Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Redoviti susret pomoćnika kapelana Vojnog ordinarijata u RH

Utorak, 15. 06. 2010.

Ove je godine, od 14. do 16. lipnja, u organizaciji Vojnog ordinarijata, održan redoviti susret pomoćnika kapelana. Miran i lijep, gotovo osamsto godina star, slavonski gradić Našice, prihvatio je grupu od trideset i jednog člana. Smješteni u hotelu Park, u samom gradskom središtu, pomoćnici kapelana što rade u kapelanijama MORH-a ili MUP-a, tražeći načina da što kvalitetnije odgovore na izazove koje pred njih stavlja njihovo služenje, promišljali su teme Psihološka zrelost, preduvjet za rad s ljudima, i Pomoćnik kapelana, čovjek suradnje.

Program je, i teorijski dio, vodio don Josip Stanić, policijski kapelan u Policijskoj akademiji. Nakon jutarnje molitve, izlaganjem teme kojoj je svrha bila uvesti u rad po grupama pa potom u plenum, započinjao je radni dan. Prvoga dana, govoreći o čovjeku, a govor je imao za podlogu kršćansko biblijsku antropologiju, don Josip je zaključio uvod riječima: “Čovjek je ograničeno biće, ali biće s velikim potencijalima. Veličina i bijeda. Stvaralac, ali i nesavršeni stvor. Stanovnik zemlje, s pozivnicom za Nebo.”

Uslijedio je rad u tri grupe, gdje se pokušalo, na temelju življenog iskustva, govoriti o kvaliteti, ljudskoj i profesionalnoj, u međuosobnim odnosima. A zatim smo, u plenumu, od rečenog pokušali satkati zajednički rezultat. Onaj tko se želi baviti ljudima, ponajprije treba voditi brigu o vlastitoj izgradnji do punine mjere koja je njegova. I to na svim razinama vlastite osobnosti: fizičkoj, psihičkoj i duhovnoj. Psihološka je zrelost veoma važna, ali je tek dio cjelokupne zrelosti osobe. Kad se govori o zrelosti čovjeka može se govoriti o njegovoj zrelosti iz različitih vidova: biološka, socijalna, profesionalna, duhovna, psihološka… Kako je ova zadnje spomenuta bila zadana tema, zaključismo da su moguće mnoge definicije psihološke zrelosti, te da svaka od njih izriče tek ponešto, a niti jedna nije apsolutna, sveobuhvatna. I dadosmo svoju: “psihološka je zrelost duševno stanje čovjeka koji svjesno i odgovorno živi u skladu s onim što on uistinu jest, te iz tog stanja gradi zdrave i dobre odnose s bližnjima i sa Stvoriteljem. Pažljiv je na darove koje je primio izravno ili po drugima. Čuva i razvija vlastite sposobnosti kako bi oplemenio ozračje življenja u sredini koja mu je dana i zadana, zahvalan za ono što je zatekao/primio i zaposlen oko onoga što treba ostaviti/darovati drugima.”

Uslijedila je sv. misa u župnoj crkvi. Franjevci su nas uistinu lijepo prihvatili, darujući nam ne samo prostor i vrijeme. Osjeti se odmah kad te neko rado prima. A ovdje se to osjetilo i bilo je iskreno. Po završetku našeg boravaka darovaše nam pisanu riječ – knjige o samostanu u Našicama, a mi njima pjevanu pjevajući… al Hrvatsku sine voli. Svetim je misama, oba dana, predsjedao don Ante Mihaljević, vojni dekan i kapelan u ZOD-u u Osijeku. U kratkim i sadržajnim homilijama poticao je rast duhovne zrelosti u zajednici i svakom pojedincu. Čitanja, osobito odlomci iz Evanđelja, iako uzeta od dana, kao da su birana baš za ovaj naš susret. Prvoga dana govorio nam je Gospodin o ljubavi, iskrenoj i nepatvorenoj. O ljubavi ne samo spram onih koji su nam dragi, koje držimo svojima, koji su nam prijatelji. Nego i prema onima koje neprijateljima zovemo, kako bismo bili sinovi Oca koji je na nebesima. Na savršenstvo nas je pozvao – na zrelost.

A zrelost, kako nam u čitanju Evanđelja reče isti Gospodin, ali drugoga dana, znači biti pravedan, imati osjećaja za potrebite, imati vremena za molitvu i volje za post. U skrovitosti… ne bahateći se i ne čineći ništa od navedenoga radi vlastite promocije, stjecanja prestiža ili… Otac nebeski, Otac Njegov i naš, sve to vidi… i rado gleda kad je činjeno u poniznosti… I ne zaboravlja. Uzvratit će!

Pođosmo zatim okrijepiti tijelo, na ručak, pa potom u posjet Slavoniji. Naime već prvoga dana, odmah nakon večere, ne zaboravljajući i kulturnu izgradnju, don Ante nam je priredio posjet muzeju smještenom u dvorcu Pejačević.

