Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Posljednji ispraćaj generala zbora Imre Agotića

Četvrtak, 22. 03. 2012.

Posljednji ispraćaj generala zbora Imre Agotića održan je danas, 22. ožujka na zagrebačkom groblju Mirogoj. Ispraćaj je predvodio vojni biskup Juraj Jezerinac, a generala su na posljednje počivalište došli ispratiti najviši civilni i vojni dužnosnici među kojima Predsjednik RH Ivo Josipović, predsjednici Sabora i Vlade Boris Šprem i Zoran Milanović, generali te obitelj i prijatelji. Od generala Agotića prigodnim govorima oprostili su se načelnik Glavnog stožera general pukovnik Drago Lovrić, generalni vikar Vojne biskupije o. Jakov Mamić te generalovi prijatelji Marko Petrošević i Vinko Šebrek.

"Ispraćamo te na tvoj posljednji počinak, a u misli nam naviru naša ljudska i prijateljska susretanja, razmjena mišljenja i iskustva, pomno slušanje savjeta i njihova vjerodostojnost" rekao je načelnik Glavnog stožera general pukovnik Drago Lovrić te dodao: "obuzimaju nas sva ona sjećanja na vrijeme kad si sudjelovao u stvaranju Zbora narodne garde i Hrvatske vojske, a osobito Hrvatskog ratnog zrakoplovstva." Govoreći kako s ponosom može reći da su svi pripadnici Oružanih snaga koji su poznavali generala Agotića imali privilegij učiti od njega, general Lovrić je na kraju dodao: "Tebi dragi naš generale neka je laka hrvatska gruda koju si tako volio i za koju si se tako nesebično borio. Mi pripadnici Oružanih snaga i svi hrvatski građani uvijek ćemo te se sjećati kao velikana našeg Domovinskog rata.

Hrvatska i njene oružane snage, obitelj, rodbina i prijatelji, od generala su se oprostili preletom tri MIG-a i počasnim plotunima u trenucima dok je zapovjednik HRZ-a brigadni general Dražen Šćuri obitelji predavao državni stijeg.

Sprovodno slovo generalnog vikara, o. Jakova Mamića

Braćo i sestre, sveti apostol Pavao napisao je vjernicima Crkve u Solunu slijedeće riječi: „Nećemo da budete u neznanju o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju vjere“.

Žalost koju proživljavamo znak je naše zrelosti. Ona govori da znamo cijeniti dobro i gubitak dobra. No, oslanjajući se na Pavlove riječi, tugovanje ljudi vjere puno je nade u ponovni i vječni susret s osobom naše boli. Zato Pavao kaže: „nećemo da budete u neznanju glede onih koji su usnuli…“.Važno je, braćo i sestre, imati ovo „znanje vjere“, jer ono je primjereno čovjeku. Ono unosi svjetlo u one naše dubinske razine u kojima razum nema snagu svjetla i nemoćan je ponuditi smisao čovjekovog smrtnog odlaska. Razum dokučuje spoznatljivo, a vjera nudi prisutnost nespoznatljivoga. Riječ je o „znanju“ koje dolazi od vječne Mudrosti čiji smo mi ljudi samo jedan mali povijesni odsjaj. Vjera je znanje nedokučivoga.

Zbog toga, draga braćo i sestre, ne bi nam bilo pametno zatvoriti se govoru vjere. Izgubili bismo tada pouzdanu nadu. Time bismo izrekli osudu nemoći nad sobom i prihvatili bi limit svoga razuma, svoju provizornost, kao jedinu i cjelovitu istinu i mjeru svoga bića. Istina i mjera ljudskih bića je istina i mjera naše vječnosti. Nezasitni i dubinski vapaji čovjeka ne priznaju „okove smrti“. Oni snagom vjere prodiru u prostranstva božanskih obzorja u kojima traže svoju cjelovitu istinu.

Poštovana gospođo Anice, kćeri Ela i Biljana, (pokojnikov brate i) rodbino, gospodine (bivši i sadašnji) predsjedniče, visoki dužnosnici vojne i političke stvarnosti ove zemlje, okupljeni prijatelji i poštovatelji pokojnog hrvatskog Generala zbora Imre Agotića, braćo i sestre, svima nama upravo to poručuje čovjek kojega s poštovanjem ispraćamo na njegov vječni počinak.

Naime, od najranijeg svojeg djetinjstva, hrvatski je General zbora Imra Agotić, bio prijatelj Boga, prijatelj oltara i svetih Tajni. Rado je ministrirao kažu svjedoci. Već od rane mladosti hranio se tajnama svetih sakramenata (od krštenja, pričesti do firme) nalazeći u njima odgovor na nezaobilazne potrebe svoje duše.

U svojoj odrasloj dobi, zbog ideoloških i ometajućih okolnosti izobrazbe i posla, nastavio je prijateljevati s Bogom koristeći mjesto njegove prisutnosti u svojoj savjesti.

