalno, - uvijek, sedam dana u tjednu, 24 sata na dan?

Naši nam stari Poljičani poručuju: Ne možeš imati dva „statuta“, onaj na papiru koji je samo deklarativan i onaj stvarni po kojem se zbilja ravnaš. Postoji samo jedan statut – onaj životni utemeljen na vjeri i Božjim zapovijedima.

Prvo čitanje iz Djela apostolskih pruža nam prekrasan primjer suživota prve kršćanske zajednice: „Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama.“ (Dj 2, 42). Evo životnoga statuta prvih kršćana. Temelj im je apostolski nauk – ono što su apostoli posvjedočili o Isusu, da je prije svih vjekova rođen od Oca, da je u vremenu začet po Duhu Svetom, rođen od Djevice Marije, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan, treći dan uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebo, i da će ponovno doći suditi žive i mrtve. To je onaj isti apostolski nauk koji se prenosio dva tisućljeća od naraštaja do naraštaja, onaj isti nauk kojeg smo mi danas primili. Prvi su se kršćani okupljali na euharistiju, lomljenje kruha. Njegovali su molitvu – zajedničku i obiteljsku. Bili su postojani u zajedništvu, to jest činili su djela ljubavi i milosrđa, nisu zaboravili na bolesne i siromašne, štitili su slabe, pomagali su potrebnima. To je životni statut svakoga kršćanina u svakome vremenu.

Sveti je Jure primjer takvoga jedinstvenog životnog statuta. On je kao kršćanin katolik živio u jednom pretežito poganskom društvu, gdje se nije gledalo na opće dobro, nego na vlastite interese, na zadovoljavanje vlastitih potreba. Sveti je Jure bio vojnik, državni službenik. Svoj položaj nije zlorabio za vlastito bogaćenje na račun drugih. Svaka potkupljivost i korumpiranost bili su daleko od njega. On je pošteno obavljao svoje profesionalne dužnosti, pomagao je svima u nevolji, siromašnima i odbačenima. To je činio iz svoje duboke vjere, iz svoga susreta s uskrslim Kristom.

Evanđelje današnje nedjelje govori o prvom susretu apostola s Uskrslim. Apostoli su isprve malodušni i uplašeni: od straha su se zatvorili u svoja četiri zida, sklonili se, bojali se javno reći da su Kristovi. Toma nije vjerovao da je Isus uskrsnuo, nije imao nade da poslije patnje i smrti ipak može doći život. No, onda dolazi uskrsli Isus među njih i apostoli primaju Duha Svetoga, nevjerni Toma postaje vjeran i priznaje: „Gospodin moj i Bog moj!“ (Iv 20, 28). Susret s uskrslim Isusom, koji ulazi kroz zatvorena vrata, potpuno mijenja apostole, čini ih svjedocima Evanđelja u svijetu.

Sveti Jure nalazio se na zavidnom društvenom položaju. Imao je sigurno radno mjesto, dobru plaću, ostvario je karijeru, stekao ugled. Ako javno prizna da je kršćanin, u jednom će trenu izgubiti sve što je godinama stjecao. Nije li lakše i bolje biti kršćanin unutar svoja četiri zida, gdje me nitko ne vidi, iza zatvorenih vrata? Zašto se izlagati kritikama i izrugivanju? Protivnik nam se čini poput zmaja kojeg je nemoguće svladati. Zmaj predstavlja nešto nadmoćno, što nadilazi snage pojedinca. Zmaj također predstavlja zlo koje nam se izvana nameće. Sveti je Jure pobijedio zmaja, ali ne svojom snagom, nego snagom uskrsloga Krista. I mi možemo pobijediti „zmajeve“ koji nam prijete, ako dozvolimo da uskrsli Krist uđe u naš život, da postane naš „statut“ i da nas ispuni svojim Svetim Duhom.

Dragi očevi, na današnji blagdan svetoga Jure želim uputiti posebnu riječ vama. Ova je godina u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji posvećena očevima. Tako se pripremamo za nadolazeći nacionalni susret obitelji u Solinu 2018. godine. Obitelj je Crkva u malome ili, kako reče sv. Ivan Pavao II., „kolijevka života i ljubavi“, „prvo mjesto očovječenja osobe i društva“ (Apostolska pobudnica Christifideles laici, br. 40). Međutim, u današnjem svijetu nailazimo na ideologije koje nastoje potkopati obitelj kao temeljni „statut“ društva: oni dovode u pitanje brak kao zajednicu muškarca i žene, nameću drugačije vrste suživota, prebacuju rađanje života iz prirodnoga susreta muškarca i žene u umjetne laboratorijske uvjete. Na taj način teško se gazi dostojanstvo ljudske osobe. Čovjek nije laboratorijski ili ideološki proizvod, čije se „postavke“ mogu mijenjati prema vlastitom nahođenju, nego živo biće obdareno razumskom dušom.

