Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

“Svi mi moramo biti jako zadovoljni” - svjedočenje hrvatskog pilota

Srijeda, 13. 01. 2010.

Danas umirovljeni brigadir Hrvatske vojske i jedan od najslavnijih hrvatskih pilota Vladimir Mikac prošao je dosada nevjerojatan životni put i ostao mladolik, ležeran, nasmijan, kako kaže, “uvijek sretan onim što radi”, neopterećen kao da ga se toliki teret njegovih zadaća nije ni dotaknuo. Rođen je 8. ožujka 1955. od oca Anđela i Albine Božić u Vodnjanu kraj Pule, postao je profesionalni vojni pilot, 19 godina bio instruktor leta, kao hrvatski branitelj ratni zapovjednik, kreator vojne ravnoteže Republike Hrvatske u vrijeme agresije, sudionik oslobodilačkih operacija, zapovjednik zrakoplovne baze, zapovjednik Središta za međunarodne vojne operacije, sudionik mirovnih misija Republike Hrvatske, djelatnik diplomatske misije pri NATO-u u Bruxellesu.

Više od pedeset puta oko ekvatora
“Letio sam oko 3.000 sati, u kilometrima je to pomnoženo prosječno sa 700 kilometara na sat, što znači više od 50 obilazaka oko ekvatora. Naravno, bilo je kritičnih trenutaka. Jednom nije izbačen sletni trap (kotači). Sletio sam na trbuh aviona. Jednom sam naletio na jato galebova koji su kompletno uništili motor. Lopatice se polomile. Stravično je lupalo kao da netko maljevima udara po stijenkama. Da sam išao dalje, vjerojatno bi sve eksplodiralo. Samo zahvaljujući prisebnosti, spustio sam se u produžetku piste i prvo zamolio moga studenta da siđe.

I tijekom rata je bilo vrlo kritičnih trenutaka. Bio sam pogođen neprijateljskim topništvom, ali sam uspio sletjeti. Avion je iste noći popravljen, zamijenjen motor, da bih istim avionom ponovno išao na zadatak. Smatram čudom što nikad nisam ranjen, niti sam nastradao kao pokojni Perišin. Sjećam se, jednom je raketa išla direktno na mene. Vidio sam flakove kako idu na mene. Instinktivno sam nagnuo glavu. I nastavio svoj zadatak. Rakete su prolazile kraj mene. Nisam se plašio. Kad čovjek radi kao profesionalac, više misli na zadatak nego na sebe. Nosi ga osjećaj i žar dužnosti.

U operaciji ‘Bljesak’ kao zapovjednik postrojbe imao sam osjećaj da sam pogođen. U izviđačkoj akciji bili smo duboko u neprijateljskom teritoriju i u vrlo niskom letu. Avion se jako zatresao i naglo okrenuo. Bilo je pitanje katapultirati se ili ne. Tad me uhvatio strah, ne za život, nego zbog zarobljavanja i mogućeg mučenja i prisiljavanja da naškodim svojima. Odlučio sam odletjeti iz njihova prostora, makar i eksplodirao. Nasreću, nisam bio pogođen nego sam upao u struju drugoga aviona.

Jedanput sam bio s kolegom u veoma lošim vremenskim uvjetima, otkazali su nam navigacijski instrumenti; dok smo uspostavili orijentaciju i prepoznali mjesta, našli prave rute, imali smo goriva samo za slijetanje, inače bi se trebali katapultirati ma gdje završili. Jednom mi se tako dogodilo i sa Štimcem, zapovjednikom zrakoplovstva. Tad se čovjek doista uplaši za život.”

