Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Sastanak vojnih i policijskih kapelana Vojnog ordinarijata

Srijeda, 28. 01. 2015.

tekst i foto: M. Čobanović

U Vojnom ordinarijatu u RH održan je redoviti Prvi sastanak svećenika Vojnog ordinarijata u srijedu 28. siječnja. Otvorio ga je vojni biskup mons. Juraj Jezerinac, istaknuo njegov „kontekst“, budući da se održava za vrijeme 55. teološkog pastoralnog tjedna koji govori o temi: „Brak i obitelj u proturječju sa suvremenim društvom“ te naglasio kako će i ovogodišnji sastanak u ordinarijatu govoriti o tome.“Zato smo i pozvali dr. Petra Krešimira Hodžića, voditelja Ureda HBK za život i obitelj, kojeg najsrdačnije pozdravljam, a koji će govoriti o temi: 'Mogućnosti razvoja pastorala za obitelj djelatnih vojnih i policijskih osoba u svjetlu aktualnih smjernica domovinske i opće Crkve s osvrtom na Relatio Synodi'“.

Prije nego što je predao riječ dr. Hodžiću biskup je zahvalio don Josipu Staniću na svemu što je učinio u Vojnom ordinarijatu: ranije kao policijski kapelan u Policijskoj akademiji, a u novije vrijeme kao vikar za pastoral, koji odlazi zbog dužnosti koje preuzima u Žepču, kamo ga šalje njegov provincijal.

Nakon pozdrava, biskup je predao riječ generalnom vikaru dr. Jakovu Mamiću, koordinatoru sastanka, koji je kratko predstavio predavača, te mu dao riječ.

U svom uvodu predavač je ustvrdio kako je „u tijeku nesmiljeni 'rat kultura' te smo svjedoci nepovoljnih društvenih strujanja poput đenderizma i izvrtanja hijerarhije ljudskih prava zbog čega očuvanje tradicionalnih vrednota postaje sve zahtjevnije i traži sve veću požrtvovnost - sve do granice mučeništva“. Iznio je i statistiku za 2013. godinu prema kojoj je „Hrvatska doživjela demografsku katastrofu“.

Ustvrdio je i kako se zbog ekonomske krize dodatno pogoršava stanje i stavlja obitelji pred sve veće i sve brojnije izazove, što rezultira potrebama obitelji za konkretnom pomoći ne samo na materijalnom, već i na psihološkom i duhovnom planu. Takva situacija nalaže angažiraniji i organiziraniji rad za obitelji svih društvenih čimbenika pa tako i Crkve koja to poglavito čini kroz obiteljski pastoral i strukture Caritasa.

„Kako opća tako i domovinska Crkva prepoznaje ta društvena kretanja i u skladu sa svojim poslanjem pokušava dati svoj doprinos. Domovinska crkva, pak, na temelju Direktorija za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj iz 2002. poduzima odgovarajuće korake u razvoju pastorala braka i obitelji, a mora se priznati da nisu uloženi maksimalni napori da se iskoriste i povežu svi raspoloživi resursi u koje svakako spadaju i oni Vojnog ordinarijata koji unatoč svojoj specifičnosti i uređenju po svemu sudeći ima podatno polje rada“.

Naime, podlogu za rad u obiteljskom pastoralu nalazimo u Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi u RH i Statutu VO RH u kojima stoji da pod jurisdikciju Vojnoga ordinarijata, osim vojnika i pripadnika redarstvenih službi pripadaju te drugih stalno zaposlenih osoba u oružanim snagama i redarstvenim službama Republike Hrvatske, pripadaju i članovi njihovih obitelji, to jest bračni drugovi i njihova djeca, pa i ona koja su punoljetna ako žive s roditeljima u istome domu, kao i njihova rodbina i ostale osobe koje s njima dijele isto prebivalište.

Nakon uvoda, predavač je predstavio dokument „Relatio Synodi“ s izvanredne biskupske sinode prošle godine i „Lineamenta“ za ovogodišnju redovnu sinodu, te Direktorij kao zbir još uvijek aktualnih relevantnih smjernica domovinske Crkve.

„Relatio Synodi“

U prvom dijelu koji obrađuje kontekst i izazove vezane za obitelj analizira se društveno-kulturni kontekst (br. 5-8) pri čemu je utvrđeno kako je u mnogim dijelovima svijeta uslijed sekularizacije povezanost ljudi s Bogom u snažnom opadanju i kako vjera više nije nešto što je zajedničko čitavom društvu (br. 7); naglašava se važnost afektivnog života (br. 9-10) postavljajući pred Crkvu izazov da pomaže parovima u sazrijevanju emocionalne dimenzije i u afektivnom razvoju promicanjem dijaloga, kreposti i povjerenja u Božju milosrdnu ljubav (9); a u kontekstu izazova za pastoral (br. 11) navodi se da Crkva zamjećuje potrebu da uputi riječ nade i smisla naglašavajući pritom da kršćanska poruka uvijek u sebi sadrži stvarnost i dinamiku milosrđa i istine, koje u Kristu imaju svoju stjecišnu točku.

