Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Razvoj vojnog dušobrižništva u suradnji s vojskom SAD-a

Utorak, 20. 03. 2012.

Vojna biskupija u Republici Hrvatskoj u suradnji s zapovjednikom vojnih kapelana USEUCOM-a, brigadirom Brianom Van Sickleom, započela je intenzivniju suradnju s vojnim dušobrižništvom vojske SAD-a. "Hrvatska je nada pomirenja u regiji" rekao je brigadir Van Sickle u rujnu 2010. za posjeta Vojnom ordinarijatu u RH. Tom prigodom se brigadir Van Sickle službeno, ispred američke strane, ispričao Vojnom ordinarijatu u RH za propust 1998. godine kada je Republika Hrvatska trebala biti domaćin konferencija IMCC (International Military Chiefs of Chaplains Conference) no nespretno je procijenjeno da zbog navodnog rata u regiji konferencija u Zagrebu neće biti sigurna. 

U organizaciji USEUCOM-a od 1990. održavaju se širom Europe (2009. u Južnoj Africi) konferencije vojnih kapelana s ciljem unaprjeđenja suradnje vojnih dušobrižnika. Domaćini konferencija su redovito ministarstva obrane u zemljama održavanja konferencije. Posljednjih nekoliko godina Vojni ordinarijat u RH, kao jedini nositelj dušobrižništva vojske i policije u RH, trajno je prisutan na IMCC konferencijama te daje svoj doprinos iskustvom stečenim u 15. godina djelovanja Vojnog ordinarijata u domovini, međunarodnim misijama i asocijacijama.

Konkretniji oblik suradnje vojnog dušobrižništva u vojsci SAD-a i Hrvatskoj vojsci dogovoren je i realiziran susretom američkih i hrvatskih vojnih kapelana 20. ožujka 2012. u sjedištu Vojnog ordinarijata kada su vojni kapelani vojske SAD-a: brigadir Douglas Castl i pukovnik Steve Peck, te pomoćnik vojnog kapelana, narednik prve klase Jose Randon održali prezentaciju o ulozi i značaju vojnog dušobrižništva u oružanim snagama SAD-a te predavanje na temu Reintegracija vojnika u građanina mira. Na susretu su - uz vojnog biskupa Juraja Jezerinca, generalnog vikara Jakova Mamića, pastoralnog vikara Josipa Stanića, vojne i policijske kapelane - nazočili pukovnik Božo Poljak, načelnik Odjela za personalnu potporu i kvalitetu života, bojnik Davor Šeremet, djelatnik Zapovjedno operativnog središta, te vojni psiholog u oružanim snagama, bojnik Dalibor Mesić.

Predstavljajući vojno dušobrižništvo u vojsci SAD-a brigadir Douglas Castl iznio je podatke da u kopnenoj vojsci SAD-a djeluje trenutno preko 1600 vojnih kapelana, a zapovjednik je vojni kapelan generalskog čina (s dvoje zvjezdice). U mornarici djeluje između 600 i 700 vojnih kapelana, a u zrakoplovstvu i marinskom korpusu, također između 600 i 700 kapelana. Broj policijskih kapelana u SAD-u je jako velik i gotovo je nemoguće doći do točnoga podatka jer mnogi od njih volontiraju, veći gradovi imaju stalne policijske kapelane, tako primjerice Grad New York ima četiri stalna policijska kapelana i jako veliki broj kapelana volontera koji djeluju i rade u policiji i vatrogastvu.

Trenutno u američkoj vojsci djeluje nekoliko vojnih kapelana s generalskim činovima, oko 100 kapelana s činom brigadira, oko 200 kapelana pukovnika, oko 600 kapelana s činom bojnika, oko 200 kapelan s činom satnika… Tako kapelan s činom brigadir djeluje i radi u korpusu (nekoliko divizija), a kapelan s činom satnika u bojni koja je dio brigade. Katoličkim vojnim dušobrižništvom u vojsci SAD-a upravlja, s crkvene strane, vojni nadbiskup koji ima tri pomoćna vojna biskupa. Pored impresivnih brojki postoji, po riječima pukovnika Pecka, stalna potreba za kapelanima, pogotovo katoličkim.

Američko vojno dušobrižništvo duhovno skrbi za više različitih konfesija, a najbrojnije su protestantske denominacije i katolici, zatim u znatno manjem broju slijede druge vjeroispovijesti. Integracija kapelana u vojni sustav je po sebi razumljiva, zahtijeva teološko-pastoralnu izobrazbu, odobrenje nadređenoga po crkvenoj hijerarhiji, te dvogodišnje pastoralno iskustvo. U vojsci postoji odbor koji će odlučiti zadovoljava li kapelan sve od uvjeta.

Važnost i prisutnost dušobrižništva u oružanim snagama temelji se na Ustavu SAD-a, odnosno neotuđivom pravu pojedinca da nesmetano ispovijeda svoju vjeru. Tako država, odnosno Vlada, kao nositelj međunarodnih obveza, sudjelovanja pripadnika oružanih snaga u međunarodnim misijama, ratu ili miru ima obvezu brinuti za svoje vojnike u svim aspektima te im isto tako osigurati vjersku slobodu i uvjete za ispunjenje njihovih duhovnih potreba. U suprotnom bi od strane države bilo narušeno njihovo neotuđivo pravo na vjersku slobodu koja je Ustavom zagarantirana.

