Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Proslava sv. Josipa – Dana Ratne škole u Zaprešiću

Petak, 19. 03. 2010.

U Zaprešiću, u Novim dvorima pred kapelom u kojoj su do 1992. bili položeni posljednji ostatci bana Josipa Jelačića, otac biskup je u koncelebraciji s vojnim dekanom i kapelanom sa Hrvatskog vojnog učilišta fra Žarkom Relotom i župnikom zaprešićke župe sv. Petra predvodio sv. misu na sv. Josipa za polaznike Ratne škole “Josip Ban Jelačić” uz Dan Škole i Dan Grada Zaprešića. Sv. misi su, kao domaćini, prisustvovali ravnatelj Hrvatskog vojnog učilišta “Petar Zrinski”, general-bojnik Mirko Šundov, zapovjednik Ratne škole, brigadni general Slaven Zdilar, saborski zastupnik i gradonačelnik Zaprešića, gospodin Željko Turk. Pozdravljajući okupljene na početku svete mise biskup Jezerinac je čestitao imendan svima koji nose ime Josip, čestitao Dan Grada Zaprešića svim zaprešićanima sa željom “da u sv. Josipu nađu nadahnuće u radu i djelovanju, ali prije svega zaštitnika”.

Okupljenim visokim časnicima, polaznicima Ratne škole, vojnicima, policajcima, predstavnicima Zagrebačke županije, Grada Zaprešića, predstavnicima zaprešićke srednje škole “Ban Josip Jelačić” i vjernicima najprije se obratio vojni kapelan Fra Žarko Relota koji se zahvalio domaćinima, čestitao polaznicima Ratne škole njihov Dan, zatim čestitavši imendan svim Josipima uključivši u čestitke načelnika Glavnog stožera OS RH generala zbora Josipa Lucića i generalnog vikara Vojne biskupije mons. Josipa Šantića. Svetu misu je glazbeno animirala klapa “Sv. Juraj” HRM-a.

Poslije svete mise okupljeni su uzvanici i vjernici u procesiji došli na grob bana Jelačića. Procesiju su animirali zaprešićki gradski puhački orkestar i zaprešićke mažoretkinje “Jelačićke” te kuburaško društvo “Ban Josip Jelačić”. Na grobu bana vijence je položilo izaslanstvo Hrvatskog vojnog učilišta, izaslanstvo Županijske skupštine, Grada Zaprešića, srednje škole “Ban Josip Jelačić”, obitelj Jelačić te izaslanstvo zaprešićke HVIDR-e. Na grobu se okupljenima obratio ravnatelj HVU-a osvrnuvši se na život bana Jelačića naglasivši intelektualne, moralne i vojničke vrline velikoga bana kojemu je životni i vojnički poklič bio: “Što Bog da i sreće junačka”. General je na kraju iskazao veliku zahvalu Gradu Zaprešiću.

Homilija vojnog ordinarija

Bog je božanski slobodan u svojim izborima i u svojim planovima. Kad je stvarao svijet nije imao suradnika. Nakon stvaranja svijeta želio je imati čovjeka za suradnika, koji će se uključiti u božanski plan. Nakon stvaranja svijeta, koje se ubraja među najveća Božja djela, dolazi drugo veliko djelo Božje, a to je čovjekovo otkupljenje. Bila je to najveća prekretnica u povijesti ljudskoga roda i u povijesti spasenja. Naime, naši praroditelji u raju zemaljskom odbili su poslušnost Bogu. Posljedice su bile toliko velike da se čovjek nije mogao sam otkupiti, budući da je postojala velika razlika između Boga kao uvrijeđenoga i čovjeka kao uvreditelja. A kako je Bog silno ljubio čovjeka, odlučio ga je spasiti po svom Sinu Isusu Kristu, rođenom od Blažene Djevice Marije.

Bog je naumio da se Sin Božji rodi, ne u krugu kraljevskog dvora, nego u krugu siromašne obitelji. Upravo iz tog kruga potječe i Isusova majka Blažena Djevica Marija. Isus je trebao imati pred zakonom oca koji će vršiti ulogu oca. To je bio sv. Josip, kojemu će biti povjerena i Isusova majka Marija. Bog je pripremao sv. Josipa za tu uzvišenu službu i dao mu je izvanredne milosti i nadahnuća, kao što je pripremao Blaženu Djevicu Mariju za trenutak navještenja, kad će reći: “Evo službenice Gospodnje neka mi bude po tvojoj riječi” (Lk 1, 38). Kako se dogodila ta priprema i što je sve bilo povezano s njom, govore nam današnja čitanja.

