Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Proslavljen sv. Kvirin Sisački u PU sisačko-moslavačkoj

Utorak, 03. 06. 2014.

Danas je u Policijskoj upravi sisačko-moslavačkoj proslavljen Dan Policijske kapelanije sv. Kvirina Sisačkog. Misu u sisačkoj župnoj crkvi sv. Kvirina predvodio je vojni biskup Juraj Jezerinac u zajedništvu s kapelanom PK sv. Kvirina don Milenkom Majićem te drugim vojnim i policijskim kapelanima. Na misi su sudjelovali djelatnici PU sisačko-moslavačke te drugi vjernici.

Homilija vojnog ordinarija

Današnje evanđelje govori o mržnji na sve što je kršćansko. Isus ne nagoviješta učenicima privilegije nego im poručuje da će ih svijet mrziti.  „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas“ (Iv 15, 18). Pod pojmom svijet misli se na ljude koji u svom životu preziru Boga i Božje zapovijedi, koji postavljaju sebe kao mjerilo dobra i zla. To je svijet grijeha, mržnje, nasilja, pohlepe; ukratko, svega što je nedostojno čovjeka. Isus je na samom početku svoga javnog djelovanja, pozivajući na obraćenje, naišao na otpor pojedinih ljudi. Mržnja prema njemu bila je okrunjena njegovim razapinjanjem na križu. Ako je takvu mržnju i prezir doživio Isus Krist,  što onda mogu očekivati njegovi učenici i njegova Crkva?. Stoga i veli Isus: “Nije sluga veći od gospodara“ (Iv 15, 20).

U čovjeku postoji iskonska želja da bude apsolutno slobodan. Tu slobodu znade zloupotrijebiti. Stoga sam odlučuje što je za njega dobro a što nije, oblikujući tako  svoj nazor na svijet. I zato se svim silama opire  ljudima koji drugačije misle.

Braćo i sestre! Evanđelje dolazi pred nas kao ponuda i izbor. Na čovjeku je hoće li ga prihvatiti ili neće. „Moramo izabrati Boga u Kristu“, rekao je sveti papa Ivan Pavao II i nastavlja: „Ipak postoji mogućnost i odbacivanja Boga. To zvuči strašno, ali je istina da čovjek može odbaciti Boga. Razlog je taj što u povijesti čovječanstva i u povijesti svakog pojedinog čovjeka Evanđelje nije jedina snaga. Usporedo s Evanđeljem prisutna je i druga sila koju bih nazvao antievanđelje“ (Wojtyla, Isto: str. 32), veli sv. Ivan Pavao II.

Svijet mrzi Boga u njegovim učenicima.  Poznato je koliko je  apostol  Pavao mrzio Crkvu prije obraćenja, misleći da čini dobro. Pavao je ulazio u kuće i odvlačio muževe i žene i predavao ih u tamnicu (Dj 8, 3). I kad se našao pred gradom Damaskom,  sa zadatkom da okovane  muževe i žene dovede u Jeruzalem, odjednom čuje glas: „Savle,  Savle, zašto me progoniš ?“ (Dj. 9,4). Bio je to Kristov glas.  Savao je odmah shvatio, da ako progoni kršćane da progoni samoga Krista koji u svojim učenicima nastavlja muku ali i proslavu. To svjedoče i apostoli, koji, nakon što su bili išibani od strane Vijeća, odlaze „radosni  što su bili dostojni podnijeti muke  i pogrde za Isusa Krista (Dj 5, 41).

Dovoljno je sjetiti se progona Crkve nakon II. Svjetskog rata čiji je simbol patnje bio blaženi kardinal Stepinac. Blaženik je dao Izjavu 20. rujna 1946. godine, koja će biti temeljni dio njegova obrambenog govora na sudu 3. listopada 1946. godine. U toj Izjavi između ostalog piše: „Moje hapšenje i zatvor i istražni postupak ima pripremiti očigledno materijal za sud protiv mene. Danas je u cijelom kulturnom svijetu omraženo direktno napadati Crkvu i vjeru:  Zato se napada predstavnike Crkve. Ni po Božjem, ni po naravnom, ni po internacionalnom pravu nijedan sud ne bi me nikada mogao osuditi za ono što mi se imputira“.  Iznio je zatim niz činjenica koje govore o zločinima tadašnjih komunističkih  vlasti. Između ostalog spominje  270 ubijenih svećenika, dokidanje katoličkih  škola i štampe, oduzimanje  imovine, dokidanje Caritasa, onemogućavanja zaposlenja časnim sestrama, dokidanje  vjeronauka u školama, nasilno uvođenje civilnog braka, nesigurnost svećenika za svoj vlastiti život itd. „I ako mi nećete dati pravo u ovom što radim, i dat će mi povijest; i kao što su svi nebrojeni Hitlerovi procesi protiv katoličke Crkve poslužili na njezino dobro, tako će sasvim sigurno u zadnjoj liniji biti i s ovim“, piše blaženi kardinal Stepinac.