Kapelan, pukovnik Steve Peck, sudionik "Pustinjske oluje", misije u Afganistanu i Iraku, kao časnik specijalne rangerske postrojbe, danas vojni kapelan i instruktor u školi za vojne kapelane u US Army Joint Multinational Training Command održao je predavanje Reintegracija vojnika u građanina mira o projektu reintegracije vojnika koji su sudjelovali u ratnim djelovanjima koji se provodi u SAD-u pod nazivom "Yellow Ribbon Network". Duhovna skrb za vojnike koji su sudjelovali u borbenim operacijama široka je mreža koja obuhvaća brigu za vojnike i njihove obitelji. "Država u rat ne šalje vojnike, ona šalje cijele obitelji", naglasio je pukovnik Peck, istaknuvši da su amerikanci to "na žalost shvatili na onaj teži način, iz iskustva ratova, a najviše onoga iz Vijetnama kada nije postojala spoznaja niti iskustvo potrebe za sustavnom skrbi za ranjene, preživjele te njihove obitelji." Američka vojska je iz takvih ratnih iskustava puno naučila i nikada si više neće dopustiti nesustavnu skrb i posljedice koje su proizišle iz takve "nebrige". Danas u programima vojske SAD-a u skrbi za ranjene (fizički i emocionalno), preživjele i obitelji poginulih sustavno surađuju sve službe (dušobrižnik-kapelan, psiholog, liječnik, časnik za žrtve, zapovjednik, veterani i vojničke volonterske organizacije) koje mogu pripomoći lakšem i boljem reintegriranju vojnika u građanina mira. Pukovnik Peck je naglasio da sve navedene službe u ovom modelu reintegracije vrlo pažljivo i ozbiljno osluškuju kroz stalne kontakte i intervjue iskustva ranjenika, preživjelih i njihovih obitelji.

Duhovna skrb za vojnike koji sudjeluju u vojnim operacijama započinje prije samog odlaska u operaciju, traje za vrijeme operacije i nastavlja se nakon povratka doma, i u sve tri faze obuhvaća cijelu obitelj koja često ima problema shvatiti što se dogodilo i što se događa s članom obitelji na bojišnici i po povratku. Uloga kapelana u saopćavanju vijesti o pogibiji i ranjavanju je nezamjenjiva, kao i njegova uloga vjerskog ispraćaja pokojnika. Obitelji će tražiti u takvim prilikama gotovo uvijek vjerski ispraćaj. Velika su pomoć obiteljima i volonteri unutar vojske, kao i časnik za žrtve koji će se pobrinuti za svu legislativu nastalu u okolnostima ranjavanja ili pogibije vojnika. Kapelan puno pomaže obitelji i u vrijeme tugovanja. Na pitanje sudionika kako vojska i kapelani odgovaraju na pitanja o razlogu pogibije vojnika članovima obitelji pukovnik Peck je istaknuo kako je u SAD-u još uvijek visok osjećaj da je služiti domovini časno, čak i kada vojnik strada primjerice u "prijateljskoj vatri", no, dodao je, da je smrt misterij, da smo mi vjernici i utječemo se obećanoj nadi. Neće baš svaki vojnik reći da je spreman umrijeti za domovinu, ali će gotovo svaki reći da je spreman umrijeti za prijatelje. Na pitanja o postotku samoubojstava među skupinom vojnika koji su sudjelovali u borbenim operacijama pukovnik je istaknuo da se ne može tvrditi da činjenica sudjelovanja u operacijama znatno utječe na broj samoubojstava. Naš iskustva nam sve više govore da je i PTSP uvelike manje kriv za samoubojstva kako se to često tvrdi. Brigadir Castle je, zaključivši raspravu o samoubojstvu, rekao da je iz dvadesetogodišnjeg vojničkog i svećeničkog iskustva duboko siguran da je samoubojstvo povezano s duhovnošću osobe. "Dugo je i ozbiljno vojno dušobrižništvo u americi tragalo za razlozima samoubojstva i možemo reći da ne znamo za drugi razlog osim onoga duhovnog. Jednom prigodom smo kroz neko vrijeme organizirano molili za zaštiti od samoubojstva i u tom razdoblju nije bilo samoubojstava. Ja vjerujem da to nije slučaj", istaknuo je brigadir Castle.

Govoreći o radu s vojnicima koji su preživjeli sudjelovanje u ratnim sukobima, brigadir Castle je ilustrirao traumatsko savjetovanje koje vojni kapelani provode zajedno s psiholozima u vojsci. Takvo savjetovanje uključuje podjelu iskustava među vojnicima. Za njih se osigura "sigurno mjesto" na kojemu mogu međusobno dijeliti osjećaje. Ovakvo savjetovanje obuhvaća cijele obitelji koje. Nastojimo razviti jaku atmosferu podržavanja u različitostima, dobrodošlice i vjere da smo zajedno jači. "Sve smo više uvjerene da PTSP kao jako ozbiljan problem proizlazi iz osjećaja opravdane ili neopravdane krivnje. Krivnja traži oprost, a nitko ne može udijeliti potpuni i neuvjetovani oprost do Boga, posredstvom vojnog kapelana, a vi kao katolički vojni kapelani to najbolje znate", zaključio je brigadir Castle.

Pukovnik Peck je na kraju, zahvalivši se vojnom ordinariju, Ministarstvu obrane i oružanim snagama, uputio poziv Vojnom ordinarijatu u RH da bude partner u pripremi konferencije vojnih kapelana Srednje Europe kojoj bi domaćim bio USEUCOM, odnosno da bude trajni suradnik u planiranim aktivnostima USEUCOM-a u izobrazbi vojnih kapelana i pomoćnika kapelana iz Srednje europe.