Upitan kako su taj ples sa smrću podnosili supruga, kći, roditelji, prijatelji, brigadir Mikac kaže: “O tim pojedinostima nikad nisam govorio u kući. Suprugu Anu i kćer Barbaru nikad nisam time opterećivao. Supruga nije ni znala kad sam odlazio na borbene operacije dok nije vidjela na televiziji i dok je znanci nisu pitali: Znaš li gdje ti je muž? Nisu znali da je rizično. Mami sam govorio: ‘Mama, to je sve osigurano, zaštićeni smo.’ Ali ona je, vidio sam, ipak to sve osjećala. Kad sam dolazio, bila je sretna i govorila: ‘Sine moj, nisam spavala, o kako sam često Boga molila za tebe.’ Činila je to sigurno mnogo puta iz najdubljih uvjerenja svoje duše. Znala je da radim takav posao. Tako i sestra Zorica, koja je velika vjernica. Znao sam da moji pate. Javljao sam im da sam živ, ali ne i gdje sam, jer je to moglo biti zanimljivo i drugoj strani, iz čega su mogli čitati naše namjere.”

Važan diplomatski doprinos
Dok su u Hrvatskoj 1990. bili prvi višestranački izbori, bio je jugoslavenski diplomat u mirovnoj misiji u Africi. “Sve sam pratio izvana. Bio sam u Angoli skoro dvije godine kao promatrač UN-a. Čim je predsjednik dr. Franjo Tuđman pozvao na obranu Hrvatske, i ja sam se odazvao i uključio u Zbor narodne garde.

Drugo iskustvo kao diplomat imao sam kao djelatnik Misije Republike Hrvatske pri NATO-u u Bruxellesu od 2001. do 2004. u dvostrukoj ulozi:, kao zamjenik vojnog predstavnika i viši vojni savjetnik. To je bio početak izgradnje naših čvršćih veza sa NATO-om, pionirski, izviđački i savjetnički posao. Morali smo utemeljiti misiju, a malo smo tada znali. Što god smo mogli naučiti i spoznati, slali smo kući u različite institucije da se pomalo prilagodimo za ulazak u međunarodne integracije. To nije bilo samo pitanje Ministarstva obrane i naoružanja, nego gospodarstva, financija, pravosuđa, školstva, zdravstva, socijale, ekologije. Na kraju krajeva, sve što bi moglo zanimati našu javnost, jer sigurnost jedne države čini sve. Polako smo prema standardima popunjavali našu misiju. Na samim počecima bio sam jedini vojnik u misiji. U NATO-u sam bio predstavnik i član mnogih odbora, pododbora, radnih skupina, sudionik niza sastanaka, konferencija, i nabrojiti ih je teško. Odbora i pododbora, radnih skupina i stolova u NATO-u ima oko 450. Držao sam potrebnim biti nazočan u što je moguće više odbora i pokazati zainteresiranost Hrvatska za sve. Ako ne sjediš iza zastave, to se smatra nezainteresiranošću države. Opravdanje nije bilo što nemaš ljude ili uvjete. Ili pratiš ili ne pratiš.”

Osiguranje pape - najdraža zadaća
“Nakon Domovinskog rata završio sam u Ratnoj školi u Americi. I ostao godinu dana. Ondje su bili i neki hrvatski generali. Ja sam u prvoj rundi završio ratnu školu. U klasi 40 inozemnih polaznika i 200 američkih imao sam izvrsne rezultate te sam dobio odlikovanje. Imao sam prigodu vidjeti mnogo toga u Americi, naučiti mnogo o njihovu sustavu, organizaciji, sigurnosti i strateškom vođenju, doktrini oružanih snaga, obići 26 država te posjetiti niz visokih institucija od Bijele kuće, Kongresa, Pentagona, zapovjedništva za Sjevernu Ameriku, obići gospodarstvene i vojne proizvodne kapacitete, posjetiti postrojbe i instalacije vidjeti modernu tehniku i naoružanje, npr. F-22, F-117, B-2, pa i nazočiti lansiranju Space Shutlea u Cape Caranevalu na Floridi. Amerikanci posjeduju svoja specifična znanja i iskustva kao i mi naša, koja smo međusobno izmjenjivali. Naša iskustva stečena kroz ratne operacije veoma su cijenjena.

Jedna od najdražih zadaća bila mu je osiguranje i zaštita na hrvatskom nebu pape Ivana Pavla II. za vrijeme pohoda 1994. godine. “Kad se dobije takva zadaća, znači netko ima povjerenja u tebe. S druge strane, čuvanje prvoga čovjeka svijeta, Svetoga Oca, bila su usklađena sa stranim zrakoplovstvom. Naravno, za takvu se zadaću čovjek osjeća veoma odgovornim, ponosnim, što u tom trenutku može biti na takvom mjestu. Nagrađen si odgovornošću i odabranjem. Osjećam sreću što sam to mogao napraviti.”