U 1. čitanju spominje se glasovito Natanovo proroštvo kralju Davidu koji je naumio sagraditi Bogu hram. No, on ga nije uspio sagraditi, ali je zato hram izgradio njegov sin Salomon. U tradiciji Izraela ovo se proroštvo čitalo kao pretkazivanje, znak budućeg Mesije, Isusa Krista, koji će biti graditelj pravoga hrama, koji se zove Crkva.

Iz Svetog pisma znamo da je zaručnik Blažene Djevice Marije bio sv. Josip, da je Marija zavjetovala Bogu vječno djevičanstvo. Stoga je nastala velika zabuna kod sv. Josipa kad je primijetio da je Marija u blagoslovljenom stanju. To je bilo za sv. Josipa strašno pitanje i bolni problem - što da radi? Da je ostavi i optuži? “A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice otpusti” (Mt 1, 19), kako bi sačuvao njezin glas. Nije joj dao ni otpusno pismo, koje bi moglo imati dalekosežne posljedice za nju. I u toj Josipovoj muci i nedoumici Bog mu po anđelu javlja da je dijete koje Marija nosi pod srcem od Duha Svetoga. I tako vidimo da je sv. Josip bio pošten, čestit; da je posjedovao vrline koje su uvijek bile na cijeni, i danas također, da je njegov primjer najljepši model rješenja u sličnim situacijama.

Sveto pismo ističe posebno Josipovu vrlinu, koja se zove pravednost. U novije vrijeme često se upotrebljava riječ pravedan, biti pravedan, nova pravednost i slično, misleći na konkretnu situaciju u našem društvu, koje je nagriženo nepravdom, korupcijom, što je inače oznaka manje-više svih zemalja koje su prešle iz jednopartijskog u višestranačko društvo. Riječ pravednost podsjeća ponajprije na područje pravnoga reda: sudac uspostavlja pravdu, osiguravajući poštivanje običaja ili zakona. Moralna pravednost daje svakome što mu pripada, makar to i nije uvedeno zakonom. U religioznom smislu biti pravedan znači izvršavati Božje zapovijedi. Prema tome, kada evanđelist Matej kaže da je Josip bio “pravedan”, ne misli se u smislu pravde koja drugima dijeli ono što mu pripada, da se dadne svakome što je njegovo, nego to znači da je sv. Josip bio prije svega pobožan čovjek, koji vjerno izvršava Božje i ljudske zakone.

Isus je jednom rekao svojim učenicima: “Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 5, 20).

Pismoznanci su mjerili pravednost po izvanjskim činima, oslanjajući se na slovo zakona. Može netko suditi čovjeka po zakonu, ali to ne znači da je to u isto vrijeme i pravedno. Kad su Isusa sudili, Židovi su rekli: “Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti” (Iv 19, 7). U ime takve pravednosti ubijeni su milijuni ljudskih života. Da bi se doista postigla istinska pravednost, ona uključuje poštivanje Božjega zakona. Ona je nezaobilazna bez opće univerzalnih vrijednosti, koje se odnose prema Bogu i prema čovjeku.

Iz evanđelja je vidljivo da je Josip bio do kraja vjeran Bogu. Bio je čovjek vjere. Vjerovati pak znači imati povjerenje u Boga, uvijek i u svim okolnostima i teškoćama. To je čovjek koji je do kraja vjeran Bogu sa svom dušom i srcem. Sv. Josip je posebni uzor vjere, ali prije svega i zaštitnik. Poznato je iz povijesti da se naš hrvatski narod našao u vrijeme obrane od Turaka gotovo u bezizlaznoj situaciji. Hrvatski je sabor tada na zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. godine proglasio sv. Josipa zaštitnikom Hrvatskoga kraljevstva.

U protokolu Hrvatskog sabora iz tog vremena nalazimo napisane riječi latinskim jezikom: “Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni branitelj”, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik. Za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.”