Primjer takvog hrabrog svjedočanstva nalazimo i kod Kvirina, sisačkog biskupa, za kojega smo već čuli da je bio biskup u Sisciji, na području današnjeg Siska. Iliri su Sisak zvali Segestica, a Kelti Siscia.  Trideset i pete godine potpao je pod rimsku vlast i postao je središte Posavske Panonije. Pojavom kršćanstva postaje sjedištem biskupije.

Biskup Kvirin vršio je svoju službu od 284. do 303. godine. U to vrijeme vladali su rimski carevi Dioklecijan i Maksimilijan. Car Dioklecijan izdao je 303. godine stroge zakone protiv kršćana. Prema tim zakonima trebalo je poubijati sve biskupe i svećenike i kršćane, porušiti sve crkve. Na temelju tih zakona bio je uhvaćen i sisački biskup Kvirin.

Za vrijeme progona cara Dioklecijana i podcara Galerija, biskup Kvirin sklonio se iz Siscije, ali je uskoro uhićen i odveden u Sabarij, današnji Sambotel u Mađarskoj, gdje ga je namjesnik Amnecij, pokušao nagovoriti da se odrekne svoje kršćanske vjere. Kad je Kvirin odlučno odbio, namjesnik ga je osudio na smrt. Vezali su mu mlinski kamen o vrat i s mosta ga bacili u rijeku Sibaris (mađ. grad Đunđuš). Bilo je to 4. lipnja 303. godine.

Kršćani su pronašli njegovo tijelo i časno ga pokopali.  Zagrebački biskup Petar 1627. naziva sv. Kvirina “prvim zagrebačkim biskupom”, jer se Zagrebačka biskupija smatra nasljednicom nekadašnje Sisačke biskupije. U sakristiji zagrebačke katedrale postoji fresko-slika iz XIII. stoljeća, koja prikazuje sv. Kvirina.

Koja je poruka sv. Kvirina? Sv. Kvirin bio je svet. Riječ „svet“ sama po sebi puno govori. Tko su sveci?  Sveci su ljudi koji su nastojali slijediti Isusa Krista u svom životu. Isus Krist je sama svetost.  

Novi Zavjet nas poziva na svetost „Kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svemu življenju“ (1 Pt. 1, 55). Prvi sakrament prema svetosti je krštenje, u kojem nam Bog briše grijehe. „Za njih posvećujem samoga sebe da i oni budu posvećeni“ (Iv 17.19-24) , poručuje Isus. Isusova žrtva posvećuje kršćane koji sudjeluju u njegovom životu vjerom i krštenjem. Tako oni postaju sveti u Kristu“ (1 Kor 1,30; Ef 5, 26), zahvaljujući Duhu Svetom koji u njima stanuje. Zato ih Pavao naziva „hramom Duha Svetoga“, „hramom Božjim“ (Kor 6,11.20).

Svi su kršćani djeca Božja koja u sebi nose božansku milost. Zato moraju prekinuti s grijehom i poganskim načinom života ( 1 Sol 4, 3), poručuje apostol Pavao. Svetost je pitanje izbora, želje za promjenom života.

Božja svetost koja prebiva u srcu čovjeka u stalnoj je borbi protiv grijeha. Iskustvo borbe između dobra i zla nosi u sebi svaki čovjek. Bez obzira na zlo koje se nameće čovjeku, i koje želi slomiti čovjeka, čovjek može izići kao pobjednik, ukoliko prihvati suradnju s Bogom, ukoliko se u toj borbi utječe Bogu. Apostol Pavao je rekao: „Znam, naime, da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojemu tijelu. Jer dobro htjeti jest u mojoj moći, ali nije i činiti ga. Jer dobro koje hoću ne činim nego zlo koje neću, to činim…..Nalazim dakle ovaj zakon: kad hoću dobro činiti, u meni je zlo…  Jadan sam ja čovjek. Tko će me izbaviti od ovog smrtnog tijela? Hvala Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našemu“ (usp. Rim 7, 18- 25). I tako se u sebi borio apostol Pavao kako bi sačuvao svetost i u njoj uzrastao. Štoviše, toliko se uzdigao izrastao u diva vjere da je rekao: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?“ I nabraja koje su ga sve nevolje snašle i kaže: „U svemu tome pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi“ (Rim 44, 2).

Svetost je, dakle, naša sudbina i Bog traži od nas suradnju. Samo sveti ljudi su pravi ljudi, koji su se visoko uzdigli u svom životu. Na to smo pozvani svi mi bez obzira na stalež i zvanje. Ako su mnogi uspjeli, možemo i mi.

Slaveći danas Sv. Kvirina, molimo Gospodina da nam dade svoga Duha, da nas pokrene iz svakidašnjice da budemo spremni podnijeti svaku žrtvu iz ljubavi prema njemu, da nas nikakva sila ne odvrati od Boga. Amen.