Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Javni red, mir među ljudima, mir i sloga među građanima opće su dobro na kojemu trebamo raditi svi mi građani Republike Hrvatske. Još više, ne možemo se angažirati u tom pothvatu i nastojanju ako sami u sebi nismo sinovi svjetla i Božjega davanja čovjeku koje na poseban način moramo izgrađivati u sebi a onda uz svu brigu i nastojanje prenositi na druge oko nas.

Ovim imenovanjem stavljen sam svima Vama na službu i raspolaganje da Vam pomažem u osobnom rastu. Čovječnosti, dobrote, strpljenja, brige za druge nikad dosta. Ne možemo predvidjeti nevolje i nedaće koje se svaki dan događaju u društvu, s druge strane smo svjesni da one neće nikada ni prestati. Policija je ona koja u svim redovitim i izvanrednim situacijama društvenog života mora biti spremna i “najbolje moguće” reagirati…

Znamo ponekad čuti: nitko ne pita nas kako je nama djelatnicima u tim situacijama. Treba nam prisebnost, odgovornost, ljudskost i zauzetost za opće dobro i maksimalno poštivanje zakona i njegove primjene… Sve to držati na pameti nije lako jer svi smo mi samo ljudi. Upravo od te kulture srca i duše ovisi puno kakvi ćemo biti u svojem djelovanju.

Moje služenje želi upravo pomoći i ugraditi se na tom planu i programu naše osobne ljudske, kršćanske formacije i usluge za sve ono što je čovjeku potrebno da se razvije i bude zdrava ljudska osobnost, dobar čovjek, dobar muž, dobra supruga, dobar otac obitelji, dobra majka, dobar i savjestan policajac - djelatnik javnog reda, sklada i ucjepljen u rast našega društva…

Dok se od srca zahvaljujem na Vašem imenovanju i prihvaćanju i uvođenju u ovu za mene novu dužnost, molim vas i za iskrenu pomoć i potporu u ostvarenju svih mojih zadataka koji me čekaju i dakako i vašu svakodnevnu molitvu.

Molitva je most i čvrsta veza između čovjeka i Boga i čovjeka i čovjeka, jer kako veli Biblija na svojim prvim stranicama “jer kad dobro činiš lice ti sjaji srećom”.

Apostol Pavao kaže da bi apostoli bili lažni Božji svjedoci, kada uskrsnuća ne bi bilo. To je bila vjera Crkve, kako u početku, tako i kroz cijelu povijest sve do danas.

Kad bismo bolje poznavali istine vjere, onda bismo i drugačije živjeli, rekao je blaženi kardinal Alojzije Stepinac. To također vrijedi i za istinu Isusovog uskrsnuća.

Čuli smo odlomak iz Lukinog evanđelja. Govori o Mariji Magdaleni, poznatoj javnoj grešnici. Ona stoji nad Kristovim grobom i plače zbog Isusove smrti. Samo ona zna što je Isus značio u njezinom životu; samo njoj je poznato kakvu joj je nadu Krist dao. Nije ju samo oslobodio od smrti, koju su za nju tražili farizeji i pismoznanci, nego joj je vratio i mir duše. Riječima “Idi i od sada više nemoj griješiti (Iv 8,11) oslobodio ju je od tuđih optužbi i pružio joj vjeru u život. Od tada ga je vjerno slijedila i nije se mirila s Kristovom smrću.

Zbog toga plače nad Isusovim grobom. Čuje glas: “Ženo, što plačeš? Koga tražiš? Pod velikim dojmom Isusove smrti i ne sluti da joj se obraća uskrsli Krist. Pomislila je da razgovara s vrtlarom pa ga moli: “Ako si ti uzeo Isusovo tijelo, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti”. Kakva ljubav i zahvalnost! Kakva pouka! Uči nas kako trebamo biti zahvalni Isusu za sve što je za nas učinio.

Kad joj se Isus obratio s: “Marijo!”, prepoznala je taj blagi glas. Sva sretna što pred sobom opet vidi Isusa, rekla mu je na hebrejskom jeziku “Rabuni!” Ta riječ nije značila samo “Učitelj”, već se tom riječju obraćalo uglednim ljudima i samome Bogu. Tim se riječima Marija Magdalena približila ispovijesti Sv. Tome apostola koji je rekao Isusu: “Gospodin moj i Bog moj”.