Drugoga dana, odmah po ručku, krenusmo put Đakova, u posjet biskupiji i katedrali, vinskim podrumima i biskupijskim vinogradima, vidikovcu i ponekoj kapljici. Raspjevalo se društvo na vrh brda… pa nek još netko kaže da je Slavonija ravna. U radosnom raspoloženju dočekala nas je i Đakovačka ergela. Potom večera pa posjet Osijeku.

Zadnjega dana, na početku radnog dijela, posjetili su nas g. Krešimir Žagar, našićki gradonačelnik i g. Ivica Bukvić, načelnik policijske postaje u Našicama. Razmijenili smo pozdrave, iskrene i prijateljske, pomolili se zajedno, te oni pođoše svojim obvezama, uz komentar da se nakon molitve i druženja osjećamo zaštićeni jer na nas misle i nebeske i zemaljske vlasti.

U temu drugoga dana, a središte joj je suradnja, uveo je don Josip izlaganjem o radu: “U kršćanskoj perspektivi rad nije samo jedan od mnogih troškovnih čimbenika, pa se stoga i ne smije kupovati i prodavati na tržištu kao što se kupuju sirovine ili strojevi. Prema Bibliji: načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična! Neka gospodari… (Post 1,26) i Bog uze čovjeka i dovede u vrt Eden da ga obrađuje i čuva (Post 2,15) čovjek je i u raju trebao biti radnik. Bog ga je postavio da bude slugom koji gospodari. Radom čovjek, uz to što prirodi utiskuje svoj pečat i podvrgava je svojim ciljevima, obrađuje i usavršava sebe, razvijajući tjelesne i duhovne sposobnosti. Ako to još čini sa sviješću društvene odgovornosti, onda se ne razvijaju samo njegove moći, nego i njegova osobnost s dragocjenim društvenim odnosima, pridonoseći stvaranju zdravih socijalnih i ekonomskih prilika. Pri tome ne treba isključiti ni općenito prihvaćen stav prema radu kao sredstvu za životno uzdržavanje i socijalno priznanje. Radeći tako čovjek je izravni suradnik Boga Stvaratelja.”

A govoreći što je posao-poslanje pomoćnika kapelana u Ordinarijatu, voditelj je zaključio: “U odgovoru na ovo pitanje ja bih stvar postavio ovako. Pomoćnici kapelana, vi, participirate na poslanju kapelanije zajedno sa svojim kapelanom. Kapelanija participira u poslanju biskupije, tj. našeg ordinarija; biskup na poslanju apostola što ga primiše od Gospodina našega Isusa Krista, a On je došao navijestiti Radosnu vijest i utemeljiti Kraljevstvo Božje među ljudima. Dakle mi u kapelaniji imamo Isusovo poslanje, njegov posao: širiti Radosnu vijest stvarajući ozračje Kraljevstva Božjega među konkretnim ljudima koji su nam suputnici u prostoru i vremenu. Taj se posao može izreći kroz pet područja crkvene djelatnosti: kerigma (prvi navještaj), kateheza (produbljivanje poznavanja sadržaja naše vjere), liturgija (proslava Božja, kroz zahvalu, molitvu i sakramentalizaciju), djakonia-caritas (na korist najpotrebnijima), koinonia (stvaranje i čuvanje zdravog ozračja u zajednici i svijetu).”

Zatim se grupa podijelila u tri manje i otišla razgovarati tražeći odgovore što utemeljenje imaju u njihovu konkretnom životu, na pitanja:    

1. Kako se poslanje manifestira u konkretnim obvezama? 
2. Što je u sadašnjim oblicima ostvarivanja tog poslanja manjkavo, a što dobro; te kako promicati stvari na bolje?
3. Izravna suradnja s kapelanom: dobro i ono što u njoj nije dobro? Uzroci, posljedice… izlaz iz nezrele situacije? Kako pomaknuti suradnju na bolje?   

Zaključujući temu možemo reći:

• da na razini međuljudskih i profesionalnih odnosa nema velikih problema
• problem je tamo gdje kapelanije nemaju popunjena mjesta, bilo da fali, što je češći slučaj, kapelan; ili u nekim drugim, iako rijetkim slučajevima, da isti pomoćnik kapelana radi i za MORH i za MUP
• valja brinuti o problemima vezanim uz status pomoćnika kapelana: napredovanje, ujednačenost statusa …
• rješavati problem nedostatka sakralnog prostora, tamo gdje postoji; a zatim i problem vezan uz radni prostor (uredi… )
• pomoćnici kapelana više vide ispunjenje svojih obveza kao logistiku kapelanu… tehničku pomoć

Voditelj je, zaključujući radni dio, pozvao na sagledavanje mogućnosti u kojima bi pomoćnici kapelana preuzimali ulogu u svih pet područja djelovanja Crkve, gore spomenutih, jer jedino ne mogu redovito dijeliti sakramente, dok bi u svemu ostalom, ne samo mogli, nego i trebali biti izravno angažirani, osobito u kapelanijama u kojima nema kapelana.

Zna se čuti kako u životu čovjeka postoje trenuci u kojima se osjeća da je milost Božja na djelu. Iako je teško izreći sve što takvi trenuci nose u sebi, te što znače za čovjeka, od njih se živi. A mi nismo doživjeli trenutak. Radi se o danima. (J.S.)