U drugom dijelu naglasak se stavlja na evanđelje obitelji te se obrađuje Božja pedagogija u povijesti spasenja (br. 12-14) osobito u smislu da Isus, stavom ljubavi prema grešnoj osobi, dovodi osobu do pokore i obraćenja ("idi i ne griješi više"), što je uvjet za oproštenje. Potom se progovara o obitelji u Božjem naumu spasenja (br. 15-16).

Navodi se kako tijekom povijesti Crkva nije prestajala naučavati o ženidbi i obitelji te se daje sažeti prikaz o obitelji u crkvenim dokumentima (br. 17-20) s osobitim naglaskom na dokumente Drugog vatikanskog koncila (Gaudium et spes, Lumen gentium).

U br. 21 i 22. dotiče se nerazrješivosti ženidbe i radosti bračnog života ističući s jedne strane kako je u vjeri moguće prihvatiti dobra ženidbe kao obveze koje je lakše održati uz pomoć milosti sakramenta, a s druge strane iskazujući poštovanje prema naravnoj ženidbi i vrijednim sastavnicama prisutnim u drugim religijama i kulturama.

Dužna pažnja, nadalje, posvećena je istini i ljepoti obitelji koje ostaju vjerne učenjima evanđelja jer je zahvaljujući njima ljepota nerazrješive ženidbe u trajnoj vjernosti učinjena vjerodostojnom. (br. 23), ali se uviđajući i druge stvarnosti naglašava važnost milosrđa prema ranjenim i krhkim obiteljima (br. 23-28) pri čemu je zadaća Crkve objaviti im Božju pedagogiju milosti u njihovim životima i pomagati im postići puninu Božjeg nauma u njima.

Treći dio donosi sučeljavanja iz kojih proizlaze pastoralne perspektive prije svega glede naviještanja evanđelja obitelji u različitim sredinama (br. 29 – 38) ukazujući da ono predstavlja jednu urgentnost nove evangelizacije pri čemu su sinodski oci više puta istaknuli kako su katoličke obitelji u snazi milosti sakramenta ženidbe pozvane i same biti aktivni subjekti obiteljskog pastorala (br. 30).

Uočeno je da je Crkva koja propovijeda o obitelji znak proturječja te da se zbog toga od čitave Crkve traži zaokret u načinu na koji vrši svoje poslanje ne zaustavljajući se na čisto teorijskom navještaju odvojenom od stvarnih problema osoba te imajući na umu da je kriza vjere dovela do krize braka i obitelji (br. 32).

Zaključeno je kako je potreban zaokret i u govoru kako bi ovaj postao doista snažan i djelotvoran ne predočavajući samo pravila već i predlažući vrijednosti te tako pomažući ljudima da iskuse da je evanđelje obitelji odgovor na najdublja očekivanja osobe (br. 33). Sinodski oci su Božju riječ prepoznali kao izvor života i duhovnosti za obitelj (br. 34), a kršćansku ženidbu kao poziv koji se prihvaća s prikladnom pripravom na putu vjere, uz zrelo razlučivanje te ju se ne smije smatrati samo nekom kulturnom tradicijom ili društvenom odnosno pravnom potrebom. Zbog toga je potrebno osmisliti oblike praćenja osobe i bračnog para na način da prenošenje sadržaja vjere ide ruku pod ruku s iskustvom života koje pruža čitava crkvena zajednica (br. 36).

U više je navrata istaknuta potreba korjenite obnove čitave pastoralne prakse u perspektivi evanđelja obitelji, nadilazeći individualističke poglede koje ovu još uvijek karakteriziraju. Zato se opetovano insistiralo na nužnosti da se u tome svjetlu obnovi formaciju prezbitera, đakona, katehista i ostalih pastoralnih djelatnika, kroz veće uključivanje samih obitelji (br. 37). Također, ukazano je kako je nužno produbiti dijalog i suradnju s društvenim strukturama te treba poticati i podupirati laike koji se, kao kršćani, zauzimaju na kulturnom i društveno-političkom polju (br. 38).

U nastavku dokumenta iskazana je potreba veće zauzetosti čitave kršćanske zajednice oko priprave zaručnika za ženidbu i njihovom vođenju na tom putu pri čemu je nužno podsjećati na važnost kreposti, a poglavito kreposti čistoće (br. 39). Zatim, naglašena je važnost praćenja prve godine bračnog života u čemu je od velike važnosti prisutnost iskusnih bračnih parova osobito u župama ističući značaj obiteljske duhovnosti, molitve i sudjelovanja na nedjeljnoj euharistiji (br. 40).

Završni dijelovi dokumenta obrađuju pastoralnu skrb za osobe koji žive u građanskom braku ili izvanbračnoj zajednici (br. 41-43); liječenje ranjenih obitelji (br. 44-54). Posebno razlučivanje je nužno za pastoralno praćenje razvedenih, rastavljenih i ostavljenih (br. 47). Veliki je broj sinodskih otaca istaknuo nužnost pojednostavljenja i ubrzanja postupaka za priznavanje slučajeva ništavnosti, koji će po mogućnosti biti potpuno besplatni.