“Kao što sam ponosan da sam u tijeku rata pridonio oslobađanju RH i njezinoj suverenosti, tako sam ponosan i doprinosom međunarodnom priznavanju Republike Hrvatske, njezinom afirmiranju, pozicioniranju i statusu u svijetu. Radio sam na oba polja, i kao profesionalni vojnik i diplomat, te sam svoju ulogu na izgradnji domovine zaokružio. Nakon toga mandata vratio sam se u Hrvatsku i postavljen sam za zapovjednika Središta za međunarodne vojne operacije. Kad sam došao na mjesto zapovjednika, imali smo promatrače u nekoliko misija, a kad sam otišao, imali smo predstavnike u 14 zemalja: od Kašmira (Indija), Pakistana, Gruzije, Etiopije i Eritreje, Sudana, Obale Bjelokosti, Liberije, Zapadne Sahare, Haitija, Cipra, Sijere Leone, Libanona, Burundija i drugdje. Naravno, kao zapovjednik središta bio sam odgovoran za pripreme, opremanje, upućivanje i praćenje naših časnika u međunarodnim operacijama, te sam povremenim obilascima stjecao uvid u uvjete u kojima rade i žive. Tada sam bio priman na vrlo visokim razinama i imao prigode čuti riječi pohvale o stručnosti, profesionalnosti i visokim moralnim i etičkim kvalitetama hrvatskih promatrača i mirovnjaka. Naši su časnici sa svojim iskustvom veoma cijenjeni i, što je važno, moje je središte u Zagrebu dobilo certifikat UN-a da može, po zahtijevanim standardima, osposobljavati strane časnike za međunarodne misije, i bili smo jedno od pet takvih središta u svijetu.”
Umirovljen je 2007. godine. “Sada pokojni Franjo Tuđman postavio me zapovjednikom Zrakoplovne baze u Puli, a predsjednik Stjepan Mesić imenovao me zapovjednikom Središta za međunarodne operacije, i on me je razriješio. Bio bih nekorektan i nepošten kad ne bih naglasio da sve ove uspjehe i radosti ne bih ostvario i doživio bez potpore, zalaganja i žrtvu mojih suradnika, vojnika i ratnika, obitelji i odanih, vrijednih, moralnih i etički izgrađenih ljudi kojima odajem moje svekoliko poštovanje i zahvalnost.”

Divim se kako smo sve to radili
A kako sada, s povijesne distance, vidi hrvatsku obranu, rekao je: “Prema stručnim analizama, oslobodilačke su se operacije u Hrvatskoj planirale, pripremale i provodile po svim svjetskim pravilima i standardima ratovanja. Ponekad se divim kako smo sve to radili kad nismo imali nikakvih sredstava, osim skromne mogućnosti, jaki duh i vjeru. Počeli smo ni s čim. Sjetimo se kako su zauzimane vojarne. Bili smo pod embargom. Ja sam sudjelovao u pripremanju naših snaga. Pula je u tome odigrala veliku ulogu. Noću smo se opremali, danju smo uvježbavali pilote. Kao zapovjednik bio sam odgovoran za aerodrom u nazočnosti europskih promatrača. Na poslu sam boravio čitave dane i noći. Mudro, postupno i strpljivo dovelo se do uspostave političke i vojne ravnoteže. Na to sam posebno ponosan.

Dok je vanjska javnost dvojila o mogućnosti oslobođenja našeg teritorija, sada je vidljivo koliko je bilo mudro vodstvo predsjednika Tuđmana i njegovih suradnika. To se danas vani posebice vrednuje. Uz sve pokušaje rješavanja problema političkim putem, krajnjom tolerancijom i pregovorima, mudro su se pripremale oružane snage za konačno oslobođenje okupiranih prostora. Da nismo tako radili, povijesno bismo zakasnili prema sebi samima i prema međunarodnoj zajednici. Posljedice bi najvjerojatnije bile katastrofalne, a možda bi se stvari dogodile kao na Bliskom istoku bez konačnog rješenja problema. Danas je vidljiva mudrost našega vodstva. Do slobode smo i samostalnosti došli mudrim djelovanjem.”

