Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Susret djelatnika Vojnog ordinarijata u Valbandonu

Petak, 10. 06. 2016.

Od utorka 7. lipnja do petka 10. lipnja održan je susret djelatnika Vojnog ordinarijata, djelatnika MORH-ova Samostalnog odjela za potporu Vojnom ordinarijatu, MUP-ove Samostalne službe za suradnju s Vojnim ordinarijatom te pomoćnika vojnih i policijskih kapelana u Uslužnoj jedinici MUP-a u Valbandonu. Voditelj susreta bio je don Marin Drago Kozić, policijski kapelan Policijske kapelanije „Majka Božja Kamenitih vrata“ u Policijskoj upravi zagrebačkoj, a predavač vlč. Ilija Jakovljević, policijski kapelan Policijske kapelanije „Blaženi Miroslav Bulešić“ u PU istarskoj i pridodani sudski vikar pri Interdijecezanskom ženidbenom sudu I. stupnja u Rijeci.

Potreba premišljanja zaruka

Srijeda, drugi dan susreta, započela je predavanjima vlč. Ilije o temi priprave za brak - zarukama. U uvodu izlaganja predavač je istaknuo kako Crkva zbog krize braka u naše vrijeme traži modele kako na najprikladniji način suvremenom čovjeku približiti sakrament braka i ženidbe. U tom traženju sve je naglašenija potreba premišljanja pastorala priprave za brak – zaruka.

„Svaki čovjek zaslužuje da mu bude naviješteno evanđelje, sadržaj božanske objave o ženidbi i obitelji. Možda je u određenom trenutku govor o ženidbi i obitelji postao samo moralno-juridičke naravi, a izostao je ovaj biblijsko-teološki“. Iz centra se maklo Boga, a postavilo čovjeka.

Govoreći o krizi sakramenta ženidbe, potrebno je nanovo navijestiti evanđelje Isusa Krista. „Još su sedamdesetih godina 20. stoljeća teolozi upozoravali na 'biblijsku neishranjenost' kod vjernika te da nositelj vjerskog života ne može biti tradicija naših predaka. Svaka generacija, štoviše svaki pojedinac u svojem vremenu mora biti spreman reći svoj osobni 'vjerujem'“, naglasio je predavač.

U tom kontekstu, „bilo bi potrebno ponovno premisliti pastoral zaruka i zarukama ponovno dati sakralni karakter“ i, tijekom zaruka, zaručnicima posvijestiti božansko utemeljenje sakramenta ženidbe. Predavač je predložio i da program ne bi trebao trajati kraće od godine dana te za primjer i pripomoć naveo tri mjerodavna dokumenta: Papinskog vijeća za obitelj i Talijanske biskupske konferencije. Ovakav navještaj, kaže predavač, treba spadati u daljnju pripravu za sakrament: katehizacija na svim razinama, tematske homilije, predavanja u školama i sl.

Govoreći i o bližoj pripravi za brak, koja se u praksi gotovo svela samo na administrativni dio i dogovaranje ceremonije, vlč. Ilija je istaknuo nužnost da se i tome dijelu da dužna pažnja te ga se ne zaobiđe iz bilo kojeg razloga. „Dio pitanja koji traži 'Ženidbeni postupak' nadilazi formalnu stranu i progovara o teološkoj biti ženidbe i braka. Svesti slavlje ženidbe na zadovoljavanje pravne forme i obdržavanja rubrika u obredniku je minimalizam ispod kojeg ne možemo, ali daleko je od biti i smisla slavlja sakramenta ženidbe. Najočigledniji je primjer što sakrament ljubavi (ženidbu) slavimo bez mise koja najsnažnije progovara o Kristovoj ljubavi prema čovjeku“.

„Napose u sakramentu ženidbe zrcali se vazmeno otajstvo, 'posvećivati ljude, izgrađivati Tijelo Kristovo i (…) iskazivati Bogu štovanje (SC 59). U slavlju sakramenta ženidbe ostvaruje se nova stvarnost, vidljivo otajstvo božanskog odnosa prema čovjeku. Vazmeni karakter ženidbe snažno progovara u blagoslovnoj molitvi nad mladencima gdje se veli da je Bog 'uzvišenim otajstvom ženidbenu svezu posvetio i sakrament Krista i Crkve u bračnom savezu izjednačio'“.

Vlč. Ilija zaključio je naglaskom o nužnosti premišljanja pastorala zaruka, čime bi se također vrlo vjerojatno preduhitrile određene negativne situacije koje se u naše vrijeme događaju skoro u pravilu, a koje govore da mladi nisu ni približno svjesni odgovornosti i ozbiljnosti koju za sobom nosi stupanje u bračni odnos, a niti upoznati i pripremljeni na mnoštvo izazova koje nosi ta stvarnost.

U slijedećem predavanju govorio je o pastoralu rastavljenih unutar župne zajednice te o sinodama o obitelji koje je inicirao papa Franjo, izvanrednoj i redovnoj, nauku Katoličke Crkve o ovoj temi, s posebnim naglaskom na Apostolsku pobudnicu „Familiaris consortio“, pape Ivana Pavla II.