Također, dotaknut je i odgoj kao jedan od temeljnih izazova s kojima se suočavaju današnje obitelji, a uočena je dragocjena uloga Crkve u pružanju potpore obiteljima i podupiranja roditelja u njihovoj odgojnoj zadaći uviđajući da su pastoral i marijanska pobožnost polazišna točka za naviještanje evanđelja obitelji. U zaključku spominje se poziv pape Franje na hrabrost vjere i ponizno i iskreno prihvaćanje istine u ljubavi.

Postojeća iskustva i mogućnosti razvoja

Glede iskustava u pastoralu obitelji vojnika i redarstvenika predavač je istaknuo talijanski model opisan u knjizi: "Ministri di pace. Le famiglie dell'Esercito Europeo pietre vive per la fabrica del futuro. La S. Famiglia cuore dei valori universali" – „Poslužitelji mira. Obitelji europskih vojnika kao živo kamenje za izgradnju budućnosti. Sveta Obitelj srce sveopćih vrednota“, tiskanu 2002. godine u Rimu u izdanju Papinskog sveučilišta Gregoriana.

U njoj autor don Francesco Argenterio analizira život obitelji djelatnih vojnih osoba, strukturalne promjene talijanskih oružanih snaga te što znači biti dio vojnih postrojbi koje nisu više samo nacionalne već i međunarodne.

„Ono što se može zaključiti iz dostupnog teksta jest da autor polazeći od smjernica apostolske pobudnice svetoga Ivana Pavla II. 'Novo millennio ineunte' smatra kako iz specifičnih problema i situacija s kojima se susreću obitelji vojnika proizlazi važna uloga vojnih kapelana kao djelatnika obiteljskog pastorala. Primjećuje, nadalje, promjenu u nazivima ministarstava pod čijom su nadležnosti oružane snage: od ministarstva rata početkom prošlog stoljeća preko ministarstva obrane pa sve do ministarstva mira kako bi se po njegovom mišljenju trebala nazivati, a u kojima djelatne vojne osobe i njihove obitelji imaju temeljnu ulogu. Naime, kako bi vojnici i redarstvenici u obavljanju svojih profesionalnih dužnosti bili istinski čuvari, promicatelji, poslužitelji te svjedoci mira i rada u društvu i mirovnim misijama prije svega moraju imati mir i red u svojim dušama, a odmah potom u svojim obiteljima.

Stječe se dojam da su, zbog specifične prirode svoga posla i s njime vezanih rizika, vojnici odnosno djelatnici redarstvenih snaga i njihove obitelji izložene većim pritiscima i opterećenjima od prosječnih obitelji. Iz toga proizlazi da je tim obiteljima potrebno pružiti primjerenu i organiziranu pastoralnu skrb. No postavlja se pitanje kako to učiniti? Postoje li već neka iskustva? Odgovor na pitanje pronašao sam u Italiji gdje je na inicijativu tamošnjeg vojnog ordinarija mons. Santa Marciana prvo okupljen tim, a zatim uspostavljen Biskupijski vojni centar za obitelji i život. Dopustite mi ukratko ga predstaviti i uzeti kao potku razvoja obiteljskog pastorala u sklopu Vojnog ordinarijata u RH, dakako vodeći računa o situaciji u nas kako u društvu tako i u Crkvi.

Biskupijski vojni centar za obitelj i život u središte stavlja 'osobu u odnosu' polazeći od: metode: centar koristi antropološko-biblijsku metodu stavljajući osobu u odnos prema obitelji i životu; cilja: želeći smjestiti 'osobu u odnosu' prema ljudskom životu, prati ju se u svim njenim fazama i situacijama; objekta: koji je 'slušanje' kako bi se razumjelo i odgovorilo na različite životne situacije te bilo u službi osoba i njihovog formiranja; subjekta: koji je obitelj i život pred neprestanim izazovom rasta; nakane: promicanje obitelji i života u svim aspektima: od svetosti i nepovredivosti života preko vrednovanja ljubavi i spolnosti do smisla patnje i smrti; odnosno u konačnici: dostojanstva osoba u svim njenim odnosima te njenoj fizičkoj, psihičkoj i duhovnoj cjelovitosti“.

Za kraj, predavač je ustvrdio kako „polazeći od aktualnih smjernica opće i domovinske Crkve te na temelju predstavljenog talijanskog iskustva možemo zajednički promišljati o mogućnostima razvoja obiteljskog pastorala za osobe pod nadležnošću Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj. Mogući koraci mogli bi se sažeti kako slijedi: sondiranje stanja (upitnik); okupljanje tima (odbora, povjerenstva), uspostava centra za obitelj i život (savjetovališta), određivanje suradničkih bračnih parova i njihova formacija, osmišljavanje projekata i ponude programa.

Nakon predavanja postojala je mogućnost upita te rasprave, nakon koje je sastanak išao dalje po predviđenim točkama dnevnog reda.

Na kraju sastanka vojni ordinarij je zahvalio biskupskom vikaru za pastoral don Josipu Staniću na službi u Vojnom ordinarijatu te mu uručio prigodni dar.