Treba biti skromniji
“I sada pratim Republiku Hrvatsku kao djevojčicu koja raste u svojoj slobodi i ugledu. I sretan sam. I svi moramo biti jako zadovoljni. Možda je to i preskromno reći. Prvo, slobodni smo, imamo svoju državu, dobar standard, puno smo napravili i izgradili, veoma smo se afirmirali. Kad se ljudi tuže, kažem: ‘Kad si više imao nego danas’, ako govorimo o materijalnim dobrima. Nažalost, ima problema. Trebamo se više zamisliti nad svojom etikom i moralom. Treba više cijeniti ono što imamo, biti duhovniji nego što jesmo i manje patiti za materijalnim. Izgleda da smo malo u određenim stvarima poprimili od materijalističkog ludila, kako bih rekao, što nije dobro. Činjenica je: Nikad nismo imali više no što imamo sada. Jasno, ima ljudi koji imaju težu ekonomsku situaciju, skromnije žive, ali kod nas nisam vidio zamotane u prnje, ni po ulicama umiruće od gladi. U svijetu, na nesreću, i toga ima. Nismo mi država u kojoj se gladuje, u kojoj se spava na ulici. Ne treba nikad biti zadovoljan u smislu da idemo naprijed, ali treba biti skromniji s onim što imamo. Biti iskren i reći: Možda bismo mogli nešto pametnije napraviti sa svime što imamo, napraviti pravilnije i etičnije. Ja dobro živim. Ovakvih kao što sam ja ima mnogo. Srećem ih na sportskim terenima, na cesti, u crkvi, na svadbi, na pogrebu. Ima tu razlike, ali budimo iskreni, nikad nije bilo bolje. Optimist sam.”

U duhovnosti nalazim mir
“Čovjekovo je zadovoljstvo raditi pravilno, etički i moralno, voljeti ljude”, ističe brigadir Mikac i nastavlja: “Ne biti nezadovoljni materijalnim, nego se više duhovno izgrađivati. Zato rado ističem što su u vrijeme moga zapovijedanja zračnom lukom u Puli održane prve duhovne vježbe u Hrvatskoj vojsci. Držali su ih vojni ordinarij mons. Jezerinac s mons. Šantićem. Sad su duhovne vježbe ustaljeni program.

Sada i ja imam mnogo više vremena posvetiti se duhovnosti. Ranije, dok sam bio u raznim misijama RH, uvijek sam odlazio u crkvu. Zašto? Prije svega za svoju obitelj. Osjećao sam da su uvijek sa mnom, da me podupiru. Pomislio sam u crkvi na sve i pomolio se za njih. Molio sam i za svoje vojnike, branitelje, za kolege na poslu, za susjede i prijatelje. Uvijek sam tako mislio. Posebno sam uvijek molio za branitelje. Zapalio sam svijeću. Onda sam bio miran. I u stranim sam zemljama tako činio. Nije mi smetalo što svećenik moli francuski, flamanski.

Duhovnost je veoma potrebna. Uvijek osjećam: Kad sam bio u opasnosti, u mnogim izvanredno opasnim situacijama, ne može čovjek misliti da je sve to sam tako sretno posložio. Iskreno govorim: Da nema Boga, ne bi sve tako sretno završilo. Netko je bdio nad svim time. Ne može se čovjek četiri-pet puta sam izvući iz sigurne smrti. Ja se svaki dan molim. Prije sam poslom bio prezauzet, a sada idem u crkvu. U crkvi i duhovnosti nalazim mir. Nisam ranije možda nalazio dovoljno vremena zahvaliti Onome koji me toliko puta spasio. Kad idem u crkvu, sam sebi kažem: Idi, zahvali Bogu.”

Marijan Jelenić, GLAS KONCILA, 17. siječnja 2010.