Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Vojni ordinarij predvodio misno slavlje Stepinčeva u Krašiću

Petak, 12. 02. 2021.

Svečano večernje zahvalno misno slavlje Stepinčeva u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva u Krašiću predvodio je 10. veljače vojni ordinarij u RH msgr. Jure Bogdan. U koncelebraciji su biskupom bili su župnik u Krašiću vlč. Ivan Vučak, svećenici vlč. Anđelo Maly i vlč. Ivan Bingula.

Biskup je u propovijedi istaknuo da od smrti bl. Alojzija Stepinca 10. veljače 1960. u župnom dvoru u Krašiću, „njegova osobnost, njegov duhovni profil“ nezaustavljivo privlače pažnju, divljenje i poštovanje diljem svijeta. Zagrebačka prvostolnica, Hrvatska crkva sv. Jeronima u Rimu i župna crkva Presvetoga Trojstva u Krašiću povlaštena su i sveta mjesta iz kojih se nezaustavljivo promiče glas o svetosti toga Božjega čovjeka. Njegovo štovanje davno je nadišlo granice njegove rodne župe, nadbiskupije i hrvatske domovine. Njegov smrtni dan postao je naš zajednički blagdan, svetkovina.

Tumačeći riječi evanđelista Mateja o Isusovu odabiru apostola, biskup Bogdan pitao se po kojim se kriterijima Isus odlučio za baš tu dvanaestoricu apostola, istaknuvši da oni nisu bili savršeni, to se vidjelo u njihovim kasnijim postupcima. To što su izabrani od Isusa ne čini ih automatski svetima i savršenima, ne oduzima im grješne sklonosti i ne umanjuje ljudske slabosti.. Biti izabran od Isusa nije dovoljno, time proces nije završen, tek je počeo. Treba čvrsto ostati povezan s Isusom, do posljednjega daha života; biti vjeran. Treba slušati njegov glas, vršiti njegovu, a ne svoju volju, slijediti njegove upute da se ne izgube u olujama života.

Biskup je pritom napomenuo da se poziv na svećeništvo bl. Alojzija Stepinca nije dogodio „u jednome hipu“. Ukratko predstavivši Stepinčev raniji život, napomenuo je da je Alojzije postao svjestan da je pozvan od Isusa, biti njegov svećenik, slijediti ga i potpuno mu se posvetiti, nepodijeljena srca njemu služiti.

Biskup Bogdan govorio je o dragocjenom svjedočanstvu o mladom Stepincu koje se čuva u arhivu Hrvatskoga papinskoga zavoda sv. Jeronima u Rimu, napisanog 1924. godine kad je Stepinac došao u Rim na studij. Imao je tada 26. godina. Đakovački svećenik germaničar Matija Petlić zapisao je 16. studenoga 1924.o Stepincu proročku misao: "Veoma je zreo i energičan. Stoga se nadam da je on to stablo iz kojeg će izrasti svetac kojega svi očekujemo i kojeg ćemo ponizno nasljedovati, ispunjujući poslanje koje nam je Gospodin odredio." Petlić ovo piše nakon otprilike dva mjeseca kako je Stepinac došao u Rim. U ukupnoj ocjeni na završetku svećeničke formacije 1931. Stepinčev rektor opisuje ga kao „posve plemenite naravi, u svemu vrlo postojan,  istinski pobožan, i u disciplini vjeran (točan), vrlo marljiv.“. Biskup Bogdan zaključio je da postići takvu ocjenu može samo onaj koji puno radi na sebi.