Nakon predavanja slavljeno je sveto misno slavlje u crkvi bl. Miroslava Bulešića koje je predvodio don Marin u zajedništvu s vlč. Ilijom.

Pozvani smo na novu pravednost

Četvrtak je, nakon predavanja o Apostolskoj pobudnici „Amoris Laetitia“ pape Franje, čiji je sadržaj predstavio vlč. Ilija, obilježio susret i druženje s msgr. Jurom Bogdanom, vojnim ordinarijem u RH, na kraju kojeg je slavljena sveta misna žrtva, koju je on i predvodio u zajedništvu s voditeljem susreta.

Na misi, u uvodnoj misli i nakon pozdrava, biskup je približio osobu blaženog Miroslava, budući da je on vodio kauzu za njegovo proglašenje blaženim. Predstavio ga je i postavio kao mogućeg uzora svim sudionicima susreta.

U svojoj propovijedi, msgr. Bogdan je, temeljem misnog čitanja iz Matejevog evanđelja (5, 20-26), koje govori o novoj pravednosti koju donosi Isus Krist, kazao kako se čini da Isus postavlja pred nas velike izazove, koji su u suprotnosti s mentalitetom ovoga svijeta koje traži lakše putove i izbjegava sve što iziskuje napor i za što treba trpjeti. „U takvu svijetu nitko ne voli i ne podnosi ograničenja ni zapovijedi. Naprotiv, zagovara se sloboda od svega, u ime slobode koja postaje pravi oblik ropstva. Ali nemoguća je takva sloboda (…) Zato treba prepoznati pravu nakanu, ono najvažnije o čemu Isus govori“. A to je da su zapovijedi u službi čovjeka, njegovi putokazi. K tomu, Isusov govor nije ni osuda. Isus razumije život sa svim njegovim tegobama, promašajima i padovima te baš takvom čovjeku prilazi, prihvaća ga i pridiže. I to isto traži od svojih učenika. „Gdje žive oni koji nikada nisu pali, uprljali se u prašini, čistih ruku, lica i srca, koji stoje uspravno i ponosno? Nisu li to farizeji i pismoznanci u svakom vremenu, na koje Isus upozorava. Pravednost onih koji Isusa slušaju mora biti veća od pravednosti farizeja i pismoznanaca“.

Zatim je to isto ustvrdio i za službe Vojnog ordinarijata, koje „uvelike ovise o zakonima i propisima i kojih se treba držati. Ali, ponad svega, to je rad za osobno i zajedničko dobro svih koji su nam povjereni. Pozvani smo biti svjedoci višega smisla, pravednosti, dobrote i ljubavi“.

Istaknuo je i tri primjera iz evanđeoskog čitanja koja govore o većoj pravednosti, u kojim se ogleda odnos prema bližnjima. „Najprije, paziti na riječi, da ne budemo izvrgnuti sudu. Riječi mogu biti otrovne strelice, od čijih je rana težak i dugotrajan oporavak“. Pozvao je na međusobno čuvanje dostojanstva i ugleda te čuvanja od izvrgavanja podsmijehu i objedama, ogovaranju i klevetama. „Nasuprot tomu, neka naše riječi budu melem za sve boli, utjeha i ohrabrenje“.

Drugi primjer je pomirba, izmirenje s bližnjima koje tek otvara pristup pravom bogoštovlju. „Bog poznaje našu narav, poznaje tajne naših srdaca i dubinu misli. Uvijek je milostiv i postupa prema nama milosrdno i blago, očinski. Time ne umanjuje težinu grijeha, ni zlo koje nastaje po čovjekovom djelovanju i po zlim činima, po neposluhu i odbijanju suradnje, nego postavlja u prvi plan vrijednost čovjeka koji umije prepoznati i priznati zlo koje je počinio, kao i vrijednost obraćenja“. Za praštanje je potrebna ljubav. „Ona nas oslobađa od sebičnosti, omogućava da iziđemo iz sebe i idemo u susret drugima, da gradimo zajedništvo tražeći uvijek i samo dobro. Ljubav je put prema Bogu i izvor pravog bogoštovlja“.

Treći primjer – „treba praštati odmah, ne odgađati za neka povoljnija vremena. Dok smo još na putu, u ovozemaljskome hodu, budimo milosrdni i praštajmo, tražimo Božje milosrđe i milosrđe drugih. Jer može biti kasno“.

Zadnji dan susreta započeo je svetom misom s jutarnjom molitvom, koju je predvodio don Marin, a nastavio i završio predavanjem vlč. Ilije o zaprekama za sklapanje ženidbe. Njih je po redu, kako o njima govori Zakonik kanonskog prava, predstavio u četiri skupine: fizička nesposobnost, pravna nesposobnost, zapreke koje se odnose na kažnjivo djelo i rodbinski odnos. Svaku od njih je posebno pojasnio i potkrijepio primjerima. Zatim je govorio o privoli kao najvažnijem činu u sklapanju ženidbe i glavnom razlogu ništavosti ženidbe te slučajevima kada je ona manjkava ili posve isključena.