U sklopu te ideologije osobito se umanjuje uloga oca u obitelji, sve do te mjere da se zaboravi u čemu se to sastoji očinstvo. Dragi očevi, vama je Bog povjerio zadatak da zajedno sa svojim suprugama budete prvi vjerovjesnici svoje djece (KKC 1656). Vaše očinstvo ima svoj izvor i temelj u Božjem očinstvu (KKC 2214). Što znači da Boga nazivamo imenom „Otac“? Prije svega dvije stvari: „da je Bog prvi izvor svega i transcendentni autoritet, ali istovremeno da je dobrota i nježna brižnost za svu svoju djecu“ (KKC 239). Dragi očevi, vi ste pozvani da u svojoj obitelji preuzmete dvojaku ulogu: budite autoritet i oslonac, ali povežite to s dobrotom i brižnošću! Tako će vaše očinstvo biti po uzoru na Božje očinstvo. Sjetite se da Bog svoj autoritet, svoju moć pokazuje ponajprije milosrđem (KKC 270): savjetujte, poučite, odgajajte, utješite, oprostite! Dragi očevi, budite odlučni i hrabri poput svetoga Jure! Budite ispunjeni snagom uskrsloga Krista!

Sveti je Jure pobijedio zmaja. Nije se bojao javno posvjedočiti vjeru. Pokazao je djelima za što valja živjeti i umrijeti. Naši su stari Poljičani uzeli svetoga Juru za zaštitnika jer su bili čvrsto uvjereni da je njegov stav prema životu – ispravan, da se na takvom stavu može izgraditi i obitelj i društvo. Mi danas stojimo ovdje na Gradcu, uz crkvicu svetoga Jure. S neba nas gledaju Krist i anđeli. Iz zemlje i kamena govore nam i opominju nas kosti naših predaka. Uz nas stoji sveti Jure, spreman da nam pomogne u boju protiv svih „zmajeva“ u našem životu”, zaključio je biskup Bogdan.

“Nema razloga da se bojimo, nema razloga da klonemo. Život i smrt, sreća i nesreća, radost i žalost dio su našega ovozemaljskog puta. Ali na tome putu nismo sami. Na tome nam putu svijetli uskrsli Krist, dariva nam Duha Svetoga, i vodi nas u dom našega nebeskog Oca. Stoga danas obnovimo naš pradjedovski zavjet vjere! Neka se našim Poljicima i cijelom nam ljubljenom domovinom Hrvatskom zaori složan glas: „Isukrste, Srcu Tvom // S nama naš se kune dom: // Dušom, tijelom vijek sam Tvoj, // za krst časni bijuć' boj!“Amen”.

Vojni ordinarijat u RH
Ksaverska cesta 12
HR - 10 000 ZAGREB

(01) 46706 60 (59)

46706 62

vojni.ordinarijat@morh.hr

Izdvojeno

Misija u srcu kršćanske vjere (16. 06. 2017.)

Poruka pape Franje za Svjetski misijski dan 2017. (22. listopada)

Zajednička Izjava komisija „Iustitia et pax” BK Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije (08. 05. 2017.)

Izjava komisija „Iustitia et pax" BK BiH, HBK i SŠK

Poruka vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana za Uskrs 2017. (16. 04. 2017.)

Zagreb, Veliki ponedjeljak 2017.

“Velika mi djela učini Svesilni!” (Lk 1, 49) (31. 03. 2017.)

Papina poruka za 32. svjetski dan mladih (9. travnja 2017.)

Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini (03. 03. 2017.)

Poslanica predsjednika Hrvatskog Caritasa varaždinskog biskupa msgr. Josipa Mrzljaka

Ne boj se jer ja sam s tobom (Iz 43, 5). Priopćivanje nade i povjerenja u našem dobu (22. 02. 2017.)

Poruka pape Franje za 51. svjetski dan sredstava društvene komunikacije (28. svibnja 2017.)

Božja riječ je dar. Drugi su dar (08. 02. 2017.)

Poruka pape Franje za korizmu 2017.

“Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi” (Tit 2, 11). (19. 12. 2016.)

Božićna poruka vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana

U misiji pod vodstvom Duha (09. 12. 2016.)

Poruka pape Franje za 54. svjetski dan molitve za duhovna zvanja 2017. (7. svibnja )

Ad resurgendum cum Christo (Da bi se suuskrslo s Kristom) (25. 10. 2016.)

Naputak Kongregacije za nauk vjere o pokapanju tijela preminulih i čuvanju pepela u slučaju spaljivanja

Arhiva vijesti

Linkovi