Isus svojim izabranicima daje i jasne upute, daje im program, određuje kome ih šalje i što im je govoriti. „Približilo se kraljevstvo Božje“ (Mt 10, 7). Zadatak je jasan: „Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite!“ (Mt 10, 8). „Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite“ – to je dobro. To uvijek prolazi! Ali ovo posljednje „Zloduhe izgonite!“ Uhvatit se koštac u ime Božje sa zlodusima i njegovim satelitima, njegovim slugama i njihovim projektima i djelima u svijetu, to je posao, to je najteže. O tome je razmišljao pripravljajući se na svećeničku službu mladi Stepinac. Svjestan je svoga poslanja, poziva i odabranja. Neustrašivo brani Božja prava na zemlji. Na Uskrs 1942. u zagrebačkoj prvostolnici govorio je: „A koliko god se oni upirali, da unište i spomen na Tebe, Gospodine Isuse Kriste, na zemlji, konačna pobjeda mora i bit će Tvoja! Jer zemaljski vladari i zemaljske veličine, kad umiru, gube ne samo život nego i svaku vlast i svaku moć. Ti si, Gospodine Isuse Kriste, vidio već mnogo Julijana Apostata, kako se trude da Tvoje sveto ime izbrišu sa zemlje. Ali si vidio i žalosni njihov svršetak. I svaki od nas, koji je imalo učio povijest, moći će se o tome osvjedočiti. Kad se Julijan Apostata spremao na perzijsku vojnu, Libamus, učitelj govorništva, koji je kao izobražen poganin imao veliki upliv na nesretnog cara, pitao je jednoga kršćanina u Antiohiji: ‘No što radi Sin Drvodjelje?’ Mislio se time narugati Isusu Kristu. A kršćanin mu mirno odgovori: ‘On pravi sada jedan lijes!’ Bio je to lijes za cara Julijana, koji je malo iza toga zaglavio u bitci uz povik: Pobijedio si, Galilejče!”

Na suđenju 3. listopada 1946., svjestan da se sudi ne čovjek, pojedinac, građanin Alojzije Stepinac, nego zagrebački nadbiskup, prvak Katoličke Crkve u ondašnjoj državi, hrabro je govorio: „U školskim udžbenicima tvrdite, protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za njega smo spremni umrijeti“, podsjetio je biskup Bogdan.

U ime Boga i evanđelja Stepinac se neumorno zalagao za prava svakoga čovjeka. U jeku najžešćih sukoba u II. svjetskom ratu, nacizma na vrhuncu, izgovara riječi koje su odjeknule po svijetu: Svaki čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripadao, bez obzira, je li završio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako nosi u sebi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava, kojih mu ne smije oteti ili ograničiti samovoljno nijedna ljudska vlast…”

Biskup Bogdan podsjetio je i na riječi kardinala Josepha Ratzingera, budućega pape Benedikta XVI., na Stepinčevo u Rimu 15. veljače 1998., godine Stepinčeve beatifikacije, u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima: „Kardinal Stepinac bijaše čovjek savjesti koji se u ime savjesti suprotstavio moćnom mnoštvu. Bio je čovjek savjesti prosvijetljene Kristovom riječju, čovjek savjesti oblikovane Njegovom istinom, i preko savjesti je njegov hod dostigao istinu, a to je put pravoga života… Postao je nadasve odvjetnikom Božjim na ovoj zemlji, jer je branio pravo čovjeka da živi s Bogom, branio je Božji prostor na ovoj Zemlji. (… ) Branio je Božje stvari protiv grešne i lažne svemoći čovjekove, branio je Božja prava, a tako i istinska prava čovjekova, iskonsku sliku čovjekovu protiv totalitarizma koji ne priznaje Božju moć, koji ne priznaje prisutnost Božju, Božja prava u svijetu“.

Biskup Bogdan je zaključio propovijed s mišlju: „Snaga, jakost i budućnost Crkve je u svecima. Ne onima iz kalendara ili sa svetih sličica, nego od krvi i od mesa, kojima je danas životno pravilo i mjerilo Isus Krist u svim fazama njegova života, počev od Betlehema, preko Golgote, do Duhova. Slaveći svece, danas bl. Alojzija, mi ne slavimo ideje i mitove, nego događaje koji su dio povijesti prije dvije tisuće godina na posve konkretnom prostoru. Između Betlehema - Božića i Jeruzalema - Uskrsa i Duhova, uzdiže se križ na Golgoti koji bitno spada u Isusov život. Na svetost života svakog krštenika spada i životni križ kao udio u Kristovoj patnji. Blaženi Alojzije moli za nas da ustrajemo na tome putu.“