Znajući da se u nju može pouzdati, Isus veli Mariji Magdaleni: “Idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svome i Ocu vašemu, Bogu svome i Bogu vašemu (Iv 20, 17). Prvi puta Isus naziva svoje učenike braćom. Ističe razliku između našega sinovstva i njegova, kad kaže: “Uzlazim Ocu svome i Ocu vašemu, Bogu svome i Bogu vašemu”. Isus je od vijeka po naravi sin, a mi smo posinjena djeca u Isusu Kristu koji je naš brat. I tako je Isusov odnos prema njegovim učenicima nakon uskrsnuća puno bliži nego što je bio za vrijeme zemaljskoga života. Stvara se novi odnos između uskrslog i proslavljenog Isusa te njegovih učenika, između Krista i nas po sakramentalnoj milosti.To zajedništvo nastaje odozgo, “rađanjem” od Boga, i to snagom Duha Svetoga (Iv 1,12, 3,1 sl Iv 3,9 i drugdje). “Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja” Iv 1, 12). Kaže blaženi kardinal Stepinac da je to “ neprocjenjivo blago Božje koje nam je zaslužio Isus Krist. Po milosti mi se uzdižemo do časti da budemo prijatelji samoga Boga. Tko se okoristi s njom postiže prijateljstvo Božje. Zato je Isus onima, koji su u milosti Božjoj rekao: “Vi ste prijatelji moji” (Iv 15,13). Gubitak pak milosti isto je što i prekid prijateljstva s Bogom. To je najveća nesreća koja može zadesiti čovjeka.

Što nam sve ovo govori?

Uskrsnuće Isusovo bez sumnje je povijesni događaj jer se, nakon uskrsnuća, Isus više puta očitovao raznim osobama. Uskrsnuće Isusovo ne dokazuje se nikakvim znanstvenim metodama, ali to ne znači da nije postojalo. Da bi čovjek mogao prihvatiti činjenicu Isusovog uskrsnuća kao povijesni događaj, potrebno je biti otvoren prema Bogu.

Nakon Isusovih ukazanja, a osobito nakon silaska Duha Svetoga, dogodio se veliki preokret. Apostoli su Isusove riječi sada doista ozbiljno prihvatili i počeli su naviještati evanđelje, čak uz cijenu života.

Tako se sve više širila Crkva, a vjera učvršćivala među kršćanima. Blagodati Radosne vijesti osjetili smo i mi početkom 7. stoljeća i od tada živimo i hranimo se Riječju Božjom.

Da bi čovjek mogao povjerovati mora mu netko navijestiti Evanđelje. Već je davno apostol Pavao rekao: “A kako da povjeruju u onoga za koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika. A kako propovijedati bez poslanja? ( Rim 10, 14-15).

Svećenik je poslan u ime Božje naviještati Evanđelje. Taj je navještaj Evanđelja bio često osporavan u bivšem komunističkom sistemu, posebno među vojskom i policijom. Njih se najviše pokušalo zadojiti ateizacijom, a vjera im se prezentirala kao zarazni virus.

Stvaranjem slobodne i neovisne države Hrvatske nastupilo je vrijeme vjerske slobode. Ako nas vjera uči da treba poštivati Boga i bližnjega, čovjek zdrave pameti ne vidi što je u tome loše. Nažalost u bivšim komunističkim zemljama, uključujući komunističku Kinu i Sovjetski Savez, ubijeno je oko 100 milijuna kršćana. Sam je Nikita Hruščov priznao i rekao da bi svijet trebao znati istinu o zločinima, da je među pogubljenima bilo mnoštvo nevinih, poštenih i čestitih ljudi.

Bogu hvala mnoge od tih zemalja doživjele su slobodu. Usporedo s tim došlo je i do vjerske slobode vojno-redarstvenih snaga.

Ulogu prisutnosti predstavnika Katoličke crkve među vojno-redarstvenim snagama opisao je veoma lijepo mons. Monterisi, izaslanik Sv. Stolice prigodom blagoslova zgrade Vojnog ordinarijata, 5. kolovoza 2003. godine rekavši: “Glavna je zadaća biskupa i kapelana vojnicima i redarstvenim katolicima, i njihovim obiteljima, naviještati evanđelje te pružati kršćansku poruku i milosni dar što ga nude sveti sakramenti”. Ovim riječima sve je rečeno. Ono što je svećenik u župi, to je policijski kapelan u policiji.

Pretpostavljam da vam je poznat naše pastoralno djelovanje među vojno-redarstvenim snagama u RH. Između ostalog čuli ste da postoje duhovne vježbe, hodočašća, predavanja, posebno kateheze. Do sada, Bogu hvala, sve je funkcioniralo na zavidnoj visini. Molimo Boga da se tako nastavi i ubuduće.

Nadam se da ćete u patru Željku naći, ne samo svećenika, nego i prijatelja, koji će vam biti na raspolaganju. Želim vam iskrenu međusobnu, prije svega, duhovnu suradnju.

U ovom trenutku zahvaljujem i ocima Isusovcima, posebno o. Provincijalu što je imao razumijevanja za duhovne potrebe naših hrvatskih redarstvenika.