Bile su to teške godine za hrvatski narod i veliki ispit savjesti hoće li ostati vjerni Bogu ili neće? Hoće li za hrvatski narod biti svetinja evanđelje ili antievanđelje, civilizacija smrti ili civilizacija života? Hoće li u toj pravednosti biti uključena i vjernost Bogu ili neće, ili “pravednost” po njihovoj mjeri. Hrvatski se sabor očito opredijelio za prvu varijantu, a to znači za vjernost Bogu.

Nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine hrvatski su biskupi na zasjedanju u Splitu 1972. godine obnovili zavjet sv. Josipu i podsjetili na odluku Hrvatskog sabora iz 1687 godine: “Sabor nije mislio samo na Hrvatsko kraljevstvo, nego i hrvatski narod, koji nadživljuje sve zalete oko svoje neovisnosti”. Stoga sv. Josip, poslije Isusa Krista i Marije, ima najpovlaštenije mjesto u Crkvi. Zato razumijemo zašto ga je Ratna škola uzela za svoga zaštitnika. Poznato je da je veliki štovatelj sv. Josipa bio hrvatski ban Jelačić, koji je sagradio ovu crkvicu u Zaprešiću u čast sv. Josipa.

U čemu je sv. Josip nama primjer? Iako ima mnogo divnih oznaka, istaknut ću samo neke, veoma važne u ovom trenutku. Sv. Josip je bio čovjek vjere. Držim veoma važno istaknuti njegovu vjeru, posebno u ovom trenutku kad se nju želi potisnuti iz svakidašnjeg života, a umjesto nje nude se sadržaji suprotni vjeri.

Papa Ivan Pavao II. je rekao da “najsvetija načela, koja su nekada bila siguran vodič za ponašanje pojedinaca i društva, potpuno su uklonjena lažnim obećanjima o slobodi, o svetoj naravi života, o neraskidivosti braka. I svatko predlaže slobodu, a u ime slobode predlažu se novi obrasci morala. Kad oslabi tkivo jednoga naroda, oslabi smisao osobne odgovornosti, tada se počinju opravdavati nepravde, svi oblici nasilja, kao manipuliranje većinom od strane jedne manjine” (Ivan Pavao II., “Testament za treće tisućljeće”, str. 182).

Potrebno je vratiti se našim korijenima, koji su kadri obnoviti društvo iznutra i vratiti nadu u bolje sutra, a to znači nastaviti graditi Hrvatsku svojim poštenjem, pravednošću, koja se temelji na ljubavi prema Bogu i čovjeku. I drugo, što bih želio istaknuti je Josipova radišnost. Sv. Josip je bio radišan čovjek. Njegov je duh molitve pratio intenzivni rad. On je bio veoma odgovoran, svjestan svoje uloge koju mu je Providnost dodijelila. Upravo primjer sv. Josipa pokazuje da svatko treba odgovorno i svjesno raditi svoj posao. Nakon II. svjetskog rata često se naglašavala riječ: “snađi se”. Upravo ona je bila poticaj mnogim malverzacijama nečasnih radnji, umjesto da svatko obavlja svoje poslove časno, odgovorno, svjestan da će o njima polagati račun pred Bogom. Čovjek ne bi smio živjeti na račun drugoga, ili ne daj Bože, potkradati ga i tako se nepravedno obogaćivati.

Kažu da se velika građevina gradi s malim ciglama. Tako se izgrađuje i društvo, društvena zajednica. A ona se može graditi samo zajedničkom slogom, poštenim radom, vjerom i ljubavlju prema bližnjemu, po uzoru na sv. Josipa.

Poštovana gospodo časnici, polaznici Ratne škole! Vaša je škola dobila ima po dvojici velikana, ljudima koji su dali posebno obilježje povijesti i kulturi. To su sv. Josip i ban Josip Jelačić. Obojica su se istakli, svaki na svom području, a to je služenje Bogu i svom narodu. Nisu li oni nama danas izazov i poticaj? Štoviše? Oni su naši ne samo primjeri, nego je sv. Josip i naš zagovornik. Toga su bili svjesni predstavnici Hrvatskog sabora, kada su sv. Josipa uzeli za svoga zaštitnika. Neka nam i dalje zbore kako se ljubi Bog, narod i Domovina, kako se ljubi čovjek i obitelj! Amen.