U oslobođenoj zemlji, družio se s osobama kojima je vjera bila smisao života i rada. U susretima s takvim ljudima odisala je njegova nutarnje smirena dubina, određeno divljenje i nedvosmisleno poštovanje ljudi vjere. Odlično je poznavao snagu vjere, iako i nije uvijek vršio sve njezine praktične zahtjeve. Pomno je slušao riječi duhovnih osoba i gotovo uvijek je želio imati još više vremena za takve razgovore. To je dio mojeg iskustva čovjeka i vjernika Generala zbora Imre Agotića.

Okupljena braćo i sestre, zato ponavljamo Pavlove riječi Crkvi u Solunu: „nećemo da budete u neznanju o onima koji su usnuli, i Bog će „one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime“. Uskrsli Isus je jamstvo naše vječne novosti. I on je položen u grob i time gotovo ispraznio svoje učenike od nade. Ali njegova uskrsna nadmoć nad smrću potvrdila je zbilju našeg bića kao vječnog bića u vječnome Bogu. Umrijeti, dakle, ili „usnuti u Isusu“ znači uz njega za života vezati svoju nadu, jer u njegovom uskrsnuću vidimo svoje uskrsnuće, svoje neprolazno „sutra“. To je bit vjere i života po vjeri: u Isusu vječno opstati.

U svetom Evanđelju Isus nas vraća ovdje i govori o potrebi jedne bolne, ali obećavajuće transformacije našeg ljudskog bića. On to izriče kroz sliku pšeničnog zrna, koje pavši na zemlju mora umrijeti, jer će inače ostati samo; „ako li umre, donosi obilat rod“. Svi smo „pali na zemlju“ kao zrno. Tko se ne troši ostaje sam i čuva izgled i sterilnu samoću „zrna“. Novost i promjenu žele oni koji kao zrno „umiru“, jer iz njihovog trošenja nastaje novi život.

Aplicirajući ove Isusove riječi na egzistenciju poštovanog generala Zbora Imre Agotića, bez imalo suzdržanosti, držim da je on razumio Isusov govor o potrebi da „zrno umre, pavši na zemlju“. On se je trošio. Trošio se „dušom“ jer je sav svoj razum, volju, izobrazbu i djelo položio u nastanak slobodnijeg i pravednijeg društva i odnosa u njemu. Trošio se „duhom“ jer je svoj identitet vezao uz nutarnju moć vjere, uz vrijednost čovjeka i obitelji, uz obranu zemlje i punu slobodu svoga hrvatskog naroda, ne čineći pri tom zla nikome. Trošio se „tijelom“ jer svi umori, rođeni iz takvih odnosa imali su svoju cijenu - zdravlje.

U duhu „pšeničnog zrna“ transformirao se polako, pretačući plodove svojeg trošenja u život obitelji, u kvalitetu prijateljstva, u slobodu zemlje. Umirao je stvarajući život, poput „pšeničnog zrna“. U to se založio bez pridržaja. I zato smo ovdje, jer osjećamo da smo dužnici ovakvog uloga i zaloga.

Poštovani gospodine generale, želimo da Isus Krist na Vašem licu prepozna svoje lice, u Vašem srcu svoje srce i u Vašim rukama svoje ruke. Neka Vam on otkrije ono što je ostalo pokriveno zbog nemoći i granica naše provizornosti. Ostajete s nama snagom vjere, jer mi smo sigurni da Vi sada živite. Mi smo tu da posvjedočimo smisao i moć vjere koja oblikuje odgovorne ljude, a Vi ste otišli da okusite njezine veličanstvene plodove i da doživite kako je Bog velik i drag, i milosrdan i vječan.

Hvala Vam za egzistenciju koju ste s nama dijelili, za ljubav kojom ste ovu zemlju branili i ovoj zemlji služili; za mir kojeg ste u svojim postupcima prenosili. Hvala Vam što ste bili i djelovali kao čovjek i kao časnik vojske koja je nastajala i djelovala s povjerenjem u Boga i krunicom oko vrata. Hvala Vam što ste čuvali taj dignitet hrvatskog vojnika. Hvala Vam što ste ostali slobodan od predrasuda i pun poštovanja za ljudska uvjerenja, jednostavan i neposredan, pristupačan i nenametljiv. Hvala Vam što ste uspjeli ostati slobodan i od one ideologije koju ste u svojoj vojničkoj izobrazbi i karijeri morali prihvaćati. Hvala Vam što ste toliko voljeli ovu zemlju da ste svega sebe uložili u njezinu slobodu. Hvala Vam što sam se, kao čovjek i svećenik, pred Vama uvijek osjećao kao pred čovjekom koji vidi više i razumije dublje. Zbogom, časni gospodine, do dana u kojem ćemo svi spoznati da smo sinovi Božji i biti radosni što Bog postoji.

Ožalošćena obitelji, poštovana Anice i djeco, (brate i) rodbino, primite izraze naše ljudske i kršćanske sućuti. Ovdje nazočni vojni biskup Jezerinac, vlč. Golubić, župnik župe sv. Petra i cijeli naš Vojni ordinarijat, s Vama smo i u boli ovog teškog rastanka. Neka Vam Bog bude izvor snage da nastavite živjeti u ozračju mira i ponosa. Amen.